morsky blog

Na kratkom sam, ali naravno, slatkom godišnjem.

Na trenutke sam vridna ka pčelica....


... a ponekad lina ka.... ne znan s čime da se usporedin.....


Obilazim masline...


... udišem lavandu ....


.... i smilje....


Ukratko - guštam!

Predrag Matvejević, jedan od najznačajnijih publicista u Jugoistočnoj Evropi, veliki poznavalac Mediterana, humanist, komunist i kosmopolit, rođen je 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Studije romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967., s disertacijom o prigodnom pjesništvu, na prestižnom pariškom univerzitetu Sorbonne (iz komparativne književnosti i estetike), gdje je također odbranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). Član je Vijeća Socijalističke radničke partije SRP koju je osnovao jedan od lidera komunizma dr. Stipe Šuvar. Član je Savjeta Novog Plamena.
(izvor: Wikipedija)

Nigdje ne piše da je čovjek povjesničar, povjesničar umjetnosti, tarot-majstor ili prorok prošlosti.
Pa svejedno sebi daje za pravo, sudjelujući u gay-paradi i osjećajući se pozvan i obavezan kao vrhunski intelektualac, stojeći na braniku njihovih ljudskih prava, da u kameru izjavi da je i Michelangelo, čovjek božanskih umjetničkih sposobnosti, u isto vrijeme i deklarirani pederast (njegov izraz). Ništa manje.
Da sam bila tamo, pitala bih ga odakle on to zna, je li on neki supermen s nadnaravnim sposobnostima, je li on s njim spavao, ili mu se sam Buonarotti ispovijedio dok je dragi Predrag provodio svoj prošli život u renesansnoj Firenzi ili Rimu, negdje između 1475. i 1564.?
Ili je to doznao iz romansirane biografije "Agonija i ekstaza" (I. Stone), ili možda iz nekih njegovih pjesama? Ne znam od kada su to povijesne činjenice. ali možda P.M. ima neke druge informacije.



To je već drugi put da tog mog omiljenog genija uzimaju u usta u kontekstu ovog cirkusa oko ovih parada "ponosa". Spomenuo ga je i Visković u Petom danu. I on ga je uzeo kao dokaz doprinosu pedera svjetskoj civilizaciji.

Jer, Bože moj, mi nemamo drugih problema u ovoj državi osim prava pripadnika LGTB zajednice na ljubav i poštovanje. Nemamo drugih "bremenitih" tema o kojima bi razglabali nadugo i naširoko. A blago nama!
I nemamo drugih dokaza da je to ispravno ponašanje, osim navođenja primjera velikih pedera kroz povijest.

(Ja sam naprosto zadivljena kako naši veliki intelektualci mobiliziraju svoje redove kad su važne stvari u pitanju. Kao što je ova, na primjer. Pitam se samo kad će se HAZU uključiti.
Sjećam se, kad je u ovoj zemlji ugroza bila najveća u povijesti, kad je započinjao rat, i onda je intelektualni cvijet nacije marširao u kolonama i dizao svoj glas u obranu ljudskih prava. A-ha.
Onda su pustili one krezube primitivce s kamenjem i petardama u rukama da odu prvi.)

Nego da se vratim na Michelangela, našu novu pedersku perjanicu.

Meni je to, nemam pristojniju riječ, vrhunska pizdarija. I obična svinjarija koju taj velikan civilizacije nije zaslužio.

Ljuti me to, kao što LGTB zajednicu raspizdi sve što kaže neki od govornika ili glasnogovornika Crkve.
Ne zato što mislim da je Michelangelo bio ili nije bio gay, ja to naprosto nemam pojma, jer nisam živjela u to doba i nisam živjela uz njega, niti u njegovom gradu. Iako sam se i ja često, čitajući o njemu, sretala s tim teorijama i pretpostavkama, uvijek sam ih samatrala samo - teorijama i pretpostavkama. I to sasvim nebitnim prepostavkama. Potpuno nebitnim za ono što je on nama ostavio. Naravno, to su bile stvari bitne za njega i njegov život, ali to nije ono čime se danas svijet bavi. Njega više nema, mi se bavimo njegovim djelom.
I kad smo već kod toga, zanima me, u svjetlu ovih silnih napada na Crkvu i njezine reakcije na ove glupe parade, kako tumače da je sam ondašnji Papa pozvao Michelangela da oslika Sikstinsku kapelu i projektira njegovu grobnicu?



Michelangelo, jedan od Genija, jedan od Kolosa povijesti čovječanstva, čovjek "nadnaravnih" umjetničkih sposobnosti, jednostavno ne zaslužuje da ga itko svojata u bilo kojem smislu, pogotovo ne tako prizemnom kao što je seksualno opredjeljenje.
Ne zaslužuje da ga povijest pamti po ičemu drugome osim po njegovom geniju. I djelima njegovih ruku i uma.
Ruža bi mirisala i da se drugačije zove, rekao bi stari dobri Shakespeare.
On je bio hetero, zar ne? Ili nije? Kome je to važno?

Nigdje ne piše ni što je Predrag Matvejević. Niti je to koga briga.

Mučno mi je od načina i argumentacije ove borbe homoseksualaca na hrvatski način. A ne znam ni za što se bore.
Da policija uhapsi dva mulca s "neprimjerenim" transparentima (je li se tko pita koliko ja, ili netko drugi, njihove, npr. onaj "I Papa nosi haljinu", smatram primjerenima i pristojnima? To ne vrijeđa katolike?). Ili onu dvojicu koja su pokazala srednji prst? Od kada je to zabranjeno? Dobro da znam, od sad ću zapisivati registracije svih nepristojnih vozača koji ga pokažu. I zasuti policiju prijavama. Jer ionako nemaju drugog posla. (Tražiti nestalu djecu, na primjer.)
Meni se sve to jednostavno gadi.

A upravo je to gađenje ono što bi oni htjeli zatrti, kažu.
Ali dragi moji, ne ide to tako.

Slikajte vi, i kiparite i projektirajte kao Michelangelo, pa dobro priznat ću vam i samo (!) Leonardovu vještinu, i ja ću vam se nakloniti do poda i poljubiti zemlju po kojoj hodate.
Ali ni onda me neće biti briga što radite u spavaćoj sobi.
Ali dok je to JEDINO s čime paradirate po svijetu i šire, ja ću vas i dalje prezirati.



P.S. Ne bih uopće trošila više vremena na ovu temu da me nije taklo u žicu. Sori, neću više.

A jesu ovi Splićani primitivni ljudi, majketi! Navalili na ped... sori, na "gej-populaciju" ka da su sami antikristi. Ka da ih nikad nisu vidili.
Neš mi ti, u moje malo misto dolaze već godinama, sa jedrilicama ukrašenim zastavama s dugom. Niko se ne obazire na njih, ni da bi ko komentira, nama to skroz normalno.
A osim njih deklariranih, ja sam osobno uvjerena da od svih brodova u krstarenju Jadranom bar šezdeset posto isključivo muških posada čine undercover homo-mornari. Under-cover - ispod prove.
Od kad je svita i vika, a pogotovo od kad je turizma, mi smo se nagledali svakakvih čuda i više nam ništa nije čudno. NI starom Šimi ni lajavoj Anici nije to nikakva atrakcija ni tema za raspravu.
Mi smo svjecki ljudi.
Nama ništa sličnoga nije vridno uzrujavanja, a kamoli tramaka nekavih akcija pro i kontra.

I eto sad. Živiš lipo u miru cili život sa svima, i onda se odjednom neki site da se moraju malo samoreklamirati.

I sad mi po novinama i televizijama serviraju priloge i naslove tipa "Pala je ljaga na Hrvatsku", "Sramota!", "Hrvatska puna homofoba", "Hrvatskoj treba monitoring", "Split je neciviliziran" i slično.
Ma, pun mi je kufer tih pizdarija, kad moran reći.

Kad su osuđeni generali u Hagu, pa se neki usudili reći ili napisati da su se osjetili osobno proglašeni genocidnim i zločincima, svi novinari, blogeri i ini skribomani, uprli su se svim snagama objasniti da NIJE osuđena Hrvatska, ni cijeli narod, niti svi branitelji, nego samo dvojica "zločinaca" (navodnici su moji).
A sad ti isti trpaju sve Splićane, Dalmatince, pa čak i Hrvate u isti koš sa desetak blesavih huligana i divljaka kojima nije ni važan povod da malo pokažu muda koja nemaju.
Ma dajte, molin vas, oko čega mi gubimo dah.

Ništa ja više ne razumin u ovon ludon svitu. Ne razumin ljude koji bacaju kamenje i petarde na druge ljude, ali bogami ne razumin ni ove druge koji hodaju u povorkama promovirajući svoju seksualnu orijentaciju. Ne razumin čime se oni to ponose.
Neko voli spavati sa ženom, svojom ili tuđom, neko voli s muškin, okej, ali što se iko od njih, ili nas, ima s tin ponositi?
Možemo li uskoro očekivati paradu ponosa pedofila? Pa što, i oni su manjina, i oni se vole seksati s nekin?
Da ponos, majketi! Neš mi ti pothvata, povatat se s nekin, bija on istog ili različitog spola. Ponositi se možeš svojin radom, svojim postignućima, svojon dicon, ka ja naprimjer, hehe, ali ponositi se izborom partnera za postelju, e, pa ja ne znan ko je tu lud. Da prajd!

I sad prozivaju policiju i ministra i sve svece da im nisu stali u zaštitu. Koliko san ja vidila, policajaca je bilo triput više od ponosnih demonstranata, a koliko ih je tribalo biti? Čujte, meni je i ovo previše za platit, ja jednostavno ne dan više, nek sami plaćaju privatne zaštitare da ih brane od idijota.
Što se mene tiča, nek budu ponosni na svoj izbor partnera koliko god oće, ali neka mene ne maltretitaju s time. Mene ne zanima ni šta radi susjeda Manda u svoja četri zida, nije me briga ni je li rođak Šime namignija onom dečku na drugom kraju šanka, a kamoli da bi me zanimao seksualni život hrvacke gej-scene.

Ni ja nikoga ne zamaram svojin izborom ni svojin ponosom. Nadam se.

Ma.... ja san došla vamo s namjerom da pišen o mojoj omiljenoj ljetnoj temi - turizmu, kad ono - ka da je neki vrag uša u me, okrenilo me na sasvin desetu temu.
Kad san povodljiva.

I slike su iz neke druge priče.

Osim turista, oduševljeni su i otočani.

Prošli vikend zateka me na uobičajenim i tradicionalnim dalmatinskim poslovima. Početak šestog miseca nama je ka pucanj startnog pištolja na atletskom stadionu. Počela je utrka za turistima ilitiga trčanje na kratke staze za eurima nakon duge, sušne zime.
Početak šestog miseca za nas je velika prekretnica. Završavaju se građevinski radovi na nadogradnjama, pridodanim apartmanima, bazenima, saunama, golf-terenima i sličnoj tradicionalnoj dalmatinskoj turističkoj ponudi, završava period svekolikog betoniranja, spremaju se zidarske žlice, fratuni i mišalice, i počinje se s finin radovima. Čišćenje zahoda, brisanje prašine, laštenje srebrnine, glancanje zrcala i prozora sa skupin pogledon na more, štirkanje i zatezanje rekamanih lancuna i pranje zavjesa.
Jednom rječju, katapultiranje iz bauštele u punu sezonu pripreme turističke sezone.
Zaostali susjedovi neprijavljeni bauštelci iz susjedne države ekspresno se prijavljuju građevinskoj inspekciji, a mi nastavljamo s tihim obrtom.
I tako sam i ja provela vikend u ozračju lagane živčanosti očekivanja dragih nam gostiju iz Zapadne i šire Europe i finiširanju radova koji će istima garantirati još veću udobnost i uslugu na višoj razini od lanjske, naravna stvar.
Iako me u trenutku zaokruživanja pogledom posla koji me čeka priko vikenda (vikenda koji je Bog stvorija za odmor kontinentalcima, a nama turističkim pregaocima - za umor) uvatija teški očaj od očekivane količine radova i sukladno tome uloženih napora i količine znoja lica svoga, tek sam u nedilju navečer svatila da je to bilo ništa prema alternativi - ostanku na kauču i gledanju televizije. Po povratku u grad i pri pogledu na tv-ekran, koji je sa šest-sedam programa, neizbrojivom količinom kamera i nepreglednom kolonom izvjestitelja pokrivao središnji događaj godine - dolazak, boravak i odlazak Najdražeg Gosta, u trenutku spoznaje što sam izbjegla boravkom na škoju bez blagodati civilizacije, ka šta je struja koja nam služi da bi gledali televiziju i bili konstantno on-line sa informacijama koje život znače, o jebemu, opet se ne mogu iskobeljati iz vlastite rečenice, ka ni škarpun zapetljen u mrižu. Ka da pišen esej za državnu maturu.
Kratko i jasno rečeno, u nedilju navečer, kad san odgledala avijon koji čeka i odvozi Papu natrag u Vatikan, iz svih kuteva, na svin programima, bila sam sritna šta san izbjegla dvodnevnu torturu u obliku televizijskog praćenja boravka pape Benedikta XVI. u Hrvatskoj.
Iako to sad baš tako ne zvuči, ja san se pri popisu stanovništva izjasnila ka katolik. Nije da san imala baš nekog izbora, kad san krštena, pričešćena, krizmana i vjenčana po rimokatoličkim obaveznim obredima, a ispisnica mi nikad nije službeno uručena. Rečeno mi je da ne postoji. Hinduizam, budizam, judaizam i ostale religije nisam nikad dovoljno upoznala da se eventualno u njima pronađem, muslimani me ionako ne bi primili, jehovini svjedoci mi nekako ne pašu, a scijentolozi me ne žele jer sam sirotinja. Agnostik ne želin biti iz principa, sad kad su se svi pomamili za tin da budu u trendu, a niti ne znaju šta to znači. Pa onda nisan imala izbora, nego priznati ono šta je. A je da jesan katolik. Samo ne znan šta mi je danas.
Dakle usprkos činjenici da sam kakav-takav katolik i da, ustvari, koliko god ironizirala i relativizirala stvari, duboko poštujem duhovne postavke i moralne zasade kršćanstva, i isto tako gajim duboki respekt prema njenom vrhovnom poglavaru - Papi, usprkos tome, glede i unatoč, i isto tako duboko se gnušam (ovu sam rič uptrijebila vrlo vjerojatno prvi put u životu) licemjerja svog naroda horvackog u ovakvim "veličanstvenim" prilikama, koje bi, urbi et orbi, trebale prikazati isti taj narod ka odabran, ako ne od Boga, onda, u najmanju ruku, od njegove desne ruke.
Papa nas voli. A kad nas Papa, i to ne jedan, nego dvojica Papa vole, mora da smo nešto posebno. Planetarno posebni.
A men's'čini da i jesmo posebni. Ovakve majka ne rađa više od četri i po miljuna puta.

Budući da je to već četvrti papin posjet Hrvatskoj u petnaestak godina, zaključak se nametnuo sam od sebe: Hrvati su najkatoličkiji i najvjerniji narod u svitu i šire, najbolji, najplemenitiji i najponizniji, najodlučniji u provođenju Božjih zapovijedi, najviše ljube svoje bližnje, cijele svoje živote provode u molitvi i pomaganju potrebitima, siromašnima i bolesnima, svojoj braći, pošteni su i bogobojazni, i tako dalje. Ka da smo svi ispali iz Tompsonovih pisama.
Ali ka svi pošteni katolici, pogotovo oni pravi i prvi, oni iz katakombi, neshvaćeni smo, jadni i progonjeni.
Cili svit je protiv nas i niko nas ne razumi i ne voli. Osim Vatikana.
A jebeš cili svit, kad nas Hrvate, odabrani narod, voli Papa. I to ne jedan nego dva Pape.
I zato, kad nam taj Prvi Božji namjesnik dođe u posjet, mi ga dočekamo dostojanstveno i veličanstveno, kako on i mi sami to zaslužujemo. Osiguranje kakvo se ne viđa ni u najvećin holivudskin akcijskin spektaklima, a medijska pokrivenost bolja od CNN-ovog praćenja svih američkih invazija po Bliskom Istoku. Traženje hrvatske zvijezde, najboljeg amaterskog kuhara u zemlji i seksualne avanture zgođušne šibenkice i naočitog srbina, sve to spremamo pod debeli tapet na par dana i svi naši televizijski programi postaju podružnice vatikanske televizije.
U prve redove dočeka mi istaknemo svoje najvrlije muževe i dostojansveno i čedno odjevene plemenite dame, a nepregledne mase hodočasnika čine sve sami dobri pošteni katolici. Ne znaš jesu li bolji mladi, ili stari koji su ih othranili svojim teškim i poštenim radom, časno obranili od suvremenog bezbožništva i idolopoklonstva među svojim skutima, i učinili ih tako dobrim i plemenitim ljudima i katolicima,
Papa je naprosto pa u nesvist od silne količine dobrote i pozitivnih vibracija.
A mi smo pali u nesvist od njegovih poruka. Sapleli se među vlastite noge pohitavši ih izvršiti.

Ma, dajte molim vas!
Ako smo u čemu najveći - to je licemjerje, a ne odanost katoličkoj vjeri.
Ako smo u čemu velemajstori, to sigurno nije primjena Isusovih naputaka, nego izbjegavanje svih kršćanskih obaveza.
Ako spominjemo Boga, Isusa, Majku Božju i sve svece božje, to puno rađe činimo nebrojeno puta u najmaštovitijim beštimama, nego u usrdnim molitvama.
Ako na čemu sustavno i vridno radimo, radimo na kršenju svih Božjih zapovijedi. Koje je nas 85% posto učilo na satovima vjeronauka.
Ali je očito da je velika većina sidila na ušima.

A nije ni Vatikan potpuno lišen licemjerja, kad neke političke ciljeve pastoralnih Papinih pohoda u naše krajeve upakira u - čistu ljubav prema Hrvatima.
..........................
Ma ja bi vako mogla do sutra.
Majketi, kako san ja naporna danas. Dođe mi da samoj sebi rečen: bogati, filipinka, začepi više.
Aj dobro, svatili ste poantu.
Danas je takav dan.
Dan za grintanje. Dan kad je čaša napola prazna i kad se stvari gledaju iz onog mračnijeg kantuna.

Možda sutra okrenen ploču. Pa se sitin ganuća pri pogledu na Papu Ivana Pavla drugoga dok je prolazija najlipšon rivon na svitu, kad me je ono iza stakla papamobila pogleda i mahnija mi. Baš meni. I kad san znala da me voli. Baš mene.

Sudac kakoseonozove Ori osudio je hrvatske generale za zločine počinjene pod "njihovom ingerencijom" na, vojno-redarstvenoj akcijom "Oluja" oslobođenom teritoriju RH. Vjerojatno je mislio na okupiranom, ali eto, ipak je moćni hrvatski vanjskopolitički lobi uspio progurati sintagmu o oslobođenju. Spominje se nešto manje od sedamsto ubijenih i deseci tisuća opljačkanih i spaljenih srpskih kuća. Porijeklo brojki meni je nepoznato. A i upitno, jer sam po prirodi dosta sumnjičava, a život u zreloj dobi još je i produbio moje sumnje, pa je to prešlo i u pomalo patološko nepovjerenje u sve i svakoga. Puno previše puta doživjela sam situaciju "još jučer živa istina - danas notorna laž" ili "jučer naučno dokazan teorem-danas isto tako znanstveno utvrđena suprotnost".
Nakon objavljivanja presude cijela se frustrirana nacija digla na noge i svi smo imali nešto za reći po tom pitanju.
Blog je danima brujao samo o tome, pale su beskrajne riječi uprazno, analizirala se ta povijesna drakonska presuda uzduž i poprijeko, vodoravno i okomito, a bogami i dijagonalno.
Prateći te rasprave, stekla sam dojam da je mišljenje onog dijela javnosti koja se izražava jezikom interneta dosta jedinstveno: presuda nije baš najpravednija, ali netko je morao platiti sve te ljudske žrtve i patnje.
Sudac je rekao da Hrvati nisu imali pravo na zločin iz osvete bez obzira na KONTEKST.
Bez obzira što se slažem s tim civiliziranim stavom o činu osvete, mene je ta riječ kontekst strašno pogodila i osjetila sam se "prekomjerno granatirana" od strane tog "civiliziranog" Nizozemca. Čak ni najočitije LAŽI o tom prokletom prekomjernom granatiranju mi nisu toliko zaparale uši koliko taj "kontekst".

Sve ono što se događalo prije "Oluje", sve one patnje koje sam prošla kroz četiri godine agresije, sva žeđ, glad, poniženje, i prije svega - STRAH, sav onaj osjećaj koliko te taj jebeni rat sveo na osnovne instinkte, na golu i sirovu potrebu za preživljavanjem, sva ona ljutnja da me beštije žele učiniti sebi jednakima, sva ona potreba da zaštitim svoje jedino dijete od užasa i ludila, svi oni udarci u pleksus sa svakom prokletom granatom koja je pala, sva ona tuga sa svakom viješću o prekinutim životima, sve suze prolivene, sva nemoć i jad i bijeda, sve je to tom liku stalo u jedno jedinu riječ - KONTEKST.
Došlo mi je da urlam. Nije to bio kontekst, to je bio moj život. To su bile tisuće uništenih života. Mnogi još skupljaju krhotine tih života. Mnogi ih nikada neće ni skupiti.

Kijevo, Šibenik, Zadar, Škabrnja - i to je "kontekst".

Danas je značajan dio tog konteksta ušetao u hašku sudnicu.
I za taj kontekst mu se neće suditi.
Nitko nas neće ni spomenuti. Sve ubijene, zvjerski zlostavljane, sve taoce svojih uništavanih gradova, sve nas sustavno ponižavane, zastrašivane i mučene, sve nas koji smo bili dio konteksta nakon kojega smo podivljali i iz čista mira pobili 670 i nešto nemoćne starčadi, nas nitko neće spomenuti.
Niti će nas Dokumenta, niti tužiteljstvo, niti itko drugi brojiti.

A možda i bolje, jer sudeći prema brojenju granata koje su pale na Knin, Obrovac i Benkovac, njima bi ispalo da je u Škabrnji poginula baba Janja, slučajno se poskliznuvši i podletjevši pod tenk koji je jurio pokupiti ranjenike, dok joj je Mladić pomagao da se popne u autobus koji će je odvesti u hotel, a did Mate se u žurbi da osloboditelja pozdravi, sapleo i sletio niz stepenice. Sa smješkom zahvalnosti na licu.