Marketing
Hrvati - narod odabran od Boga, ili bar njegovog zamjenika / moji dojmovi o Papinom pastoralnom pohodu Hrvatskoj
Prošli vikend zateka me na uobičajenim i tradicionalnim dalmatinskim poslovima. Početak šestog miseca nama je ka pucanj startnog pištolja na atletskom stadionu. Počela je utrka za turistima ilitiga trčanje na kratke staze za eurima nakon duge, sušne zime.
Početak šestog miseca za nas je velika prekretnica. Završavaju se građevinski radovi na nadogradnjama, pridodanim apartmanima, bazenima, saunama, golf-terenima i sličnoj tradicionalnoj dalmatinskoj turističkoj ponudi, završava period svekolikog betoniranja, spremaju se zidarske žlice, fratuni i mišalice, i počinje se s finin radovima. Čišćenje zahoda, brisanje prašine, laštenje srebrnine, glancanje zrcala i prozora sa skupin pogledon na more, štirkanje i zatezanje rekamanih lancuna i pranje zavjesa.
Jednom rječju, katapultiranje iz bauštele u punu sezonu pripreme turističke sezone.
Zaostali susjedovi neprijavljeni bauštelci iz susjedne države ekspresno se prijavljuju građevinskoj inspekciji, a mi nastavljamo s tihim obrtom.
I tako sam i ja provela vikend u ozračju lagane živčanosti očekivanja dragih nam gostiju iz Zapadne i šire Europe i finiširanju radova koji će istima garantirati još veću udobnost i uslugu na višoj razini od lanjske, naravna stvar.
Iako me u trenutku zaokruživanja pogledom posla koji me čeka priko vikenda (vikenda koji je Bog stvorija za odmor kontinentalcima, a nama turističkim pregaocima - za umor) uvatija teški očaj od očekivane količine radova i sukladno tome uloženih napora i količine znoja lica svoga, tek sam u nedilju navečer svatila da je to bilo ništa prema alternativi - ostanku na kauču i gledanju televizije. Po povratku u grad i pri pogledu na tv-ekran, koji je sa šest-sedam programa, neizbrojivom količinom kamera i nepreglednom kolonom izvjestitelja pokrivao središnji događaj godine - dolazak, boravak i odlazak Najdražeg Gosta, u trenutku spoznaje što sam izbjegla boravkom na škoju bez blagodati civilizacije, ka šta je struja koja nam služi da bi gledali televiziju i bili konstantno on-line sa informacijama koje život znače, o jebemu, opet se ne mogu iskobeljati iz vlastite rečenice, ka ni škarpun zapetljen u mrižu. Ka da pišen esej za državnu maturu.
Kratko i jasno rečeno, u nedilju navečer, kad san odgledala avijon koji čeka i odvozi Papu natrag u Vatikan, iz svih kuteva, na svin programima, bila sam sritna šta san izbjegla dvodnevnu torturu u obliku televizijskog praćenja boravka pape Benedikta XVI. u Hrvatskoj.
Iako to sad baš tako ne zvuči, ja san se pri popisu stanovništva izjasnila ka katolik. Nije da san imala baš nekog izbora, kad san krštena, pričešćena, krizmana i vjenčana po rimokatoličkim obaveznim obredima, a ispisnica mi nikad nije službeno uručena. Rečeno mi je da ne postoji. Hinduizam, budizam, judaizam i ostale religije nisam nikad dovoljno upoznala da se eventualno u njima pronađem, muslimani me ionako ne bi primili, jehovini svjedoci mi nekako ne pašu, a scijentolozi me ne žele jer sam sirotinja. Agnostik ne želin biti iz principa, sad kad su se svi pomamili za tin da budu u trendu, a niti ne znaju šta to znači. Pa onda nisan imala izbora, nego priznati ono šta je. A je da jesan katolik. Samo ne znan šta mi je danas.
Dakle usprkos činjenici da sam kakav-takav katolik i da, ustvari, koliko god ironizirala i relativizirala stvari, duboko poštujem duhovne postavke i moralne zasade kršćanstva, i isto tako gajim duboki respekt prema njenom vrhovnom poglavaru - Papi, usprkos tome, glede i unatoč, i isto tako duboko se gnušam (ovu sam rič uptrijebila vrlo vjerojatno prvi put u životu) licemjerja svog naroda horvackog u ovakvim "veličanstvenim" prilikama, koje bi, urbi et orbi, trebale prikazati isti taj narod ka odabran, ako ne od Boga, onda, u najmanju ruku, od njegove desne ruke.
Papa nas voli. A kad nas Papa, i to ne jedan, nego dvojica Papa vole, mora da smo nešto posebno. Planetarno posebni.
A men's'čini da i jesmo posebni. Ovakve majka ne rađa više od četri i po miljuna puta.
Budući da je to već četvrti papin posjet Hrvatskoj u petnaestak godina, zaključak se nametnuo sam od sebe: Hrvati su najkatoličkiji i najvjerniji narod u svitu i šire, najbolji, najplemenitiji i najponizniji, najodlučniji u provođenju Božjih zapovijedi, najviše ljube svoje bližnje, cijele svoje živote provode u molitvi i pomaganju potrebitima, siromašnima i bolesnima, svojoj braći, pošteni su i bogobojazni, i tako dalje. Ka da smo svi ispali iz Tompsonovih pisama.
Ali ka svi pošteni katolici, pogotovo oni pravi i prvi, oni iz katakombi, neshvaćeni smo, jadni i progonjeni.
Cili svit je protiv nas i niko nas ne razumi i ne voli. Osim Vatikana.
A jebeš cili svit, kad nas Hrvate, odabrani narod, voli Papa. I to ne jedan nego dva Pape.
I zato, kad nam taj Prvi Božji namjesnik dođe u posjet, mi ga dočekamo dostojanstveno i veličanstveno, kako on i mi sami to zaslužujemo. Osiguranje kakvo se ne viđa ni u najvećin holivudskin akcijskin spektaklima, a medijska pokrivenost bolja od CNN-ovog praćenja svih američkih invazija po Bliskom Istoku. Traženje hrvatske zvijezde, najboljeg amaterskog kuhara u zemlji i seksualne avanture zgođušne šibenkice i naočitog srbina, sve to spremamo pod debeli tapet na par dana i svi naši televizijski programi postaju podružnice vatikanske televizije.
U prve redove dočeka mi istaknemo svoje najvrlije muževe i dostojansveno i čedno odjevene plemenite dame, a nepregledne mase hodočasnika čine sve sami dobri pošteni katolici. Ne znaš jesu li bolji mladi, ili stari koji su ih othranili svojim teškim i poštenim radom, časno obranili od suvremenog bezbožništva i idolopoklonstva među svojim skutima, i učinili ih tako dobrim i plemenitim ljudima i katolicima,
Papa je naprosto pa u nesvist od silne količine dobrote i pozitivnih vibracija.
A mi smo pali u nesvist od njegovih poruka. Sapleli se među vlastite noge pohitavši ih izvršiti.
Ma, dajte molim vas!
Ako smo u čemu najveći - to je licemjerje, a ne odanost katoličkoj vjeri.
Ako smo u čemu velemajstori, to sigurno nije primjena Isusovih naputaka, nego izbjegavanje svih kršćanskih obaveza.
Ako spominjemo Boga, Isusa, Majku Božju i sve svece božje, to puno rađe činimo nebrojeno puta u najmaštovitijim beštimama, nego u usrdnim molitvama.
Ako na čemu sustavno i vridno radimo, radimo na kršenju svih Božjih zapovijedi. Koje je nas 85% posto učilo na satovima vjeronauka.
Ali je očito da je velika većina sidila na ušima.
A nije ni Vatikan potpuno lišen licemjerja, kad neke političke ciljeve pastoralnih Papinih pohoda u naše krajeve upakira u - čistu ljubav prema Hrvatima.
..........................
Ma ja bi vako mogla do sutra.
Majketi, kako san ja naporna danas. Dođe mi da samoj sebi rečen: bogati, filipinka, začepi više.
Aj dobro, svatili ste poantu.
Danas je takav dan.
Dan za grintanje. Dan kad je čaša napola prazna i kad se stvari gledaju iz onog mračnijeg kantuna.
Možda sutra okrenen ploču. Pa se sitin ganuća pri pogledu na Papu Ivana Pavla drugoga dok je prolazija najlipšon rivon na svitu, kad me je ono iza stakla papamobila pogleda i mahnija mi. Baš meni. I kad san znala da me voli. Baš mene.
Post je objavljen 07.06.2011. u 14:26 sati.