Zlatne žbice

27.09.2020., nedjelja

Otac

Prije više od dvadeset godina, zahvaljujući preporuci jedne prijateljice, otkrio sam književni svijet Miljenka Jergovića. Ostala je tada pomalo začuđena moja prijateljica činjenicom da nisam za njega čuo. Pročitao sam potom zbirku priča "Sarajevski Marlboro" i ostao, u pozitivnom smislu, zapanjen. Nikad prije ni poslije nisam vidio da je netko između korica smjestio toliko izvrsnih kratkih priča. Gotovo nevjerojatna došla mi tada je sposobnost autora da piše o ratnim zbivanjima s lakoćom, bez patetike, bez optuživanja, bez dociranja. Samo činjenice, u stvari ljudi i njihove priče majstorski prezentirane. Čitao sam kasnije i mnoge druge knjige ovog autora. Svaka mi je bila dobra i zanimljiva. U protivnom ne bi za njima posezao. Ipak ni jedna od njih nije postigla razinu dojmljivosti koju sam osjetio čitajući "Marlboro" kojem sam se u više navrata vraćao.

Prije nekoliko dana u ruke mi je dospio njegov roman "Otac" prvi put objavljen prije deset godina. To je neopsežan, intimistički tekst u kojem se autor, donoseći priču o svojem pokojnom ocu, od njega zapravo oprašta. Pisan je preciznim, odrješitim stilom bez uljepšavanja lika i djela glavnog aktera. Dojma sam da je Jergović kroz godine i tisuće objavljenih redaka toliko "izbrusio pero" da nema niti najmanju potrebu podilaziti vlastitim književnim likovima čak i kad su mu rod. Jednako tako ne podilazi ni čitateljima što meni kao takvom laska. Takvim pristupom uspjeva iznjedriti esenciju priče uglavnom lišenu kičastih epiteta i beskrajnih stilskih figura.

"Otac" je razdjeljen na okruglo pedeset kratkih poglavlja bez naslova. Najkraća dosežu jedva pola stranice. Numerirana su rimskim brojevima i kronološki se nadovezuju. U početnima Jergović se vraća u razdoblje između dva svjetska rata i donosi priču o pradjedu Marku, poštaru što se iz Ličkog Lešća doselio u Sarajevo. Marko je bio strastveni kockar koji je u stanju prokockati cijelu plaću i time obitelj dovesti do gladovanja. Iako ga je u jednom trenutku pomazila sreća, pa je na lutriji dobio pravo bogatstvo, umire siromašan jer uspijeva sve ponovno izgubiti.

Jednako upečatljiv lik ovog romana je i baba Štefanija autorova baka po ocu. Ona je u vrijeme drugog svjetskog rata aktivno podržavala vladavinu NDH u Sarajevu zbog čega je nakon uspostave komunističke vlasti kratko bila u zatvoru. Jergović se kroz priču o Babi Štefaniji dotiče teme identiteta i kolektivne krivnje. Na takvim mjestima glavna narativna struja romana zalazi u rukavce manjih i većih eseja u kojima tematizira burnu prošlost ovih prostora i njezine reperkusije na novije vrijeme. Iznosi tako, uostalom, teoriju kako su zločini počinjeni u vrijeme i u ime NDH manufaktura po opsegu i učinkoviosti u odnosu na one nacističke koji su masovna industrija zločina planski smišljena i provedena. Ovi prvotni su tim više osobni i sa više strasti izvršeni.

Glavni lik ovog u osnovi bigrafskog romana autorov je otac Dobro. Unatoč činjenici da mu je majka izrazito desno orijentirana sedamnaestogodišnji Dobro kraj drugog svjetskog rata dočekuje kao aktivni partizan. Iz rata se vraća zaražen trbušnim tifusom. Majka mu je toliko ogorčena činjenicom da se pridružio partizanima da ga ne želi bolesnog njegovati. Doslovno mu odbija čašu vode pružiti. U godinama poraća Dobro studira medicinu i postaje liječnik, hematolog, specijalist za leukemiju. To je njegov životni poziv koji će ga u dobroj mjeri obilježiti često nauštp obiteljskih odnosa. Dok piše o tim odnosima autor nenametljivo ispisuje vlastitu intimnu ispovjest. Kao dijete rastavljenih roditelja, koje živi s majkom ili u nekim razdobljima s bakom i djedom, oca viđa povremeno. Te posjete ne ostavljaju dovoljno vremena i prostora da se bolje upoznaju što ima za posljedicu trajni izostanak bliskosti o kojem Jergović otvoreno i bez zadrške pripovjeda.

Kad dosegne tinejdžerske godine autor oca posjećuje na poslu u kliničkom centru Koševo. Osim toga odlazi s njim na vizite po selima u okolici Sarajeva najviše na Romaniju. Upravo s jednog takvog mjesta ispaljena je kasnije granata koja je doktoru Dobri Jergoviću eksplodirala usred dnevne sobe. Na takav i slične načine Jergović vješto prepliće vlastite i obiteljske uspomene s kasnijim ratnim i poratnim događajima smještajući ih u puno širi društveni kontekst. Navodi zanimljivu činjenicu da je začet na Palama u hotelu Panorama u kojem je ratnih devedesetih stolovala Karadžićava vlada. Kombinaranjem osobnog, privatnog i šireg društvenog Jergović zaokružuje i nadopunjuje priče o identitetima kojima pridodaje pridjev komplicirani. Na jednom mjestu kaže kako njegov interes za povijest i politiku dvadesetog stoljeća uglavnom balkansku i jugoslovensku čini književni puzzle od povijesnog zla i privatne nesreće.

Na kraju ove iznimne knjige ispod rimskog broja L ispisuje samo tri retka To je post scriptum stoljetne sage o lozi Jergovića u Sarajevu. U tom ultra kratkom finalu, kao svojevremeno u "Sarajevskom Marlboru", u dvije rečenice u stanju je izreći sve.
- 07:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.