subota, 11.03.2017.

nedodirnute ljubavnice

NEPOZNATA NA ISPRAĆAJU


Oko stola u kuhinji čekali su me obučeni majka, sestra, baka i djed i pili kavu. Stigao sam na vrijeme, a kofer me je čekao spakiran, te sam samo bacio majicu i traperice natopljene duhanskim dimom u prljavi veš, obukao čisto i mogli smo krenuti. Nazvao sam prijatelja Nikšu koji je stanovao četiri kuće dalje. Nikša je radio u Kontroli letenje i ionako je trebao otići na posao. Točno smo sišli pred kuću kad je naišao autom. Tada je još vozio Volkswagen "Bubu". Djed je sjeo naprijed, ja odostraga između majke i bake, sestra mi je sjela na krilo i tako smo krenuli.

Pred ulazom u aerodrom - iznenađenje! Na oproštajnom okupljanju u Savskoj su našli dva ili auta auta, potrpalo ih se u njih koliko je stalo, i stigli da se još jednom oprostimo. Naravno, na čelu je bila Marijana, a uz nju Vlado Tomić, Mirjana i Ino Bešker, Nikolići: Ivana i Vjeran, Kuki Burcar, Breda Beban, Mirko Torbica, Mladen Grbić, Siniša Knaflec i Biba Rauter, a bila je s njima i jedna vrlo zgodna djevojka koja mi je izgledala poznata, iako nisam znao kako se zove. Računao sam da je bila na tulumu, vjerojatno je stigla nakon što sam napustio mjesto ili je - lako moguće - u onoj gužvi nisam ni zamijetio, pa su i nju poveli. Dočekali su nas s lošom viješću: aerodromski kafić još nije bio otvoren.

Zbog zatvorenog kafića muvali smo se neko vrijeme pred ulazom u zgradu. Knaflec, fotograf, zapričao se s nekim nepoznatim putnikom jer je tom visio oko vrata polaroid-aparat, pa ga je nagovorio da nas sve zajedno uslika. Poredali smo se u dva reda, oni u prvom čučnuli i - škljoc! Dobio sam još vlažnu fotografiju da je ponesem za uspomenu.

Otvorio se kafić pa smo se premjestili u njega. Zauzeli smo četiri stola. Po prirodi stvari sjedio sam s bakom, djedom, majkom i sestrom, a povremeno se, kao svojevrsni slavljenik: ključna figura događaja, premještao nakratko za stolove sa strane. Kako god sam se premjestio ona nepoznata mi je bila pred nosom, ali za drugim stolom. Neprekidno me kopkalo - odakle je znam? Zbunjivalo me - kako je moguće da se ne sjećam odakle znam tako zgodnu curu? Ne sjećam se više što sam pričao s ljudima, vjerojatno nešto bez povijesnog značenja, ali se dobro sjećam da se Knaflec priljepio uz neznanku kao flaster, šaputao joj na uho i krvnički se upucavao, jer mi je uz nju i on bio stalno na vidiku.

Taman sam odlučio da mi nema druge nego odbaciti sve ostale i zaskočiti nepoznatu, da i s njom prozborim nekoliko riječi, kad su javili da se trebam ukrcati u avion. Kao školska eskurzija otpratili su me do ulaza za kontrolu karata. Dok sam se opraštao s jednom po jednom osobom iz pratnje, ono: zagljaj-poljubac-nekoliko riječi, nepoznata je s putnom torbicom preko ramena koju sam tad prvi put uočio pokazala kartu, prošla kontrolu i zaputila se prema čekaonici za putnike koji odlaze. Oho-ho! Imat ću društvo u avionu, i to ne mož' bolje društvo!

Dok sam se oprostio sa svim svojima, svi ostali putnici su uglavnom unišli. Kad sam stigao do čekaonice ona je bila na sasvim drugom kraju, kod izlaza. Počeo sam se probijati kroz gužvu, zaobilaziti torbe, preskakati malu djecu, no dok sam stigao na pol puta, vrata su se otvorila, nepoznata je izašla, prešla onih pet-šest metara do autobusa koji je vozio do aviona na pisti i ukoračila u njega. Kad sam ja stigao do izlaza, vrata autobusa su se zatvorila i krenuo je.

Bio sam prvi u sljedećem autobusu, ali to što sam unišao prvi znači da sam izišao posljednji. Nas su iskrcali kod stražnjeg ulaza u avion. Bio sam otprilike posljednji putnik koji se ukrcao. Svi ostali su već uglavnom posjedali. Preko naslona stolica vidio sam nepoznatu sasvim na prednjem kraju utrobe letilice, izdigla se na prste da ugura torbu u policu iznad glava. Jurnuo sam između redova surovo se probijajući pored svih na koje sam nailazio nadajući se da ću pored ljepotice možda još zateći koje slobodno mjesto. Ako ne bude, bio sam odlučan, preselit ću bilo koga na kojega bih ondje mogao naići.

Stigao sam otprilike do pola puta kad me je nešto silovito zgrabilo odostraga, obujmilo oko laktova, uzdiglo uvis i ponijelo poput uragana. Bio je to Nikša sa svojih sto i dvadeset kila, nešto mi je urlao u uho ali ga ja nisam razumio, pokušavao sam mu reći da me pusti, ali on nije slušao, samo je i dalje krčio put sa mnom u naručju. Pronio me je pored nepoznate koja se ukočila i buljila u prizor razrogačenih očiju, u prolazu sam vidio da su sva mjesta pored nje zauzeta, iznio me je iz putničke kabine i tek tad spustio da stanem svojim nogama na tlo.

 - Žurno! Sredio sam ti odlično mjesto! - pogurao me je dalje. On je sa svog mjesta u kontrolnom tornju saznao od pilota da je jedno mjestu u prvom razredu ostalo slobodno, sredio s posadom da me prošvercaju ondje i došao se osobno uvjeriti da su ga poslušali. Koliko ga znam, imao je moćan argument za pregovore u ruci: avion neće poletjeti dok se ne dogovore. Zato je sve i moralo biti žurno, da se stigne što prije vratiti na radno mjesto podići avion jer je već ionako kasnio.

Nabrzinu sam sve iskalkulirao: moj prijatelj se pobrinuo da mi pribavi dobro mjesto u avionu - ne bi bilo lijepo da ga razočaram. Tim više što su u turističkoj klasi već svi posjedali, teško ću ikoga moći premjestiti. Ionako ništa ne bih uspio, a tu gdje sam se našao nije bilo loše. Pomirio sam se sa sudbinom. U prvom razredu nije bilo loše. Sjedalice su bile udobnije, zapravo fotelje, oko njih je bilo više mjesta, posluživali su bolju hranu i više pića, na broj putnika bilo je više stjuardesa… Ipak, jedva sam čekao da dođemo do Züricha procjenjujući da je bolje da ondje priđem nepoznatoj nasamo nego da se muvam po avionu u zraku i upucavam joj se naočigled dvije stotine svjedoka. Nakon prvotnog iznenađenja da i ona putuje bio sam neutemeljeno uvjeren da i ona ide do Amerike. Let preko oceana s takvom pratiljom bio bi stvarno nešto! Zrnce sumnje da možda iz Züricha nastavlja u nekom drugom pravcu bilo je utješna mogućnost: mogli bismo barem zajedno provesti koji sat čekajući dalje vezu.

Zürich me je razočarao kao malo što. Avion se dovezao gotovo do aerodromske zgrade, iz zgrade su se poput monstruoznih pipaka neke mehaničke hobotnice ispružile ogromne metalne cijeli i zalijepile za izlaze iz letala. Nas iz prvog razreda pustili su kroz jednu cijev u kojoj je bio pravi hodnik, a one iz drugog razred na druge cijevi. Čim sam se našao u zgradi jurnuo sam kroz nepregledno mnoštvo pokušavajući pronaći plijen, ali uzalud.

I nisam je nikada više vidio. Kao utješna nagrada ostala mi je jedino polaroid-fotografija na kojoj stoji u drugom redu sasvim nadesno, ali me ta utješna nagrada malo tješi jer ne dozvoljava da zaboravim neprežaljeno razočarenje.







subota, 25.02.2017.

uklonjeni zazor

ROD AVETNJAKA

Na Facebooku je mnogima znano: jedna od zanimljivijih osoba koju se može pratiti je Slađana Bukovac. Kadikad prenese fotografiju nekog slatkog peseka u nevolji kojeg treba udomiti ili štogod slično (od čega nitko od nas nije imun), ali daleko češće postavi poduži tekstualni status koji onoga tko ga počne čitati prisili da klikne na ono "Prikaži više". Piše jasno i nedvosmisleno, precizno ocrtavajući profinjene nijanse, a sve to tečno i krajnje ekonomično, bez ičega suvišnoga. Užitak ju je čitati bilo čega da se dohvati, tim više što na kraju obično izmami pomisao "Pa bilo je vrijeme da to već netko kaže!" ili ostaje dojam da nas je preduhitrila za ono što nam je bilo na vrhu jezika ili ostanemo zadivljeni kako je uočila nešto što je svima pred nosom, nešto što mnoge iritira, ali su već toliko oguglali da više ni ne primjećuju, i kako je to besprijekorno iznijela. Većinu onoga što je napisala mogao bih potpisati od prve do posljednje riječi, često mi svrne pažnju na nešto o čemu nisam ranije razmišljao, pa se opet nađem da sam u svemu suglasan s njom te joj zbog svega toga vjerujem kad izvještava o nečemu što ranije nisam znao. Svega sam jednom naletio na njezin status za koji mislim da je temeljito zabrazdila, ne znam što joj bi, da ne duljim o tome.

Dakle, prema Slađani Bukovac sam krajnje dobrohotan i - na prvi pogled paradoksalno - upravo zbog toga sam odlagao pročitati neku njezinu knjigu. Naime, nisam se mogao osloboditi bojazni da ću se razočarati, što bi mi upravo zbog toga koliko je cijenim bilo žao. Roman ipak zahtijeva drugačiju usredotočenost i drugačije pletenje priče od fb-statusa. No kako u posljednje vrijeme sve češće nailazim na hvaljenje njene posljednje knjige, "Stajska bolest", donekle umiren odlučio sam se ipak odvažiti na tako nešto.

Izgledalo mi je protuprirodno da prvo pribavim i prihvatim se posljednje knjige, "Stajske bolesti", kad "Rod avetnjaka" već odavno stoji u hrpi knjiga koje želim što prije pročitati, tim više što mi je bio pri ruci. Već nakon prvih nekoliko stranica sam odahnuo - pa to je dobra stara Slađana, i to u punom sjaju! Pitko, tečno, pametno, zavodljivo… što dalje - to bolje. Nekako se ne sjećam da se o "Rodu avetnjaka" govorilo, a kamoli pisalo. To je još jedna od knjiga koje nisu zadobile zaslužene odjeke, a bio bi veliki gubitak prepustiti je potpunom zaboravu. Možda je pojava "Stajske bolesti" prilika da se i "Rod avetnjaka" aktualizira?

"Rod avetnjaka" je prema čitatelju sasvim nezahtjevan, a po onome što daje široke ruke. Moguće se u njega unijeti i prepustiti mu se. U njemu sam našao meni najdraži lik domaće literature - Duginog Ratnika. Vjerojatno sam pristran iz osobnih razloga, ali me uopće ne peče savjest zbog moguće neobjektivnosti. Jedino što je ostalo je žaljenje zašto se taj lik, koji se pojavljuje kao jedan u niski drugih, nije još pojavio kao glavni lik posebnog romana, ali možda još hoće.

Zapravo, sad živim u nadi da se Dugin Ratnik pojavio u "Stajskoj bolesti", makar i pod drugim imenom, i polako počinjem zazirati od čitanja "Stajske bolesti" da se ne bih razočarao…






utorak, 10.01.2017.

nesrazmjer prisjećanja


DAMA IZ ZAGREBA

Krimić "The Lady from Zagreb" Philipa Kerra postigao je solidan svjetski uspjeh, preveden je na niz drugih jezika, pa je pod naslovom "Dama iz Zagreba" objavljen i kod nas. Za nas je zanimljiv već od naslova. Naravno, u svim sredinama koje se smatraju svjetskom provincijom postoji zanimanje za bilo što i kako ih se kadikad spomene u svjetskim metropolama. Srećom, riječ je o sasvim pristojnom romanu koji bi bio jednako zanimljiv čak i da je dama iz naslova iz Sarajeva ili Ljubljane, pa se onima koji vole taj tip literature isplati pročitati.

Uz intrigantni lokalitet, dodatna atrakcija je i vrijeme u kojem se radnja odvija - Drugi svjetski rat, što u slučaju Zagreba znači - vrijeme NDH. Za ljubitelje natezanja ustaše-partizani to zvuči obećavajuće, ali bi se ipak razočarali: naime, partizani se u romanu praktički uopće ne spominju. Zato su ustaše prisutni sasvim dovoljno i sasvim adekvatno, pa je začudno da se neke braniteljske udruge još nisu povodom toga oglasile.

Za razliku od većine ostale literature u kojoj je uobičajeno na početku spomenuti da je "svaka sličnost s postojećim, živućim ili pokojnim osobama, samo slučajna", u romanu "The Lady from Zagreb" pristup građi je upravo obrnut. Pored Josepha Goebbelsa, za kojega malo kome treba objašnjavati što je i kakav je bio, kao literarni likovi pojavljuju se i neki koji nisu stvarne povijesne osobe, ali su konstruirani na temelju povijesnih činjenica. Umjesto napomene kojom se pisci na početku knjiga ograđuje od slučajnih sličnosti, Philip Kerr na kraju ima poglavlje-dodatak u kojem odaje na koje se povijesne biografske činjenice poziva.

Na primjer (oprostite na eventualnoj nespretnosti prijevoda):

"…Petar Brzica bio je student franjevačkog učilišta u Hercegovini i jedan od čuvara u Jasenovcu; pobijedio je na tamnošnjem natjecanju kao osoba koja je uspjela poklati najveći broj žrtava u jednom danu sa 'srbosjekom', zakrivljenom parajućom oštricom opisanom u knjizi. Njegova je sudbina nepoznata. Miroslav Filipović je bio franjevac i katolički vojni kapelan, svećenik u manastiru opisanom u knjizi. Isticao se sadizmom i bio poznat među svojim sljedbenicima kao 'vrag iz Jasenovca'; hrvatske trupe zvale su ga 'veličanstveni'. Bio je obješen u franjevačkoj odori nakon presude jugoslavenskog građanskog suda 1946. Iako je bio izbačen iz franjevačkog reda, nikada nije bio ekskomuniciran. Još jedan franjevac, Zvonimir Brekalo, pomagao je Filipoviću u ubojstvima; jednom prilikom ta dva katolička svećenika pobila su pedeset i dvoje male djece…"

Ne ulazeći u nijedan konkretno navedeni slučaj, tim više što su oni samo podloga na kojoj se odvija priča, okolnosti koji je omogućuju i ograničuju, upravo naše domaće očitavanje romana nameće neka pitanja koja vjerojatno nigdje drugdje u svijetu ne iskrsavaju. Recimo, nakon što smo desetljećima zasipani neiscrpnim nizom skandalizirajućih tekstova o poslijeratnim zločinima "komunističke vojske" u kojima se do beskraja ponavlja obrazac kako je "komunistička vlast" neselektivno tamanila sve koji su joj dopali šaka, možemo se zapitati da li je postojao ijedan jedinicati slučaj da je netko zasluženo strijeljan po zakonu nakon koliko-toliko odgovarajućeg suđenja? Da li je takav slučaj postojao? Ako je postojao, zašto se ne spominje? Ako se spominje, zašto se i njega ne iznosi na velika zvona kao ove druge slučajeve?

Evo, prisjetio sam se - Mile Budak je likvidiran nakon jednodnevnog suđenja zajedno s nekolicinom suoptuženika u istoj parnici. Bi li bilo bolje da se njegovo suđenje rastegnulo kao suđenje Sanaderu, Vidoševiću i nizu drugih, bi li bilo poštenije da je na kraju osuđen na ritualno guljenje krumpira? Ako je Pero Brzica u jednoj noći uspio zaklati 1360 ljudi (pa čak i da je broje deseterostruko uveličan) je li moguć ijedan iole pravičan sud na svijetu ili u povijesti koji bi ga oslobodio?

"Dama iz Zagreba" utoliko je za našu sredinu značajnija od ijednog drugog prijevoda svjetskog literarnog hita.








utorak, 03.01.2017.

raskalašena renesansa u suvremenosti



Pričali smo usput o smislu života, umjetnosti... o smislu stvaranja u umjetnosti i životu, i oko ponoći zaključili da se ona nasloni laktovima na stol, a ja da joj priđem s leđa da iskušamo i dubine strasti koje smo dotad u razgovoru zanemarivali.

Nažalost, gornji odlomak nije opis mog dočeka Nove godine, nego citat iz knjige Zdenka Jelčića "Sponzoruša u Parizu". Moja nova godina je počela s 38,4, i to na najvjerojatniji način kako me je tako nešto ikada zgrabilo. Nakon ponoći sam sa suprugom izmijenio čestitke i najbolje želje, a u sljedećem trenutku me je uhvatila drhtavica, groznica, minutu-dvije, i kad su prestali imao sam 38 sa 4.

Retroaktivno objašnjenje svodi se na jedino moguće: na donjem katu stana šogorica boluje već pet dana, ima 38 sa četiri, bole je svi zglobovi na tijelu, raspada se. Kako ipak nisam Howard Hughes, bilo je samo pitanje vremena kad će boleština preskočiti na mene. Međutim, ja sam se cijepio protiv gripe na vrijeme, pa me je zahvatilo u ublaženom obliku. Mene bole jedino gležnjevi, a sve ostalo je - usprkos temperaturi - sasvim podnošljivo, naročito kad usporedim što mi je prije nešto više od mjesec dana radilo običnih 37 stupnjeva točno; zdravom čovjeku nikakva temperatura, tek upozorenje da bi nešto moglo biti, ali ja sam to jedva prebrodio.

No vratimo se početnom odlomku. Ujutro je temperatura obično niža, 37 sa 5. U takvom stanju dohvatio sam se "Sponzoruše u Parizu" koja već odavno čeka svoj red da je pogledam i bio je to odličan izbor. Nastavljajući Pietra Arettina i Boccaccia Zdenko Jeličić mi je vratio volju za život renesansnom raspuštenošću. Nije to najbolja knjiga na svijetu, ali je idealna za početak godišnje čitalačke sezone, čak i više - idealna za okretanje nove stranice u životu.

Malo što nas toliko može odvesti na krivi put kao očekivanja. Od glumaca se očekuje da su majstori u pamćenju i reproduciranju tuđih tekstova. Iznenadi nas kad otkrijemo da su sposobni i za produkciju svog teksta, a obraduje kad taj tekst ispadne vrlo dobro. Kao onaj koji je napisao bezbrojne retke erotske literature više od ikoga mogu cijeniti gotovo dvije stotine stranica ispunjene neprekidnim skakanjem iz jednog kreveta u drugi, a da ti opisi ostaju sasvim primjereni bez upadanja u dosadno ponavljanje. Posebno me raduje što su većina bahantkinja iz romana dobrodržeće, ali pomalo već ocvale matrone, što su likovi kakve površna erotska literatura izbjegava, ili im služe za podsmjeh, a Jelčić opravdano upozorava da je gubitak zanemariti ih na bilo koji način, u literaturi kao i u životu. Dodajmo tome i najbolji opis tucanja vjernice na koji sam ikada igdje naišao, ono - antologijski, i dobivamo knjigu koju mogu svakome preporučiti, jednima da ih razveseli, drugima da popizde. I jedni i drugi su sami krivi za ono što će ih snaći.

Drago mi je da "Pisac prostih priča" nije usamljen u svom vremenu.






petak, 30.12.2016.

prije četrdeset godina

… povremeno zapišem poneku autobiografsku zabilješku

ERITREJA

Uvečer prije mog odlaska na studije u Americi Rosenzweigi su priredili oproštajni tulum kod njih u Savskoj. Došlo je toliko ljudi da je njihov mali dvosobni stan bio dupkom ispunjen. Iz jedne sobe u drugu ili u kuhinju se teško moglo preći jer je i hodničić između njih bio prekrcan ljudima koji su se komešali i cirkulirali. Nisam uspijevao pregledati tko je sve pristigao jer je jedina rasvjeta bilo ono što je dopiralo s ulice, oko mene je neprestano bilo nekoliko ljudi ili barem netko tko je htio nešto razgovarati, pa dok sam od jednog ugla dospio u drugi ondje su me već dočekali neki koje sam ranije vidio, a oni koje nisam se premjestili u neki drugi zakutak. Tako sam se s nekima sreo više puta dok nisam naletio na nekoga tko je bio ondje cijelo vrijeme od početka. Pregled su ometali i oni koji su napustili tulum ranije kao i oni koji su naknadno pristizali.

- Ovo je rekord! - bio je ozaren Dean. - Nema smisla ni brojati! - Nikada ranije u stanu nije bilo toliko gostiju, a moglo se pretpostaviti da se ni nikada kasnije više neće toliko sakupiti.

Iznenada sam među glavama metar-dva dalje spazio lice tamnije od svih ostalih koje se tren zatim izgubilo u mračnom uglu. Izgledalo je kao da se netko sprema orobiti banku i navukao je preko glave crnu najlon čarapu. Kad se to četvrti ili peti put ponovilo, zainteresiralo me. Krenuo sam pronaći tajanstveni lik da ga razgledam, ali mi je kretanje bilo otežano jer mi je na ramenu visjela moja tadašnja djevojka Marijana, a putem su me manje-više svi zaustavljali i zadržavali. Svatko je imao nešto reći, nešto pitati, uglavnom su svi ponavljali jedno te isto te sam mogao odgovarati bez razmišljanja. U nekoliko navrata sam ugledao crni lik kako ide prema meni, ali je uvijek skrenuo prije nego je stigao do mene i isčezavao. Počelo me to iritirati.

Zgrabio sam Deana u prolazu.

- Kakav se to crni fantom šulja između ljudi?

Ha, ha, ha, počeo se smijati. - Fantom! - To mu se svidjelo. Odmah je znao za koga ga pitam. - Pričekaj, sad ću je dovesti. - Okrenuo se, zabio među ljude iza sebe i nestao.

Desetak minuta kasnije stajao sam uz prozor prema ulici kad se ponovo pojavio. Iza njega se probijala trudeći se da ga slijedi najljepša crna djevojka koju sam ikada vidio uživo, ljepša i od svih koje sam vidio na fotografijama. U svjetlu ulične rasvjete buljio sam razrogačenim očima i otvorenih usta, mora sam izgledao skrajnje glupo. Imala je upadljivo dugačak, elegantan vrat, izduženo lice, pravilan tanki nos, ogromne oči s fino oblikovanim kapcima i dugačkim trepavicama, jedino su zubi i bjeloočnice bili porculanski bijeli.

- Tko si ti? - zapanjeno sam izlanuo.

Ona se čarobno nasmiješila.

- Govori samo engleski - spustio me Dean na zemlju. Moj engleski je u to vrijeme bio katastrofalan, u školi sam učio njemački.

- Odakle ti? - upitao sam Deana.

- Moja studentica. Sjajna cura! Iz Eritreje. Nedavno je stigla, još nikoga zapravo ne pozna. Usamljena je. Oproštajna zabava za tebe je bila idealna prilika da je pozovem. Uvedem u društvo…

Uz Deanovo prevođenje smo se upoznali. Zvala se nekako Mbasa, Mavava, nešto na M, zaboravio sam. Popizdio sam. S Marijanom na ramenu, ne govoreći engleski, s tim da sam ujutro kretao prema Americi, moji izgledi kod nje bili su nikakvi.

- Pozvao sam je kao specijalnu atrakciju da uveliča oproštaj s tobom! - smijuljio se Dean. I ona se meni srdačno smješkala; nikada neću saznati što me je Dean pred njoj olajavao. Usamljena je, još nikoga ne pozna! Na tren mi je pala na pamet pomisao da otkažem put na studije, riješim se Marijane, upišem ubrzani kurs engleskog u Vodnikovoj, posvetim život tome da je osvojim… Strašno mi je došlo. Vidio sam da ću ja otići, ona će zauzeti moje ispražnjeno mjesto u društvu i dokle god me neće biti svi moji prijatelji će joj se sumanuto upucavati… Jedva sam se suzdržao da zgrabim Deana za vrat, pridavim i izbacim kroz zatvoreni prozor jer sam bio siguran da točno zna na kakve me je muke stavio. Dean je već bio asistent, predavao na nekom fakultetu. Zaškripio sam zubima:

- Zar se nastavno osoblje smije tako familijarizirati sa studentima? To je zloupotreba Pokreta nesvrstanih!

Dean se samo zadovoljno smijuljio i takvog ga pamtim.

S Marijanom sam zapravo sve već bio riješio. Upoznali smo se ne mnogo ranije, manje od dva ili najviše tri mjeseca, bila je dobra i slatka, a kad sam naprečac odlučio otići preko oceana otvoreno smo porazgovarali. Rekoh joj da ne znam kad ću se vratiti i hoću li se uopće vratiti, nisam u prilici da je pozovem sa sobom, nema smisla da me čeka niti da računa na mene, a ona je i sama znala da je tako. Ako se vratim u dogledno vrijeme, nakon dvije-tri godine, vjerojatno ću prvo nju potražiti, pa ako bude slobodna - tko zna? Možda nastavimo, zapravo: krenemo po drugi put…

Još po mraku napustio sam zabavu i krenuo pješice kući. Odbio sam da me itko preveze kući, htio sam se oprostiti sa Zagrebom. Trebalo mi je četrdeset i pet minuta, a kroz to vrijeme se razdanilo. Ni trenutka mi nije bilo dosadno, poletno sam grabio. Tramvaji još nisu krenuli, u cijeloj Savskoj osim mene nigdje nikoga. Kad sam prošao kroz Dežmanov prolaz počinjalo se razdanjivati. Dok sam se uspinjao Tuškancem već su divlje cvrkutale razbuđene ptice, no ja sam vidio i čuo malo toga oko sebe jer sam uzavrelo razmišljao: Eritreja! Imao sam samo najopćenitije pojmove o njoj, ali kad ondje rastu takva zanosna stvorenja, mora da je uzbudljiva zemlja!









nedjelja, 25.12.2016.

nestanak javnog smrada



VONJ NARODA

Vjerojatno je tako bilo i ranije, ali govorim samo ono čega se osobno sjećam: pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su ljudi strašno smrdjeli. Treba imati na umu da početkom tog razdoblja mnoga domaćinstva još nisu imala uvedenu tekuću vodu, pa premda se kroz to vrijeme stanje uvelike poboljšalo, još početkom sedamdesetih je broj nastamba bez kupaonice bio iznenađujuće velik. U mnogim gradskih stanovima spojenim na vodovod ljudi su živjeli u sustanarstvu i izboriti se za korištenje kupaonice bio je pravi podvig. Dok je još nedjelja bila jedini neradni dan u tjednu, uobičajeni dan za kupanje bila je subota i tada se mijenjala odjeća - jednom tjedno. Koliko su ljudi smrdjeli najbolje se moglo osjetiti kad je negdje trebalo čekati u repu, pred nekim dućanom ili šalterom, u čekaonicama u ambulantama, te u tramvajima, autobusima i vlakovima. Ljudski smrad je donekle bio prikriven smradom duhanskog dima jer su svugdje mahnito pušilo, pa se sjećam da se još krajem sedamdesetih pušilo i u avionima. Ljudi koji nisu smrdjeli bili su u manjini, a oni koji su u uobičajenim životnim prilikama i okolinama još i mirisali djelovali su sumnjivo, kao dekadentni zaostaci mrske buržoazije.

Zanimljivo je kako danas u mnoštvu onih koji se javljaju da im je bilo gadno i strašno u Jugoslaviji, da je to bio totalitarizam, diktatura, komunističko jednoumlje, progon ovih, progon onih i svih, zatiranje ovoga i onoga i svega, sve se natječu koji će iznijeti što gore, posvemašnji mrak, ama baš nitko ne spominje da je bilo i smrada. Kao da to nisu tada zamjećivali, pa nisu ni danas zapamtili.

Zato ja pamtim. Najgore je bilo u vlaku. Zagurani u kupee drndali smo se satima. Manje-više svi su smrdjeli, a neki su smrdjeli nepodnošljivo. Najgore je bilo kad je neki od tih tvorova skinuo cipele. Vjerojatno su i sami znali da nadnaravno neljudski vonjaju, pa su pričekali da svi ostali u odjeljku pozaspu i tek tada izvlačili noge iz obuće. U dva-tri navrata me je takav smrad budio iz duboka sna. Bilo je to neopisivo. Prodorno, kiselo, štipalo je nosnice i oči, strašno u rangu bojnih otrova i ekoloških katastrofa.

Odavno već na putovanja idem uglavnom osobnim automobilom, a dojam mi je da ljudi generalno smrde znatno manje, mnogi (naročito ženske) čak i mirišu, a pravi smrdljivci su izuzetci na koje se rijetko nailazi. Kad sam se nedavno prisjetio tog nekadašnjeg ljudskog smrada, nakon tolikog vremenskog razmaka morao sam se ujedno i čuditi, a izniklo je i nekoliko pouka, kao i pitanja.

Ovo što govorim zvuči kao potpora za tvrdnju Ivice Puljka iz stranke "Pametno" da je svijet danas bolji nego ikad. Nešto se očigledno pomaknulo nabolje. Ako se pomaknulo nešto, možda bi se sve moglo poboljšati. Razmotrimo li ovaj jedan slučaj (smrdljivce u kupeima vlakova) možda možemo naći naznake kako poboljšati stanje i u ostalim segmentima života.

Kao prvo, ukoliko je to točno - zašto ljudi danas manje smrde?

Valja uračunati da je broj putnika vlakovima opao u odnosu na one koji koriste druga prometna sredstva, u prvom redu osobne automobile, a zatim i avione. Možemo pretpostaviti da se jedan broj smrtonosnih smrdljivaca preorijentirao na korištenje vlastitih automobila jer tako izbjegavaju konfrontaciju s okolinom i mogu neometano uživati u vlastitom smradu.

Nema sumnje da je povećanje stambenih standarda donijelo češću upotrebu kupaonica, podiglo nivo higijene i time smanjilo razinu vonjanja cjeline populacije.

Veliko pojeftinjenje i laka dostupnost raznorazne odjeće nametnuli su standarde češćeg mijenjanja odjeće, pa se ona ne stigne drastično usmrdjeti.

Postoji višedesetljetno kontinuirano svakodnevno usaglašeno navođenje svih medija, od reklama preko medicinskih savjeta do naputaka kako uspjeti u životu, potkrijepljeno beskonačnim nizom primjera i podastrtih uzora, kako je higijena, briga o vlastitoj pojavi u javnosti i dojmu koji ona ostavlja nešto vrijedno, značajno i u svakom slučaju poželjno.

Dugotrajno sveobuhvatno usmjeravanje ljudi prema nečemu što jest korisno i dobro u uvjetima osiguranih pretpostavki moralo je rezultirati uspjehom. Kad svi (ili barem velika većina) imaju kupaonice, onda ih se može navesti i da ih koriste. Da nemaju, ne bi bilo nagovaranja koje bi bilo djelotvorno.

Naredno je pitanje retroaktivno iskrsnulo - zašto su ljudi nekada trpjeli teror smrdljivaca?

U prvom redu, velika većina ljudi su i sami smrdjeli, pa im je tolerancija na tuđi smrad bila znatno veća nego danas.

Kad većina ili svi smrde pitanje tko više smrdi svodi daljnju raspravu na nepouzdane subjektivne kriterije, a razlikovanje strašnog od nepodnošljivog na skolastičko pitanje koliko zrna čini gomilu, tj. sve takve rasprave mogu rezultirati samo beskrajnim prepirkama bez ikakvog zaključka, unaprijed su beznadne.

Svaka pobuna je bila beznadna jer nit se uzrok nevolje moglo otkloniti (kupio je kartu, eventualno čak i rezervaciju, imao je pravo ostati na svom mjestu) niti se onaj koji je trpio mogao evakuirati (nije bilo mjesta u drugim kupeima, a i ondje su bili drugi smrdljivci; nije mogao izaći na hodnik jer je i taj bio prekrcan vonjajućim suputnicima; putovanje je bilo dugotrajno i nije se moglo cijelo izdržati na nogama, itd.). Svaka zamjerka je bila kontraproduktivna jer je realno mogla uroditi samo svađom koja bi ostavila suputnike u kupeu u lošem raspoloženju iz kojega se nitko ne bi mogao skloniti narednih nekoliko sati. Da se netko pobunio ostao bi osamljen i nadalje samo prezren od ostalih.

Idemo dalje, zašto bi se tvor u ljudskom obliku danas loše proveo?

Najznačajniji razlog je što su u međuvremenu ljudi koji prihvatljivo ili neupadljivo mirišu postali većina, kao većina su nametnuli svoje kriterije kojima se podvrgavaju i oni koji ih ne bi slijedili sami od sebe. Kad bi danas u odjeljku vagona netko skinuo cipele što bi prouzročilo da se zamagli prozor,svi ostali bi oštro prosvjedovali, natjerali ga da ponovo navuče odjeću ili ga istjerali iz kupea. Ako se ne bi povinovao pozvali bi upomoć konduktera i tražili momentalnu intervenciju institucije. Smrdljivac naprosto kao takav ne bi mogao opstati.

Zašto se na one koji i danas smrde ili bi željeli smrdjeti (mora da ima i jednih i drugih) ne primjenjuju mehanizmi zaštite manjina, zašto se u njihovom slučaju ne poziva na toleriranje različitosti? Da smo dosljedno principijelni i to bi bilo moguće… Odgovor je isto ono zbog čega u razdoblju kad se povijesno klatno prevaljivao od strane smrdljivaca na stranu "mirisavih" nije bilo nikoga da zagovara otpor toj promjeni. Nije bilo Facebooka da se pristaše smrada povežu i osnaže, a kad se javno mnijenje bezrezervno opredijelilo i sami pojedinačni smrdljivci su prihvatili da je smrad nepoželjan, a pravo na smrad - koliko god je sam smrad prirodan, bogomdan - neutemeljeno i nebranjivo.

Ohrabreni primjerom iskorjenjivanja javnog smrada možemo se zapitati mogu li se na isti način iz društva eliminirati i druge nepoželjne i štetne pojave?

Budimo realni, promjena koju smo opisali bila je ne samo moguća, nego je vjerojatno ne bi ni bilo da nije postajala građevinska industrija kojoj je bilo i ostalo u interesu graditi i prodavati stanove, da nije bilo industrije sanitarija kojoj je bilo i ostalo u interesu da ti stanovi imaju kupaonice, da nije bilo industrije higijenskih i kozmetičkih proizvoda… Bez toga bi medicinska saznanja o koristi higijene još zadugo ostala samo neuslišane tlapnje marginalnih idealista.

Da bi se ostvarila takve promjena potrebno je dugotrajno djelovanje stvarnih društvenih snaga: države, privrednih korporacija, crkve, moćnih sportskih klubova… Obrazovanja i mediji pri tome su samo oruđa promjene, a javno mnijenje tek rezultat njihova djelovanja.

Ako svijet i ide na bolje, ne ide sam od sebe, što znači da je moguće da krene i na lošije jer bi i to moglo biti nekome u interesu.







utorak, 13.12.2016.

osobena bena


OCRNJIVANJE IZMIŠLJOTINE

Nekidan sam se našao u tako groznoj situaciji, da je ne opisujem, da mi nije preostalo ništa drugo nego pročitati test Milana Jajčinovića "Prestaje li marginalizacija nacionalne kulture?" na 26. stranici "Večernjeg lista" od trećeg prosinca ove godine (2016). Svašta ima u tom tekstu što ću radije zadržati za sebe, no jedno me toliko razgalilo da to moram podijeliti.

Piše Jajčinović: "…poslijeratni su komunistički komesari u kulturi znali ići u ekstrem pa je tako ostala ona poznata uzrečica jednog od njih, iz kruga progonitelja tadašnje inteligencije, koji je jednom prilikom uzviknuo: 'Kad čujem riječ kultura, ja se odmah hvatam za pištolj!'" Grozni su bili ti poslijeratni komunistički komesari, posebice u kulturi, pa još kad su otišli u ekstrem!

No kako je ipak riječ o poznatoj uzrečici, koju je Jajčinović otprilike točno zapamtio, zanimljivo je da je jedini on zapamtio da ju je izrekao jedan poslijeratni komunistički komesar. Naime, drugi ljudi se sjećaju drugačije. Dok Jajčinović spominje tu uzrečicu u kontekstu nacionalne kulture, što sugerira da je "jedan poslijeratni komunistički komesar" naše gore list, na web-portalu Izravno.hr, svega nekoliko dana kasnije, 12. prosinca, točno znaju i koji je to politički komesar - Ždanov. (http://www.izravno.com/hr/info/aktualni-mediji/zdanov-kad-cujem-rijec-kultura-masim-se-za-pistolj/) No kako je Ždanov ipak bio Rus, sovjetski političar, kadar iznikao iz Oktobarske revolucije, precizna identifikacija tog zatirača kulture ne bi se Jajčinoviću uklapala u ostatak teksta jer bi ispalo da spomenuti ekstrem kod nas uopće nije djelovao, to jest, jedini navedeni primjer kako su naši poslijeratni komunistički komesari u kulturi bili grozni zapravo je ekstremna izmišljotina, kao što je izmišljotina da su poslije Drugog svjetskog rata u kulturi uopće postojali ikakvi komunistički komesari. (Politički komesari djelovali su u partizanskim odredima, kasnije u JNA, i nigdje drugdje.)

Ipak, jesmo li sigurni da za zlokobnu uzrečicu treba optuživati Ždanova, koliko god bio zloglasan? Bloger koji je ispisivao blog "Ceterum censeo…" pripisuje je nekome sasvim drugome - Mili Budaku, onome po kojem je nazvan niz ulica u Hrvatskoj. (http://blog.dnevnik.hr/petarbasic/2006/07/1621294233/kad-cujem-rijec-kultura-uhvatim-se-za-samokres.html) O Mili Budaku mnogi se spore s raznim argumentima, ali ama baš nitko se nije našao ustvrditi da je bio "poslijeratni komunistički komesar u kulturi".

Dvojbe o autoru izreke koju Jajčinović pripisuje nekom poslijeratnom komunističkom komesaru samo se kompliciraju člankom Janisa Varufakisa u "Zarezu" 26. travnja 2015. (http://www.zarez.hr/clanci/posezanje-za-pistoljima) Varufakis tvrdi da je autor uzrečice Hermann Göring, za kojega bi se također moglo prije reći bilo što drugo nego da je bio "poslijeratni komunistički komesar u kulturi". Dapače, da je autor poznate rečenice upravo Hermann Göring tvrdi i nedavno preminuli Umberto Eco (http://www.index.hr/vijesti/clanak/umberto-eco-kako-prepoznati-fasizam/714759.aspx).

Doduše, da me netko probudi usred noći i zatraži da još u bunilu izlanem prvo što mi padne na pamet tko je prvi izrekao "Kad čujem za kulturu, odmah vadim pištolj!", nikada mi prvi odgovor ne bi bio Göring. Göring je ipak bio ljubitelj umjetnosti, veliki kolekcionar, cijenio je kulturu koju je smatrao vrijednom pažnje, neuvjerljivo mi je da je upravo on izvalio tako nešto. Prije bih to pripisao Josephu Goebbelsu, ideološki ostrašćenom propagandisti, velikom Jajčinovićem prethodniku, ili Heinrichu Himmleru, pa ako su Göring, Goebbels ili Himmler, glavešine Hitlerove Njemačke, tako nešto govorili, ne bi bilo nikakvo čudo da je i Mile Budak za njima ponavljao.

Ako je vjerovati Wikipediji, prvo pojavljivanje spominjanog citata nalazi se u drami "Schlageter" nacističkog dramaturga Hannsa Johsta. Kako je povijest često apsurdna, rečenica u originalnom kontekstu ima drugačije značenje nego se pripisuje izdvojenom citatu.

Obrni-okreni, kako god nategnuo ili izokrenuo, rečenica koja na početku spominje kulturu, a na kraju pištolj, nikako se ne može pripisati "poslijeratnim komunističkim komesarima u kulturi", to je Jajčinovićev originalni doprinos, osobena lokalna varijanta juriša na vjetrenjače. Hrabro jurišati na ono što ne postoji, kritizirati ono što nije nikada postojalo, zbog nečega što to nepostojeće nije napravilo! Odakle Jajčinoviću takva mržnja prema nečemu što nije postojalo da mu predbacuje i ono što to - čak i da je postojalo - nije napravilo? Problem nije u metafori, nego u anafori! Kod ovih novoizniklih intelektualaca ne može se reći, ne zna se, teško je prosuditi je li gore kad plagiraju diplomske i doktorske radove, pa postaju ministri, ili kad se diče vlastitim umotvorinama, pa postaju državni tajnici i novinski politički komentatori.




ponedjeljak, 28.11.2016.

neupitni autoritet



BIJELE BROKATNE HALJE

Prijateljici je u Južnoj Americi umrla tetka koja je oporučno zatražila da je sahrane na otoku gdje je rođena. Sinovi su je kremirali, pa s punom urnom doputovali u domovinu. Na otoku je uz crkvicu staro groblje, a po svim pitanjima pokopa glavnu riječ ima lokalni svećenik. No kad je taj čuo da je tetka kremirana, nesmiljeno se usprotivio da pepeo pohrane uz kosti njenih predaka, a kamoli da bi održao uobičajenu ceremoniju. Njegova crkva se protivi spaljivanju pokojnika, ne pristaje! Uzalud su mu ukazivali da su dvojica bratića doputovali iz Južne Amerike, da ne mogu povratiti tetku u prvotni oblik, da je tetka iz familije koja stoljećima obitava na otoku, da tetka nije ničemu kriva, da je bila primjerna vjernica i slično. No u razgovoru je nekako iskrsnulo da bi svećeniku trebao nekakav novi bijeli brokatni plašt prošiven zlatnim nitima, na što su bratići bez krzmanja iskazali sklonost da se iskažu kao bogobojazni dobrotvori, otvorili su novčanike, dobrano ih olakšali, a nakon toga su se učas dogovorili. Crkveni stav prema kremiranju više nije bio problem. Crkva je istovremeno i milostiva, te je svećenik mrzovoljno zbrzao nekoliko rečenica, izmolio molitvu, i urna s tetkom odložena je na vječno počivalište.

Podsjetilo me to priče iz moje porodične povijesti. Početkom dvadesetog stoljeća u Imotskom je živio Rajmondo Gjamonja koji se zaljubio u Mariju K., moju tetku. Vjenčanju je stajalo na putu jedino to što su Rajmondo i Marija bili bratić i sestrična. Po tadašnjim običajima i propisima nedozvoljivo. Srećom je Rajmondo bio imućni lokalni vlastelin, poznati crkveni dobrotvor, pa je njegov zahtjev stigao sve do tadašnjeg Pape. Put njegove molbe do Rima Rajmondo je na svim instancama obilato podmazao bijelim brokatnim odorama opšivenim zlatom i naposljetku je Papa dozvolio: smiju se vjenčati, ali ne smiju imati djece. Vjenčali su se, nisu imali djece, i živjeli su sretno do kraja života.

Da se crkveni odnos prema raznoraznim zastranjivanjima, istupanjima iz uobičajene prakse i odstupanjima od zahtijevanih očekivanja suštinski ne mijenja svjedoče i priče koje se svako malo mogu čuti. Otprilike ovako: par se želio vjenčati pod crkvenim krovom, ali se ispostavilo da je jedan od planiranih kumova nekršteno čeljade, međutim je drugi kum upravo pregovarao o temeljitoj rekonstrukciji centralnog grijanja u župnom dvoru, o cijeni i rokovima, pa su se u okviru toga odmah dogovorili da će svećenik na ceremoniji malo zažmiriti što jedan od kumova ne iskazuje veliko iskustvo kad i kako se treba prekrižiti. Ili ovako: kako udovoljiti baki i krstiti dijete čiji roditelji nisu crkveno vjenčani, tj. za tu svetu instituciju žive i razmnažaju se u grijehu? Tako da organizaciju krštenja preuzme stric, uspješni poduzetnik i poznati crkveni dobrotvor koji se već ranije iskazao značajnim donacijama.

Naravoučenije se dade lagano sintetizirati: ako si bogat i darežljiv, što se crkvi tiče gotovo sve se može, u svakom slučaju daleko više nego što se dozvoljava običnom, siromašnom puku.

Pored bogatih, slično si mogu dozvoliti i raznorazni moćnici. Samo se naivni mogu čuditi kako je "ljevičar" Bandić dobrohotno tretiran u crkvenim krugovima. Crkve će moćne podržati u njihovoj moći dokle god tu moć koriste u crkvenu korist, kao što su Jure Radić i bratija sklopili Vatikanske ugovore, no o tome nas uči i povijest svijeta primjerom neiscrpnog niza careva, kraljeva i drugih velmoža.

Prema sirotinji i obespravljenima crkve su nesmiljene, na njima se vježba strogoća. Siromašni roditelji mog pradjeda u Mostaru krajem devetnaestog stoljeća živjeli su nevjenčano jer nisu mogli platiti koliko ih je svećenik tražio za vjenčanje, pa im zbog toga nisu htjeli ni krstiti djecu. Stoka sitnog zuba mora biti poslušna na svaki način! Neobrazovane bedake je lako fascinirati i pripitomiti: dovoljno je mrdati im pred nosovima guzicama u bijelim brokatnim haljinama prošivenim zlatom.

I bogati i moćni i siromašni samo se u jednom tretiraju na isti način: od njih se očekuje da budu nepopustljivo protiv onih koji dovode crkveni autoritet u pitanje.

Jednostavan je to mehanizam kao što su i virusi evolucijski daleko jednostavniji od slonova, tigrova i jelena koje napadaju, kao što je krpelj jednostavan u usporedbi sa sisavcima kojima pije krv, jedino što su i virusi i drugi nametnici savršeno prilagođeni svojoj parazitskoj ulozi, pa ih se nemoguće riješiti. Srećom su ljudi povijesnim razvojem nadošli na mjere kako se uvelike otarasiti nametnika i kako cijepljenjem, higijenom i medicinskim mjerama neutralizirati velik broj virusa. Još samo da se oslobode fascinacije bijelim brokatnim haljama i sve će biti mnogo bolje.


petak, 25.11.2016.

nakon 40.000 godina zajedničkog života

KRAJ U PODRUMU

Aitzibrg Fleiferola otvori podrumska vrata i prvo propusti psa koji je požurio niz stepenište. Pritisnuo je prekidač svjetla iza dovratka, ušao i zatvorio vrata sa sobom. Prihvativši se desnom rukom za rukohvat koji je vodio nadolje izbaci nogu i spusti je na prvu stepenicu.

U tom trenutku blago savijena noga na koju se oslanjao popusti, a ispružena na koju je kanio prebaciti težinu kao da nestane. Poletio je tijelom prema naprijed, a ruka kojom se pridržavao opusti se bez otpora. Oko njega se sve zakovitlalo, stepenice, pokrajnji zidovi, strop, vrata kroz koja je ušao i dubina podruma u koju se kotrljao. Pri dnu, na odmorištu gdje se stepenište prelamalo pod pravim uglom, udari u zid tako da mu je lice bilo razvučeno po podu, a noge bile iznad njega, te se samo odbije ustranu, preleti posljednjih šest stepenica preokrenuvši se u zraku i dočeka na dočeka na koljena i šake. Međutim, zglobovi šaka samo kvrcnuše, popustiše, te on punom snagom udari licem u pod i izgubi svijest. Kasnije se prisjetio da je posljednje čega se sjećao da je vidio bio pas koji je iznenađeno gledao kako leti kroz zrak u istom stavu kao kad je očekivao da će mu baciti lopticu.

Probudila ga je bol, usta, nosnice i oči bili su mu puni krvi i sve ga je boljelo. Iskašljavajući krv pokušavao je shvatiti tko je, gdje je i što ga je snašlo. Pokuša se podići na ruke, ali ga prodorna bol odmah osujeti u tom naumu. Uvelike sužene svijesti uzdigne se na laktove. Šake su visjele na kraju ruku kao privjesci, kao da je koža jedino što ih pridržava. Shvati da su zglobovi šaka na obje ruke prelomljeni.

Usprkos obeznanjivajućem razdiranju pokušao je privući nogu da ustane. Bezuspješno. Noga je od kuka nadolje potpuno otkazala poslušnost. Sve u svemu, bio je zalijepljen za pod kao buba u zbirci kukaca probodena pribadačom. Ipak, jaučući i uz silnu muku uspije se okrenuti na stranu tako da je ležao na zdravoj nozi.

Pas je stajao iznad njega s ustima razvučenim od uha do uha, mlatarao repom i razdragano ga gledao. Nova igra! Njegov gazda je uvijek nalazio nove načine da ga zabavi! Stari čovjek se ponovo obeznani.

Kad je ponovo otvorio oči prvo što je vidio bio je pogled psa koji je ležao okrenut prema njemu s glavom priljubljenom na pod i netremice ga promatrao.

Aitzibrg je bio sposoban samo za jednostavne misli koje su se nekako probijale kroz pulsiranje boli. Sin, snaha i unuci bili su to poslijepodne u oproštajnoj posjeti prije odlaska. Bit će na putu tri sedmice. Eventualno će kroz to vrijeme u poštanski sandučić stići razglednica s rečenicom da se dobro provode na ljetovanju i šalju mu mnogo pozdrava. Svi prijatelji su mu pomrli, nema nikoga tko bi ga došao posjetiti ili potražio prije njih. Bio je ponosan da sam može držati svoj dom u redu i da mu ne treba pomoć plaćene spremačice. Na susjede nije mogao računati. Od najbližih kuća na sve četiri strane štitila ga je velika okućnica s bujnim raslinjem, drvećem i grmljem koji su osiguravali potpunu privatnost.

On sam nije mogao nikoga pozvati. Da je zazivao najsnažnije što može, s dna podruma nitko ga ne bi čuo. Telefon je bio u predsoblju u prizemlju, nedohvatan. Čak da se nadljudskim snagama uspije samo laktovima uspeti uz stepenište vukući beskorisno tijelo za sobom, sa slomljenim šakama ne bi mogao otvoriti kvaku u obliku kugle.

Aitzibrg se prevalio na leđa, jedna noga mu se bila uvila kao mokri veš na cijeđenju. Zurio je u strop. Dakle, to je to, ovdje će se to, ovako, dogoditi. Kad se Varela vrati s obitelji i dođu ga obići, ovdje će ga pronaći. Tri sedmice su bile daleko previše da bi ih mogao živ dočekati. Poželio je samo da sve prođe što brže, da što kraće traje, da se oslobodi boli čim prije.

Koliko se čovjek može ovako mučiti? Nije znao točno, ali bio je uvjeren da ne može dugo. Kad moždina iz prelomljenih kostiju uđe u krvotok, ako već nije krenula, to je kao otrov.

Pas je zabrinuto zacvilio. Aitzibrg je već predugo nepomično ležao i jaukao ne obraćajući pažnju na njega da ne bi osjetio da nešto nije u redu.

Aitzibrga preplavi očajanje da će i Mandi ni kriv ni dužan skončati u tom podrumu kao kolateralna žrtva Aitzibrgove nesreće. Sebe je već otpisao, ali se s psećom sudbinom nije mogao pomiriti.

Razmišljao je: što psu treba da proživi tri sedmice? Najvažnija je voda. Ozari se sjetivši se da je u uglu podruma kabina zahoda bez vratiju, da pas može u svakom trenutku piti vodu iz školjke koju će vodokotlić neprestano nadopunjavati svježom. Žeđ ga ne mora brinuti.

Glad? Može li pas preživjeti tri sedmice bez hrane? Možda će nakon tri sedmice biti kost i koža, ali živ…? Uostalom, pas je i mesožder, u nekom trenutku bi nagon za samoodržanjem morao probiti sve barijere… I vukovi i lisice i čagljevi hoće jesti strvine, a svi su oni u rodu psa.

Unuci obožavaju Mandija, i on voli njih, i sigurno će se brzo oporaviti, a unuci će se nakon toga dobro brinuti o njemu.

To da će Mandi preživjeti i da će mu nakon svega biti dobro bila je jedina pomisao koja je tješila Aitzibrga u posljednjim trenucima.






ponedjeljak, 21.11.2016.

zamalo mnogo drugačije




KUĆA NA MEDVJEĐEM BRIJEGU


Ima takvih događaja kad se u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, pola sata, desetak minuta, u minuti ili čak u djeliću sekunde (koliko je najčešće dovoljno fatalnim saobraćajnim i drugim nesrećama) sve preokrene, presloži, i život nastavi sasvim drugačijim tokom od onoga koji se ranije očekivao. Nama je jedan takav događaj bilo kupovanje nove kuće.

Prodali smo staru, vrijednu porodičnu kuću, podijelili novce s ostalim suvlasnicima, i svatko od nas je sa svojim dijelom novaca krenuo tražiti novo mjesto gdje će se smjestiti. Prodaja stare kuće i kupovanje nove zahtijevali su svakodnevan višesatni rad, te sam na to uvelike potrošio dvije godine života. Kroz to vrijeme smo supruga i ja pregledali bezbrojne oglase, pedesetak kuća smo obišli i pažljivo razgledali, dvadesetak je bilo u užem izboru o kojima smo ozbiljno premišljali, a za sedam-osam smo otišli toliko daleko da smo pregledavali dokumentaciju, kopali po arhivima, učestalo ih obilazili, gotovo bili spremni da ih kupimo.

Naposljetku se pojavila kuća na Medvjeđem brijegu.

Iako smo oboje rođeni Zagrepčani, prije toga nismo ni čuli za Medvjeđi brijeg. Ako se pogledaju sve postojeće karte Zagreba, Medvjeđi brijeg se nalazi iznad gornjeg ruba svake karte. Nema ga. Kartografski nepostojeći predio. Krene se od Zvijezde prema Mihaljevcu, pa skrene prema Šestinama i vozi, vozi… i stigne u prekrasni predio zelenih brežuljaka i strmih i zavojitih cesta, šuma i livada.

Lokacija kuće je nevjerojatna i neopisiva. S jedne strane se pogled uzdiže preko vrhova sve viših brežuljaka do hrpta Zagrebačke gore, s druge puca preko cijelog Zagreba horizonta, do Vukomeračkih gorica. Lijevo i desno su dobrano odmaknuti susjedi, a - što je najbolje - sve je to u zelenom, zaštićenom području u kojem je zabranjena daljnja gradnja, pa nema bojazni da će itko za naših života sagraditi ikakvu tvrđavu koja bi mogla okrnjiti vidik.

Sama kuća je vjerojatno najljepša i najugodnija porodična kuća koju smo ikada vidjeli. Dva stambena nivoa, jedan skladišni, ni prevelika ni premala, neopisivo skladno oblikovana, sa tisuću kvadratnih metara okućnice. Čovjek ju je gradio za svoju obitelj, ali prije nego su završili supružnici su se razveli i odlučili je prodati. Građena je od najkvalitetnijih materijala ugrađenih na savršen način, bila je spremna za useljenje. No najviše od svega nas je oduševila cjelina. Graditelj nije imao nikakvo stručno arhitektonsko obrazovanje, ali je to neki nevjerojatno nadaren čovjek, te je šteta da to nije studirao i bavio se gradnjom. Od vanjskog izgleda do unutarnjeg rasporeda, sve nas je oduševljavalo, svaka prostorija je iznenađivala kako je pametno zamišljena i koliko lijepo izvedena. Kuća je zapravo bila umjetničko djelo. Rijetko kad ranije bio sam toliko dojmljen samom arhitekturom, odnosom prostora, površina i otvora, načinom kako se iz jedne prostorije ulazilo u drugu, povezanošću i izdvojenošću, stubištima…

Naposljetku, cijena je bila toliko mala da u prvi mah nismo mogli vjerovati. Vlasniku se žurilo prodati, pa je tražio pola od onoga koliko smo bili spremni platiti. Da je tražio 50% veću cijenu, mislili bismo da smo jako dobro prošli. Uopće se nismo cjenkali. Odmah smo gospodski pristali. Ukoliko kupimo kuću, platit ćemo koliko traži.

Naime, prekrasna lokacija imala je jednu manu - udaljenost. Da bi se stiglo do najbližeg dućana kupiti novine i šibice trebalo je sjesti u auto. Sin je išao u dobru osnovnu školu koju nismo željeli mijenjati, preostalo nam je još nekoliko godina odvoziti ga na nastavu i preuzimati nakon njena završetka, više od petnaestak kilometara po cestama za koje se moglo pretpostaviti da su dobrano zakrčene u neka doba dana. Pa onda srednja škola… Vidjelo se da stanovati na Medvjeđem brijegu zahtijeva od nas sasvim drugačiju organizaciju dnevnog rasporeda, gubljenje mnogo vremena na promet, drugačiji način zadovoljavanja svakodnevnih potreba i reorganizaciju načina na koji bi se družili s drugim ljudima. Jednog dana smo napravili pokus: otišli smo do onamo, obišli kući, vratili se u grad, pronašli mjesto za parkiranje, popili kavu, vratili se nazad do Medvjeđeg brijega, obišli kuću i popušili cigaretu, vratili se do grada i sve ponovili…. - i izgubili pola dana! Po zimi, kad zapadne snijeg, a još ne prođu ralice, situacija je vjerojatno i daleko gora. Bila je to itekako velika cijena na koju je trebalo biti spreman. No kuća je bila toliko lijepa i primamljiva za živjeti u njoj da se nismo mogli odlijepiti.

Računali smo i ovako: cijena kuće je bila toliko niska da smo joj mogli pridodati i dva terenska automobila i troškove goriva za njih za sljedećih deset godina i još uvijek bi jeftino prošli. Bili smo na mukama: kuća nas je neodoljivo privlačila, ali su žrtve koje je tražila bile neotklonjive. Proveli smo mnoge sate razgovarajući o pretpostavkama kako bi naš život izgledao da se ondje preselimo, a kanilo smo naći doživotni smještaj s kojim bi bili zadovoljni, i bilo nam je jasno da bi sve izgledalo u mnogome drugačije od svega što smo ranije očekivali. Prednosti i mane bili su u vrlo nestabilnoj ravnoteži i bili smo na mukama ne mogavši se odlučiti.

Naposljetku smo prelomili - kupujemo kuću! Bili smo sigurni da takvu kuću s takvom okolinom i takvom cijenom nigdje drugdje ne možemo naći. Javili smo prodavatelju i dogovorili se naći kod advokata da potpišemo ugovor.

Dakle, nađemo se mi kod advokata da potpišemo ugovor, odvjetnik već pripremio sve papire, treba ih samo potpisati, već sam se prihvati pisalice kad prodavatelj bubne: "Samo još nešto…!"

Ugradio je neke posebno kvalitetne oluke koje je dovezao iz Švicarske, to je zaboravio napomenuti kad smo dogovarali cijenu, on bi da je podignemo za vrijednost tih oluka… Dobro, koliko to košta? Tisuću i pet stotina eura. Supruga i ja se pogledamo i oboje kimnemo glavama: može.

Nagnem se nad prostrte ugovore da ih potpišem, a prodavatelj zavapi: "Stanite!"

Pogledamo ga, što je sad? Kad smo dogovarali cijenu smetnuo je s uma da je nabavio nekakve posebne kvake za prozore iz inozemstva, nešto vrlo specifično. Zaboravio je to umetnuti u cijenu, pa bi molio da je podignem još malo… Koliko? Tisuću i pol eura. Supruga i ja se pogledamo. Mi se dogovaramo za sve zajedničke troškove, ali nije bila prilika da sad to krenemo raspravljati pred stranim ljudima. Tisuću i pol plus tisuću i pol… - to je otprilike nešto više od jedan posto sume koju smo došli platiti. Kimnem glavom da smo suglasni.

Odvjetnik se već unervozio zbog tih odlaganja, bez potrebe je preslagivao papire pred sobom. Prodavatelj nastavi: "Imam još nešto!"

Što je sad? Ima nešto u podrumu, vidjeli smo to, ali nismo obratili pažnju, a to je nešto što valja napomenuti, ne nalazi se u drugim kućama, a vrlo je korisno, bio bi red da i to platimo… Koliko? Tisuću i pol eura. Upitno pogledam suprugu neka ona odluči. Kratko je premišljala i suglasila se.

"Sad smo napokon gotovi", rekoh. "Da potpišemo…"

"A, ne!" usprotivi se prodavatelj. "Ima još nešto…" I počne o nečemu što više nisam imao živaca pratiti. Ispalo da hoće još tisuću i pol eura. Supruga i ja se pogledamo. Znao sam što ona misli. Da nas je odmah zatražio dodatnih petnaest, pristali bismo bez razmišljanja. Da je zatražio pedeset, malo bismo promislili, ali i to bismo vjerojatno pristali. No ovo je bilo već četvrti puta da je tražio po tisuću i pol eura, što mu bi?

Supruga i ja u isti čas potvrdimo da pristajemo na njegov zahtjev. On odahne, ali zapravo samo udahne da može izdahnuti: "A keramičke pločice na terasi…"

"Što s njima? I one su posebno? Koliko one koštaju?"

Kad je rekao: "Tisuću i pol eura!" supruga i ja smo kao po komandi istovremeno ustali na noge. Dokle to može tako ići? Tko napravi tako nešto pet puta za redom, bez muke može ponoviti isto još deset puta. Ne zanima nas dokle to može ići! Ionako smo se teškom mukom natjerali na tu kupnju. Došli smo kupiti kuću, a ne da nas itko zafrkava. Možda on tih nerazumnim dodatnim zahtjevima zapravo samo traži način kako da kuću ne proda? Ni to nas nije zanimalo. Bez ijedne suviše riječi oprostili smo se i izašli.

Nakon dvije sedmice vlasnik kuće na Medvjeđem brijegu zvao je i ponudio kuću po prvotno dogovorenoj cijeni. S velikim olakšanjem rekao sam da smo već kaparili drugu i da se ne kanimo predomisliti.

Deset godina kasnije, ma koliko zadovoljni kućom u kojoj smo svili dom, supruga i ja moramo priznati da se često sa žaljenjem prisjetimo one na Medvjeđem brijegu. Sin je odrastao, počeo studirati, nema više potrebe da ga mi razvozimo, ja sam otišao u mirovinu... Možda, ako bi ta kuća ponovo bila na prodaju…

Što bi bilo da smo pristali na sve dodatne sitne zahtjeve? Zapravo ništa bitno. Proživjeli bismo tih deset godina zadovoljno kao što smo proživjeli i ovako. Mnogo toga bi bilo drugačije, ali i ovo kako smo proživjeli je dobro. Razlika između dva dobra je dobra razlika; velika, ali nevažna. Blago onima koji se trebaju samo između dobrih stvari odlučivati.


četvrtak, 27.10.2016.

promjene duha vremena


MLADEŽ SKIĆE

Dinko Sinko je završio ljeto 2016, praznike između završetka gimnazije i polaska na fakultet, desetodnevnom turnejom s dvojicom prijatelja po nekoliko istočnoeuropskih zemalja. Gledajući kako se priprema za put prisjetio sam se kako se odlazilo u slične pustolovine u doba kad sam bio njegovih godina. Po godinama bih svom sinu mogao biti i djed, pa su razlike drastične. U moje vrijeme kretalo se s naprtnjačom i vrećom za spavanje na leđima, s novcima za otprilike tri do pet dana i namjerom da se ostane što duže i dopre što dalje. Putovalo se uglavnom autostopom, što je podrazumijevalo da će se skrenuti s puta i prihvatiti neku priliku za boravak na nekom mjestu gdje će se zabavljati s nečim što se na početku nije moglo ni pretpostaviti.

Dinko Sinko i prijatelji krenuli su sasvim drugačije. Internetom su pronašli gdje će odsjesti i rezervirali noćenja, na isti način su proučili vozne redove, odabrali prijevozna sredstva i kupili karte za prebacivanje od jednog mjesta do drugoga, na internetu su proučili koje su lokalne znamenitosti i zanimljivosti koje treba obići… Unaprijed su napravili spreadsheet na kojem se precizno vidjelo gdje će u kojem trenutku biti i uvelike čime će se ondje baviti. Skitnju je zamijenila turneja.

I u moje vrijeme i bez interneta bilo je onih koji su planirali svoje putešestvije koliko je bilo moguće, najčešće tako da su odlazili u neku stranu zemlju ili drugi grad rođacima, prijateljima ili poznanicima, ali oni - koliko god da ih je bilo - nisu bili tipični za ono vrijeme, a i oni se - kad su se otisnuli u svijet - bez velike nužde nisu javljali do povratka nakon kojega će pričati što su sve doživjeli. Eventualno su iz stranih i egzotičnih mjesta slali razglednice s pozdravima koje su često stizale primateljima nakon što su se pošiljatelji vratili. Roditelji uglavnom nisu znali što se događa s djecom sve dok ih ponovo nisu ugledali. Danas svatko od mladeži neprekidno ima mobitel uza se, dostupan je u svakom trenutku, a napredovanje im se može pratiti na društvenim mrežama.



Duh vremena može se uspoređivati sa svim proteklim povijesnim razdobljima, često ga odlikuje upravo ono čega nikada ranije nije bilo, ali je kadikad dovoljno da bi ga se ocrtalo konstatirati razlike prema onome što je neposredno prethodilo. Današnja mlada generacija živi u okolnostima koje se uvelike razlikuju od onih u kojima su stasali njihovi roditelji, pa se i ponašaju drugačije, a prema onome kako su živjeli njihove bake i djedovi ovo danas je novi svijet.

Mladež putujući upoznaje svoj prostor, a ono kako putuju izgrađuje ih kao ličnosti. Crno-bijela fotografija oca kako autostopira negdje uz cestu u Njemačkoj početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća (nedostatak vreće za spavanje pokazuje da sam bio na kraćem putu) i kolor snimka sina koji nedavno odlazi na vlak vrlo su slične, u suštini pokazuju isto. Velike razlike su u onome što se ne vidi na njima.


nedjelja, 04.09.2016.

pohvala gluposti

BLAGO SIROMAŠNIMA


Godine 1984. održao sam govor na koji sam i danas ponosan. (Koga zanima može ga pronaći u nekim knjižnicama, u časopisu "Naše teme" broj 7-8 iste godine.) Drago mi je da sam na vrijeme rekao nekoliko utemeljenih upozorenja od kojih, nažalost, nije bilo mnogo koristi. Između ostaloga rekao sam i ovo:

Naš idejni neprijatelj nije samo onaj koji misli bitno drugačije, suprotno, već i onaj koji ne misli, te glupost i bezidejnost agresivno nameće kao svoju ideološku platformu…


…na djelu je i snažna klima agresivne gluposti. Pod izgovorom, najčešće, "komercijalne nužnosti" sredstva masovnih komunikacija prednjače u širenju nevjerojatnih poruka. Ništa lakše no naići na članak kako po obliku nosa odrediti karakter životne odabranice, "svjedočanstva" o pojavljivanju duhova, "stručne članke" o "životu nakon smrti", teze kako pisac nije radni čovjek jer je slobodno odabrao svoj poziv, pa horoskopske bljuzgarije, pa hiromantiju… Zapanjila bi nas čak i površna antologija takvih bisera a nekmoli neka njihova ozbiljnija analiza.



Od tada sam govorio protiv gluposti u nebrojeno navrata, napisao bezbrojne tekstove u kojima sam je dijagnosticirao, analizirao, konfrontirao, ismijavao ili se samo zgražao, mnoge od njih i na ovom blogu.


Nakon svega se moram nadopuniti, pojasniti, na neki način donekle čak i revidirati.


Glupost nije preporuka nikome koga krasi. Ona uvelike ograničava, navodi ljude da ne prepoznaju dobre prilike, diskvalificira ih za niz poslova, onemogućuje u mnogo čemu, navodi ih na krive procjene i neodgovarajuće ponašanje. Glupost je obično štetna prvenstveno onima koje opterećuje, a zatim svima oko njih, osim huljama koji tuđu glupost zlorabe. Unatoč tome, znao sam i znam niz ljudi urođeno slabije inteligencije, oskudnog obrazovanja i uskih vidika koji su bili vrlo prijatni ljudi dostojni svakog poštovanja. Dapače, u nekim osobinama, vještinama i postupcima i izrazito glupi ljudi mogu biti vrijedni divljenja. Sve te ljude krasi da se ne prave pametnijima nego što jesu, da su marljivi, radišni, pošteni i dobronamjerni, da vole druge ljude i poštuju sva druga stvorenja.


Glupost sama po sebi nije mana. Često je naprosto osobina poput visine, boje kose ili oblika nosa. (Nitko nije zaslužan za to koliko je izrastao, iako je ostati patuljak popriličan životni nedostatak.) Ljudi su jednakopravni, ali to ne znači da su jednaki. Bilo bi dosadno i neplodno kad bismo bili svi isti. Glupost postaje strašna i opasna tek kad se udruži s nekim negativnim osobinama. Recimo, strašna je glupost koja se udruži s neutemeljenom ambicioznošću, s neutaživom pohlepom, s bolesnim samoprecjenjivanjem. Opasna je glupost u sprezi s nacionalizmom, klerikalizmom, bilo kojom ideologijom, s predrasudama, upregnuta u bezobzirne interese.


Dapače, dobri glupi ljudi su često zadovoljni i sretni u prilikama koje bi imalo pronicljiviju osobu ogorčile, zabrinule, uznemiravale… Gotovo bi im se moglo zavidjeti, a u tom pogledu treba od njih učiti. Često znaju biti zadovoljni sitnicama i malim postignućima koje bi drugi naprosto previdjeli. Utoliko se na njih može primijeniti ono "Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko".


S druge strane, ograničeni znaju biti stvarno teško podnošljivi zahvaljujući suvremenim društvenim mrežama. I ranije je toga bilo, premda ne u tolikoj mjeri. "Sa samog ruba pameti stižu nam strašni savjeti…" pjeva Balašević. Van pameti je kad se u diskusije upliću nekvalificirani smatrajući da su u svakoj jednakopravni i dobrodošli, kad se razmeću stavovima koji pokazuju da bi kod onoga kome se protive zapravo trebali ići na instrukcije, kad umjesto pitanja nameću svoje budalaštine i izmišljotine.


Opustite se. Ako ste razumjeli što sam napisao sasvim ste dovoljno pametni.












petak, 02.09.2016.

pravda u nepravdi

- revitalizirani post od 6.12.2008.
Znam ženu koja je godinama željela otići u Las Vegas s tisuću dolara i oprobati sreću na ruletu. Nekoliko godina nakon što si je to priuštila, jedino čega se živo sjeća od cijelog putovanja jest da ju je iz zraka zasrala neka povelika ptica kada je stupila pred MGM kasino.

Desetljećima sam prijateljevao s vrlo dragim čovjekom i premda smo mnogo toga obojici značajnoga i zanimljivoga zajedno preživjeli, kad pomislim na njega sjetim se prvo kako smo sjedili u nekom kafiću u koji smo slučajno ušli tada i nikada više da pričekamo nekog trećega, a ja se odavno ne sjećam koga. Nije se događalo ama baš ništa i ležerno smo čavrljali o potpuno nevažnim i nezapamtljivim temama. Upravo toga se najbolje sjećam. Dobro sam zapamtio njegove izraze lica, svjetlo koje je padalo po njemu, prizvuka u njegovu glasu, i kad sklopim oči kao da mogu osjetiti njegovo tadašnje prisustvo.

Jednom sam razgovarao sa Slavojem Žižekom. Ne sjećam se više je li to bilo u Zagrebu ili Ljubljani (sklon sam vjerovati da je bilo u Zagrebu), sjećam se da smo otišli u neki kafić, ali se ne sjećam više koji. Jasno se sjećam slike kako on sjedi u uglu, boje zida iza njega, i znam o čemu smo razgovarali. Zanima me da li se on toga sjeća?

Nakon svega što smo zaboravili, postoje dvije vrste sjećanja. Ono čega se sjećamo živo, jasno, upečatljivo, kao da se dogodilo nedavno, pa se prisjećamo pojedinosti, boja, mirisa, i ono što znamo kao da smo pročitali u nekoj knjizi da se dogodilo nekom drugom. Samo one prve uspomene su zaista uspomene, drugo je zapravo tek znanje o samome sebi.

Donekle još možemo nadzirati što će nam se dogoditi, ali uspomene ne možemo birati; uspomene se same nameću, protiv volje i želje, u čemu ima neke sudbinske pravde. Kad već život nije pravedna pojava, te je nažalost na svijetu previše ljudi koji se u cijelome životu nemaju ičega dobroga sjetiti, barem da oni koji su prigrabili sva blaga svijeta ne mogu s njima kupiti ijednu dragu uspomenu, koliko god se dobro provodili.

Nesretni si najčešće ne mogu pomoći. Bahati se svedu na pravu mjeru kada se suoče s ništavilom vlastitih uspomena. Sretna osoba, kada se osvrne na protekli život, može s punim pravom reći "Imao sam/ imala sam se zašto i roditi!"

No mali Mujica se samo samozadovoljno smijulji i misli "Trkeljaj ti, trkeljaj….", a kaže:

- Neka! Neka ja znam.






srijeda, 31.08.2016.

blagoslov ambulante

- revitalizirani post od 17.10.2011.

TO JE SVE!


Jednoga dana u isturenu područnu ambulantu doma zdravlja u kojoj je radila samo jedna sestra i nova mlada doktorica svrati jedan neuobičajeni posjetitelj. Sestra uđe i šapne doktorici tako da se nije moglo čuti u čekaonici:

– Došao jedan... hoće blagosloviti ambulantu!

Doktorica se toliko iznenadila i zgranula da je uzviknula da se vjerojatno čulo kroz vrata:

– Što?! Blagosloviti ambulantu?!

Sestra joj brzo stavi ruku preko usta i kimne glavom:

– Da, da. Što da radim s njim?

Doktorica reče:

– Uvedite ga.

U ordinaciju uđe čovjek, sav u crnom. Počne objašnjavati da je ambulanta na području njegove župe, a on po svom terenu sve blagoslivlja: kuće, stanove, dućane, automobile, poduzeća, javne zahode, svu nepokretnu i pokretnu imovinu. Koliko posla?! – pomisli doktorica. Iako mlada, imala je već dovoljno iskustva da je znala da postoje ljudi koji u bilo kojoj zdravstveno kriznoj situaciji, ako krene po zlu govore „doktor je kriv!“, ali ako sve završi dobro govore „hvala Bogu, Bog ga je spasio!“ To je nelojalna konkurencija! Već je imala iskustva s raznima koji su navraćali i nudili razne knjige, posuđe, čudotvorne kuhinjske krpe i slično. Odmah zapita:

– Koliko to košta?

Čovjek u crnom se skromno nasmiješi:

Ništa! Besplatno... – ali nadoda: – Naravno, smijete ostaviti milodare, po volji...

Dobro – reče mu doktorica. – Pričekajte u čekaonici.

Čim je izišao, nazove ravnateljicu doma zdravlja:

Došao mi jedan, pop nekakvi, hoće blagosloviti ambulantu. Kako da ga pustim da šeće po ambulanti i pred svim pacijentima škropi vodicom naokolo? Što da radim s njim? – izgledalo joj je neprilično da netko mantra po zdravstvenoj instituciji, kadi naokolo i šprica vodu po uglovima – kakvo povjerenje se može imati u doktora kome nekakav vrač čara po instrumentima? – ali prisjetila se i priče o krčmaru iz susjedstva kojemu su neki nepoznati tipovi ponudili zaštitu, pa kad je odbio, planuo mu je automobil parkiran u dvorištu pred kućom. Tko zna što bi ovaj mogao napraviti ako ga odbije, poslati joj nekog vraga?

Dajte mu sto kuna – reče ravnateljica.

Odakle mi sto kuna? – zavapi doktorica. – Plaća je tek za tri dana! Živim od toga da idem u crno na kartici. Ovaj nije ništa rekao da prima karticu!

Posudite od sestre.

Nema ni ona. Ujutro smo razgovarale… A ako posudim od nje, ja ću joj trebati i vratiti.

Ravnateljica je malo razmislila:

Naplatite svako izdavanje recepata po pet kuna dok ne sakupite…

Doktorica pozove blagoslivatelja:

Dođite po završetku radnog vremena, pa ćemo to obaviti – i čovjek bez riječi ode ne skrivajući da mu nije drago što treba i drugi put navratiti.

Čim je zadnji pacijent otišao, čovjek u crnom se ponovo stvorio u čekaonici. Doktorica i sestra, već obučene za odlazak, gledale su kako obilazi prostorije, mrmlja si nešto u bradu i škropi uokolo. „Ova vodica je skuplja od svih mojih lijekova!“, mislila si je doktorica gledajući ga. Podvrsta homeopatije, i homeopati liječe s H2O. Naposljetku je na ulazna vrata nalijepio nekakvu kič-vinjetu.

Misleći kako sutra ne smije zaboraviti reći sestri da izgrebe tu vinjetu, doktorica mu pruži sto kuna. Čovjek zgrabi novčanicu, no umjesto zahvale u nevjerici i posprdno upita:

– To je sve?!

Doktorici je za taj dan već bilo dosta i radnog mjesta, i radnog vremena i pacijenata i svega, i žurilo joj se kući, te samo kratko odreže:

– To je sve!






ponedjeljak, 29.08.2016.

arheologija svakidašnjice


ULICAMA LUTAM

NE BIH LI TE SREO…



Jedna od marksističkih postavki kaže da je svaki napredak ujedno i nazadovanje. To je donekle slično yin i yangu - u svakom dobru neko zlo i u svakom zlu neko dobro.

U predmobitelsko doba rutina svakodnevnih večernjih izlazaka bila je sasvim drugačija. Moje društvo sakupljalo se svake večeri u sredini pasaža ispod nebodera na Trgu Republike. Ondje bismo se dogovorili gdje ćemo dalje: u kino, kazalište, na neki koncert ili u diskoklub, u neki restoran ili nekome kući. U sedamdesetim i osamdesetim godinama to je bio najpogodniji način zajedničkog dogovaranja jer mobiteli nikome još nisu bili ni u primisli. Dapače, većina mojih prijatelja i kolega bili su podstanari i nisu imali ni fiksne telefone, a ako su i imali bilo ih je teško na njih dobiti jer su većinu dana provodili van kuće.

Glavnina društva odlazila je jedno mjesto, nekolicina onih kojima je neko drugo mjesto bilo zanimljivije odlazili su ondje, a nekolicina od nas su se odvojili i otišli sačekati djevojke ili mladiće s kojima su se prethodno dogovorili naći, pa se s njima kasnije pridružiti nekoj od tih skupina. Posebna je priča bila ako je netko poželio sresti nekoga tko nije pripadao tom društvu. Trebalo je otići na mjesto za koje se znalo da ta osoba redovitije zalazi i pričekati.

Nekoliko godina je moj redovni krug večernjeg obilaska bio isti. Prvo Pasaž ispod Nebodera, zatim Zvečka u Masarykovoj, ondje su odmah bili Kavkaz i Mali Kavkaz. Odande sam prošao Frankopanskom pored kafića kazališta Gavella, pa se uspeo na Gornji grad do Stare ure i Paleinovke. U nekim godinama su nezaobilazna mjesta bili i Klub filmskih radnika na Britanskom trgu i Klub likovnjaka na Starčevićevom. Ako je netko želio mene sresti, obično je postavio zasjedu negdje na tom putu i uz malo strpljivosti mogao me je dočekati. Ako sam ja poželio nekoga vidjeti, obišao sam sva mjesta gdje sam očekivao da bi se ta osoba mogla pojaviti i ostavljao poruke kod svakoga koga sam poznavao. Da bi se nekoga našlo trebalo je preći poprilično kilometara, otprilike kao što se danas love Pokemoni.

- Jesi li vidio XY?
- Ne.
- Molim te, poruči joj/mu kad je/ga vidiš da je/ga tražim.


U slučajevima kad se radilo o nečemu važnom i hitnom, zamolilo se da se poruka proširi i dalje svakome tko pozna ili bi mogao poznavati tu osobu. Na taj način je zapravo svatko iz vrlo širokog kruga bio u toku tko koga traži. Problem je nastajao ako se željelo sresti nekoga, a htjelo se izbjeći da svi to saznaju. U tom slučaju se pređena kilometraža značajno povećavala.

Posebna je situacija bila kad se željelo sresti nekoga s kojim još niste bili u takvim odnosima da biste mogli razaslati poruku. Prvo je trebalo obići sva popularna okupljališta da bi se otkrilo gdje ta/taj izlazi. Zatim je trebalo ondje provesti dosta vremena da bi se utvrdilo u koja vremena se pojavljuje. Nakon toga je trebalo u ta vremena biti ondje što češće i vrebati priliku da za upoznavanje.

Nakon pojave mobitela i interneta, takav način okupljanja i susretanja postao je nepotreban i besmislen. Danas je nemoguće razumjeti sve dimenzije i dubinu svojedobno popularne pjesme "Ulicama kružim ne bi li se sreli", a teško da bi nešto s takvom tematikom moglo postati hit. Danas je glavni početni problem pribaviti broj mobitela osobe do koje je nekome stalo.

Danas je nemoguće nekome mlađem predočiti onu sreću kad se napokon, nakon nekoliko dana kruženja, naletilo na osobu koju se tražilo. Uloga slučajnih susreta bila je značajnija. Krenuo si tražiti nekoga i završio s nekim drugim. Život je bio nepredvidljiviji.

Poneki problemi i poteškoće upravo u načinu kako se rješavaju i otklanjaju imaju posebnu draž.














nedjelja, 21.08.2016.

Thompson i ostali

- revitalizirani post od 10.8.2012.

Nije tišina kad se ništa ne čuje, tišina je kad se dobro čuje iz velike daljine. Postao sam toga posebno svjestan otkako sam se preselio u jednu vrlo mirnu i iznimno tihu ulicu. Kad sjedim s prijateljima na terasi moramo razgovarati šapatom jer se uobičajeni glas čuje sto i pedeset metar uz i niz susjedstvo.

Na isti način kao što se mene čuje, čujem i ja druge. Na oko pedesetak metara od mog prozora po najgoroj vrućini neki građevinski radnici nešto posluju oko jedne nove kuće. Čujem ih kao da su mi metar i pol ispod prozora. Ne moram se truditi da prisluškujem, ne mogu a da ne čujem svaku riječ.

Jedan oduševljeno govori, a ostali povlađuju:

- Kako bih ga rado sreo i upoznao! Samo da mu kažem - svaka ti čast! Svašta si napravio, a nitko ti ništa ne može!

Zainteresiram se o kome to pričaju. Koga bi radnik koji se znoji na paklenskoj vrućini tako rado sreo? Thompsona! Pjevača. (Patriotski piše svoje ime sa - Th!) Oduševljeni govornik nekoliko puta ponavlja:

- Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može!

Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Izjava se sastoji od tri dijela: prvo - svaka mu čast, drugo - svašta je napravio i treće - nitko mu ništa ne može. Prvo pokazuje priznanje i divljenje. On je njihov idol. Drugo je zanimljivo: uopće ne govore o njegovoj muzici, ona ih nimalo ne zanima, ne govore ni o njegovim idejnim stavovima i porukama nastupa i javnih izjava, ni na njih ne obraćaju pozornost, donekle ih zanima kao nešto dostojno poštovanja sama uspješnost po sebi. Dapače, ono „svašta“ podrazumijeva da bolje što je muzika gora, što su poruke šokantnije i neprihvatljivije jer je time završni dio izjave drastičniji - a nitko mu ništa ne može! To! To da radiš što ti se prohtije, bez obzira koliko narušavao sva mjerila zdrave pameti i dobrog ukusa - a nitko ti ništa ne može! - to je ono o čemu sanjaju.

Ono da netko otkrije nešto zbog čega zasluži Nobelovu nagradu za znanost, pa ga nakon toga svi poštuju, to je sasvim nezanimljivo. Em se moraš decenijama truditi za tako nešto, em je sasvim normalno da te nakon toga cijene. Tko god se dovoljno potrudi može tako nešto. Ali to da brljaviš i izvodiš svinjarije, a nakon toga te odmah svi cijene, sjajno zarađuješ i nitko ti ništa ne može - to samo rijetki i odvažni mogu! Da mu je samo sresti Thompsona samo da mu kaže - svaka ti dala!

Moram priznati da mi tako nešto nikada nije palo na pamet. Preciznije, nije mi palo na pamet kao nešto pohvalno. Sjećam se kada sam prvi zamijetio takvo ponašanje. Sredinom osamdesetih godina tadašnja država je činila sve moguće da se Mimarina zbirka umjetnina preseli u Zagreb, u Hrvatsku, u Jugoslaviju. Dali su mu na raspoloženje palaču u Gornjem gradu da u njoj živi i pohrani umjetnine dok se ne pripremi reprezentativniji prostor za izlaganje, uredili su ono što je danas poznato kao Klovićevi dvori, Mimara je pri tome zahtijevao sve i svašta, a kada su mu sve udovoljili kapriciozno je rekao - ne, neću, dajte mi drugu zgradu, onu na Rooseveltovu trgu u kojoj su gimnazije…. I sve je počelo ispočetka. Iselili su gimnazije, preuredili zgradu… Svaka čast njemu i njegovoj zbirci, ali ja bih ga tada najradije šupio nogom u guzicu i poslao nazad u Austriju, neka ondje izvolijeva što god hoće. Slično se ponio i Pogorelić. U jednom je trenu poželio smjestiti svoj dom na Gornji grad, našli su mu reprezentativnu staru kuću, obnovili je, ponudili mu, a onda je on rekao da mu nije dovoljno dobra. Ni jedne ni druge priče se ne sjećam ni točno ni u pojedinostima, dobro se sjećam jedino da su obojica pokazala takvu razmaženu kapricioznost i infantilnu zahtjevnost da je to graničilo s nevjerojatnim. Javnost se bila podijelila, treba li im udovoljiti ili ne, ali nitko nije obratio pozornost na ono bitno - da je na djelu bio takav bezgranični i bezobzirni egoizam koji je morao uroditi Škegrom, Kerumom i Mamićem.

Naravno da postoji ogromna razlika između Pogorelića i Mimare nasuprot Thompsonu i likova poput Dikana Radeljaka. Naravno da se prvi ne mogu otpisati kao što se može druge. Apostoli su barem uzvraćali nekakvom vrijednošću, u epigona se vrijednost topi kao što egoizam raste. Ali među njima postoji povezna nit. Ono što su oni započeli onda, ovi današnji nastavljaju. Raditi što god kome puhne, a nitko im ništa ne može.

Tako gledano ne da nije važno što je Thompson primao novce od HDZ-a, što nije podmirio poreze, što je kao veliki rodoljub vlasnik radio-stanice u Srbiji, što propagira sirovi nacionalizam, nego je sve to tek preporuka. Da propagira Ku-klux-klan ili nešto još ekstremnije, bilo bi još bolje. Što gore to veći dokaz da mu nitko ne može staviti soli na rep. Da ga ulove u incestu, pedofiliji, sodomiji i homoseksualizmu, samo bi ga još više cijenili oni u čijim očima je velik - naravno, dokle god može i dalje što god izvodio.

Nije Thompson jedini koji se tako ponaša. Novine su prepune naslova koji alarmantno vrište o lopovima, prevarantima i štetočinama svake vrste koji prisvajaju irealne sume novaca, čine nesagledivu štetu ili se bahate na tuđi račun preko svakih granica i nikome ništa. Mnogi se čude kako narod sve to podnosi, zašto se ne buni više od toga da tek ponegdje netko vrisne, a ostali samo ponegdje poneko potiho gunđaju.

Jednostavno. John Steibeck je rekao da socijalizam nikako nije pustio korijenje u Americi jer siromašni ne vide sebe kao eksploatirane proletere nego kao privremeno još neostvarene milijunaše. Na isti način se ni naš narod ne buni protiv svojih eksploatatora: ne vide ih kao krvopije, nego kao idole. „Američki san“ je decenijama propovijedao da svatko preko noći može postati milijunaš, „hrvatski san“ je da svatko preko noći može postati veća stoka od svih ostalih i prethodnih.







subota, 20.08.2016.

zakašnjelo otkriće

VELIČANSTVENA

BREDA BEBAN




Breda Beban prijateljica je iz gimnazije. Nebrojeno puta našli su se u obližnjoj "Plješivici" iza ugla dok smo markirali, nebrojeno puta našli se s društvom u gradu, na tulumima i drugim provodima. Breda je bila sjajna cura: bistra, šarmantna, draga, dobra…

Nakon diplomiranja posvetila se umjetnosti. Moram priznati da me ono što je radila nije odviše impresioniralo. Dapače, imao sam dojam da je zajebava, da povlači ljude za nos. Zbog toga uopće nismo razgovarali o onome što radimo: niti sam ja spominjao njene umjetniče eskapade, niti je ona spominjala moja postignuća u novinarstvu ni knjige koje sam objavio. Pored toga ostali smo dobri prijatelji koji se sreću rjeđe nego u gimnaziji, ali svaki put nas to oboje obraduje.

Znao sam da mnogi u umjetničkoj branši izuzetno cijene Bredu i bilo mi je to samo drago. Veselilo me da mi je prijateljica uspješna, iako sam to pripisivao prvenstveno njenom enormnom šarmu, a ne onome što je radila.

Godine 1990. s životnim partnerom emigrirala je kao i brojni drugi prijatelji i poznati. Otišli su u London. Često sam se pitao kako joj je ondje, pa mi je s olakšanjem prijala vijest da je ondje uspjela još bolje nego u Zagrebu.

Povremeno je svraćala u Zagreb i u više navrata smo se sreli i natenane popričali, sve izbjegavajući ocjenu onoga čime se bavila, a ona se susprezala da mi o tome išta govori, niti sam ja njoj pričao o onome što radim.

Prije nekoliko godina je umrla. Hrvatski filmski savez je posthumno objavio DVD s njezinim filmskim radovima. Razmišljao sam o pokojnoj prijateljici i u svojevrsnoj osobnoj komemoraciji sjeo sam pred ekran da to natenane odgledam. Gledam, gledam, nešto zanimljivije, nešto manje zanimljivo, mislim si svoje i odjednom - čudo! "Jasonov san". Bio sam već pomalo otupio, odbludio u svoje misli, pa nisam pažljivo pratio početne objave i začudio sam se - kako je ovaj film hollywoodske produkcije zalutao među Bredine radove? Uradak me na prvo gledanje zgrabio. Krenuo sam ga pozornije pogledati i drugi put i zgranuo se - to je Bredino djelo!

Od tada sam ovaj filmić odgledao barem pedesetak puta i svaki put mi je djelovao sve bolje i bolje. Dapače, retroaktivno je to promijenilo i moj pogled na sve ostalo što je Breda uradila. Znajući da je bila sposobna napraviti "Jasonov san" sasvim drugačije sam gledao i cijenio sve ono što mu je prethodilo. Zakašnjelo i nepopravljivo shvatio sam koliko sam griješio. U nijednim novinama koje sam uređivao ni ijednom članku kojeg sam napisao B.B. nije bila ni spomenuta. Da sam ranije znao ono što sada znam, Breda bi bila jedan od nezaobilaznih likova u mom novinarskom radu.

Nije mi utjeha da nisam jedini koji je tako pogriješio, koji se prema njoj ogriješio. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj je ogadio premda ga je i dalje voljela, upravo su Zagreb i Hrvatska najviše izgubili jer su u njemu u posljednjih četvrt stoljeća stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku upoznati Bredu Beban.



Breda Beban "Jason's dream" from Kalfayan on Vimeo.


utorak, 16.08.2016.

doktor Lović i dvije kune



VOZAČ CRNE MUNJE


Doktor Lović je parkirao BMW na najnižem katu trgovačkog centra na dalekoj periferiji malo prije ponoći. Zadovoljno je zatvorio za sobom vrata Crne munje, kako je iz milja nazvao najskuplji i najprestižniji model s ugrađenim vanserijskim izmjenama na individualni zahtjev koji je tek prije četiri dana stigao iz tvornice. Novo Versacevo odijelo stajalo mu je kao saliveno. No dok je izvlačio dlan iz džepa u koji je pohranio ključ vozila nešto je ispalo i zvocnulo na pod. Stigao je spustiti pogled i spaziti nešto malo, srebrno, okruglo i plosnato što je odskočilo od tla, a onda se zakotrljalo.

Prepoznao je da je to novčić od dvije kune i munjevito se sagnuo da ga dohvati prije nego se otkotrlja pod susjedni parkirani automobil, ali se u pol pokreta zaustavio. Njemu zaista nije potrebno saginjati se radi dvije kune niti će mu to ikada više u životu zatrebati! To ga saznanje ispuni dodatnim zadovoljstvom.

Četiri sata kasnije njegov je auto bio jedini na cijelom katu. Doktor Lović mu je prilazio prepune glave raznoraznih kombinacija. Bio je zadovoljan da u kockarnici nije izgubio mnogo više od pet tisuća maraka, koliko se zarekao da će biti maksimum koji će riskirati. Razmišljao je o pojedinim momentima u kojima je mogao igrati drugačije i kalkulirao što bi mu u narednim sličnim situacijama bilo probitačnije. Ne obazirući se na iscrtana parkirna mjesta i smjernice obaveznog smjera odvezao se slalom krivuljom između stupova do automata za naplatu parkiranja. Izišao je i gurnuo parking-karticu u prorez automata. Na ekraniću se ispisalo: NAPLATA 32 KN.

Posegnuo je za novčanikom, izvadio ga i povirio u njega. Iz debelog snopa dolara, maraka i lira iščeprkao je novčanicu od dvadeset kuna i ubacio je u automat. Ponašao je još jednu od deset i ubacio i nju. Na ekraniću se ispisalo: NADOPLATA 2 KN.

Zavukao je ruku u džep na hlačama, a onda u džep sakoa, ali još dok je to radio prisjetio se kako je sav sitniš istresao kao tringeld na tacnu konobarice koja mu je donijela posljednju čašu pića. Za svaki slučaj je pretražio sve ostale džepove, ali bez uspjeha.

Ponovo je rastvorio novčanik i počeo listati novčanice. Dolari, marke, lire, franci… I nekoliko novčanica od tisuću, pet stotina i dvije stotine kuna. Beskorisno. Pored proreza za uguravanje novčanica jasno su bile istaknute smanjene slike papirnatih deset, dvadeset, pedeset i sto kuna. Automat nije prihvatao veće.

Vratio se u Crnu munju, sjeo za volan i počeo pregledavati sve moguće pretince. Ispred suvozača, na vratima, između sjedala… Provjerio je rub između sjedišta i naslona prednjih stolica. Izišao je i unišao na stražnja vrata, te provjerio sve ondje. Saginjao se da vidi da li je neki novčić ispao ispod sjedišta, podizao podne pokrivače… Uzalud.

Pješice se vratio do mjesta gdje je bio parkiran njegov automobil prije nego ga je pomaknuo, ali nije mogao sa sigurnošću odrediti koje je to mjesto. Za red je bio siguran, ali da li je bio mjesto lijevo od onoga do kojeg je došao ili dva mjesta desno? Za svaki slučaj je pažljivo prešao desetak susjednih parkirnih mjesta pažljivo buljeći u tlo, ali ništa nije našao. Onda mu se javila sumnja da je možda pogriješio cijeli red, pa je provjerio i red ispred i red iza. Kovanicu od dvije kune nije pronašao. Kad su se drugi auti maknuli, mora da je naišao neki prokletnik i pokupio je.

Vratio se do dizala i pritisnuo dugme za poziv kabine. Bio je dobrano iznuren, osjećao je da je malo previše popio i bilo mu je dosta svega. No elektronski pokazivači nisu svijetlili. Nakon nekoliko uzaludnih pritiskanja i višeminutnog čekanja da se nešto dogodi shvatio je da je u međuvremenu dizalo isključeno iz upotrebe.

Pored dizala bila su stubišna vrata. S mukom i gađenjem uspeo se tri kata do ulaznog nivoa garaže. Pedesetak metara do kabine s nadzornicima odužili mu su se kao pola kilometra. Kabina je bila zamračena, u njoj nije bilo nikoga, a vrata na njoj zaključana.

Vratio se do stubišta i krenuo nagore još dva kata. Svaku stepenicu osjećao je kao prepreku. Izišao je u potpuno pust trgovački centar. Hodnici između zatvorenih i praznih dućana su se oduljili. Napokon je stigao do ulaza u kasino. Nalegao je na njih cijelom težinom i gurnuo svom snagom, ali nisu popustila. Unutra je vladalo grobno mrtvilo. S očajem i gnjevom je pomislio kako je osoblje jedva dočekalo da izađe posljednji gost i evakuiralo se kao da je bilo spremno za taj trenutak u niskom startu. Vraga će im ikada više dati ikakvu napojnicu!

Prisjetio se da kat niže postoji telefonska govornica. Jedva odljepljujući đonove cipela od poda dovukao se do nje. Probudit će onu kučku, njegovu ženu, koja blaženo spava dok je on u nevolji! Ili će nazvati taksi i nalupati je kad se vrati!

Telefonski aparat u govornici imao je jedino prorez za kovanice. Nije mogao vjerovati svojim očima iako zapravo ništa drugo nije mogao ni očekivati. Nije bio ni u Švicarskoj ni u Austriji gdje javni telefonski aparati prihvaćaju i banknote. Na pomisao kako je metalna kutija na zidu pred njim prepuna okruglih metalnih novčića je eksplodirao. Zgrabio je slušalicu i počeo svom snagom izbezumljeno udarati po telefonu.

Prestao je tek kad su se na njega s leđa obrušila dva zaštitara, srušili ga na pod i šutke počeli bubetati.










<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se