Sudac kakoseonozove Ori osudio je hrvatske generale za zločine počinjene pod "njihovom ingerencijom" na, vojno-redarstvenoj akcijom "Oluja" oslobođenom teritoriju RH. Vjerojatno je mislio na okupiranom, ali eto, ipak je moćni hrvatski vanjskopolitički lobi uspio progurati sintagmu o oslobođenju. Spominje se nešto manje od sedamsto ubijenih i deseci tisuća opljačkanih i spaljenih srpskih kuća. Porijeklo brojki meni je nepoznato. A i upitno, jer sam po prirodi dosta sumnjičava, a život u zreloj dobi još je i produbio moje sumnje, pa je to prešlo i u pomalo patološko nepovjerenje u sve i svakoga. Puno previše puta doživjela sam situaciju "još jučer živa istina - danas notorna laž" ili "jučer naučno dokazan teorem-danas isto tako znanstveno utvrđena suprotnost".
Nakon objavljivanja presude cijela se frustrirana nacija digla na noge i svi smo imali nešto za reći po tom pitanju.
Blog je danima brujao samo o tome, pale su beskrajne riječi uprazno, analizirala se ta povijesna drakonska presuda uzduž i poprijeko, vodoravno i okomito, a bogami i dijagonalno.
Prateći te rasprave, stekla sam dojam da je mišljenje onog dijela javnosti koja se izražava jezikom interneta dosta jedinstveno: presuda nije baš najpravednija, ali netko je morao platiti sve te ljudske žrtve i patnje.
Sudac je rekao da Hrvati nisu imali pravo na zločin iz osvete bez obzira na KONTEKST.
Bez obzira što se slažem s tim civiliziranim stavom o činu osvete, mene je ta riječ kontekst strašno pogodila i osjetila sam se "prekomjerno granatirana" od strane tog "civiliziranog" Nizozemca. Čak ni najočitije LAŽI o tom prokletom prekomjernom granatiranju mi nisu toliko zaparale uši koliko taj "kontekst".
Sve ono što se događalo prije "Oluje", sve one patnje koje sam prošla kroz četiri godine agresije, sva žeđ, glad, poniženje, i prije svega - STRAH, sav onaj osjećaj koliko te taj jebeni rat sveo na osnovne instinkte, na golu i sirovu potrebu za preživljavanjem, sva ona ljutnja da me beštije žele učiniti sebi jednakima, sva ona potreba da zaštitim svoje jedino dijete od užasa i ludila, svi oni udarci u pleksus sa svakom prokletom granatom koja je pala, sva ona tuga sa svakom viješću o prekinutim životima, sve suze prolivene, sva nemoć i jad i bijeda, sve je to tom liku stalo u jedno jedinu riječ - KONTEKST.
Došlo mi je da urlam. Nije to bio kontekst, to je bio moj život. To su bile tisuće uništenih života. Mnogi još skupljaju krhotine tih života. Mnogi ih nikada neće ni skupiti.
Kijevo, Šibenik, Zadar, Škabrnja - i to je "kontekst".
Danas je značajan dio tog konteksta ušetao u hašku sudnicu.
I za taj kontekst mu se neće suditi.
Nitko nas neće ni spomenuti. Sve ubijene, zvjerski zlostavljane, sve taoce svojih uništavanih gradova, sve nas sustavno ponižavane, zastrašivane i mučene, sve nas koji smo bili dio konteksta nakon kojega smo podivljali i iz čista mira pobili 670 i nešto nemoćne starčadi, nas nitko neće spomenuti.
Niti će nas Dokumenta, niti tužiteljstvo, niti itko drugi brojiti.
A možda i bolje, jer sudeći prema brojenju granata koje su pale na Knin, Obrovac i Benkovac, njima bi ispalo da je u Škabrnji poginula baba Janja, slučajno se poskliznuvši i podletjevši pod tenk koji je jurio pokupiti ranjenike, dok joj je Mladić pomagao da se popne u autobus koji će je odvesti u hotel, a did Mate se u žurbi da osloboditelja pozdravi, sapleo i sletio niz stepenice. Sa smješkom zahvalnosti na licu.
Post je objavljen 03.06.2011. u 10:11 sati.