Zlatne žbice

16.12.2017., subota

Knjiga o moru

Knjige iz Gradske knjižnice najčešće posuđujem bez nekog prethodnog plana. Pregledam obično novije naslove i izaberem neki koji mi se na prvu učini zanimljiv, često od autora za koje prethodno nisam niti čuo. Tako je bilo i ovaj put s „Knjigom o moru“ norveškog pisca, novinara i fotografa Mortena A. Stroksnesa. Dovoljan je bio pogled na naslov i kratki citat iz same knjige napisan otraga, da odlučim „zaploviti“ po tim zanimljivim recima.

Knjiga o moru ili umijeće lova na ogromnog morskog psa iz gumenog čamca na otvorenom moru tijekom četiriju godišnjih doba, kako joj je puni naslov, spada u književnu reportažu, ne-fikciju, iako to nije izrijekom navedeno, u kojoj autor u prvom licu potanko opisuje lov na grenlanđanku, vrstu morskog psa, koji živi u dubinama sjevernih mora, najveći je morski pas mesožder i može poživjeti i do 500 godina. Glavni lik je vjerojatno sam pisac, koji u nekoliko navrata u društvu prijatelja kreće u zanimljive morske avanture, kojima je krajnji cilj ulov spomenutog morskog psa. Uz primarni tok naracije, Stroksnes često zalazi u opsežne rukavce i čitatelja, gotovo da zasipa, obiljem zanimljivih informacija o životu na moru i u podmorju, kojim je fasciniran. Prema njegovim riječima, golemi živi svijet dubokih mora nam je u dobroj mjeri nepoznat i time intrigantan i zanimljiv. Tekst je pun bilješki u kojima dodatno pojašnjava neke činjenice i fenomene ili navodi izvor iz kojeg ih citira.

U prvom ljetnom pokušaju, s prijateljem Hugom koji živi na sjeveru Norveške, umjetnikom čiji su preci bili ribari, pa tako i on sam ima bogato iskustvo ribarenja, isplovljava na mirno more koje ih odmah počasti neočekivanim susretom sa ulješurom, vrstom kita, koji djelom izroni na površinu. Malim gumenim čamcem uspijevaju mu prići blizu i iz prve ruke zapanjeni svjedočiti veličanstvenosti te životinje. Gotovo znanstvenim pristupom autor nas upoznaje s mnoštvom, meni novih podataka, kao što su: da je to najveći mesožder koji je ikada postojao na zemlji, da može težiti do deset tona, zaroniti do dubine od tri tisuće metara, proizvoditi škljocavi zvuk jačine do čak 230 decibela i još puno toga zanimljivog. U tih nekoliko toplih ljetnih dana bez vjetra, pokušavaju vabiti grenlanđanku mamcima od polu-raspadnutog mesa škotskog goveda, koje širi užasan smrad i tjera na povraćanje, ali je navodno za tu namjenu idelano. U jednom trenutku najlonski flak dug 350 metara se napinje. Uzbuđeno ga vuku da bi na kraju razočarani izvukli samo oglodanu udicu. To ih uvjerava da su na dobrom putu, ali je moćni predator iz dubine ovaj put bio spretniji, pa im je preostalo naoružati se strpljenjem i vrebati ga nekom drugom prilikom.

U drugom jesenskom pokušaju glavni junak, koji u knjizi nema ime, opet putuje na sjever kod prijatelja Huga. On živi na malenom otoku na jednom imanju, koje je zapravo bivši kombinat za preradu ribe. Tu sve obiluje predmetima koji svjedoče o bogatoj tradiciji ribarenja u tom kraju. Dok čekaju nekoliko dana stišavanje oluje i povoljno vrijeme za plovidbu, obilaze to mjesto koje obiljem detalja priča priču o vremenu kad je kroz njega prolazilo na tone ribe i o ljudima, upornim vrijednim pregaocima tog vrlog svijeta. Autor pri tom često vrlo vješto, gotovo neprimjetno, u glavnu priču komponira začudnu količinu znanja i zanimljivosti, pa je u stanju u jednom pasusu prijeći put od mikroskopskog atoma do golemog prostranstva svemira, u kojem se čak i nepregledna mora čine kao kap u moru. Naizgled običnu šetnju po nevremenu pretvara u uzbudljivo misaono putovanje, pretpostavljajući da su molekule u kapljicama vode, koje mu trenutno vjetar nosi u lice, u više navrata bivale na raznim mjestima širom zemaljske kugle, kroz nekoliko milijardi godina, koliko postoje. Kad se vrijeme smiri isplovljavaju, pokušavajući taj put loviti s mamcima od kitova sala. Strpljivo čekaju danima, ali ih iz mora uglavnom izvlače netaknute. U tom čekanju razgovaraju ili razmišljaju o mnogim zanimljivim fenomenima, uglavnom vezanim uz more i ribarenje. Autor tako koristi i najmanju sitnicu kao povod, kako bi ispleo zanimljivu priču iz tog svijeta riba, fjordova, brodova, ribara i dojmljivo okupira maštu čitatelja.

Krajem ožujka na redu je proljetni ribolov, za početak na bakalar s drugim, četiri metra dugačkim brodom. To plovilo mjesecima je ležalo na suhom i punilo se kišom koja se kasnije pretvorila u led. Unatoč tom balastu, velikoj hladnoći i valovima isplovljavaju i love velike primjerke, od dvadeset i više kilograma, kojima pune mali brod i spuštaju mu ionako nisko težište i time ga čine nesigurnim za plovidbu. Na povratku se iznenada smrači počne padati gust snijeg što rezultira slabom vidljivošću i valovima koji prijete, pa se nađu u situaciji koja nije nimalo bezazlena. Dok plove kroz polumrak, pokušavajući uhvatiti neki orijentir, Strřksnes stvara dodatnu napetost pričama o havarijama i nesrećama na moru. Ispisuje pri tom jednu jednostavnu, ali vrlo znakovitu rečenicu: „Ne brine me toliko hoćemo li udariti u kopno, koliko me brine da unj nećemo udariti.“ Po povratku obrađuju i pripremaju bakalar za sušenje. Taj dio teksta obiluje mnoštvom podataka o toj ribljoj vrsti, izgledu, veličini, migracijama, načinu lova i još puno toga. Čini mi se da sam o bakalaru iz samo jednog poglavlja ove knjige doznao više, nego ikad prije iz svih dostupnih mi izvora. Ostao sam iznenađen i pomalo fasciniran ogromnom količinom ulova kojeg Norvežani uglavnom suše i izvoze praktički po cijelom svijetu. Snježna mećava koja se spusti spriječi taj put lov na morskog psa, pa velika oštra udica, duga dvadeset centimetara, ostane suha do neke nove prilike.

Nova prilika je početkom ljeta kad glavni junak opet putuje na sjever i s Hugom se sprema na još jedan, završni lov. U podužem uvodu pisac nas upoznaje s nekim znanstvenim saznanjima o vrsti koju pokušavaju uloviti. Izražava svoju zabrinutost dokazima o raznim zagađenjima kojima su mora izložena. Spominje tako ogromne količine otpadnih tvari koje se talože na morsko dno ili ulaze u vodu i tako djeluju na sve organizme koji u njemu žive, te tone plastike koja pluta na površini nošena strujama. Navodi tako frapantan podatak da su u tihom oceanu struje stvorile jedan ogromni „otok“ od plastičnog otpada veličine kao pola Teksasa. Tijekom višednevnog čekanja, prožetog nervozom zbog kvara na motoru, odnos između dva prijatelja postaje napet, zbog čega gotovo izostane dugo iščekivani lov. Ipak na kraju isplovljavaju i vabe velikog morskog psa udicom na kojoj je kitovo meso, dok u more bacaju trulu bakalarovu jetru, čiji miris treba privući najvećeg mesoždera među morskim psima. Nakon nekog vremena dugački flak se napne i nešto snažno iz dubine počne vući malu brodicu.. Ovdje zastajem s opisom kako ne bi nekom, tko će eventualno posegnuti za knjigom, otkrio kraj priče i pokvario uživanje u čitanju.

„Knjiga o moru“ zanimljiv je i hvale vrijedan miks raznih žanrova i spisateljskih tehnika, kojima autor čitatelja drži budnim i zainteresiranim. Može se čitati kao pustolovni roman o prijateljstvu, o iskonskoj potrebi lova i uzbuđenjima koja on sa sobom donosi. Scenografija te priče bogati je kolaž opisa krajolika norveškog sjevera, kao što je bogato more jedinstvenih fjordova obrubljeno strmom obalom, idilična ribarska naselja ili usamljeni svjetionici koji paraju noćno nebo. Dok plovite kroz zanimljive retke vaše „čitateljske vrše“ pune se mnoštvom informacija, pa može funkcionirati i kao šarolika enciklopedija ili atlas koji zavodljivo mami na nove horizonte. Može se gledati i kao živopisni dokumentarac u kojem mašta oblikuje prizore, a narator je vaš unutarnji čitateljski glas. Priče iz podnožja tih „okomitih Alpa koje strše iz mora“ brojne su i potiču maštu. Osobito je iskustvo kad vas Stroksnes svojim rečenicama „povuče“ ispod uzburkane vodene površine u slabo istraženi svijet morskih dubina. Što dublje u njega zaranjate sunčevo svijetlo je sve slabije, pa čulo vida ima sve manju uporabnu vrijednost. U tom svijetu vladaju stvorenja koja se oslanjaju na druga taktilna čula i u stanju su osjetiti i najmanju promjenu u okolišu. Uvjeren sam da je moje razumijevanje i poimanje tog nepreglednog prostranstva, nakon čitanja, barem za „duljinu vesla“ bolje. Ovo je u pravom smislu riječi knjiga o moru.

- 22:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.