Zlatne žbice

26.04.2018., četvrtak

Nebu pod oblake

Rudolfu se te predratne 39. ispunio veliki dječački san, postao je vojni pilot, poručnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Kad je dvije godine kasnije proglašena Nezavisna država Hrvatska, borbeni lovac, jednomotorac znakovitog naziva Ikarus, kojim je upravljao, bio je dio eskadrile zrakoplovstva NDH. Pod strogom njemačkom paskom sudjelovali su hrvatski piloti i zrakoplovi u ratnim operacijama. U ljeto 44. u desantu na istoku Europe, lijevo krilo Rudolfovog Ikarusa pogođeno je iz protuzračnog topa Crvene armije. Teškom mukom, smrtno uplašen za vlastiti život, prizemljio je plamteću letjelicu izvan područja, što su ga kontrolirali Rusi. Bilo je to posljednji put da je Rudolf letio.

U Zagrebu je zabrinuta i uplašena ostala njegova supruga Olga. Mjesecima je pokušavala doznati nešto o mužu, ali u zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva nisu joj rekli puno. Nije mogla sa sigurnošću ustvrditi niti, jeli njen suprug živ. Kad su 45. partizani umarširali u grad, Olga više nije imala koga pitati za Rudolfa, mogla je samo čekati. Nakon što je uspostavljena nova narodna vlast, prijavila je njegov nestanak. To je rezultiralo maratonskim ispitivanjima od strane zloglasne OZNA-e. Mrki tipovi u dugim kožnim kaputima mjesecima su dolazili Olgi na vrata. Ona im o muževom ratnom putu i nestanku, nije imala puno za reći.

U općem ratnom kaosu, dok se stezao sve čvršći i odlučniji ruski obruč, Rudolf se uspijeva dokopati Hamburga. Kao slijepi putnik skriva se tjednima u potpalublju jednog trgovačkog broda, što plovi u Argentinu. Pothranjen i iscrpljen stupa na tlo države, koja će mu poslužiti kao sigurno utočište, bijeg od turbulentne europske i osobne prošlosti. Za život počinje zarađivati kao član posade velike ribarice. Pronicljivi vlasnik brzo uviđa da Rudolf nije običan ribar, pa ga ubrzo unaprjeđuje. Iz ratnog pilota, u kratko vrijeme pretvara se u kapetana ribarskog broda, što suvereno plovi priobalnim vodama Atlanskog oceana.

Punih deset godina Rudolf je za komunističke vlasti bio nestala osoba. U ljeto 55. Olga od službenika u općini Maksimir u ruke dobiva list papira na kojem piše da se njen suprug proglašava mrtvim. Osjećala je ona da su mrtva samo slova na papiru, u koji je dugo gledala, ali nije mogla napraviti ništa. Taj birokratski akt ohrabrio je Matu, vrijednog i poštenog Slavonca, što je u Zagreb došao trbuhom za kruhom, da joj počne ozbiljnije udvarati. Usamljena i iscrpljena Olga, prihvatila je njegove iskrene znake pažnje. Vjenčali su se u proljeće naredne godine i nastanili u malom suterenskom stanu na Zrinjevcu.

Nekoliko godina kasnije, dok je Zagreb snivao pod dubokim snijegom, stiglo je Rudolfovo pismo. Predosjećala je Olga, čim je ugledala poštara na vratima da donosi glas izdaleka, iz prošlosti, glas što ga je dugo čekala. Uzela je u ruke omotnicu, s neobičnom poštanskom markom i poznatim rukopisom. Mislima i tijelom tutnjao joj je uragan, koji nije mogla kontrolirati. Činilo joj se da propada u duboki ambis. Znala je također da ona nije prva, koja će to pismo čitati. Prethodno je otvoreno i proučeno u UDBA-i, ali agenti tajne službe nisu u njemu pronašli ništa značajno, osim podatka da je Rudolf u Argentini. Pokazala je omotnicu Mati i drhtavim glasom jedva prozborila: Živ je. Nije odmah otvorila pismo. Pričekala je nekoliko dana, potom se u tišini se iskrala iz bračne postelje, sjela kraj nevelikog božićnog drvca i zavirila u sjetne retke.

Samo na prvo pismo je odgovorila. Unatoč tome, svake naredne godine u prosincu, stizalo je jedno Rudolfovo pismo. Odložila bi ga Olga na komodu kraj kamina, da pričeka Božić, zatim bi u zoru sjela u fotelju kraj okićenog bora i pogledom upijala valovita slova. Mato bi diskretno ostao duže u sobi, puštajući da njegova supruga završi svoj jutarnji, Božićni ritual. Nešto kasnije prišao bi joj uplakanoj, zagrlio je i poželio sretan Božić. Isti scenarij odvijao se dugi niz godina. Posljednje pismo stiglo je 89. u osvit društvenih promjena u Hrvatskoj. U njemu Rudolf piše između ostalog, kako je teško bolestan. Olgi se ponekad znalo učiniti da na nebu iznad Zagreba čuje Rudija, kako bruji ispod oblaka u svojem Ikarusu.
- 15:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Srpanj 2020 (3)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.