Zlatne žbice

06.08.2020., četvrtak

Raskrižja

U knjizi Tvoj sin Huclebery Finn pokojni Bekim Sejranović navodi otprilike ovo: Svi mi smo produkt odluka što smo ih u prošlosti donijeli i spleta okolnosti u kojima smo se zaticali. Navodi nadalje sljedeće: Ne možeš recimo zatočeniku koncentracijskog logore reći: Svatko je kovač svoje sreće jer okrutne okolnosti u kojima se on protiv svoje volje našao daleko nadilaze mogućnost da o njima odlučuje. Kao što nije uputno tvrditi za nekoga tko je bio strpljiv ili odlučan kad je trebalo, donosio uglavnom razumne i pravilne odluke, pa mu je život uređen a on sam zadovoljan, da je sve to sudbina. Pojavu koju na ovaj način objašnjava Sejranović naziva dualnost. Možemo jednako tako reći medalja s dvije strane ili jin i jang, kako hoćete. Svakodnevno smo u prilici donositi manje ili veće odluke, od onih banalnih, pa sve do krucijalnih. Često odluke moramo mijenjati jer se usklađuju i množe sa odlukama drugih, a to onda možemo nazvati okolnosti. Neodlučnost nije pretjerano cijenjena osobina. Gotovo svaki put kad sam se dugo dvoumio donio sam na kraju krivu odluku. Mislio sam pri tom kako sam oprezan, a zapravo sam bio u strahu. U strahu od svega, pa i sebe samoga.

Misli opisane u prethodnom pasusu motale su mi se po glavi dok sam ležeći razmišljao kako provesti slobodno popodne. Najednom odlučim kako ću ostatak dana hodati kroz šumu. Ta odluka je u tom trenutku bila pomalo ishitrena i možda nepromišljana, ali je donijeta pa nije bilo druge, već spremiti se sjesti u auto i otići do Marče šume u okolici Kloštar Ivanića. Stupivši na šumski put uviđam kako je dolazak bio pravi potez. Vrijeme gotovo idealno, ni vruće ni hladno. Prirodno okruženje motivirajuće, a osjećaj zadovoljstva vrlo izražen. Hodam tako ujednačenim korakom prema prvom križanju šumskih putova. Razmišljam hoću li samo do takozvane lugarske kuće, pa natrag ili produžiti i napraviti dužu i zahtjevniju kružnu rutu kroz središnji dio šume u kojem dugo nisam bio. U trenutku kad ugledam lugarsku kuću odluka još nije bila na vidiku. Uviđam da će okret na tom mjestu i povratak istim putem biti kratka šetnja i slab izazov, a zadovoljstvo malo. Nakon odmora i okrjepe prevagnem krenuti dalje prema središnjem dijelu. Već nakon par minuta počinjem razmišljati kako odluka možda nije bila dobra. U tom djelu nisam bio već dvije i pol godine. Prilično je dojmljiv, ali i izazovan. Ostavlja možda i pomalo mističan dojam jer visoka stabla propuštaju vrlo malo svijetla. Zbog slabe dostupnosti ljudski utjecaj najmanje je izražen. Veća je prisutnost životinja ponajviše srna i divljih svinja. Prije nekoliko mjeseci proširila se priča da je u Marči viđen vuk. To mi je u razgovoru potvrdio čak i jedan radnik šumarije. Dok razmišljam o svemu tome osjećam kako mi se neprimijećeni šuljaju strah i nelagoda. Ipak nastavljam dalje ne dovodeći u pitanje odluku da prođem taj dio.

Prije nego što ću skrenuti u odvojak što tamo vodi vidim lovočuvara. To je stariji čovjek kojeg sam u više navrata sretao u šumi. Pozdravim ga i ulazimo u kratak razgovor. Pitam ga kako da još nije u mirovini. Odgovara mi da jest već nekoliko godina, ali da kao umirovljenik radi honorarno. Govori kako je mirovinu zaradio radeći taj posao više od četrdeset godina, ali ima volje i energije obavljati ga i dalje. Pitam ga je li se navikao dolaziti u šumu svakodnevno. Kaže ne samo da se navikao već da mu se uvukla pod kožu i da teško može zamisliti dan da u nju ne kroči. Pitam ga za lovce na obližnjim čekama. Odgovara mi da ih kasno popodne još nema, ali pred večer nije uputno pješačiti na potezu gdje su njihove čeke. Kazujem mu plan svoje današnje rute i pitam ga jeli sigurna i ima li životinja na njoj. Prema njegovim riječima taj dio je siguran za prolazak, a životinje su aktivnije u predvečerje i noću. Na kraju mi još izrazi žaljenje zbog velikih razmjera sječe u Marči zadnjih nekoliko godina. Iznosi nevjerojatan podatak da je u nekoliko godina posjećeno oko šezdeset posto šume. Ako je to točno, za par godina ću gaziti samo po ledini i šipražju, a on neće imati za koga ostavljati razbacane klipove kukuruza.

Nakon što se pozdravimo i svatko produži svojim putem osokoljen nastavljam dalje. Razgovor s njim ulijeva mi dobrodošlo samopouzdanje potrebno za nastavak pješačenja i prolazak najzahtjevnijeg dijela šume. Kad konačno u njega stupim uviđam da nije tako tajnovit kao što ga pamtim. Možda sam u sjećanju nadogradio impresije što ih je na mene znao ostaviti. Prisiljen sam čak stati i obaviti jednu sasvim običnu i banalnu stvar na tom dijelu, veliku nuždu. Neće šuma zamjeriti ako je u pitanju viša sila, a nekoliko papirnatih maramica brzo će se razgraditi. Nakon što zadihan ispenjem najduži i najzahtjevniji uspon na ruti stanem kako bi predahnuo i popio vode. Oko mene samo visoka stabla i duboke vrtače sa svih strana. Najednom začujem glasno šuškanje i još glasnije zborno roktanje. Ukipim se na mjestu, a cijelo tijelo mi prođe tiha jeza. Znao sam naravno o čemu se radi, divlje svinje. Pomišljam odmah potrčati nazad, ali ne mogu odrediti odakle točno dopiru zvukovi. U ruci stišćem tanki, aluminijski štap kupljen u Dechatlonu koji bi mi bio slabo oružje u srazu s tim velikim životinjama. Najednom se ukazuju pedesetak metara ispred. U koloni jedan po jedan prelaze put kojim trebam proći. Stojim tako nepomično i čekam da prođu. Ni ne pomišljam krenuti negdje ili pokušati slikati ih. Znam da su u strahu velike oči, ali one odrasle izgledaju mi ogromne. Pokušavam objektivno procijeniti koliko ih je. Prvo prođe jedna krupna, vjerojatno ženka, a za njom skakuće nekoliko savim malih i tako nekih šest-sedam grupica. Sve skupa između dvadeset i trideset životinja. Impresivan prizor. Ispunio me strahopoštovanjem. Nakon što prođu još se neko vrijeme čuje šuškanje, a onda opet tišina. Iako prilično ustrašen odlučujem krenuti dalje. Kad dođem do mjesta na kojem je družina prešla preko puta vidim na desetke tragova u blatu sitnih i krupnih. Oprezno se osvrnem uokolo, a njih nigdje. Nakon što uvidim kako su zamakle nekim svojim poslom bivam sam pred sobom pomalo posramljen što sam onako u strahu pomislio pobjeći. Uviđam kako je mjesto na kojem stojim zapravo raskrižje dvaju putova od kojih je jedan sasvim slučajno ili, zato što sam tako danas odlučio, moj.




- 22:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.