Znadete li što je moralna panika? Prema sociologu Stanleyju Cohenu, autoru studije Folk Devils and Moral Panics (Pučki đavoli i moralne panike), objavljenoj 1973., moralna panika je „snažan osjećaj što ga izražava veći broj ljudi prema određenoj društvenoj skupini koja, kako se čini, prijeti u nekom trenutku društvenom poretku“. Osobe koje započinju paniku sociolozi nazivaju moralnim poduzetnicima, dok se članove skupine koji navodno razaraju samo tkivo društva naziva pučkim đavolima.
Jedan takav moralni poduzetnik je i umirovljeni sveučilišni profesor dr. Ante Vukasović, inače jedan od najpoznatijih i najplodnijih hrvatskih pedagoga, „odgajatelj odgajatelja“ i „učitelj učitelja“, znanstvenik, stručnjak itd., itd. Pučki đavoli su, pogađate, tinejdžeri. Sjetit ćete se da sam u jednom od prvih postova (Emo-profesor, 5. 10. 2008.) napisao kako „u školama rade čak i neki ljudi kojima je stalo do učenika… Ne deklarativno, ne formalno, ne prigodničarski, ne zato što se to podrazumijeva u ovoj struci… Ako sam igdje naišao na načelno pozitivan, a zapravo pritajen kompetitivno-neprijateljski, manje-više pasivno-agresivni odnos spram djece, onda je to upravo škola… Pokušajte zagovarati učenike, i jamačno će vas promatrati s podozrenjem, ako ne i otvoreno napasti. Tko? Pa kolege! Metaforički govoreći, osjećat ćete se poput čovjeka koji brani crnce među Klanovcima“. E pa, nakon što neki kolege pročitaju članak što ga je u Školskim novinama br. 40. od 9. prosinca 2008. objavio moralni poduzetnik Ante Vukasović, doista će dobiti čvrstu znanstvenu podlogu za verbalnu paljbu, razapinjanje na pedagoški kotač i odgojnu torturu malodobnih monstruma, pučkih đavola, hrvatskih tinejdžera.
Jer, kad se oglasi stručni autoritet kalibra dr. Vukasovića, autora desetaka knjiga i stotina stručnih rasprava, člana, među ostalim, Svjetske asocijacije za pedagoška istraživanja i Akademije humanističkih znanosti u Sankt-Peterburgu, ako dakle on, koji je dobitnik brojnih nagrada poput Ordena rada trećeg reda iz 1952. i Ordena rada sa zlatnim vijencem iz 1971. pa čak i nagrade kembričkog Internacionalnog biografskog centra (diploma plus srebrna medalja), bez ikakve ograde, opasno generalizirajući, napiše da „malodobnici i malodobnice narušavaju javni red, uznemiruju roditelje i građanstvo, napadaju prolaznike, teroriziraju, prostituiraju se, ubijaju“, onda je svakom jasno da je vrag odnio šalu i došao po svoje. Svakom, a ponajprije nama nastavnicima koji smo prvi na udaru, koji smo takorekuć predziđe uljudbe i svojim znanjem metodike i pedagogije branimo društvo od maloljetnih barbara i vandala koji, kako piše zgranuti moralni autoritet dr. Vukasović, „vrlo mnogo psuju, piju, puše, drogiraju se, seksualno iživljavaju, traže smisao u besmislu života“. I, budući da se „sve to zbiva tu pored nas“, a „ništa se ili posve malo radi na uklanjanju zla“, „krajnje je vrijeme za odlučno djelovanje“.
S obzirom da, prema sociolozima, mediji (a u školama su to, premda ih – ovaj put srećom – malo tko čita, Školske novine) mogu poslužiti kao pronositelji moralne indignacije, a čak i puko izvještavanje o činjenicama može biti dovoljno da generira zabrinutost, tjeskobu ili paniku, već bi i gorespomenuti citati iz teksta uvaženog kolege dostajali za solidnu razinu moralne panike i stvaranje atmosfere poput one kad se pozivalo u križarsku vojnu.
Ali, avaj, to je tek početak! Jer – opet generalno – naša „mladež je nad provalijom, a jednim dijelom već i u njoj“. Jer, premda su i žrtve („ulice, prometnica, noćnih lokala, asocijalnih skupina, seksualnih zavodnika, organiziranog kriminala“), mladi su također i sami „u vrlo visokom postotku (sic!, vrlo precizno, op. g.p.) akteri društvenih zlodjela“. Kojih društvenih zlodjela? Pa, ubojstava. Jer, „kada su prije nekoliko godina zaredala ubojstva taksista“ upozoravalo se da je to tek početak i da se djeci daju knjige (sic!), a ne pištolji (sic! sic!). E sad, koliko me pamćenje služi, u zadnjih dvadeset godina sjećam se ubojstava dvojice (2) taksista, od kojih su – ispravite me ako griješim – jednog (1) ubile dvije tinejdžerice, a drugog su na proštenju u Mariji Bistrici zatukli besprizorni (odrasli) sociopati. Na vapaje onodobnih moralnih poduzetnika „šireg odaziva nije bilo“. Od tada, od tih masovnih ubojstava taksista, „širio se i jačao kriminal ili prijestupništvo malodobnika“. I sad smo tu gdje jesmo, iščitavamo neizrečeni prijekor – mi koji se nismo odazvali – moralnog tajkuna dr. Vukasovića.
Ako ste mislili da su maloljetnička ubojstva kulminacija ovog neobično dramatičnog teksta, prevarili ste se. Bilo je to tek zagrijavanje, neke vrste uvertira u grčevitu verbalnu logoreju, verbalni Trijumf smrti, nakon koje će svaki roditelj bez krzmanja poduprijeti otvaranje konc-logora za maloljetnike gdje će svi ti tinejdžerski hanibali lecteri i marilyni mansoni biti pod najstrožom mogućom paskom 24/7/365. Mislite da pretjerujem? Eat this!
„Djeca i malodobne osobe sve više napadaju, siluju, provaljuju, kradu, otimaju, teroriziraju, ranjavaju i ubijaju građane, kolege u školama, na ulici, profesore pa i roditelje. Oružje ulazi u hramove prosvjete, kulture, odgoja. Nema škole u kojoj nije zabilježen barem jedan slučaj nasilja. Gdje bismo djecu morali odgajati, uljuđivati, pripremati za život dostojan čovjeka, ona (djeca!, g.p.) unose nasilje, teror, prolijevaju krv, ubijaju.“
Kakva Paklena naranča, kakav Alex, kakvi bakrači! Kada ovo napiše jedan od, prema izboru Internacionalnog biografskog centra iz Cambridgea, „2000 Outstanding Intellectuals of the 21 st Century“, mi koji smo jedva diplomirali na sveučilištu kojega čak nema na popisu 500 najboljih u svijetu možemo samo u udivljenju (zbog lucidne znanstvene analize) i stravi (zbog jezivih rezultata iste) najprije zapljeskati, a zatim, nakon što smo – prebacivši prvo, dok su buljili u kompjuter, maloljetnim kućnim psihopatima preko glave vreću od krumpira, a potom ih vezali špagom za veš – krenuti pred crkvama i preko Facebooka (sila Boga ne moli!) potpisivati peticiju kojom ćemo od Vlade zatražiti da se profesori – bolje plate? Neee! – naoružaju do zuba, da se škole ograde bodljikavom žicom pod naponom, da se uvedu video kamere i da se sokol-marići rasporede na strateška mjesta. Jer, kasno je vraćati dostojanstvo nastavnicima, kasno je za zapošljavanje defektologa i psihologa, kasno je za palijativne mjere. Stvar je jasna, ili oni, ili mi. Svjestan je toga i moralni Bill Gates, dr. Vukasović, premda je također svjestan paradoksalne činjenice da su djeca „i još nedozreli mladi ljudi najbrojnije i najtragičnije žrtve i kada su mete nasilja, zavođenja i upropaštavanja, i kada su inicijatori, organizatori i izvršitelji zlodjela“.
Prema tome, „zadnji su trenutci za organizirano suprotstavljanje navali nekulture, nasilja, kriminala, fizičkog, mentalnog i moralnog upropaštavanja djece i mladeži!“
Što, napokon, uvaženi profesor, stručnjak za pedagogijsku teleologiju i aksiologiju, komeniologiju i metodiku, izbezumljenom čitatelju predlaže kao rješenje u zaključku svog alarmantnog teksta? Nakon poziva roditeljima, odgojiteljima, hrvatskoj državi i ministarstvima da ispune svoju odgojnu dužnost i obavezu, i nakon dodatnog potpirivanja moralne panike, gospon profesor doktor Vukasović nam otkriva genijalno rješenje:
„Odgajanje je u poziciji utrkivanja s katastrofom. Budućnost naroda ovisit će o rezultatima tog natjecanja. Kako je odgoj temelj na komu sve počiva, jedino čovjeka dostojno rješenje je – temeljna odgojna preobrazba!“
Samo činjenica da ispod teksta u zagradi piše Nastavlja se spriječila me da ne doživim prenagli antiklimaks. Jer, taman sam se – čak i ja, vaš dobri gospon profesor – propisno uspaničen, posve izgubivši iz vida u kom grmu leži zec, već bio počeo spremati na stari dobri lov na vještice i hvatanje žrtvenih jaraca, kad, eto ti ga, rješenje nije u tome da se svaku školu pretvori u Guantanamo, a učitelje (sve za iste pare) u stručnjake za terorizam i ulično ratovanje, nego je rješenje, jasno i nedvosmisleno, znanstveno precizno, akademski elaborirano, u temeljnoj odgojnoj preobrazbi!
No, da se vratim na teoriju o moralnoj panici. Prema Cohenu, moralna panika ima nekoliko uočljivih značajki, prema kojima se i prepoznaje. Radi se o svojevrsnoj spirali. Evo tih značajki:
Zabrinutost – mora postojati svijest o tome da ponašanje određene skupine može imati negativan utjecaj na društvo (Ako je možda netko nije imao, nakon članka dr. Vukasovića će je nedvojbeno razviti.)
Neprijateljstvo – rast neprijateljstva prema identificiranoj skupini čije članove se počinje percipirati kao pučke đavole. Jasna podjela između „nas“ i „njih“. (Premda se u članku naznačuje da su mladi i sami žrtve, omjer između zagovaranja tinejdžera i proglašavanja istih napadačima, silovateljima, provalnicima, kradljivcima, otimačima, teroristima i ubojicama je takav da animozitet prema njima osnažuje.)
Konsenzus – iako zabrinutost ne mora biti općedruštvena, mora biti široko prihvaćeno da identificirana skupina predstavlja vrlo stvarnu prijetnju društvu. Važno je da u ovoj fazi moralni poduzetnici budu što glasniji, a da se pučke đavole prikaže slabima i neorganiziranima (Autor članka je toliko glasan da sam morao staviti čepove u uši dok sam ga čitao. Istodobno, kroz tekst se, između opisa grozota što ih čine, maloljetnike naziva „nedozrelim i nedužnim mladim ljudima“, „djecom“, „nedužnom djecom i mladeži“.)
Neproporcionalnost – javnosti se nude statistike koje su u nerazmjeru sa stvarnom prijetnjom koju predstavlja identificirana skupina (U članku se, u vrlo širokom smislu riječi, spominje statistika, primjerice, „vrlo visoki postotak“ i „svaki drugi srednjoškolac“, no ipak su najčešće konstrukcije tipa „“masovno stradanje“, „sve veća i češća stradanja“, „ tragične bilance“, „danak u krvi“, „zlo koje se epidemijski širi“, „sve više napada“, „najbrojnije žrtve“ i slično.)
Nepostojanost – premda visokozapaljiv i u određenim okolnostima opasan fenomen, moralna panika je i vrlo nepostojana; koliko se brzo proširi, toliko brzo i nestane iz fokusa javnosti, čiji se interes lako prebaci na neku drugu kontroverznu temu (Ovo se naročito može uočiti u društvu poput našeg u kojem praktički svaki tjedan imamo nalet moralne panike, oluju u čaši vode, koja brzo splasne. Moralna panika vezana uz tinejdžere je – vidjet ćemo iz zanimljivog primjera koji slijedi – ciklički fenomen poznat još u Babilonu.)
Izaziva li dakle, prof. dr. sci. Ante Vukasović, čovjek koji je čak godinu dana radio kao profesor u srednjoj školi i otprilike isto toliko u osnovnoj, moralnu paniku, procijenite sami. A mi ćemo se u nastavku (još ste ovdje?) pozabaviti tradicionalnim vijestima iz prošlosti.
Ovaj put gotovo zalutavši u arhivskom labirintu (hvala knjižničarki Maci, mojoj Arijadni, na nesebičnoj pomoći!) pronašao sam tekst koji mi je došao k’o kec na desetku. Objavljen je 11. prosinca 1858. u Narodnim novinama br. 238. Da zanimanje moralnog poduzetnika nije stvar ovog ili onog društveno-ekonomskog sustava, kao i to da su mladi oduvijek bili dežurni pučki đavoli, razvidno je iz članka koji vam podastirem.
Možemo li se čuditi, kad vidimo mladića, koji jedva da je šegrtom postao, cigare puši, s djevojkama se vodi, gostione pohadja? Njemu fali izobraženije. Djevojke pako, koje osobito u gradovih već s doveršenjem 9. ili 10. godine škole ostavljaju, upadaju još u gorje izopačenosti i griehe. One misle, da su samo zato na svietu, da im se svaki klanja i da im laska, da se šeću, romane čitaju, društvo k sebi pozivaju, te već sa sveršetkom 13. godine ljubavnikah (plural!, g.p.) imadu. Svaki plemeniti čoviek morao je već opaziti, da je sad sav ćudoredni život upropašćen i zato se revno moramo brinuti, da zlu ovome doskočimo.
Cure su, kako to i danas mnogi primjećuju, još gore nego dečki. Ništa, dakle, novo pod kapom nebeskom.
U brahijalnom društvu u kojem djeca od odraslih (kojih se preko 90 % deklarira kao vjernici) svakodnevno čuju desetke psovki u kojima se spominju i Otac i Majka i Sin, u društvu u kojem odrasli svakodnevno pokazuju da se poštenje i rad ne isplate, u društvu u kojem u materijalnom blagostanju živi zanemariv broj ljudi, u društvu u kojem se ulaže u zgrade i tenkove, a ne u ljude, u kojem odrasli jedni drugima pod aute podmeću bombe, lažu, varaju i kradu, u takvom dakle društvu prozivati dezorijentirane mlade ljude koji su ostali bez uzorâ da „sve više napadaju, siluju, provaljuju, kradu, otimaju, teroriziraju, ranjavaju i ubijaju građane, kolege u školama, na ulici, profesore pa i roditelje“ upravo je zapanjujuće bedasto. Stvarati od mladih ljudi pučke đavole i nad njima se, uz sentimentalne ograde, moralno zgražati, znači zapravo objelodaniti svoj kukavičluk i nedostatak građanske hrabrosti da se prozovu i raskrinkaju – oni pravi đavoli.
Post je objavljen 17.12.2008. u 19:06 sati.