Za Zagreb, u jednom smjeru
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Kiša je beskrajno padala, ili joj se tako barem činilo gledajući prema Držićevoj aveniji kroz prozor desetog kata nebodera u Folnegovićevom naselju. Pratila je pogledom kapljice koje su dostizale jedna drugu loveći se po prozoru iza kojeg su se nazirale sitne sive figurice koje bi svako toliko progutala i u sebe usisala jedna od ogromnih plavih nemani što se vukla po pravocrtno zadanim linijama.
Tamara se nije mogla sjetiti kad se u životu osjećala ovako jadno. Činilo joj se – nikad. Stajala je u tuđem stanu, remeteći tuđe jutro, u gradu koji joj postao tuđ, zabrinuto rukom pratila kapljice kiše na tuđem prozoru i, sve u svemu, osjećala se kao da se nalazi u nečijem tuđem životu. Nije imala pojma što dalje, kako završiti ovaj dan, a kamoli kako započeti sve ostale dane u svom životu.
Jučer se popodne njezina ideja o pospremanju stana u kojem je Josip proveo zadnje mjesece svoga života činila sasvim logičnom i ostvarivom, ali kako je sunce zalazilo, a pogled s balkona trećeg kata luksuzne zgrade u Babonićevoj ulici, obavijen udaljenim zvucima razdraganih dječjih glasova s obližnjeg igrališta postajao sve osamljeniji i sve narančastiji, što od sunca koje je padalo tamo negdje ponad Šalate, što od odsjaja prvih gradskih svjetiljki, postajala je sve tužnija i žalila što nije prihvatila njihov poziv za izlazak. Pokušaj spavanja završio je ležanjem na kauču i zurenjem u strop. Oko ponoći se, pritisnuta sve težim i tjeskobnijim mislima, sjetila Marininih riječi koje joj je uputila nakon pogreba:
Ako išta zatrebaš, u bilo koje doba... i panično ju nazvala. Odustala je nakon šest neodgovorenih poziva, ali zato je njezin ranojutarnji poziv na kavu prihvatila bez trunke razmišljanja. Pričekala je devet sati, obukla se i izjurila iz stana bez trunke šminke na sebi.
- Znaš čega sam se sad sjetila? - Marina joj se prišulja noseći u rukama tacnu s omanjom posrebrenom džezvom i dvije šalice.
- Uh, prepala si m e- Ana se okrene prema prijateljici.
- Sjetila sam se kad si me pitala hoćemo se s trideset i pet mazati s kremicama, a ti si mi odbrusila: Ma di je još to!
- Ne sjećam se toga – Ana stavi ruke u džepove, kao da joj je hladno i okrene se od prozora.
- E, a sjećaš e onda kad smo...
- Marina – prekine ju - Ne trebaš me pokušavati razveseliti.
- Pa ne pokušavam ...
- Stvarno. Sve je u redu. Jučer me uvatilo nešto i oprosti što sam ti onako uletila u ponoć.
- Ne moraš se ispričavati.
- Znala sam već dugo da će se ovo dogoditi i... nije da se nisam pripremila. - Tamara privuče jedan od četiri drvena stolca privučena uz masivni drveni stol i sjedne, odloživši šalicu.
- Zapravo, zadnjih mjesec dana samo smo čekali poziv iz bolnice. Čudan je to osjećaj. U isto vrijeme strepiš od njega i priželjkuješ da se dogodi pa da agonija već jednom završi.
- Gdje je bio? - Marina se približi malom drvenom stoliću na sredini dnevnog boravka, uzme šalicu s kavom i sjedne na svjetlozeleni kauč.
- Prvo smo bili gore, u Njemačkoj, ali kad je shvati da nema pomoći, navalio je da se vrati u Hrvatsku. Htio je umrit kod kuće. On i ja smo bili tu u Zagrebu dva mjeseca. Znaš da su mu starci tu kupili stan.
- Ti se sama brinula za njega?
- Dolazila je patronažna svaki dan. A onda... zadnjih mjesec dana je bio na Jordanovcu, tamo smo imali neku vezu pa su ga pustilili da bude do kraja. Ja se kod kuće više nisam mogla brinut za njega.
- Zašto se nisi javila? Mogla sam ti pomoći nekako.
- Kako da ti se javim, nakon svega, nakon svih tih godina?
- A klinci?
- Klinci su ostali u Njemačkoj, sa starcima. Poneki vikend bi dolazili tu, i za praznike, ali i onda su uglavnom bili na selu. Nisam htjela da ga vide takvog - zastane na trenutak, kao da se koleba, ali odmah zamišljeno nastavi - Mislila sam jučer da ću danas uspjet sve pobacati, spremiti po stanu. Ostalo je puno lijekova, pelena.... znaš već.
Marina ju je šutke promatrala. Još uvijek je bila lijepa, na onaj svoj pomalo nedefiniran način. Desnom je rukom vrtjela malu srebrnu, fligranski izrađenu naušnicu – kao i uvijek kad ju je nešto mučilo - a lijevom prolazila kroz kosu, nešto kraću nego prije dvanaest godina. Gusti kesetnjastosmeđi pramenovi u slapovima su uokvirivali njezino blijedo, starinski isklesano lice i padali prateći nježnu liniju vrata diskretno naglašenog tankim kratkim lančićem od bijelog zlata sa sitnim križićem od cirkona.
Da nije bilo ono ono malo bora koje se uspjelo probiti oko bademasti oblikovanih tamnozelenih očiju kroz sve skupe kreme koje je ovih godina očito koristila, mirne biste duše mogli zaključiti da je vrijeme na njezinom licu - jednostavno stalo. Uostalom, one su samo dodavale nekakav šarm porculanski bijelom tenu i zamišljenom pogledu - kao da je život napokon uspio iscrtati neke odgovore na to fino, čisto bijelo platno, koje je prije djelovalo nedovršeno, nedorečeno.
No, još je nešto na tom ljepuškastom licu odavalo breme života koje ju je pritislo. Umor, u svakoj drugoj prilici pažljivo prekriven stručno nanesenim slojevima sjenila na kapcima, izbijao je jutros iz kuteva očiju, zapinjao na sitnim boricama i prelijevao se preko obraza umjesto uobičajenog temeljito nanesenog rumenila.
- Znaš, mi smo već dugo bili samo prijatelji – progovori napokon i dalje desnom rukom vrteći naušnicu - Josip i ja. Zapravo, tako smo i počeli. Kad me mama dovezla na Korčulu one nedilje... ne znam, to je bilo grozno, ja sam stvarno tila pobacit, nisam tila rodit.
Otac i mater čak i nisu bili tako grozni. Ona je skrivala sve od oca koliko god dugo je mogla i po cile Božje dana sa mnom vodila razgovore tipa Šta će reć ova strina i Šta će mislit ona susjeda, a ja sam samo smišljala kako ću pobjeć u Split i pobacit, kako ću sve organizirat, ali - duboko udahne – s vremenom sam se jednostavno prepustila.
Bila sam opet ko malo dijete, sjedila sam opet u svojoj dječjoj sobi, ko da imam devet godina. pustila sam da se stvari odvijaju same od sebe. Mater mi je kuhala ručak, a ja sam samo šetala i šetala uz more. Dani su prolazili. Nikako nisam mogla donit odluku, a onda se jednog dana pojavio Josip.– uzdahnula je i cinično se nasmiješila.
- Kako si ga upoznala? - upita ju Marina i privuče šalicu ustima.
- Znali smo se mi već otprije. On je godinama sa svojom obitelji dolazio kod nas u apartmane. Bi je zaljubljen u mene još otkad sam bila klinka. Uvijek se provlačila neka fora kako će
me on oženit, al onda sam ja otišla na faks i nekoliko se godina nismo ni vidjeli- zastala je i zamišljeno srknula gutljaj iz šalice.
- Sad, kad je doša, naravno, shvati je odmah, na meni se već vidjelo, a i priča je pukla po selu, i...
Ja sam ga izbjegavala, al on me jedno veče pozvao na piće. I tako su stvari nekako krenule između nas. Podrazumijevalo se da ćemo se svaki dan vidit. Nije me puno ispitiva, samo me nekako prihvati, a i ja njega. On je treba mene, a ja sam trebala prijatelja. Na kraju ljeta pitao me hoću ić s njim u Njemačku. Otišli smo tamo i.... on me spasoi, bila sam mu zahvalna.
- A Niko? Jesi mu ikad rekla? Jesi mu rekla one subote?
Prodoran zvuk telefona koji je zazvonio negdje u predsoblju prekine razgovor.
- Idem se javit. Zapamti gdj si stala - Marina ustane s kauča i odloži šalicu na drveni stolić.
Tamara pogledom isprati prijateljicu do predsoblja, ustane, i dalje sa šalicom u ruci, i krene prema visokoj bijeloj polici s knjigama i počne pregledavati naslove.
Jedan joj se naslov učini poznatim. Dohvati rukom Koka u Parizu, okrene prvu stranicu i pročita izblijedjelim ženskim rukopisom napisanu rečenicu
Tamara i Marina na vrhu Zagreba, ožujak 2002.
Na trenutak se nije mogla prisjetiti o čemu se radi, a onda joj sjećanja navru. Baš kao suze onog davnog proljetnog dana na Gornjem Gradu.
- Zvala je Ines – prijateljica ju prekine u razmišljanju.
- Jesi joj rekla da sam ja tu?
- Jesam. Jednom morate sjesti za isti stol. Imam ideju - sutra bi mogla s nama na piće. Petkom obično idemo na pivu u jednu pivnicu u Heinzelovoj.
- Ne znam, ja bi, ali nisam baš sigurna da ona mene želi vidit.
- Prepusti to meni.
- Sjećaš se ovog? - Tamara joj pokaže knjigu.
- Marina se nasmije – Uf, koji dan...
Kiša je jenjavala. Tamo dolje, na sivom zagrebačkom betonu, sivi pijuni počeli su sklapati svoje crne kišobrane. Plava neman zastala je i usisala u sebe još nekoliko sivih točkica.
31.05.2017. u 18:52 | 1 Komentara | Print | # | ^
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2002.
Kiša je beskrajno padala. Ili joj se barem tako činilo. Počela je danas rano popodne, dok su se vraćale s ručka, praćena blagim povjetarcem, a onda se pretvorila u onu dosadnu, zagrebačku kišu koja nije pokazivala nikakvu namjeru da prestane ili da se uobliči u neki iole ozbiljniji pljusak.
Tamara je sjedila za stolom kraj prozora i prstom pratila sitne kapljice što su lelujavo klizile prema dnu prozora, pokušavajući bezuspješno dohvatiti jedna drugu.
- Hladno je, hoću pojačat grijanje?- Marina dobaulja iz kuhinje i nađe cimericu kako zamišljeno sjedi u stolcu s nogama podvijenim pod sebe i prstom prati kaplje kiše.
- Zagrebačka kiša – odsutno će Tamara.
- Molim?
- Ma ništa – primijetivši prijateljicu kako ulazi u sobu noseći čaj, brzo skine prst s prozora i proba otresti s lica zamišljen pogled i navući brzinski smiješak, ali u Marininom pogledu, dok je spuštala šalice na stol, uhvati tračak zabrinutosti.
- Tamara, jesi ti u redu? - Mislim, nekako si odsutna zadnjih par dana. Mogu ti nekako pomoć?
- Ma, jesan, jesan. Ne znam, razmišljala san da odem na Korčulu na par dana - Tmara, što je brže brže mogla, prebaci riječi preko usana. Loše je lagala. Zacrvenjela se i imala potrebu sve izreći što brže i dodatno objasniti laž - Mislim, doli je sad lipo, mater mi dolazi, i nisam dugo bila.
- Na Korčulu? Sad? Hoćeš mi reći šta se događa s tobom ili moram pogađati? - Marina stavi šalicu na stol i klekne do prijateljice podbočivši se rukom na naslon stolca.
- Tamara, znaš da meni možeš sve reći.
- Ne smiš nikom reć. - Tamara će drhtavim glasom.
- A kome bi rekla?
- Obećaj da nećeš reć Ines.
- Dobro, dobro, naravno da neću - Daj reci šta se događa, zamišljena si i tiha, bauljaš po kući i ne jedeš više ni onih pedeset kalorija dnevno koje si prije konzumirala.
Tamara duboko uzdahne, proguta knedlu i u jednom dahu, boreći se sa suzama koje su je gušile u grlu i zadnjim se nitima držale u njezinim očima napokon izbaci iz sebe:
- Mislim da sam trudna.
Tišina koja je nastala bila je jedna od onih teških gustih, neprobojnih tišina i nije ju remetilo čak ni ritmičko udaranje kapi po prozoru, ni tihi zvukovi života što su dopirali iza susjednih zidova, dapače, ti su je zvuci samo naglašavali, kao da su je izdvojili u neki vremensko-prostorni vakuum iz kojeg je bilo gotovo nemoguće izići.
- Kako znaš? Mislim jesi sigurna? - Marina napokon presječe mu .- Možda još dobiješ, i meni tako zna kasniti po sedam...
- Napravila sam test. Trudna sam. Eto. Tako znan- Okrene se prema prozoru i nastavi kliziti prstom preko kapljica koje su se i dalje utrkivale na prljavoj staklenoj površini.
- Jel Niko zna?
- Ne, nitko ne zna, osim tebe sad. Ja znam tek od jučer dana i ne znam šta ću napravit. Stvarno ne znam. Što je najbolje od svega, mater mi sutra dolazi u Zagreb, zbog sestre. Nemam pojma kako ću to od nje sakriti, to mi nije jasno stvarno.
Suze su se nezaustavljivo počele kotrljati preko njezinih bijelih obraza i u ritmu kapljica na prozoru padati po majici, još jače ističući smaragdnu boju njezinih očiju.
Marina ju obujmi rukama i utisne poljubac u kosu.
– Sve će biti u redu, sve će biti u redu- ponavljala je, držeći ju čvrsto u zagrljaju, pokušavajući i sebe uvjeriti u to.
Tamara spusti glavu na njezino rame, a ova zamišljeno pogleda kroz prozor – jedne užurbane ženske noge u smeđim čizmama vukle su nestrpljivo za sobom par dječjih nogu u crvenim gumenim čizmicama. Vjetar je šibao sve jače, a kišica je padala u sve dosadnijem i jednoličnijem ritmu - činilo se da nikad neće prestati.
31.05.2017. u 18:48 | 2 Komentara | Print | # | ^
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Nasip je izgledao puno ljepše ujutro, nekako svježe i netaknuto. Bilo je sedam sati i tek pokoji trkač i šetači pasa remetili su savršenu jutarnju svježinu koja je pala na nasip i izbrisala sve tragove jučerašnjeg dana.
Bilo je neobično vratiti se na mjesto na kojem su jučer sjedili. Kao kad u kafiću u kojem si sjedio zaboraviš jaknu pa se vratiš nakon nekih sat vremena i vidiš da za tvojim stolom sjede neki drugi ljudi i pričaju neke druge priče, Ti drugi ljudi, baš kao i ti, misle da se svijet okreće oko njih i njihove priče, a opet, i za njima će, kao i za tobom, konobarica počistiti stol. I... doći će neki novi ljudi. S nekom novom pričom.
Klupica je, za divno čudo, stajala na istom mjestu kao jučer, i ništa nije odavalo dramu koja se ovdje sinoć događala, možda samo odbačena limenka -projektil što je virila iz trave ni metar daleko. Sava je neometano tekla, trkači su trčali svojim ritmom, psi su njuškali, a njihovi se šetači pospano vukli za njima.
Marina otkači povodnik s Maxove ogrlice. Psić jedva dočeka ovu radnju i veselo zabrza prema rijeci, a ona umorno sjedne na klupicu i iz iz staklenke otpije guljaj kave.
Odjednom iz daljine začuje dobro poznat zvuk. Putnički vlak koji se kotrljao preko željezničkog mosta što je u neposrednoj blizini premošćivao Savu baci ju na trenutak iz stvarnosti u neka davnija vremena, a iz magle opet izroni njegov lik.
Stari je u izlizanim svjetloplavim trapericama i crvnom gornjem dijelu trenirke, stajao na oronulom karlovačkom kolodvoru i gledao u maslinastozeleni vagon putničkog vlaka što je kroz nekoliko minuta trebao krenuti prema Zagrebu. Iza njega, u unutrašnjosti sumorne kolodvorske zgrade lik mlade djevojke u trapericama i debeloj smeđoj vesti, koja nervozno se okrećući, čeka svoj red na blagajni.
- Za Zagreb , u jednom smjeru, molim Vas - izusti Marina u jednom dahu, konačno se dočepavši šaltera.
- Studentska? Imate iksicu?
- Da, naravno, evo samo malo da ju nađem.
Prekopa đepove i malu platnenu torbicu prebačenu preko lijevog ramena i napokon nađe iksicu. Do polaska su ostale još dvije minute. Dojuri do starog, ovlaš ga poljubi u obraz, uleti u vlak i za nekoliko trenutaka promoli glavu kroz prozor i mahne mu.
Taman kad je vlak zapištao, a ona se nalaktila na prozor, stari otvori usta i uz, lagan smiješak, vikne prema njoj:
- Selma, ne naginji se kroz prozor!
- Šta? - nije joj bilo jasno kakvu sad Selmu spominje stari - Koja Selma, ne kužim!?
- Selma, ne naginji... - započne stari pet, ali više ga nije čula. Vlak je zaklopoto i krenuo prema Zagrebu, a njezino pitanje ostalo je visiti u svježem jesenjem zraku, kao neka veza između nje i visoke zdepaste pojave u izbiljedjelim trapericama koja je sa svakim okretom kotača postajala sve manja i manja.
Oštar lavež trgne ju i vrati u stvarnost. Max se vratio iz šetnje, veselo mahao repom i upitno ju gledao.
Otkopča futrolu mobitela, baci pogled na ekran i iznenadi se ugledavši šest neodgovorenih poziva, jučer oko ponoći. Na brzinu napiše poruku: Jesi budna? Dođeš na kavu? Doma sam do 12.
Ustane s klupice, prikopča Maksa na povodnik i krena prema kući. Dečkima je trebalo napraviti doručak.
- Idemo, Max! - obrati se odriješit psiću i naglim pokretom baci staklenku u koš za smeće.
31.05.2017. u 18:22 | 1 Komentara | Print | # | ^
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2002.
- Pa gdje je on više? - Ines nervozno pogleda na sat.
- Cure, ja zapravo mislim da neću ići na ručak, nisam baš gladna, a i moram se spremit za posao - Tamara se odjednom uspravi i uzvrti na kauču.
- Šta nisi ti rekla da ćeš dat otkaz tamo i počet učit? - upita ju cimerica.
Tamara je tri puta tjedno radila kao zamjena u jednom butiku u centru. Bolje rečeno, od tri do osam je sjedila na povišenom stolcu, rješavala križaljke i uređivala nokte jer u dućančić na kraju prolaza na desnoj strani Ilice s muškim košuljama i kravatama nije ulazio gotovo nitko, osim poštara i poneke zalutale gospođe privučene natpisom Sniženje do 70% u malom izlogu, koja se tu očajnički nadala pronaći nešto za sebe, ignorirajući činjenicu, kako to već samo žene u potrazi za odjećom znaju, da je u muškom dućanu.
- Ma, hoću, samo, trebaju mi pare - odsutno će Tamara.
- Uostalom, mogla bi i tamo učit, ponesi skriptu danasodgovori joj Marina.
- Evo ga - zvuk zvona propara neugodnu tišinu koja je odjednom nastala i Ines požuri prema ulaznim vratima.
- Ej, buraz – otvori vrata i propusti ga unutra – Upadaj.
Niko uđe u sobu sramežljivo i s izrazom krivnje na licu, ruku gurnutih duboko u džepove hlača, stiščući ramena u sebe kao da mu je hladno. Djelovao je još mlađe i mršavije nego inače, poput nekog dječačića koji očekuje da ga potapšete po glavi, date mu lizalicu ili pošaljete u kaznu.
Tamara se uzmuvala po dnevnoj sobi, tražeći pravu pozu u kojoj bi ga dočekala. Napokon, obrambeno prekriži ruke na prsima i okrene se prema prozoru.
- Ej, cure.- Niko će tiho, pognute glave i pokunjena držanja.
- Bok, Niko, jesi dobro - Marina mu priđe, pruži ruku i zagrli ga.
- Ej, Tamara - došao joj je skroz blizu i tek se onda okrenula. Ako je i u kojem trenutku pomislila reći mu nešto ili u njemu pronaći neku utjehu, pomoć, kad ga je ugledala ovako bespomoćnog i jadnog, s rukama u džepovima i licem na kojem se miješao izraz potpune bespomoćnosti i krivnje, u trenutku je odustala.
- Ej, Niko - drago mi je što te vidim. Pokušao ju je zagrliti, ali izmakla se.
- Čujte, nas dve idemo popit kavu tu na plato. Vas dvoje sigurno imate puno za pričati. Kad završite, dođite po nas, pa ćemo svi zajedno na ručak - Ines se prodere iz predsoblja navlačeći jaknu na sebe.
- Ali, Ines, ne treba - oboje će u isti glas.
- Book – nisu ni uspjeli protestirati, a tresak izlaznih vrata prekine njihove riječi i u u trenutku ostanu sami, a tišina, jedna od onih naglih, nenadanih i podmuklih, stušti na njih svom svojom težinom, i u trenutku u sobu unese sa sobom neki nemir, a u njih nelagodu.
- I, jesi dobro? - Tamara progovori, samo da prekine muk.
- A, ono, jesam. Smijem zapalit ovdje? Hoće ti smetat?
- Jel mi ikad smetalo?
- Sad je drugačije. Sad me više ne voliš.
- Nisam nikad rekla da te ne volim, Niko. Jednostavno, nije išlo. Vidi si to i sam.
- Ma ne znam uopće odakle mi ideja da bi frajerica ko ti htjela bit s ovakvim klošarom - Niko se uzvrti po sobi.
- Niko, nemoj tako, to nije istina, nisi ti nikakav klošar - približi mu se, ali on samo okrene očima, zakima glavom lijevo – desno i posprdno puhne zrak kroz nos. - Moš mislit.
- Nego, rekla si da nećeš bit sa mnom dok ne budem čist. Pa evo, čist sam.
- Čuj, Niko - oklijevala je - Ajde sjedni malo, moram ti nešto reći – povuče ga za nadlakticu i sjednu na kauč.
Niko ju je gledao s iščekivanjem, a ona duboko udahne i pogleda ga ravno u oči i zausti, ali, zvuk okretanja ključa u bravi prekine trenutak. Naravno, bila je to Marina, koja je vječito nešto zaboravljala.
- Sori, ljudi, nestajem, osto mi je mobitel. Kao da me nema – na prstima se došulja do radnog stola i brzim pokretom ruke skupi mobitel - Samo vi nastavite.
Ali, bilo je prekasno – trenutak je bio nepovratno izgubljen.
- Ajmo i mi – Tamara naglo ustane s kauča.
- Čekaj, šta si mi htjela reć? - Niko također ustane.
- Poslije ručka.
30.05.2017. u 06:45 | 4 Komentara | Print | # | ^
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2014.
- Gdje ste vas dvije jučer bile? - Goran joj se prišuljao s leđa i poljubio u vrat.
- Pa u pizzeriji i... - izmakne se malo da izbjegne poljubac - Samo u pizzeriji.
Stajala je u kuhinji i čekala da voda na štednjaku provre. Probudila se ranije no obično, oko pola šest. Zapravo niie ni mogla ni spavati, a osjećaj ljutnje pomiješan s osjećajem ugode koji se pojavljivao svaki puta kad bi ga vidjela, sa zorom koja je brisala noć sa zagrebbačkog neba, je prerastao je u osjećaj krivnje koji ju je prožimao sve više.
- Kad si došla? Nisam te čuo. - Goran je sjeo za stol i dohvatio novine.
- Ne znam. Oko ponoći.
- I to je sve? Nećeš mi ništa više reći?
- Aha, da, zaboravila sam, imam ljubavnika – obrambeno će Marina i nastavi.
- A šta ti imam za reć? - Marina mu doda šalicu s kavom i sjedne kraj njega, spretno izbjegavajući očni kontakat. Jutarnji ritual u kojem je inače uživala danas nije mogla podnijeti.
- Tako dugo ste sjedile tamo? - nastavi Goran.
- Pa da, rekla sam ti već – odgovori mu pogleda uprta u šalicu.
- Ja ću danas prošetati Maxa, samo da popijem kavu, zapravo uzet ću ju sa sobom. Iz kuhinjskog ormarića ponad sudopera zgrabi staklenku za krastavce, ulije unutra vrelu kavu, navuče na sebe jaknu, dohvati povodnik i zbrza prema balkonu.
30.05.2017. u 06:39 | 1 Komentara | Print | # | ^
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Četvrtak, prvi tjedan ožujka 2002.
Tamara je pokušala otvoriti oči i shvatiti gdje se nalazi. Ono malo sunca što je prodiralo kroz suterenski prozor obasjalo je pomalo kataklizmičan prizor – stol s nekoliko praznih pivskih boca i pepeljarom punom opušaka. Na prazna boca votke i jedna ženska čizma, a na kauču preko puta nje nepomično žensko tijelo u trapericama i jednoj čizmi i jakni navučenoj na jednu ruku.
- O, Bože - pogleda na sat i teškom mukom se pridigne s poda, srušivši nogom usput praznu kutiju sladoleda. Na trenutak se ponada da je sve ono jučer sanjala, ali pogled na uključen televizor i prljavu žlicu s koje je po tepihu kapao sladoled prisjete jE jučerašnje večeri. Dovuče se nekako do kupaonice i baci brz pogled u ogledalo i pritom na perilici spazi omanji zamotuljak.
– Jebmti - promrsi kroz zube, zgrabi zamotuljak i krene prema hodniku. Upravo kad ga je ubacivala u svoju torbu, začuje lagan zvuk guranja ključa u bravu. Kroz odškrinuta vrata u stan se ušulja Marina, s pokajničkim izrazom lica i ostacima sinoćnje šminke na licu.
- O, mlada damo, otkud vi? - Tamara će, na brzinu gurajući zamotuljak u torbu na vješalici kraj vrata.
- Ššš, ne viči - Marina sjedne na pod i krene skidati cipele - Di je Ines? Jel kod nas ili?
- Onesviještena na kauču, ako je ona beživotna raščupana spodoba na kauču ona - stajala je naslonjena na dovratak s rukama prekriženim na prsima.
- Uništila se?
- Nemam pojma. Našla sam ju jutros takvu na kauču. Hoćeš kavu? - Tamara se okrene prema kuhinjici.
- Može. E, znaš kak me neka baba sad gledala na tramvajskoj stanici, ne možeš vjerovati.
- Nije ni čudno kad izgledaš ka rakun. i jednom će ti biti žao šta nisi skidala šminku, znaš. I ne mijenjaj temu, hoću detalje, znaš! - Tamara se spusti se prema cimerici, poljubi ju u obraz i okrene se prema kuhinjici.
- Ma čekat ćemo Ines, da ne pričam dvaput.
- Ines? Ona se neće probuditi još bar dva dana, kažem ti.
- Budna sam. Kuhaj kavu. Hoću detalj I kaj se tolko derete, ne, ne mogu spavat od vas! - izbezumljena prikaza podbuhlog lica, s i nečim što je nekad ličilo na kosu, a sada na zapetljano crveno klupko vune probauljala kraj njih i zalupi vratima kupaonice.
- Nemojte počet bez mene! - prodere se sa zahodske školjke.
Ritual je mogao početi. Jedino bolje od izlaska bilo je spremanje za izlazak, a jedino bolje od spremanja za izlazak bilo je jutro poslije izlaska.
Tamara, spuštajući na stol tacnu s tri šalice vruće crne tekućine, uputi cimerici molećiv pogled koji je značio samo jedno:
Jesi usput kupila peciva i stopostotni džus?, no jedan pogled na njezin blentav izraz lica bio joj je dovoljan da shvati da su njezine misli miljama udaljene od pekarskih proizvoda. Zauzele su svoje pozicije i
- Mikrofon je vaš – dubok hrapavi glas prekine tišinu. Ines je zauzela svoj uobičajen položaj na kauču - turski sjed, pepeljara kraj nogu, cigareta u ustima i šalica spremna za posezanje za prvim gutljajem.
- Uglavnom, izgubili smo se iz Brazila...nakon što me Ines osramotila. - započne Marina.
- Ja - ? Kaj sam rekla, uopće se ne sjećam toga – začuđeno ju pogleda preko velike kričavožute šalice s koje se cerila ogromna konjska glava.
- Šta si rekla? Osramotila si me ko niko, nešto kao da smo stvoreni jedno za drugo, da moramo bit skupa, da smo mi srodne duše. Moram dalje?
- E, da, to bi mogla bit ona – uključi se Tamara.
- Daj ne prekidajte me stalno, da ispričam...uglavnom, šetali smo po nasipu, primio me za ruku i... -
- Zjeev, aaa.... - teatralno će Ines.
- I došli smo do Save, do njegove sobe, i ono, znate dalje. Završili smo kod njega u krevetu - nastavi Marina.
- I?
- Pa, bilo je predivno, uglavnom, mislim, veći dio smo spavali, ali prije toga..., ma, ne mogu vam to opisati, on me zagrlio i...uhhhh... ti dodiri... i onda smo zaspali - zaneseno završi priču.
Inesino blijedo i podbuhlo lice zapanjeno je buljilo u nju preko šalice: – I to je to?
- Pa da - Marina će, još uvijek opijena prisjećanjem na sinoćnje događaje.
- Kaj je trebalo biti, pa bili ste sami u sobi cijelu noć, i niš nije bilo, nije te poljubio?
- Pa ne, ali...
- Nije ti pokušao skinuti grudnjak?
- Ne, ali bilo je lijepo i...
- I nije mu palo na pamet da te poljubi ili ti skine majicu? Čuj, ne želim te plašit, ali on ili nije normalan ili je peder - zaključi.
- Nije peder, glupačo i uopće nemaš pojma kako je to jučer bilo uzbudljivo!
- Ziher, vrhunac uzbuđenja, pravi renesansni doživljaj -Ines ćE ispod ispod glasa i iza šalice promrmlja - Peder - što izazove Tamarin neobuzdan smijeh.
- Napokon da sam i tebe vidjela da se smiješ. Već sam mislila da si umrla, vučeš se okolo s obješenom facom već tri dana, da se nisi i ti zaljubila? – okomi se sad na Tamaru, ali odjednom se nečeg sjeti i pogleda na sat.
- Pa gdje je on? - Ines odjednom pogleda na sat.
- Ko? – naglo će Tamara, zahvalna za promjenu teme.
- Niko. Rekla sam mu da dođe tu, da popijemo kavu pa možemo svi zajedno na ručak. Jel to problem?
- Ne, zašto? - odvrati joj Tamara, srkne gutljaj kave i zagleda se kroz prozor.
30.05.2017. u 06:30 | 1 Komentara | Print | # | ^
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2014.
Kupili su dvije pive na okretištu i krenuli prošetati Savskim nasipom. Pričali su o svemu u pizzeriji, on, Ines i Marina. O tome tko ima koliko djece, tko gdje radi, tko gdje živi. Mislav i Andrea živjeli su u Zadru, djece nisu imali, a on je preko tjedna radio u Zagrebu, u nekoj prevoditeljskoj tvrtki. Posao je bio predobro plaćen da bi ga ostavio i preselio se u Zadar, pa su tako već desetak godina živjeli na relaciji sjever – jug.
S minutama što su prolazile i čašama pive koje su pred njima nestajale sve brže razgovor se iz osrednje sadašnjosti selio u ono što se sada činilo puno zanimljivijom prošlosti. Atmosfera je, kao i uvijek kad su bili zajedno, bila i više nego dobra, ali negdje oko pola jedanaest, kad je razgovor već počeo pomalo zapinjati i sveo se samo na dobra stara vremena, prisjećanja počela ponavljati, a stanke između smijeha i zagledavanja u stol postale sve češće, Ines odjednom izjavi da je umorna i da mora kući. Tome svakako nije doprinjela ni činjenica što je razgovor u jednom trenutku skrenuo prema Tamari.
Marina ju je nekoliko puta danas zvala da im se pridruži, ali odbila ih je i rekla da će večer provest u stanu u Babonićevoj, spremati i polako bacati Josipove stvari. Na spomen Tamare, Ines je, kao i obično, promijenila raspoloženje, postala je naglo zamišljena i tiha, a svoje je ponašanje ispričala umorom i trudničkim promjenama raspoloženja i poprativši cijelu priču glasnim zijevanjem, rekla da bi krenula kući. i Mislav I Ines su rekli da im je zbog toga žao.
Lagala je, a i oni su lagali. Zapravo, jedva su dočekali priliku da ostanu sami. Otpratili su je do parkirališta, i pogledima se, kao i uvijek, sporazumjeli o daljnjem tijeku večeri.
Šutjeli su. Dvije figure, gotovo jednake visine kretale su se u smjeru od rijeke koja je jednolično, tiho, neuzbudljivo i nezanimljivo protjecala kraj njih - valjda nije bilo dosadnije rijeke od Save - i u suprotnom smjeru od zaglušujućeg zvuka starih rock hitova popraćenih pijanom dernjavom i salvama smijeha iz pravca malog kluba nasukanog pod mostom. Šljunak je škripao pod njihovim koracima.
- Znaš, idemo u krivom smjeru. - oglasi se odjednom Marina.
- Mogu ? - upita ga suvišno, i ne pričekavši odgovor, stavi ruku u džep njegove jakne.
- A ne, ti ideš u krivom smjeru, ovo je uvik bila moja ruta.
- Tu smo se negdje sretali, šta ne? - približavali su se kipu trkača.
- Da, samo što smo onda nismo imali pive u rukama. - Mislav će, lagano se smiješeći,otvori limenku, pružio joj ju i počne se kretati prema klupici koja se nazirala kroz mrak. Sjedne na naslon klupe i otvori svoje pivo.
Zašujeli su i gledali prema vodi. Tišina potraje nekih pola minute.
- Jesi ti, Mare, primijetila da smo nas dva uvijek okruženi nekom vodom? - Mislav prekine još uvijek ugodnu tišinu.
- Vodom? Meni se nekak čini da smo uvijek okruženi alkoholom. - nasmije se posprdno Marina.
- Ne, ka ono, uvik neke obale, nasipi, otoci.
- Nisam razmišljala o tome. - slagala je - Al, kad smo već kod toga, ovaj vikend sam u tvom gradu.
- Šta je reć?
- Neki seminar, ništa posebno.
- A ništa, javi se, popit ćemo kavu, zapalit duvan.
Zašutjeli su, ali ovoga je puta, prvi puta otkada su se sreli u ovom novom životu, šutnja postala neugodna. Marija sagne glavu, i taman kad je pomislila da je možda vrijeme da ode iz ove scene, da jednostavno ustane, ugasi cigaretu, okrene se i trčeći nestane iz ovog filma, i zavuče se u udobnost kreveta na desetom katu jednog zagrebačkog nebodera, osjeti na svojoj kosi nježan dodir.
- Top na A5.
- Ha? - izgubljeno će Marina, pokušavajući se bezuspješno koncentrirati na bilo što što nije uključivalo njegovu ruku na sebi. Poriv za nestajanjem topio se pod prstima što su joj prolazili kroz kosu.
- Pitala si me ranije koji ću potez večeras povuć. Top na A5 – izvlačim tešku artiljeriju.
- To ti zoveš teškom artiljerijom? - nasmije se Marina i povuče gutljaj pive.
- Tako nećemo prijeći nikakve granice – i dalje joj je ujednačenim ritmom rukom prelazio preko kose.
-Znaš, ono kad sam te pita jel bi mi uspili da smo pravi par, s kreditom i dvoje djece? Ni ja neman odgovor na to pitanje,
Ruka je klizila preko njezinog vrata prema lijevoj ruci, ali onako nježno, kao da dodiruje dijete, nadlanicom je jedva dodirivao njezinu ruku.
- Stvarno, kako ste ti i Goran završili skupa? - upita ju odjednom.
- Činilo mi se onda da ga baš i ne možeš smislit. Malo sam se iznenadi kad sam vas vidi onaj dan u slasti.
- Ma to je bilo samo zbog...- započne Marija, ali se zaustavi.
- Goran je bio uporan. One nedjelje u sam onu nedjelju u slastičarnici, lad sam shvatila da si ti stvarno s njom, priznala sam poraz, a on je bio tu. I... znaš kako to već ide. Ostalo je povijest.
- O čemu ti pričaš?
- O tome kako sam se ja iznenadila kad sam vidjela vas dvoje zagrljene ispred slastičarnice.
- Nemam pojma šta si ti vijela, ali Andrea i ja onda još nismo bili skupa.
- Kak to misliš, niste bili skupa? Pa Ines i ja smo vas vidjelle da se grlite ispred. I to poprilčno filmski. Tako da nemoj sad izmišljat nešto drugo, kad smo vas...-
- Mare – prekine ju Mislav. - Sječaš se ti priče o Andreinom bratu?
- Bratu koji je umro kad smo bili na četvrtoj godini? Sjećam, kako se ne bi tog sjećala. Kakve to sad veze ima s bilo čim?
- Taj dan kad ste nas srele u slastičarnici, prije tog smo bili na ručku . Taman smo sjeli za stol kad ju je mater nazvala. - na trenutak zastane i zagleda se u pod.
- Uglavnom, tad je saznala da je bolestan. Nisam zna kako joj pomoć, al bio sam tu, to joj je puno značilo. Njoj je bilo stvarno teško, brat je umira, ja sam bio uz nju i... i eto. Znaš već kako to ide. Dan po dan i... ostalo je povijest - slegne ramenima, kao da se tu više nema što za reći, i ušuti.
- Uostalom, šta se ja tebi opradavam? - odjednom će nervozno.
- Tebi je trebalo ravno tri dana da si nađeš novog dečka. Kad sam doša gore i vidio ga kako plazi po tebi, nisam moga virovat da si mi to mogla napravit. Skuži sam da ti je ono sa mnom bila neka zajebancija, neki tvoj eksperiment, da od nas nema ništa.
Marina, odjednom osjetivši ogroman umor, spusti glavu i zarije lice u dlanove pokušavajući shvatiti ovo što joj je upravo rekao. Zar su cijeli njihovi životi od onog dana u slastičarnici do danas sagrađeni na običnom, glupom nesporazumu? Ili je sve to bilo predodređeno, već negdje zapisano, i baš se tako moralo dogoditi? Odjednom, povučena nekim snažnim porivom, okrene se prema njemu, primi ga za bradu i pokuša poljubiti, no on ju odgurne od sebe, digne se, stane na klupu i zapali novu cigaretu.
- Šta, prešao si neke granice ili ti je jednostavno dosta poigravanja sa mnom?
- Molim?
- Joj, znaš šta, ne seri! - Marina povisi glas - S tobom uvijek isto, pojaviš se u mom životu kad hoćeš s tim glupim forama kako me obožavaš i kako sam ja... i onda ti je dosta, jednostavno odeš, nestaneš , pokupiš se svojoj Andrei, i ja ostanem sama... i skupljam krhotine svog života. Znaš, nije uopće stvar u Andrei i Goranu, stvar je u tebi, ti si taj koji ne zna šta hoćei...
- Mare, ti... - pokuša se ubaciti, ali Marina je vikala sve jače.
- Dosta mi je toga! Dosta mi je da svi nestaju iz mog života! Nemojte se više ni pojavljivati ako mislite nestajati! - sad je već urlala.
On je svejednako flegmatično sjedio na klupici, uvlačio dim i gledao prema drugoj obali Save, kao da ga se to ništa ne tiče. Napokon, baci čik kraj klupe i prozbori:
- Mare ... ti znaš da je tebe volim.
- Nemoj mi to govoriti, samo mi to nemoj govoriti – bijesno je ustala i skočila s klupe i u tom trenutku joj se učini da je uočila onaj lagani cinični smiješak na njegovom licu. U naletu bijesa zgrabi limenku i baci ju na njega. Meta je pogodila cilj, no nije se zadržala dovoljno dugo da bi ga vidjela kako rukom pokušava s jakne skinuti pjenušavu tekućinu. Okrene se i bijesno se zaputi prema parkiralištu.
Dvadesetak minuta kasnije ušuljala se u mračan stan na desetom katu nebodera u Folnegovićevom naselju. Na brzinu se presvuče u pidžamu, uvuče u krevet i stisne uz osobu koja je uvijek bila tu. Snažan osjećaj krivnje prožme ju čim sklopi oči, ali otrgne se toj misli.
O tome će misliti sutra, odluči zadnjim atomom budnosti i utone u prvi san.
28.05.2017. u 15:14 | 4 Komentara | Print | # | ^
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2002.
Gužva pred ulazom u nasukani brodić pod Savskim mostom bila je nesnosna, vidjelo se to već s ove razdaljine. Marina je lagano posrtala nasipom, držeći Mislava pod ruku, a drugom rukom mlateći oko sebe pokušavajući mu objasniti zašto nije u redu to što danas ujutro nije došao na trčanje.
Kraj ožujka bio je već kakav kraj ožujka i treba biti - prohladan, vjetrovit i prevrtljiv, sa prigušenim mirisom ljeta koje je sramežljivo nadiralo sa zvukovima latino glazbe iz pravca prenakrcanog brodića kojih stotinu metara ispred njih.
Nasip je djelovao nekako nestvarno lijepo, omeđen s lijeve strane vodom koja je tiho protjecala, a s desne nepreglednim nizom svjetiljki što su poput neke neobične biserne ogrlice povezivale narančastim svjetlom osvijetljenu obalu Save s tamnim obrisima zgrada načičkanim sitnim žutim točkicama tamo negdje u daljini. Ili joj sve samo činilo nestvarno lijepim, zbog društva u kojem se nalazila.
Ines je bila nekih desetak metara ispred njih. Žar cigarete iz njezine desne ruke svijetlio je sve intenzivnije, a ona hodala sve brže, krupnim koracima grabeći prema Brazilu.
- Ža mi je šta Andrea nije mogla doć, uči za neki kolokvij pa... - Mislav prekine tišinu.
- Mislav, mogu te nešto pitati, onako direktno – Marina ugrabi priliku okrenuvši očima na spomen njezinog imena.
Mislav se odjednom zaustavi, uperi pogled negdje iznad svjetiljki, u tamne obrise zgrada s nepreglednim nizom sitnih žutih gusto načičkanih točkica u daljini i upita ju -
- Jel te ovi osvijetljeni prozori na nešto podsjećaju?
- Ne, hoću te nešto...
- Stvarno? - prekine ju- Daj se probaj sjetit.
- Čuj, Mislav, aj pusti sad ta svjetla, stvarno te trebam nešto...
- Oprosti, reci - izgovori brzo i potegne još jedan gutljaj iz limenke.
Marina potegne još jedan gutljal, duboko udahne , kažiprstom i palcom jače stisne limenku i odvaži se - Ti i Andrea, ovaj, vi ste par ili.?
Šutio je i hodao, a ona ga se nije usudila pogledati.
Šutnja je trajala predugo, čuo se samo šljunak kako im škripi pod nogama. Taman kad je htjela nešto izustiti da prekine tišinu, začuje:
- Pa onaj, nismo još.
- Šta ti to znači... - nije uspjela nastaviti jer se Mislav zaustavi, okrene ju prema sebi, primi za ramena i izusti.
- Marina.
- Da?
-Ti znaš da ja tebe volim.
- Hm. Sad znam. Marina mu se nasmiješi i nagne se prema njemu, a on ju zagrli i poljubi.
Činilo se na trenutak da ne postoji ništa drugo na tom svijetu osim njih dvoje i tog nasipa, omeđenog bisernom ogrlicom, rasvijetljenog narančastom rasvjetom, obavijenog latinoglazbom , isprekidanim žamorom glasova iz daljine i tihim žuborenjem vode kraj njih. Ali, samo za trenutak, jer se već u idućem lelujava niska prilika koja je u štiklama posrtala nasipom proderala:
- Ajmo, vas dvoje, brže to malo! Smrznut ću se i otrijeznit, ne znam čija je ideja bila da idemo pješice?!
Marija zavuče svoju ruku u njegov džep i pronađe njegov dlan.
- Imaš džep?
- Za tebe uvijek. Uf, ruke su ti ledene.
Bili su već gotovo nadomak Brazilu. Probili su se nekako kroz gomilu znojnih tijela nabijenih na ulazu i ušli u zamračen, uzak i zadimljen prostor obložen tamnim drvom i osvijetljen tek pokojom svijećom i crvenim reflektorom što je visio s drvene grede na sredini prostorije. Drveni je nasukani brodić, kao i obično, bio zakrčen nepreglednom i kompaktnom masom isprepletenih znojnih tijela što su se, nošena kubanskim ritmovima, ujednačeno zibala čas u jednom, čas u drugom smjeru,. Činilo se kako će ta užarena gibajuća masa, u svakom trenutku, kako bi neko novo tijelo zakoračilo uskim drvnim prolazom prema pohabanim ulaznim vratima prenakrcanog brodića i povećalo ju, jednostavno eksplodirati.
Ostatak večeri prošao je kao u nekom snu. Marija kao da je lebdjela gibajući se na plesnom podiju, ako se tri metra prosto tako moglo nazvati, držeći u ruci bocu pive i ne primjećujući sva ona tijela koja su se naguravala oko nje.
Mislav je, s bocom pive u jednoj, a cigaretom u drugoj ruci, stajao naslonjen uza drveni zid, i, pogleda priljepljena uz nju, pratio svaki njezin pokret. Pravila se da joj je svejedno, ali svijet je odjednom dobio smisao, tužna pjesma više nije bila toliko tužna, brod više nije djelovao tako otrcano, a gomila je bila sve manje groteskna.. Plesala je sve brže i brže, okretala se oko svoje osi, uživala u svojim pokretima i muškim pogledima koji su bili gotovo fizički opipljivi, krajičkom oka primjećujući ipak samo jedan. Što se nje, tiče, sve ovo oko nje moglo je istog trenutka nestati, samo ako ostane taj pogled.
No, kao i svi dobri trenuci u životu, i ovaj je trajao prekratko. Dobra stvar je završila i Marina se nađe uza zid naslonjena uz Mislava, posegne rukom pema njegovom džepu za cigaretama i dohvati kutiju. U tom trenutku on ju čvrsto zgrabi za ruku i okrene se prema njoj:
- Hoćemo oti..?
Međutim, nije joj bilo suđeno čuti ostatak ove možda sudbonosne rečenice jer je mala crvenokosa odjednom domigoljila do njih i počela kreštati:
- E, znaš kaj mi je onaj tam velki majmun sad reko? - pokušala je nadglasati muziku - Da sam smišna, halo, ja da sam smi šna??? - Mislim, drugi put ću ga zveknut u bulju. - ton glasa bio joj je sve viši.
- Ines - Mislav će kroz smijeh - to ti ne znači da s... - pokuša se ubaciti, ali prekasno, bujica riječi bila je nezaustavljiva.
- Mama ti smišna, tovare jedan, nauči se pričat! - jezik joj se zaplitao, a tijelo pomalo nekontrolirano ljulalo naprijed nazad. - A kaj vas dvoje tu glumite? – okomi se sad na njih
primičući im se sve bliže, držeći u jednoj ruci pina coladu, a drugom očajnički pokušavajući uhvatiti ravnotežu.
- Mislim znaš kaj, ovak kad vas gledam, mislim, vi bi fakat trebali biti skupa. Kužiš, mislim pusti onu Andreu, pa vi ste stvor..... eni jedno za drugo, ne? - mudrovala je posrčući sve više.
Marina se na spomen Andree priljepi uza zid dobacujući joj očajničke poglede, ali ništa nije pomagalo.
- Mislim, kad pogledaš – pa neki ljudi uopće nemaju nikad to kaj vi imate! Evo, recimo na primjer...uzmimo primjerice mene.- no, nije im bilo suđeno doznati njezinu tužnu ljubavnu sudbinu jer u tom trenutku u mnoštvu pijanih lica koje su ulazile na brodić ugleda Antu.
- Evo ga! To je sudbina! Sudbina, kažem vam! - upadne u euforično vriskanje, uspješno usput ignorirajući i zaobilazeći činjenicu da ih je pola večeri, zbog Antine poruke, očajnički molila, na koljenima kumila i bezobzirno ucjenjivala da večeras idu u Brazil – i laktovima se, krene probijati prema njemu, u hipu zaboravljajući svoju misiju ljubavnog udruživanja.
Čim je zamaknula iza leđa nekog dvometraša, Mislav iskoristi priliku, nagne se prema Marini i prošapne joj u u uho:
- Hoćemo prošetat?
28.05.2017. u 15:08 | 1 Komentara | Print | # | ^
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2014.
Jednostavno, željela se sklupčati negdje poput malog djeteta, utopiti se , pa makar i na samo nekoliko minuta, u nekom toplom i sigurnom zagrljaju. Potreba je bila neizdrživa, a vjetrovita i prohladna zagrebačka večer mjestimično prošarana prigušenim narančastim svjetlom gradskih svjetiljki što su se tek počele paliti nimalo nije doprinosila smanjenju osjećaja usamljenosti koji ju je odjednom obuzeo.
Sjedila je na klupi ispred pizzerije preko puta studentskog doma na Cvjetnom i čekala da se pojave Mislav i Ines - ne nužno tim redoslijedom. Večer je bila hladna. Ruku prekriženih na prsima i dlanova duboko podvučenih pod pazuhe, naslonila je bradu na prsa i čekala, a početni osjećaj euforije i zadovoljstva koji ju je obuzimao dok je vozila prema ovdje lagano je, ali sigurno ustupao mjesto strahu i malodušnosti.
Poruka o Inesinom petnaestominutnom kašnjenju koja joj je na mobitelu zasvijetlila prije nekoliko minuta - Sorry, promet! Žurim! - razljutila ju je i učinila još nervoznijom.
Uzrujano okrene očima i odjednom u daljini ugleda Mislava. Zaključavao je auto i prilazio joj. Spustila je pogled, izvukla mobitel iz džepa i pravila se da nešto piše, samo da izbjegnu onih prvih nekoliko trenutaka neugode koji su je uvijek obuzimali pri bilo kakvom dogovorenom susretu, a s njime pogotovo.
- Ej – spustio se na klupu do nje nakon nekoliko trenutaka. Zapahne ju onaj poznati miris iz prošlosti – mješavina aftershavea i cigareta.
- Jesi živa?
- Tak loše izgledam?
- Hmh – nasmiješi se i ponudi joj cigaretu.
- Neću, hvala.
- Di je Ines?
- Kasni, ko i obično.
- Nego, šta je s njom, kakva je to priča s trudnoćom? - upita Mislav.
- Između nas? - Marina će mu ispod glasa, a on samo kimne glavom.
- Njih su ti dvoje prije par mjeseci bili pred rastavom. Stalno su se svađali, čak su neko vrijeme i živili odvojeno. I onda se ovo dogodilo. Nije mu još ni rekla da je trudna.
- Mogu te nešto pitati, onako direktno? – Marina naglo promijeni temu.
- Znaš da ja ne volim uvode. Pucaj – pripalio je cigaretu i prekrižio noge pod pravim kutem.
- Jesi još uvijek zaljubljen u nju?
- U koga, Andreu? - odjednom pruži ruku i dotakne joj kosu.
- Mislav - lagano se odmakla.
- Krivo postavljeno pitanje. - odgovori joj i naglo odmakne ruku.
- A kako bi trebalo glasiti ?
- Jesi ti još zaljubljena u Gorana?
- Zaljubljena? – Marina se na trenutak zamisli.- Nakon nekog vremena jednostavno postanete cimeri, najbolji frendovi koji dijele račune. I to ako imaš sreće i u međuvremenu jedan ili drugi ne sretnete nekoga drugoga, nekoga tko će cijeniti vaše kvalitete, koje su u međuvremenu, u očima bračnog partnera, postale mane.
- Ti i Goran, a? - ciničan smiješak visio mu je s ruba usana.
- Da, pa ?- Marina će pooštrenim tonom glasa.
- A ne znam, niste mi nekako djelovali zaljubljeno onaj dan u slasti.
- Jebiga, ne mogu svi imati veliku ljubavnu priču ko ti i Andrea. - zvučala je iznervirano.
- Mogu ja tebe nešto pitat?
- Pitaj - Marina prihvati kutiju, izvuče jednu cigaretu i pripali je.
- Misliš da bi nas dvoje uspili, ono, kupili stan, digli kredit, išli ljeti dva tjedna na more s klincima i obožavali se cilo to vrime... ili bi i mi postali civilizirani cimeri, ka i svi drugi?
- Nas bi dvoje – Marija otpuhne dim - samo razgovarali i filozofirali i na kraju bi poludili od tolke fascinacije jedno drugim. I jednostavno ne bi imali vremena ništa konkretno napraviti, pa čak ni dignut kredit.
Oboje se počnu smijati u isti glas.
- Ne bi ja samo razgovara s tobom – Mislav se naglo uozbilji i zagleda u nju.
- Šta me gledaš tako?
- Ništa. Smišna si mi.
- E, jel se sjećaš kad je Ines uletio onaj frajer u Brazilu i rekao... - nije uspjela dovršiti jer se oboje odjednom počnu smijati iz sveg glasa - Da je... - hahhaha
- Na to sam skroz zaboravi – Mislav će kroz smijeh.
-Ti ne bi samo razgovarao, a bojiš se dodirnuti me. Nisi me dodirnuo još ni jedan put otkad smo se vidjeli. - Marija će posprdno.
Mislav joj rukom joj lagano prijeđe preko obraza, spusti ju na ramena i napokon, za ruku. - Još uvijek su ti ruke ledene.
- Idemo unutra, hladno je, Ines će svaki čas – Marina će ubrzano, ustane s klupe i strese sa sebe nevidljivu prašinu.
- Šta se bojiš? Pa oboje imamo granice, to si ti rekla, jednom davno,dok smo trčali, na nasipu – da vjeruješ u muško-ženska prijateljstva dok postoje granice,
- Ne bojim se – slagala mu je lice, podigla prkosno bradu i glavom pokazala u smjeru parkirališta prema crvenim kovrčama koje su im se nonšalantno približavale – Evo je.
Ustane s klupe i vrhom cipele zgazi čik. Dobar tajming, bar jednom – pomisli u sebi.
28.05.2017. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2002.
Zvono portafona ritimički je udaralo već nekoliko minuta, ali Marina ga nije mogla čuti kroz zvuk sušila za kosu pomiješanog sa zvukovima Haustora koji su se širili iz prastarog CD playera i davali odličan ritam spremanju za večernji izlazak.
Napokon, ugasi sušilo za kosu i potegne jedan gutljaj džus-votke što je stajala na crnoj komodi, pretrpanoj šminkom, iskorištenim kuglicama vate i neplaćenim računima.
- Tamara, daj otvori vrata, mislim da je Ines – napokon začuje zvono, no kako se Tamara nije odazivala, sama se uputi prema vratima, stisne gumb za ulazna vrata zgrade i ostavi vrata stana pritvorena.
- Kaj ste vas dvije retardirane, ne znate gumb stisnut? – nakon nekoliko trenutaka Ines ljutito uleti u stan gurajući pred sobom bijelu plastičnu vrećicu kroz koju se nazirala boce i limenke, odjevena u standardnu uniformu za izlazak - tamne uske traperice i usku crnu majicu. Zbaci sa sebe jaknu i krene prema ladici s kuhinjskim priborom, tražeći otvarač, i usput se prodere u smjeru dnevne sobe:
- Jel ljepotica izašla iz kupaone?
Dvije su prijateljice provele nebrojene minute pokušavajući razgovorom utvrditi što ženska osoba sasvim pristojnog i pristalog izgleda poput Tamare može raditi 45 (minimalno) minuta u kupaonici.
- Ne, ne daje znakove života.
- Ej, znaš šta mi je sad reko prodavač dućanu na Savi, dok sam kupovala vino? - derala se Ines iz kuhinjice, pokušavajući nadglasati Rundeka i usput si nalijevajući prvu od tri džus - votke koju je namjeravala strusiti prije no što prijeđe na bambus.
- Šta? – Marina je kopala po ormaru u potrazi za idealnom crnom majicom.
-Tako znači - ujutro kupujemo jabuke, a navečer vino.
- Opet si bila kod Nike?
- A da. Ko još dolazi? – Ines pokuša promijeniti temu izlazeći iz kuhinjice i balansirajući objema rukama s bocama i čašama.
- Evo. A, vidim da si ti već počela – pokaže bradom pokaže prema čaši džus- votke na komodi.- A otkud ti džus?
- Ššššššššš - Marija će konspirativno s kažiprstom na ustima.
- Ko još dolazi?
-Mislav - odgovori Marina.
-I Andrea? - Ines zakoluta očima.
- Ne.
- Fala Bogu.
- Ines!- Marnja će prijekorno i sjedne za stol, odjevena samo u čipkasti crni grudnjak i traperice, potegne gutljaj pića i okrene se prema komodi iznad koje su, na ogromnoj plutenoj ploči, visjele naušnice.
- I, kako je Niko, jel čist? - sad je Marina pokušavala promijeniti temu, usput prislanjajući naušnice uz uho i promatrajući svoj odraz u ogledalu naslonjenom na zid uz komodu.
- Ne znam. Tamara, šta ti kažeš kak je Niko? -
Tamara je upravo izišla iz kupaonice, još uvijek u kućnom ogrtaču. Bila je nekako neobično zamišljena i tiha.
- Pa ne znam, zapravo ga nisam još vidjela. Ovaj..., javit ću mu se ovih dana.
- Pa, da mislim da bi i mogla. Pitao me danas za tebe.
Tamara bez riječi zauzme svoj uobičajeni sjedeći položaj uz prozor i rastreseno rukom posegne za kozmetičkom torbicom.
-Mala, jes ti to plakala? I zašto si još u haljetku? - Ines primijeti crvene tragove na Tamarinom licu.
- A , ma šta ću plakat, to je od tuširanja. - odgovori joj Tamara – I mislim da večeras ipak neću van.
Nisam baš nešto.
- Nećeš van? - Marina će iznenađeno. - Ma daj, pa nije isto bez tebe.
Ines samo slegne ramenima, pojača CD player i povuče još jedan gutljaj.
Ines i Tamara nikada nisu bile najbolje prijateljice i Marina je od prvog dana stajala između njih, ali u zadnje vrijeme, otkad je Niko završio u komuni, stvari su postale očito napete i neugodne.
Upoznali su se, Nikola i Tamara, prije godinu i po, na Marininom rođendanskom tulumu, i iste večeri završili zajedno. Inesin mlađi brat o kojem je uvijek pričala kao o balavcu, razmaženom brucošu koji se previše napušava, a u zadnje vrijeme i malo previše brije po partijima, zaljubio se, nakon te večeri, do ušiju u njezinu prijateljicu s otoka.
Ni Tamara nije bila ravnodušna i nije prošlo ni tjedan dana i postali su jedan od onih nerazdvojnih studentskih parova što ne skidaju ruke jedno s drugog, dijele jedno sjedalo u tramvaju, jedno drugom dovršavaju rečenice i povlače se po cijele dane po studentskim pizzerijama i slastičarnicama.
Jedino što ih je razdvajalo bila je Nikina sve češća potreba da večeri provodi u zadimljenoj atmosferi studentske sobe trećeg paviljona na Savi.
- Odgovorio je, odgovorio je! - Ines se odjednom veselo počne okretati po dnevnoj sobi pri čemu je prolijevala džus – votku po ionako ne baš prečistom ofucanom tapisonu.
- Ko? - ovaj puta je Tamara bila zahvalna za promjenu teme.
- Ante!
- Stišaj, stišaj, šta je napisao? - u sobi zavlada opća euforija.
- Ništa posebno. Tulum u sobi pa ćemo van, na nasip - pročita Ines sms.
- Hmh, samo to? - sumnjičavo će Tamara.
- Nije dobro, a? - Inesinu pijanu oduševljenu facu zamijenila je pijana razočarana faca popraćena tetralnim bacanjem na ofucanu fotelju , u leđnom stilu.
- Pa malo mi se čini nezainteresirano. Nemoj mu slat odmah sms, ispast ćeš jadna. - Tamara joj baci savjet.
- Da, da, moraš brojat bar do 150 prije nego šta odgovoriš, ajmo... jedan, dva, tri... - Marina se priključi razgovoru prislanjajući uz lice sedmi par naušnica – ove u stilu baroknih lustera – A da nosim ove?
- Štaj si napisala? Daj da vidim - Marina odjedno zabrinuto spusti osmi par naušnica i uzme mobitel koji joj je prijateljica pružala bacivši se opet na fotelju sa samozadovoljnim izrazom lica.
- I ja M O žda. Ndamse da se vidimo. I... da ti je cimer isto vxni včerz - svijetlilo je na ekranu.
- O, moj Bože! Daj tu votku ovdje! - krene prema Ines - Znaš da imaš zabranu pisanja poruka kad si pijana! -Jesi poslala to?
Ines je sjedila na fotelji s nogama prebačenim preko naslona i nazdravljala joj - Pa šta onda? Ne budi tak uštogljena! Da ti pošalješ nešto tako Mislavu, možda bi i bilo nešto od vas. Dobro ti stoji ovaj grudnjak, inače. Mogla bi samo tak van.
U tom trenutku začuje se zvuk portafona. Tamara proviri kroz prozor.
- Mislim da je Mislav. Nema Andree - Tamara konspirativno prošapće i okrene se prema prijateljicama, a pogled joj zapne na nekoj neodređenoj kritičnoj točki iznad Marinine glave.
- Jesi ti to popila moj stopostotni džus? - izdere se odjednom, uočivši u kutu pretrpane komode otvoreni Juicy tetrapak koji je čuvala za sutrašnji doručak.
- A kad je Ines kasnila, a morala sam počet piti! – branila se Marina.
- Ines nikad ne kasni! - sama će odjednom Ines o sebi, demonstrativno se pridigne s fotelje, rezolutno podigne kažiprst u zrak i krene prema predsoblju otvoriti vrata Mislavu – Idem otvorit ljepotanu! Marina, glavu gore, trbuh unutra, prsa van! - obodri usput prijateljicu, ali izgubi ravnotežu, zaleluja, popikne se preko nečijih štikli ostavljenih nasred sobe i razlijepi se svom dužinom po podu.
- Ne još, ne još - zavrišti Marina, u hipu skine sasvim lijepu crnu majicu i polugola proleti stanom prema kupaonici, praćena Inesinim hihotavim smijehom s tapisona. Tamo se, doduše u prljavom vešu, nalazila ona druga crna majica. Ona bolja.
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Srijeda, prvi tjedan ožujka 2014.
Marina je stajala pred prepunim otvorenim ormarom u spavaćoj sobi i buljila u prazno. U pozadini se već deseti puta vrtjela ista Rundekova pjesma.
Vidi kako vrijeme se mijenja.. mekan baršunasti glas razlijevao se po zamračenoj prostoriji pretrpanoj autićima, lego kockama i hrpama neispeglane odjeće.
Bilo je pola šest. Goran još nije došao. Jutros je rekao da će on danas odvesti Vitu na sportsku igraonicu i bila mu je zbog toga neizmjerno zahvalna jer se osjećala potpuno neučinkovito - sve o čemu je mogla razmišljati bio je jučerašnji razgovor na Kupi. Analizirala je svaku riječ i svaki pokret usput pokušavajući shvatiti je li sve ono jučer bio neki njezin ludi san. Što se dogodilo od jučer do danas - nije imala pojma.
Sve ove godine sjećanje na njega bilo je potisnuto u neku dobro skrivenu zaključanu ladicu u njezinoj glavi, ali, jučer - ladica se jednostavno otvorila i sve su zatomljene misli suknule van. spale su iz ladice i rasule se po podu poput u ormar na silu davno zgurane hrpe požutjelih papira.
Poruka je stigla danas ujutro. Prijedlog za izlazak. . Naći će se večeras u pizzeriji na Savskom nasipu. Baš kao u stara vremena. Pola je današnjeg dana provela buljeći u prazno, a drugu polovicu se gledala u ogledalo, zabrinuto gledajući samo njoj vidljive bore i osjećajući se na mahove barem dvadeset godina starije od svojih trideset i tri godine. Razmišljala je što će obući i žalila što zadnjih deset godina svaku večer nije skidala šminku i redovito stavljala kremu za licu, ali s druge strane, nije se udebljala ili posjedila, što se baš i ne bi moglo reći za njega.
Poviri u dnevnu sobu. Luku je prije dvadeset minuta instalirala pred ogroman ekran i otad je buljio u crtić. Misli joj pritisne lagan osjećaj krivnje, ali umiri se pri pomisli da su proljetni praznici blizu.
- Mama, jel Superman stvarno postoji? - upita Luka, pogleda prikovana uz ekran.
- Pa ovisi kako gledaš na to – očajnički je prevrtala po majicama i košuljama u ormaru.
- Mama, šta nisi ti rekla da se ne smije govoriti „pa“ na početku rečenice?
- Pa... Luka, aj molim te pusti mamu malo na miru, moram se spremit - lagano je gubila strpljenje.
- Mama - petogodišnjak se nije dao smesti - Znaš one antene na krovu?
- Da?
- E te ti antene idu u svemir i preko njih mi dobivamo struju.
- E, mama, jel znaš...
- Luka, aj molim te stani malo, cijeli dan me pitaš neke gluposti, gledaj lijepo crtić – odvrati mu nervozno.
- Kak cijeli dan, prije sat vremena si došla s posla – u ovom crtiću se cijelo vrijeme tuku, a ti si rekla da to nije dobro, a sad to moram gledati. - Luka nije odustajao.
- Luka, dosta! Pet minuta mira trebam! - Marina odjednom izgubi strpljenje, dojuri do vrata dnevne sobe i prodere se toliko snažno da dječak ustukne i počne nezaustavljivo plakati.
Požuri prema njemu, spusti se na koljena i snažno ga zagrli, ali bilo je kasno. Dječak je već ronio krokodilske suze i batrgao se iz njezinog zagljaja vičući:
- Pusti me, pusti me!
- Nemoj plakati, molim te, nemoj plakati! - uzaludno ga je molila dok su joj suze s njegovih obraza klizile na rame.
- Ma-ma – grcao je kroz suze- Kud ideš?
- Idem samo nakratko van, brzo ću se vratit, znaš da... - zausti, ali misao joj prekine zvuk okretanja ključa u vratima stana, a u predsoblje nahrupe Goran i Vito.
- Kud ideš, mama? – sedmogodišnjak će s vrata razočarano, primijetivši da je obučena u čizme i traperice.
- Idem samo nakratko van, na jedan sastanak, brzo ću doći.
- Ali rekla si da ćemo crtat onog zmaja, ti i ja.
Marina se ugrize za usnu, a onaj potisnuti osjećaj krivnje počne nadirati:
- Sutra ćemo, obećajem, kad dođem s posla.
--To si rekla i za danas. - Vito počne cmoljiti.
- Sutra. Obećajem - klekne kraj njega i čvrsto ga zagrli.
Goran ju ni ne pogleda, promrmlja ispod brade neki pozdrav i prođe kraj nje. Još uvijek je bio ljut što večeras, odjednom, usred tjedna, ide van s curama.
Vito se nadureno okrene od nje i krene prema zvuku crtića, a ona iskoristi priliku i šmugne u kupaonicu našminkati se, dobacivši u prolazu Goranu zračnu pusu.
- Moram ići. Luka je jeo. Samo mu daj kakao. Vitu istuširaj. Čisti veš je na našem krevetu. I mora ponovit matematiku. - izreferira na brzinu i iskrade se iz stana. Na izlaznim vratima dobaci Goranu još jedan zračni poljubac, a on, ni ne pogledavši ju, kaže:
– Dođi brzo – i nastavi dečkima u šalice lijevati kakao.
28.05.2017. u 14:02 | 1 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Krenuli su, ruku pod ruku, prema obali Kupe, udaljenu od Marinine kuće tek nekih dvadesetak metara, ostavljajući Ines i Renatu da u kuhinji pričaju o dobrim starim vremenima, djeci i bračnim zavrzlamama.
Malo se toga na obali Kupe promijenilo od dana kad je bila dijete - koprivama obrasli tamnozelen, grbavi nasip samo se još malo više nagnuo ka rijeci, a pod još uvijek golim granama stare lipe stajao je, kao okamenjen u vremenu, velik drveni okrugli stol koji su djeca zvala Gulit jer im je najbolja zabava bila guliti boju s njegove metalom presvučene površine.
Mutnozelena voda, istovremeno privlačna i odbojna, polupotopljeno betonsko kupalište i jedan drveni čamac što se otužno i usamljeno ljuljuškao na mirnoj površini rijeke. Sjeli su na oguljenu drvenu klupu bez naslona koja je jedva provirivala iz nepokošene trave.
- Sjećaš se ti našeg prvog susreta?– Mislav prvi progovori.
- Onako kroz maglu – bezočno je slagala, jer, sjećala se svakog detalja - Mislim da je to bilo na seminaru iz Staroslavenskog. U Sedmici. A ti?
- Onako, kroz magluštinu. Ja sam sjedio u četvrtom redu. Bilo je devet i kvarat. Ti si, naravno, kasnila, i ušla si u onu ogromnu dvoranu tako arogantno ka da ćeš ti održat predavanje, u najmanju ruku.
Odma sam te zapazi, a ti si sjela kraj mene potpuno nezainteresirana za sve oko sebe. Bila si u nekom svom filmu. Promatra sam te cijelo to predavanje. Tražila si me kemijsku i onda smo se upoznali. I počeli pričat. Pitala si me koja mi je boja najdraža. Reka sam - plava. Onda si me pitala koje mi je najdraže mjesto na svijetu.
- Opisao si neku šljunčanu plažu i more, a ja sam...
- ...a ti si opisala neku zelenu travom obraslu obalu uz rijeku i rekla da je to tvoje čarobno mjesto. I
rekla da je tvoja zelena. Znaš, čini mi se da otad i nismo prestali razgovarat.
Okrene se prema njemu i istog trenutka zažali što je to učinila. Sve se vratilo. Pogledi s predavanja, slučajni dodiri ikave nakon seminara - sve je odjednom bilo tu.
- Ne mogu vjerovat da se toga sjećaš.
- Mislav samo slegne ramenima.
- Nego, kako to da si došao? – Marina promijeni temu. Mislim, ni ti Tamaru sigurno nisi vidio sto godina.
- Iskreno, znao sam da ćeš ti doć. Sebični motivi za dolazak na nečiji sprovod, a?
- U svakom slučaju – progovori Marina. - Znaš, čini mi se ko da smo se jučer rastali na stepenicama pred faksom - zadubi se na trenutak u njegove oči i zagonetno se osmjehne.
- Šta se smiješ? - upita ju prstima prebirući prema pramenu kosu koji joj je neposlušno izvirivao preko uha.
- Ma ništa. Ovo šta si rekao da nikad nismo prestali pričati. Ko u onim filmovima u kojima prijatelji igraju jednu partiju šaha cijeli život. Povuku jedan – dva poteza, nastave živjeti dalje, i onda nakon nekoliko godina, kad se opet sretnu, povuku novi potez. Bez uvoda, samo nastave tamo gdje su stali.
- Pijun na C5 – nasmije se Mislav i zatakne joj pramen kose iza uha. - Bilo bi bolje da smo poteze vukli malo češće.
Šutjeli su i gledali u rijeku. Marina lagano spusti glavu na njegovo rame - i odjednom ju prožme osjećaj da je taj trenutak napokon došao. Onaj jedan trenutak za kojim čezneš cijeli život, a nisi siguran je li on tvoja tlapnja, fantazija ili dio realnosti koja se još jednostavno nije ostvarila.
Savršen trenutak kojem ništa nije trebalo dodati ili oduzeti, trenutak u kojem ništa nije trebalo reći jer sve je već bilo izrečeno, a ono što nije, itako je kristalno jasno. Trenutak koji je jednostavno trebalo zamrznuti u vječnosti i u njemu ostati s osobom na čije si rame oslonjen.
Odjednom osjeti neizmjeran umor. Slijevao se niz njezino lice poput rijeke - isprva polako, u kapljicama, a zatim se kapi neprimjetno pretvore u mlaz. Ili su to bile suze? Zaklopila je oči, a suze, da, ipak su to bile suze, su samo tekle, eto, tako, bez nekog razloga, ili možda iz previše razloga. Dok su sve veće slane kapi preko njezinih obraza natapale tanku tkaninu na mjestu gdje su im se tijela dodirivala, potraži njegovu ruku i stavi svoj dlan u nju.
- Da sam ovo napravila prije deset godina, pobjegao bi glavom bez obzira, u zagrljal svojoj Andrei - progovori tihim glasom.
- Bi.
- A zašto sad ne pobjegneš?
- Sad možda... - okrene se prema njoj i rukama ju primi za obraze, približivši svoje lice njezinom na tek nekoliko centimetara.
- O majko mila, evo opet nesuđenih ljubavnika, ja ću stvarno od vas poludit!
Crvenokosa kovrčava griva približavala se kroz travu. Posrtala je preko kopriva, a kroz polumrak se naziralo svjetlucanje čaše i žar cigarete.
- Kaj, jesam uništila trenutak? - ljutito ih pogleda - Mislim, kaj sad, vi ste srodne duše, to je očito iz aviona, ne? Sori, ljudi, kaj vas prekidam, al mislim da bi trebali krenuti za Zagreb - nastavi ubrzano.
- Koja ti je to cigareta danas? - Marina prijekorno pogleda prijateljicu.
- Četvrta, mama.
- A cuga? Misliš da je to pametno?- zabrinuto će Marina.
- Joj daj ne davi, jedna čaša vina, pa cugala sam i s Katjom ..., pa gle kak je mala dobro ispala.
- Čekaj, trudna si? - Mislav odjednom shvati. Pomaknuo se koji centimetar bliže Marini i pustio Ines da sjedne do njega.
- O, da. - Ines će kroz novi gutljaj.
- Ooo, pa čestitam. Ne djeluješ mi baš sretno.
- Duga priča - mahne čašom u neodređenom smjeru i cinično se nasmije, a onda se naglo uozbilji:
- Jel se sjećaš ti, Marina, kad si mi jednom zgodom rekla da sigurno za deset godina nećemo sjediti na nekoj klupici i da…
- Šta? Nemam pojma - zbunjeno će Marina.
- Ali ja se zato sjećam - izgovori nekako prijeteće i sjetno u isto vrijeme piljeći vlažnih očiju u daljinu, tamo negdje preko Kupe, u one dvije oguljene kuće s daskama zakucanim na mjestima gdje su nekad bili prozori, što su se poput dva stara rasklimana zuba pomaljale iza niskog kamenog zidića na drugoj strani nasipa.
- Dobro si se držala na sprovodu, bilo me strah, moram ti priznati - ubaci se Marina s novom temom, usput se gotovo neprimjetno odmaknuvši od Mislava koji je sad sjedio praktički zalijepljen za nju. No za to nije bilo potrebe, jer Ines odjednom ustane, stane pred njih i povišenim ih, isprekidanim glasom zaspe bujicom riječi:
- Znaš kaj? Iskreno gadi mi se sve to, to prenemaganje. Mislim di je bila kad sam ja nju trebala? Ona je trebala biti tamo, a nije, samo je pobjegla , ona ga je sje...
- Znaš da to nije istina - Marina ju prekine - Niko je bio u problemima puno prije nego ga se ona dočepala.
- Joj, daj šuti, ti je uvijek braniš! - bia je sve ljuća, a boja obraza lagano je dostizala boju kovrča koje su plesale neki suludi ples oko njezine glave svaki puta kad bi progovorila.
- Žao mi je šta sam opće došla i dala joj šansu. Nije me danas ni pitala za njega. Kao da to sve nikad nije ni postojalo - glas joj je pucao, a suze se počele slijevati niz obraze.
- Hej... pa ti plačeš – Marina će iznenađeno.
- Ne plačem, imam jebenu alergiju na ovu jebenu travu! - jecala je – Kakva je ovo selendra, šta vi niste čuli za uređenje parkova, Zrinjevac i to? - suze su joj sad već nekontrolirano frcale niz obraze, a glas pucao i prelazio u visokofrekventne vriskove.
Ines nitko nikad nije vidio da plače. Ona nije plakala. ona je bila dežurni klaun društva, zbijala šale i kao po narudžbi radila dobru atmosferu - plakanje jednostavno nije bilo dio njezinog imidža. Odjednom, kao da se prisjetila svoje reputacije, rukom obriše obraze, čvrsto stisne donju usnicu i prkosno izboči bradu.
- Znate šta, ja idem na WC i popravit šminku, a vi obavite kaj imate i za deset minuta krećemo, može? - Uostalom – nasmije se kroz suze svojim najblistavijim osmijehom - Znate koji je naš moto? Barem još nismo...
- Da, da digli kredit... Čuješ, čini mi se da taj moto više ne vridi... - veselo će Mislav.
- Barem nismo digli kredit u švicarcima, to je novi moto! – Ines nabaci još jedan osmijeh, ovaj od uha do uha, okrene se na peti i demonstrativno krene natrag prema kući.
Zamaknuvši iza betonskog zida išaranog grafitima, nasloni se leđima na njega, klizne prema tlu u čučeći položaj, a suze poteku iz nje kao bujica, spuštajući se jedna za drugom i razvodnjavajući tamnocrvenu tekućinu na dnu čaše u njezinoj ruci.
- Ne znam šta misli da imamo za napravit – Mislav je s druge strane zida pokušao nastaviti razgovor iako za time uopće nije bilo potrebe. Bilo bi jednako lijepo i da ništa nisu pričali, da su jednostavno tamo sjedili i buljili u nabujalu rijeku koja je, baš kao vrijeme, protjecala kraj njih tako neprimjetno i tako brzo.
- Htjela sam ti nešto reć…- Marina će pomalo nesigurno.
- Aj pucaj – ohrabri ju Mislav, ali u tom mu trenutku u džepu zazvoni mobitel.
Ustane i javi se odmaknuvši se par koraka od nje, i nasloni na zahrđalu bijelu ploču koja je poput strašila virila iz visoke trave i oguljenim crvenim slovima upozoravala: NE BACAJ SMEĆE.
***
Iz zakutaka sjećanja odjednom izrone slike visokog i snažnog crnokosog muškarca kako, odjeven samo u kratke hlače, dok mu se znoj slijeva niz preplanula leđa, radničkim rukavicama iz tački kraj bijelo-crvenog strašila istrpava ostatke ošišane živice, a ona, u ljetnoj haljinici poslušno stoji kraj njega.
– Idemo, mala. Napraviti večeru. Može pečene paprike? – tata obriše znoj s čela, nasmiješi se ispod brkova i podigne ju u naručje, a misli ju opet odnesu k onom krevetu u žutoj bolničkoj sobi.
– Mo lim te, odveži me. – Stari će isprekidano, gubeći dah, i molećivo pogleda na svoju ruku debelim iskrzanim kožnim remenm privezanu za okvir kreveta.
- Tata, znaš da ne smijem. Sestre su rekle da...
- Briga me za njih, odveži mi ruke kad ti kažem! - prodere se, a jedna mu suza spuzne niz lice – i pokrene bujicu što se odjednom počene kotrljati njegovim upalim obrazima.
- Molim te, odveži me, Marina...- jecao je.
- Dobro, ali ne smiješ bježati s kreveta, jesi me čuo? - odgovori mu i, izgovorivvši te riječi, osjeti se nekako čudno. Kao da su se uloge odjednom izmijenile – ona je postala roditelj, a on dijete. I odjednom shvati da doista i jest tako - da je došao taj trenutak u životu kad su se uloge izmijenile.
Trenutak u kojem je ona njega trebala ponijeti u naručju.
Nije mogla shvatiti da su onemoćale ruke na ogromnom tromom tijelu oblivenom ljubičastim podljevima, izbodene i isprepletene cjevčicama, što je bespomoćno ležalo na željeznom bolničkom krevetu okruženo teškim bolničkim mirisima - iste one snažne ruke koje su je nosile po travom obrasloj obali Kupe, i da su ove velike zelene oči oblivene žutilom što su prazno buljile u nju, one iste pronicave oči u kojima je cijeli život tražila utjehu, rješenje i svoj odraz.
- Malo se pomakni, da i ona može sjesti - Stari nervozno protrlja crvene tragove na zapešćima.
- Ko, tata?
- Pa baka, šta ju ne vidiš, sjedi kraj tebe - uperio je prstom na prazan rasklimani stolac kraj Marine i zagleda se nježno prema praznini.
- Ne vidiš da je došla? - prekori ju i počne vući plahtu prema sebi.
- Tata – Marina zausti da mu kaže kako je baka, njegova majka, umrla prije godinu dana, ali spazivši dječju radost u pogledu uperenom prema praznom stolcu kraj nje, odustane i pomakne se malo ustranu.
Smrt je blizu kad ti umrli dolaze u posjet - pomislila je i sa zebnjom promatrala kako Stari uporno povlači plahtu prema sebi - još jedan od znak da se dah smrti ušuljao u bolničku sobu.
Zaspao je, a ona mu pusti ruku i tiho se i s olakšanjem išulja iz sobe, odlučna da sutra dođe što ranije i s njime provede cijelo jutro.
Sutradan je sve izgledalo nekako bolje. Došavši ujutro, našla ga je kako sjedi na krevetu i prisebno razgovara sa sestrama koje su ga pridržavale.
- Ajmo, mrak pada - Mislav joj se približi, spremi mobitel u džep i ležerno prebaci ruku preko njezinog ramena.
Sunce je doista padalo iza starog dvorca što se nadvio nad Kupu. Ustali su s klupice i krenuli prema prolazu u sivom betonskom zidu koji je naselje trebao braniti od poplave, a u svakodnevici je služio kao idealan poligon za grafitere.
Da imam muda, bio bi kralj. - nezgrapna slova prkosno su se plavila s desne strane prolaza.
S druge strane zida više nije bilo nikoga. Ines je već obrisala svoje suze i krenula dalje. Čekala ih je pred dvorištem, čavrljajući s Renatom. marina primijeti da joj je lice pomalo podbuhlo i crveno od suza, ali praveći se da ništa nije uočila, okrene se prema mami.
- Gospođo Renata – Mislav se obrati njezinoj mami i tetralno joj poljubi ruku – bila mi je čast i zadovoljstvo.
Mama se zacrveni i počne hihotati, a Marina napadno okrene očima i stisnutih usana promrsi:
- Jel se baš moraš i mojoj staroj upucavat?
- Šta ću, kad sam neodoljiv. Nego, mogli bi se stvarno nać ovih dana u Zagrebu, svi, za stara vremena.
- Dobro, pitat ću Ines, čujemo se, ona ima tvoj broj. Vidimo se, mama, bok – mahne na pozdrav i požuri prema autu ostavivši Mislava da zbunjeno stoji i gleda za njom. Ines je, već vezana, nestrpljivo sjedila na suvozačkom mjestu i čekala s rukama demonstrativno prekriženim na prsima.
- Kaj ćeš me pitat? Znaš da sam ja uvijek za. Hoćemo krenut više? – nestrpljivo je gledala u prijateljicu koja je već sjela u auto i zamišljeno, s blentavim izrazom lica, nepomično držala ključ u bravi automobila.
- Ines, ovo je dizelaš, moraš pričekati par minuta prije nego ga upališ. Mislav nas je pozvao van ovaj tjedan.
- Aha, dizelaš, a ti si se vidim, opet zaljubila.
- Šta? Zaljubila? U koga, molim te?
- Da u koga? Van? Idemo! Povratak otpisanih! - Vuhuuu! – uzvikne i okrene volume gumb na maksimalac - Život je lijep, jen, dva tri, četri, pet! zagrmi iz zvučnika, a srebrni Renault Scenic polako se otkotrlja s dvorišnog prilaza.
26.05.2017. u 22:06 | 1 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.
Ogroman crni Porsche Cayenne zaustavi se pred oronulom zgradom Filozofskog fakulteta. Iz auta iziđe visoka djevojka s kapuljačom na glavi.
- Jesam bio pristojan? - Miki se nagne prema njoj s vozačkog mjesta.
- Jesi, hvala na prijevozu - slaže Marina i požuri zalupiti vratima.
- Rješavam vešmašinu idući tjedan, ljepotice! – pošalje joj zračnu pusu.
Marina s kiselim smiješkom na usnama tresne vratima automobila, mahne na pozdrav i sjuri se niz ogromne stepenice radeći slalom između hrpica studenata koji su više bili nalik gušterima što uživaju na suncu nego akademskim građanima, i gomila plastičnih šalica za kavu - iz kojih se pušila tek natočena kava ili u prljavoj vodi natapali čikovi. Gušteri su uglavnom pili kavu i uvlačili dim cigareta, naslonjeni na nemarno odbačene torbe iz kojih su virile išarane skripte. Neki su motali duhan, a neki jednostavno lješkarili na suncu i uživali u laganom povjetarcu i stvarali ležernu atmosferu kakva je bila karakteristična samo za stepenice pred Filozofskim.
Utrčala je kroz velika staklena ulazna vrata i skrenula lijevo, prema Četvorci, dvorani u kojoj se održavao seminar iz Metodike. S hodnika ispred Dvorane IV odjednom se prolomi salva smijeha.
Mislav je u crnom kožnom kaputu stajao nasred hodnika, okružen s desetak žena i očito bio u elementu, jer je sav ženski rod oko njega umirao od smijeha. Velik dio svoje popularnosti Mislav je dugovao činjenici što je bio muškarac – rijetka zvijer na Filozofskom, ali pomagao mu je i prirodno urođen šarm i neodoljiv zadarski naglasak kojeg je obilato iskorištavao. Sa svojih metar devedeset, i privlačnim, neobičnim licem uokvirenim tamnosmeđom kosom, na kojem je najveću pozornost privlačio orlovski nos, pomalo u neskladu s ostatkom lica nježnih, dječačkih crta – sitnih, pomalo ukošenih smeđih očiju i naravno, uvijek vragolastog izraza - bio je, u najmanju ruku, zanimljiva pojava.
Za razliku od muškaraca koji su na Filozofskom bili rijetko viđena vrsta, žena je ovdje bilo u svakojakim primjercima – šminkerice s anglistike u bež balonerićima, mokasinkama i tamnoplavim trapericama ispod kojih su diskretno provirivale mrežaste dokoljenke boje noge, štreberice s germanistike u visokim starkama, kariranim košuljama i izblijedjelim trapericama iz srednje škole koje su se skrivale iza gomile kopiranih materijala što su ih stiskale na prsima ili pak depresivne studentice kroatistike koje su se povlačile hodnicima s etno torbama što su im se vukle gotovo do poda.
Sve su one, beziznimno, bile privučene Mislavovim šarmom. Sipao je fore jednu za drugom, držeći cigaretu u jednoj, a plastičnu čašu u drugoj ruci, zabacujući usput s ramena crnu kožnu torbu.
Marina u vrtlogu ženskog hihota koji ga je okruživao izdvoji jedan specifičan zvuk – Zagrebačko Stvorenje bilo je tu.
Niska djevojka slatkastog blijedoputog lica na kojem su se isticale vragolaste smeđe oči i duge riđe kovrčave kose, koju je, poput poput konjske grive, zabacivala svaki puta kad se glasno nacerila nekom od njegovih bisera, stajala mu je vrlo blizu i hihotala se iz sveg glasa . Zagrebačko Stvorenje – tako ju je jednom prilikom prozvala Tamara, vidjevši ju, onako savršeno slatku. Izgledala je kao da je upravo došla s nekog važnog poslovnog sastanka ili joj se baš sprema karijera ili poslovna prilika života – u svakom slučaju, kao da joj u životu uvijek ide daleko bolje nego vama.
- Heej, Meri – spazi ju i mahne rukom, začinivši pozdrav svojim najslađim osmijehom, kao da je upravo osvojila titulu Miss Simpatičnosti, a ova namjesti neki kiseli osmijeh i uzvrati joj mlitavo mašući rukom na pozdrav.
- Glupača – promrsi Marina kroz zube, okrene očima i primijeti da je i Mislav uočio njezin dolazak. Zastane kraj aparata za kavu, beznadno po džepovima tražeći kovanice.
- Gospođice, mogu li vam pomoći? – Mislav joj se teatralno približi.
- Ti ne možeš pomoć ni sebi, al dobro, imaš kunu?
- Lipo mi izgledaš danas- pruži joj kunu iz stražnjeg džepa, uvuče dim, odmakne se pola koraka od nje i jednim ju pogledom prouči od glave do pete.
- Joj, Mislav, daj ne seri, s tim svojim forama. To možeš prodavat ovom svom kokošinjcu. To mi kažeš svakog utorka. nisam se stigla našminkati, izgledam koma danas.– nervozno je ubacivala kovanice u aparat za kavu. Svakoga je utorka Marina uredno kasnila na seminar iz Metodike, a on bi stajao tu pred Četvorkom i uputio joj neki kompliment.
- Ne, danas mi izgledaš ka iz nekog američkog filma – nije odustajao.
- Da, i ponavljaš se. Prošli tjedan sam bila ko iz češkog filma. Daj se odluči – nestrpljivo izvuče šalicu iz aparata i zahvalno srkne kavu.
Po faksu je već godinama kružila priča da u starom zelenom aparatu za kavu mile gomile žohara, ali gotovo nikome od studenata, osim uplašenim brucošima, nije padalo na pamet da uzmu kavu iz novog novcatog aparata koji je ponosno i besposleno stajao tik do starog – kava iz zelenog aparata bila je najbolja, žoharima usprkos.
- Ja gledam samo američke filmove – nabaci joj svoj najšarmantniji osmijeh.
- Imaš vremena poslije? Mislim, mogli bi na ručak. - trudila se zvučati nehajno.
- Ma, nisan siguran. Dogovori san se s Andreom ka da će mi pokazat neke stvari za onaj kolokvij šta imamo idući tjedan. Al moš s nama, bit ćemo u slasti na Cvjetnom.
- Hmh, ma neću. Imam i ja nešto, sad sam se sjetila. A trčanje sutra? - pogleda ga preko plastične čaše, glumeći i dalje nezainteresiranost.
- Obavezno. Nađemo se na starom mistu.
- Ajmo na predavanje – primi ga nonšalantno pod ruku, djelomično zadovoljena odgovorom i krene prema Četvorci, praćena bijesnim pogledima šarene ženske grupice koja je kraj prozora nestrpljivo i uzaludno iščekivala zvijezdin povratak. Akademska četvrt počela je istjecati.
26.05.2017. u 22:00 | 1 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Sjela je u sjenicu i zapalila cigaretu. Mislav i Ines sjedili su u kući, s Renatom - njezinom majkom, i prebirali po uspomenama. Nakon pogreba je namjeravala samo nakratko svratiti kući, ali je mama, čuvši preko mobitela tko je u Karlovcu, inzistirala da svi dođu na kavu. Ines je obožavala od prvog dana, a na Mislavov je šarm, kao i većina žena, bila potpuno neotporna. Uostalom, činilo se da je Renata sa svima drugima mogla komunicirati bolje nego s njom.
Dok je tata bio živ, bila je to druga priča. Bio je kao neki motor, spona između njih dvije u njihovoj maloj zajednici, a sad kad ga više nije bilo - zavladala je tišina.
Iskoristila je trenutak u kojem je mama kuhala kavu, a Ines joj pomagala oko kolača i pobjegla van, još uvijek pod dojmom njegovog dolaska. Nakon tolikih godina Mislav je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da su se jučer rastali ispred slastičarnice na Savi ili na stepenicama ispred faksa, sjedio u kuhinji i pričao tričarije s njezinom starom.
Pogreb je bio kakvi već pogrebi i jesu – uštogljen, dostojanstven i primjereno tugaljiv. Zastali su nakratko nakon mise u seoskoj crkvici, razmijenili par riječi s Tamarom i dogovorili se da će se obavezno naći u Zagrebu.
Marina otrese pepeo u pepeljaru i pogledom okruži lijepim parkom. Uredno pokošen travnjak s nekoliko skladno raspoređenih grmova, drvena sjenica, a pokraj nje kamin. Pogled joj se zaustavi na radničkim rukavicama odbačenim kraj peke, kao da ih je netko netom skinuo s ruku.
Sve su tatine stvari u kući i dvorištu još uvijek stajale na svom mjestu; vrtne škare obješene na zid garaže, sunčane naočale i sat na komodi, kožna jakna koja visi s vješalice na ulazu u kuću – nedostajao je samo netko tko bi ih mogao podići, uzeti i upotrijebiti.
Ovo je bilo jedino mjesto na svijetu na kojem se osjećala kao da je tata još uvijek živ. Nije voljela ići na groblje. Bilo je nekako čudno stajati nad tim malim grobom u kojem je, kao u ladicu na noćnom ormariću bila pospremljena posuda s pepelom i na kojem je kiša već gotovo u potpunosti izbrisala tanko urezana siva slova. Ali ovdje, čim bi sjela u sjenicu i zapalila cigaretu, na mjestu na kojem je on uvijek sjedio i pušio, osjetila se dobro, kao da sjedi kraj nje u s bocom pive i kao i obično, komentira dnevnopolitičku situaciju.
Posegne za novom cigaretom, a u mislima joj se pojavi ono sparno ljetno poslijepodne od prije četiri godine.
Sjedili su na istom ovom mjestu poslije nedjeljnog ručka. Stari je danas bio nekako neobično dobre volje.
- Daj mi jednu, al brzo da mama ne vidi - ispod glasa će joj i pokaže na kutiju cigareta na drvenom stolu između njih.
- Tata, znaš da ne smiješ. A ne bi smio ni piti, kad smo već kod toga - prijekorno će Marina i uperi pogled u orošenu bocu Karlovačkog pred njim.
- Ah, ko da je važno legne ramenima i ravnodušno ju pogleda - Bar da uživam još malo. Ionako je gotovo.
- Nemoj to govoriti! Nije ništa gotovo! - Marina će mu sa žarom - Možemo još probati. Otići ćemo po drugo mišljenje. Goran zna neke doktore na Rebru i... možeš otić tamo.
Marina je pričala sve brže i zvučala sve neuvjerljivije, a oči su joj se punile suzama. Znala je da Stari ima pravo.
Počelo je prije pola godine - sa stalnim umorom i sve sporijim kretanjem. Stari bi svako malo našao izliku da malo pridrijema na kauču ili sjedne na neku klupicu. Kad su ga napokon, nakon mjeseci odbijanja, natjerali da ode doktoru, krvna slika pokazala je povišene vrijednosti u jetrenim probama. Uslijedile su daljnje pretrage. Stari je jednog popodneva došao kući čvrsto u ruci stiščući presavijeni papir i šutke ga dao mami.
Jetra je počela gubiti svoju funkciju – strpljivo mu je objasnio doktor. Nije još ništa izgubljeno, ali potrebno je krenuti na terapiju i potpuno promijeniti životne navike.
Bilo je to čudno. I nekako nepravedno. Bez daljnjega, Stari je oduvijek bio okružen nekim društvom, žamorom, smijehom, dimom cigareta i zveckanjem čaša, ali Marina ga nikad nije vidjela pijanog ili izvan kontrole. Bio je odgovoran i uspješan, uvijek okružen ljudima, uvijek na vrhu, uvijek tu za nju, a nije pamtila da je u kući ikad povisio glas na njih – i nije mogla ni zamisliti, a kamoli prihvatiti scenarij koji se sve brže počeo razmotavati pred njezinim očima.
U kući je nastalo opsadno stanje. Mama je smišljala planove liječenja, simultano povlačila rodbinske veze u bolnicama i pretraživala internet u potrazi za alternativnim rješenjima, ali stari je na sve to samo odmahivao rukom i tu i tamo rekao:
- Ma doktori uvijek pretjeruju. Nije mi ništa.
Ipak činilo se da tog puta nisu pretjerivali. Bolest se širila se sve više i onemogućavala normalno funkcioniranje jetre, a Stari je, ignorirajući doktore - nastavio po starom.
- Ali ako nastaviš s ovim, bit će gotovo i prije nego šta misliš - nastavi Marina uzrujano.
Stari se samo šeretski nasmije, potegne gutljaj pive i zagleda negdje u daljinu.
- A ništa, onda ode ja na ahiret. Kakva je ovo paučina tu po stolu? Treba to skinut - Stari uperi kažiprst prema stolu.
- Kakva paučina? - Marina se zagleda u stol - Tu nema ništa - začuđeno ga pogleda i nervozno nastavi – Ma znaš šta, radi šta god hoćeš, to je tvoj život, al mene nemoj zvati kad nećeš moć ustat iz kreveta - digne se od stola i demonstrativno odgurne stolac. Na odlasku, baci jedan pogled preko ramena. Stari je potezao gutljaj iz boce i rukom pokušavao odagnuti nepostojeću paučinu sa stola.
Voljela bi da je mogla reći kako je zadnji smisleni razgovor koji su vodili bio značajan i lijep, lijep uspomena koju će pohraniti duboko u sebe, prisjetiti j se u nekom teškom trenutku ili ispričati svojoj djeci - ali razgovor o nepostojećoj paučini tog vrućeg poslijepodneva bila je zadnja lucidan razgovor koji je ostvarila s ocem, zadnje suvisle riječi koje su ikad razmijenili.
Uslijedili su dani tišine. Stari joj se nije javljao dva tjedna. Bio je jedina osoba na ovom svijetu tvrdoglavija od nje. Renata ju je zvala par puta i rekla kako joj se čini da se stanje pogoršalo.
- Doktoru neće ići, samo mu se spava - rekla je mama - I nekako je jako mrzovoljan, svađa se sa svima.
- Da, pa? Takav je zadnjih pet godina, mama, ako nisi primijetila - odbrusila joj je Marina preko telefona.
- Hoćeš ga nazvat?- upita ju mama molećivo - Znaš da samo tebe sluša.
- Hoću, mama, nazvat ću ga sutra - obećala je Marina. Ali, sutra...
***
- Mare - prigušen glas probijao se kroz izmaglicu prohujalog ljetnog popodneva i oblake dima što se se širili oko nje. Okrene se i ugleda prijateljsko lice. Mislav ju je držao za rame, kao da ju fizički pokušava iščupati iz njezinih misli.
- Šta sjediš ovdi sama? – napokon joj pusti rame, privuče drveni stolac i sjedne za masivni stol tik do nje.
- Čekam tebe da dođeš i spasiš me, kao i obično – nasmije se kutkom usana i gurne kutiju cigareta prema njemu - Evo, zapali jednu. Za Starog.
- Ne, ozbiljno, zašto si otišla, jesan ja nešto krivo reka ili?
- Otkad je tebi to stalo šta ćeš meni reći?
- Ajme, šta sam sad napravi - Mislav tetralano dlanovima prekrije oči.
- Nisi ništa krivo reka i ne vrti se cijeli svijet oko tebe - al vidim da se ni nakon petnaest godina u zagrebačkim tramvajima još nisi naučio hrvatsk. - na trenutak zastane.
- Ovo mu je bilo omiljeno mjesto, znaš. On bi uvijek sjedio tu gdje ti sad sjediš, a ja ovdje. Pričali smo i pili pivu. I sve je bilo tako nekako jednostavno kad si bio s njim. Imao je rješenje za sve. Što god da ti se u životu dogodilo, mogao si uvijek računati na to da će on biti tu, na ovom mjestu. Sjesti s tobom, otvoriti ti pivu i poslušati te. A onda je jednostavno umro. Kao da mu je dosadila cijela ta priča. Znaš, onda, kad mi se nisi javio ili izrazio sućut ili bilo što slično tome.
- Jesi zbog tog ljuta na mene?
- Ne, zašto bi bila ljuta? Zato što si jednostavno odlučio nestati iz mog života, odlučio da više ne postojim, ignorirao sve moje pozive i bježao od mene po faksu? I onda se pojaviš nakon kolko, dvanaest godina, šarmiraš moju mamu u njenoj kuhinji, praviš se da je vrijeme stalo i samo nastaviš razgovor tamo gdje smo stali. Zbog toga?- zasuje ga bujicom riječi, izbjegavajući njegov pogled.
- Mare, ja, onaj, nisam moga, Andrea je bila...
- Ma boli me briga šta je ona bila, ona je uvijek u našim životima! Šta je bila?- Marina ga pogleda ravno u oči.
Piljio je u stol i okretao upaljač među prstima jednolično čekajući da dotakne drvenu površinu stola.
- Šta je bila?- Marina će nestrpljivo.
- Bila je taman izgubila dite – ravnodušnim će tonom glasa - tako da ti nisam baš bi od neke utjehe onda.
- Mislave, oprosti, nisam znala, ja...
- Nema veze, preboljeli smo to.
Šutjeli su. Jedini zvuk koji je probijao debeli zid tišine između njih bio je onaj upaljač što je ritmički udarao o drvenu površinu.
- Ideš sa mnom? Nešto ti moram pokazat – Marina odjednom prekine tišinu i ustane, ne pričekavši odgovor.
- Idem samo tren na WC.
- Dobro, čekam te na ulici – odgovori mu, ustane i krene preko velikog dvorišta, a sjećanja opet navru.
***
- Vodi me kući. - otvorio je oči i suho promrmljao podižući otežalu ruku u uzaludnom pokušaju da iščupa infuziju iz nabrekle podlaktice prošarane ljubičastim modricama.
Mama ju je nazvala jutros i rekla da je Stari u bolnici. Već se dva dana ponašao čudno, ustajao noću, hodao po kući, vikao i pričao besmislice. Kad ga je ujutro našla kako se penje na kuhinjski stolac i kroz prozor pokušava pobjeći iz kuće – pozvala je hitnu. Mlada i ljubazna doktorica sve joj je objasnila. Bolest je u potpunosti zahvatila jetru. S obzirom da nije dolazio na terapiju i nije se liječio, bilo je pitanje dana kad će se ovo dogoditi. Jednostavna- jetra je otkazivala, a s njome i - mozak.
- Renata... hoću kući.
Marina je sjedila kraj željeznog bolničkog kreveta u sumornoj žuto obojanoj bolničkoj sobi na internom odjelu karlovačke bolnice i piljila u izmoždeno tijelo izvaljeno na krevet par centimetara do nje. Debelu tišinu obavijenu teškim mirisom lijekova prekidali su samo bolni jecaji bolesnika u krevetu do.
- Tata, nije Renata. To sam ja, Marina - nježno ga primi za lice i okrene mu glavu prema sebi, ali susret sa velikim zelenim očima donese ogromnu prazninu koja se zarije u njezinu dušu poput mača. Odjednom joj se učini da je u pozadini tupog pogleda bljesnula jedna iskra i na trenutak pomisli da ju je prepoznao:
- Jel znaš ko sam ja? - upita ga s nadom.
- Znam ko si ti. Ti ćeš me odvest kući. I podigne ruku crnim kožnim remenom zavezanu za željezni krevet – Molim te, odveži me.
***
- Ajmo - Mislav ju prene iz razmišljanja.
- Ajmo – Marina ga primi pod ruku i krenu niz ulicu, prema Kupi.
23.05.2017. u 19:03 | 3 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Sjela je u sjenicu i zapalila cigaretu. Mislav i Ines sjedili su u kući, s Renatom - njezinom majkom, i prebirali po uspomenama. Nakon pogreba je namjeravala samo nakratko svratiti kući, ali je mama, čuvši preko mobitela tko je u Karlovcu, inzistirala da svi dođu na kavu. Ines je obožavala od prvog dana, a na Mislavov je šarm, kao i većina žena, bila potpuno neotporna. Uostalom, činilo se da je Renata sa svima drugima mogla komunicirati bolje nego s njom.
Dok je tata bio živ, bila je to druga priča. Bio je kao neki motor, spona između njih dvije u njihovoj maloj zajednici, a sad kad ga više nije bilo - zavladala je tišina.
Iskoristila je trenutak u kojem je mama kuhala kavu, a Ines joj pomagala oko kolača i pobjegla van, još uvijek pod dojmom njegovog dolaska. Nakon tolikih godina Mislav je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da su se jučer rastali ispred slastičarnice na Savi ili na stepenicama ispred faksa, sjedio u kuhinji i pričao tričarije s njezinom starom.
Pogreb je bio kakvi već pogrebi i jesu – uštogljen, dostojanstven i primjereno tugaljiv. Zastali su nakratko nakon mise u seoskoj crkvici, razmijenili par riječi s Tamarom i dogovorili se da će se obavezno naći u Zagrebu.
Marina otrese pepeo u pepeljaru i pogledom okruži lijepim parkom. Uredno pokošen travnjak s nekoliko skladno raspoređenih grmova, drvena sjenica, a pokraj nje kamin. Pogled joj se zaustavi na radničkim rukavicama odbačenim kraj peke, kao da ih je netko netom skinuo s ruku.
Sve su tatine stvari u kući i dvorištu još uvijek stajale na svom mjestu; vrtne škare obješene na zid garaže, sunčane naočale i sat na komodi, kožna jakna koja visi s vješalice na ulazu u kuću – nedostajao je samo netko tko bi ih mogao podići, uzeti i upotrijebiti.
Ovo je bilo jedino mjesto na svijetu na kojem se osjećala kao da je tata još uvijek živ. Nije voljela ići na groblje. Bilo je nekako čudno stajati nad tim malim grobom u kojem je, kao u ladicu na noćnom ormariću bila pospremljena posuda s pepelom i na kojem je kiša već gotovo u potpunosti izbrisala tanko urezana siva slova. Ali ovdje, čim bi sjela u sjenicu i zapalila cigaretu, na mjestu na kojem je on uvijek sjedio i pušio, osjetila se dobro, kao da sjedi kraj nje u s bocom pive i kao i obično, komentira dnevnopolitičku situaciju.
Posegne za novom cigaretom, a u mislima joj se pojavi ono sparno ljetno poslijepodne od prije četiri godine.
Sjedili su na istom ovom mjestu poslije nedjeljnog ručka. Stari je danas bio nekako neobično dobre volje.
- Daj mi jednu, al brzo da mama ne vidi - ispod glasa će joj i pokaže na kutiju cigareta na drvenom stolu između njih.
- Tata, znaš da ne smiješ. A ne bi smio ni piti, kad smo već kod toga - prijekorno će Marina i uperi pogled u orošenu bocu Karlovačkog pred njim.
- Ah, ko da je važno legne ramenima i ravnodušno ju pogleda - Bar da uživam još malo. Ionako je gotovo.
- Nemoj to govoriti! Nije ništa gotovo! - Marina će mu sa žarom - Možemo još probati. Otići ćemo po drugo mišljenje. Goran zna neke doktore na Rebru i... možeš otić tamo.
Marina je pričala sve brže i zvučala sve neuvjerljivije, a oči su joj se punile suzama. Znala je da Stari ima pravo.
Počelo je prije pola godine - sa stalnim umorom i sve sporijim kretanjem. Stari bi svako malo našao izliku da malo pridrijema na kauču ili sjedne na neku klupicu. Kad su ga napokon, nakon mjeseci odbijanja, natjerali da ode doktoru, krvna slika pokazala je povišene vrijednosti u jetrenim probama. Uslijedile su daljnje pretrage. Stari je jednog popodneva došao kući čvrsto u ruci stiščući presavijeni papir i šutke ga dao mami.
Jetra je počela gubiti svoju funkciju – strpljivo mu je objasnio doktor. Nije još ništa izgubljeno, ali potrebno je krenuti na terapiju i potpuno promijeniti životne navike.
Bilo je to čudno. I nekako nepravedno. Bez daljnjega, Stari je oduvijek bio okružen nekim društvom, žamorom, smijehom, dimom cigareta i zveckanjem čaša, ali Marina ga nikad nije vidjela pijanog ili izvan kontrole. Bio je odgovoran i uspješan, uvijek okružen ljudima, uvijek na vrhu, uvijek tu za nju, a nije pamtila da je u kući ikad povisio glas na njih – i nije mogla ni zamisliti, a kamoli prihvatiti scenarij koji se sve brže počeo razmotavati pred njezinim očima.
U kući je nastalo opsadno stanje. Mama je smišljala planove liječenja, simultano povlačila rodbinske veze u bolnicama i pretraživala internet u potrazi za alternativnim rješenjima, ali stari je na sve to samo odmahivao rukom i tu i tamo rekao:
- Ma doktori uvijek pretjeruju. Nije mi ništa.
Ipak činilo se da tog puta nisu pretjerivali. Bolest se širila se sve više i onemogućavala normalno funkcioniranje jetre, a Stari je, ignorirajući doktore - nastavio po starom.
- Ali ako nastaviš s ovim, bit će gotovo i prije nego šta misliš - nastavi Marina uzrujano.
Stari se samo šeretski nasmije, potegne gutljaj pive i zagleda negdje u daljinu.
- A ništa, onda ode ja na ahiret. Kakva je ovo paučina tu po stolu? Treba to skinut - Stari uperi kažiprst prema stolu.
- Kakva paučina? - Marina se zagleda u stol - Tu nema ništa - začuđeno ga pogleda i nervozno nastavi – Ma znaš šta, radi šta god hoćeš, to je tvoj život, al mene nemoj zvati kad nećeš moć ustat iz kreveta - digne se od stola i demonstrativno odgurne stolac. Na odlasku, baci jedan pogled preko ramena. Stari je potezao gutljaj iz boce i rukom pokušavao odagnuti nepostojeću paučinu sa stola.
Voljela bi da je mogla reći kako je zadnji smisleni razgovor koji su vodili bio značajan i lijep, lijep uspomena koju će pohraniti duboko u sebe, prisjetiti j se u nekom teškom trenutku ili ispričati svojoj djeci - ali razgovor o nepostojećoj paučini tog vrućeg poslijepodneva bila je zadnja lucidan razgovor koji je ostvarila s ocem, zadnje suvisle riječi koje su ikad razmijenili.
Uslijedili su dani tišine. Stari joj se nije javljao dva tjedna. Bio je jedina osoba na ovom svijetu tvrdoglavija od nje. Renata ju je zvala par puta i rekla kako joj se čini da se stanje pogoršalo.
- Doktoru neće ići, samo mu se spava - rekla je mama - I nekako je jako mrzovoljan, svađa se sa svima.
- Da, pa? Takav je zadnjih pet godina, mama, ako nisi primijetila - odbrusila joj je Marina preko telefona.
- Hoćeš ga nazvat?- upita ju mama molećivo - Znaš da samo tebe sluša.
- Hoću, mama, nazvat ću ga sutra - obećala je Marina. Ali, sutra...
***
- Mare - prigušen glas probijao se kroz izmaglicu prohujalog ljetnog popodneva i oblake dima što se se širili oko nje. Okrene se i ugleda prijateljsko lice. Mislav ju je držao za rame, kao da ju fizički pokušava iščupati iz njezinih misli.
- Šta sjediš ovdi sama? – napokon joj pusti rame, privuče drveni stolac i sjedne za masivni stol tik do nje.
- Čekam tebe da dođeš i spasiš me, kao i obično – nasmije se kutkom usana i gurne kutiju cigareta prema njemu - Evo, zapali jednu. Za Starog.
- Ne, ozbiljno, zašto si otišla, jesan ja nešto krivo reka ili?
- Otkad je tebi to stalo šta ćeš meni reći?
- Ajme, šta sam sad napravi - Mislav tetralano dlanovima prekrije oči.
- Nisi ništa krivo reka i ne vrti se cijeli svijet oko tebe - al vidim da se ni nakon petnaest godina u zagrebačkim tramvajima još nisi naučio hrvatsk. - na trenutak zastane.
- Ovo mu je bilo omiljeno mjesto, znaš. On bi uvijek sjedio tu gdje ti sad sjediš, a ja ovdje. Pričali smo i pili pivu. I sve je bilo tako nekako jednostavno kad si bio s njim. Imao je rješenje za sve. Što god da ti se u životu dogodilo, mogao si uvijek računati na to da će on biti tu, na ovom mjestu. Sjesti s tobom, otvoriti ti pivu i poslušati te. A onda je jednostavno umro. Kao da mu je dosadila cijela ta priča. Znaš, onda, kad mi se nisi javio ili izrazio sućut ili bilo što slično tome.
- Jesi zbog tog ljuta na mene?
- Ne, zašto bi bila ljuta? Zato što si jednostavno odlučio nestati iz mog života, odlučio da više ne postojim, ignorirao sve moje pozive i bježao od mene po faksu? I onda se pojaviš nakon kolko, dvanaest godina, šarmiraš moju mamu u njenoj kuhinji, praviš se da je vrijeme stalo i samo nastaviš razgovor tamo gdje smo stali. Zbog toga?- zasuje ga bujicom riječi, izbjegavajući njegov pogled.
- Mare, ja, onaj, nisam moga, Andrea je bila...
- Ma boli me briga šta je ona bila, ona je uvijek u našim životima! Šta je bila?- Marina ga pogleda ravno u oči.
Piljio je u stol i okretao upaljač među prstima jednolično čekajući da dotakne drvenu površinu stola.
- Šta je bila?- Marina će nestrpljivo.
- Bila je taman izgubila dite – ravnodušnim će tonom glasa - tako da ti nisam baš bi od neke utjehe onda.
- Mislave, oprosti, nisam znala, ja...
- Nema veze, preboljeli smo to.
Šutjeli su. Jedini zvuk koji je probijao debeli zid tišine između njih bio je onaj upaljač što je ritmički udarao o drvenu površinu.
- Ideš sa mnom? Nešto ti moram pokazat – Marina odjednom prekine tišinu i ustane, ne pričekavši odgovor.
- Idem samo tren na WC.
- Dobro, čekam te na ulici – odgovori mu, ustane i krene preko velikog dvorišta, a sjećanja opet navru.
***
- Vodi me kući. - otvorio je oči i suho promrmljao podižući otežalu ruku u uzaludnom pokušaju da iščupa infuziju iz nabrekle podlaktice prošarane ljubičastim modricama.
Mama ju je nazvala jutros i rekla da je Stari u bolnici. Već se dva dana ponašao čudno, ustajao noću, hodao po kući, vikao i pričao besmislice. Kad ga je ujutro našla kako se penje na kuhinjski stolac i kroz prozor pokušava pobjeći iz kuće – pozvala je hitnu. Mlada i ljubazna doktorica sve joj je objasnila. Bolest je u potpunosti zahvatila jetru. S obzirom da nije dolazio na terapiju i nije se liječio, bilo je pitanje dana kad će se ovo dogoditi. Jednostavna- jetra je otkazivala, a s njome i - mozak.
- Renata... hoću kući.
Marina je sjedila kraj željeznog bolničkog kreveta u sumornoj žuto obojanoj bolničkoj sobi na internom odjelu karlovačke bolnice i piljila u izmoždeno tijelo izvaljeno na krevet par centimetara do nje. Debelu tišinu obavijenu teškim mirisom lijekova prekidali su samo bolni jecaji bolesnika u krevetu do.
- Tata, nije Renata. To sam ja, Marina - nježno ga primi za lice i okrene mu glavu prema sebi, ali susret sa velikim zelenim očima donese ogromnu prazninu koja se zarije u njezinu dušu poput mača. Odjednom joj se učini da je u pozadini tupog pogleda bljesnula jedna iskra i na trenutak pomisli da ju je prepoznao:
- Jel znaš ko sam ja? - upita ga s nadom.
- Znam ko si ti. Ti ćeš me odvest kući. I podigne ruku crnim kožnim remenom zavezanu za željezni krevet – Molim te, odveži me.
***
- Ajmo - Mislav ju prene iz razmišljanja.
- Ajmo – Marina ga primi pod ruku i krenu niz ulicu, prema Kupi.
23.05.2017. u 19:03 | 2 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
<
Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.
- Eeej, di ste komadi –Ines uleti u stan, zalupi ulaznim vratima i zamišljeno krene prema dnevnoj sobi, jednim pokretom ruke zbacujući sa sebe laganu jaknicu i torbu.
– Kaj se tebi dogodilo? - zastane zabezeknuto ugledavši Marininu pozu - izvaljena na kauč, okretala je TV programe i buljila u prazno, drugom rukom tražeći preostale mrvice čipsa od paprike u vrećici nehajno odbačenoj na kauč.
- Ma ništa – uzdahne Marina ispod glasa i strpa još jednu mrvicu čipsa u usta – Samo to šta nemam nikog, niko me ne voli i ...
- A da se probaš skinut iz te jezive pidžame, možda bi te neko i primijetio? - prekine ju Ines.
- Išla sam obući traperice, al nisam ih mogla zakopčati - zacvili Marina.
- O moj Bože – Ines okrene očima - čips od paprike, samosažaljevanje i ne mogu zakopčat traperice koja sam nosila u osnovnoj školi spika - PMS – zaključi.
– Ne brini, ja te volim. Kad imaš faks?
- U dvanaest imam seminar iz metodike. Taman sam se krenula istuširat.
- Slušaj – Ines strpljivo sjedne na kauč do prijateljice i obzirno digne praznu vrećicu - Ti odi oprat kosu, a ja ću nam skuhat kavu i iskopat neku čokoladu i tugovat ćemo zajedno.
Taman sam u tvom filmu.
- Šta je bilo s Nikom?
- Sranje. Pričat ću ti. Ajde po tuš - Ines ustane i odlučno povuče prijateljicu za ruku.
- Nema bediranja, znaš koji je naš moto - ako ništa drugo...
- Da, da, znam... bar još nismo digle kredit - nastavi Marina u isti glas s prijateljicom i preko volje se uputi prema kupaonici. Ines bi i mrtvaca natjerala da ustane s kreveta i nasmije se. Imala je dara za oraspoložiti ljude, moralo joj se priznati.
- Ako dođe Miki, otvori mu vrata, trebam mu dati lovu za stanarinu - doda još Marina i zaokrene prema maloj kupaonici, a Ines se u kuhinjici baci u potragu za čokoladom. Potraga je bila uzaludna - plišani hamburger pakosno joj se cerio iz hladnjaka.
– Marina, idem u dućan, nema ništa slatko, a nemam više ni pljugi. Za pet sam nazad! – prodere se prema kupaonici i zaleti prema ulaznim vratima. Otvorivši ih, ugleda niskog muškarca prosijede crne kose i živih tamnosmeđih očiju kako pruža prst prema zvonu. Ispod pomno njegovane bradice odjednom mu zatitra lagan smiješak. Odmjeri Ines od glave do pete pa pogled zaustavi na dekolteu.
- Hohoho, kakvo lijepo iznenađenje – nepoznati muškarac krene prema njoj ne mičući pogled od poprsja i pružajući obje ruke prema njezinim ramenima.
Ines ustukne pred iznenadnim naletom energije što je isijavala iz ovog smiješnog čovječuljaka i zakorakne unazad. Iznova se nađe u mračnom predsoblju koje odjednom zapahne snažan miris muškog parfema pomiješan s mirisom cigareta.
- A tko biste vi mogli biti, mlada damo? – Miki joj se približavao. Desnom ju rukom uhvati za dlan, a lijevom pokuša obujmiti oko ramena.
- Ja bih mogla biti Ines, a Vi bi mogli maknut te prljave šape s mene ak ne želite da Vam...
- Miki, daj makni se od nje, već smo ti rekle da ne smiješ nikog pipati – spas se pojavi iz kupaonice kose zamotane u turban.
- Ines - Miki, Miki - Ines - automatski će Marina, usput štapićem čisteći desno uho.
Miki je i dalje blentavim pobledom blejao u Ines, ali pogled mu je sve više bježao prema Marininoj potkušulji.
- A Vi ste Miki, mogla sam i mislit - pogleda ga Ines ljutito i obrambeno prekriži ruke na prsima.
- Možemo na ti? - odgovori joj Miki i ne pričekavši odgovor uđe u dnevnu sobu, baci par navodno zainteresiranih pogleda po namještaju i iz jakne izvuče ljubičasto omotanu čokoladu - Evo, cure, ovo je za vas.
- Mmm, hvala ti.. Nisi trebao - Marina će.
– Ma, sitnica. Nego, šta je ono trebalo popravit? – Miki se počeše po glavi i pogleda oko sebe.
- Šta je trebalo popravit!? – Marina se ljutito okrene prema njemu kidajući nesmiljeno ljubičasti celofan.
- Pa vešmašinu, sudoper, da i ne spominjem novi TV koji si nam obećao donijeti.
Izgledala je doista prijeteće naginjući se prema Mikiju, za glavu veća od njega, nekako kao majka koja viče na sinčića jer je loptom razbio vazu na vitrini.
- Ma vidi je, to volim, kad se ženska raspali! Popravit će Miki sve, bez brige! – ozari se Miki, nabaci svoj najšarmantniji osmijeh i odjednom ju obujmi oko struka – Znaš, nikad ti to nisam rekao, ali ja imam razvijene očinske instinkte prema tebi.
- Hah – posprdno će Ines s kauča.
- A gdje ste ovu ljepoticu našli? – Miki mahne glavom prema drugom dijelu sobe i obrati se Ines još uvijek ne ispuštajući svoj plijen iz zagrljaja - Maco, na kojem ti fakultetu studiraš?
- Kako molim? Gdje studiram? - Ines se prijeteće pridigne s kauča - Na Mačjem fakultetu.
- Stvarno je vatrena. – Miki se obrati Marini kao da Ines i nije u prostoriji.
- Slušajte, gospodine Miki...
- Dobro, dobro, svako u svoj kut sobe – brzo će Marina, vidjevši da Inesin fitilj postaje sve kraći, a situacija zapaljiva - ja ću skuhat kavu, lijepo ćemo popričati, ti ćeš nazvati majstora i to je to - istrgne se iz Mikijevog očinskog zagrljaja, izvuče iz torbe novčanik i pruži mu bunt novčanica.
- Nemam vremena za kavu, moram dalje do grada – Miki pohlepno zgrabi novac, prebroji ga i spremi u prednji džep jakne koju je upravo oblačio na sebe. - Cure, ko treba prijevoz?
- Stvarno? Mogu s tobom do faksa? Samo pričekaj da osušim kosu- Marina će veselo. - Al nema pipanja ko zadnji put– zaprijeti mu prstom.
- Bit ću pristojan - Miki će pokorno i ne baš uvjerljivo. Uzvrpoljio se po stanu i htio krenuti. Potrošio je već previše vremena na jednom mjestu, pa bilo to i u stanu s dvije zgodne mlade studentice.
- Ajmo, mala požuri. Dok se ti središ, ja ću još malo popričati s ovom ljepoticom – osmjehne se i zavali na kauč preko puta Ines. Ljepotica zaokrene očima i očajnički strpa u usta kockicu Milka čokolade.
23.05.2017. u 18:45 | 0 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2014.
Dan je izgledao baš kao i onaj dan prije četiri godine kad je putovala u Karlovac nakon što su javili da je tata umro. Olovno i nepomično sivilo pomiješano s maglom koja je na ulazu u grad postajala sve gušća i kristalizirala se u vlagu koja podmuklo prolazi kroz sve slojeve odjeće i ulazi u kosti.
Zagrebačka hladnoća ni po čemu se nije mogla mjeriti s karlovačkom. Ova druga u sebi je uvijek nosila i težinu magle koja vas je primoravala da se stisnete što dublje u svoju jaknu. Marina baci jedan pogled na Ines, sklupčanu u suvozačkom sjedalu.
Ono malo sunca što je cijeli dan prodiralo kroz kišnu zavjesu nestalo je ulaskom u grad. Putovale su zapravo u malo mjesto kraj Karlovca, nekoliko kilometara udaljeno od Marinine kuće.
Nije nikada upoznala Josipa, Tamarinog muža, ali znala je da bio iz okolice Karlovca. Josipovi roditelji, iako su cijeli život proveli u Njemačkoj kao uostalom i Josip, željeli su da bude pokopan u njihovom rodnom mjestu, objasnila joj je Tamara kad su se jučer čule telefonom.
- Zakaj je u ovom gradu uvijek tak jebeno hladno? Daj pojačaj grijanje! I muziku -izgovori Ines u jednom dahu, a u drugom pojača radio i grijanje i pogled opet uperi kroz prozor.
Grbavu i izlizanu cestu uokvirivale su s obje strane oronule kućice sa zaostalim rupama od gelerskih krhotina, utisnutih, poput ožiljaka od starih rana, u oguljene fasade. Karlovac kao da je zapeo u vihornom ratnom vremenu od prije dvadesetak godina. Prije oksidiranog željeznog mosta koji je spajao predgrađe s centrom grada skrenule su desno i nastavile uz obalu Kupe. Ogroman, grafitima išaran betonski zid koji je prigradsko naselje, u kojem je Marina odrasla, trebao štititi od poplave, zaklanjao je pogled na nabujalu prljavozelenu rijeku.
- Čekaj, zašto idemo prema tvojoj kući? - upita ju Ines.
- Pa tako nam je najbliže doći do njegovog sela, to je uz Kupu, gore prema Sloveniji.
Nakon još dva skretanja, praćene umornim pokretima rijeke koja je mjestimično provirivala iza išaranog betonskog zida, ušle su u Marininu ulicu.
Ulica je, izgledala identično kao u one davno prohujale dane njezinog djetinjstva, Široka cesta s jedne strane omeđena kućicama u nizu, a s druge vrtovima i nabujalom rijekom u tihom i jednoličnom pokretu.U daljini, ispred njih, nazirao se stari grad Dubovac. Nekada svakodnevna pozadina njezinog odrastanja, bajkoviti dvorac stajao je iznad Kupe, kao okamenjen u vremenu i, baš kao i sve kulise koje su pripadale djetinjstvu, stvarao idiličnu iluziju da je prije - sve nekako bilo ljepše. Ili barem jednostavnije. Prošla je kraj kuće bez da se osvrtanja. Znala je da u njoj sada nema nikoga. Nervozno je stisnula nogom paučicu gasa i brzo zaokrenula prema cesti za Sloveniju.
Pogled joj tek na trenutak zapne za sjenicu koja je provirivala iza obraštene živice.
- Nećeš stati? - upita ju Ines potpuno nezainteresirano.
- Ne, nema nikog doma, stara je na poslu.
- Hm -Ines će neodređeno, dohvati kutiju s cigaretama i odsutno se zabulji kroz prozor.
Ines je djelovala hladno, ali Marina je znala da u sebi kipi i vjerojatno cijelim putem smišlja što će reći Tamari, kojim će riječima prekinuti šutnju dugu dvanaest godina. Otkad su ušle na autocestu za Karlovac, sve skupa nije progovorila ni dvadesetak riječi.
- Čuj, jedna ti je već u pepeljari, nemoj mi auto zapalit... a uostalom, rekla si da smiješ pet dnevno, a ovo ti je danas već treća.
- Uf, sori – prene se Ines i ugasi čik u pepeljari.
- Gdje je ta njihova kuća? - rastreseno će, u pokušaju da odvrati misli od stvarne teme koja ih je obje mučila - Kako će izgledati susret s Tamarom nakon svih tih godina?
- Imamo još kilometar - dva - odgovori Marina.
Olovnosivi oblaci nasjeli su svom težinom na tamnozelena polja omeđena urednim bijelim kućicama ispred kojih su se pružala lijepo uređena ograđena dvorišta. Sivilo je samo još više naglašavalo smirenost i spokoj tamnozelene boje, tu i tamo prekinut uredno posloženim hrpama iscjepanih drva ili traktorom koji se crvenio u daljini.
- E, ovdje bi se trebalo preselit, ne bit u onoj ludnici od Zagreba - Ines će, gledajući zamišljeno kroz prozor.
- Da, pogotovo ti. Transportirali bi te u Vrapče nakon tri dana bez cvileža tramvajskih kočnica - podsmjehne joj se Marina.
- Mene? Ma daj, pa ja bi bila super za selo - Ines će uvrijeđeno.
- Koje to selo? Bol na Braču u sezoni, eventualno - nije odustajala Marina.
- Baš si krava. Nego, hoćeš mi, molim te, reć, kak je Tamara uopće završila u ovoj selendri? - ravnodušno će Ines, pogleda uperena kroz prozor prema poljima na kojima su u jednakim razmacima bile pravilno položene ogromne role sijena. Pred njima odjednom izroni žuta ploča s natpisom Hrnetić.
- Kolko sam ja shvatila, Tamara i on su cijelo vrijeme bili u Njemačkoj, ali njegovi su starci odavde. Cijeli su život proživjeli gore. Od prije deset godina su u penziji i vratili su se. A on je htio biti pokopan tu. Jučer sam ju zvala i rekla mi je još par stvari preko telefona.
- A šta mu je bilo? - Ines znatiželjno uperi pogled prema prijateljici.
- A šta misliš? Rak. Pluća. Kolko sam shvatila.
- Kad je uopće umro? Ne mogu vjerovat da nam nije ništa javila. Tipično za nju.
- Prošli tjedan, al čekali su kremiranje. Uostalom, mislim da to sad stvarno nije važno.
- Da, kod nje ništa nije važno.
Marina je usporila i pogledom prelijetala preko tamnozelenih metalnih pločica s kućnim brojevima koji su se kočoperili na gotovo bijelim i limunžutim fasadama.
- 134. Mislim da je ovo - odjednom čvršće stisne volan, uključi desni žmigavac i naglo skrene prema nedovršenoj kući bez fasade na tri etaže ispred koje je bilo desetak automobila i stane tik do metalik tamnozelenog Ford focusa zadarske registracije.
- Zadarska registracija, hm - začuđeno će.
- Još uvijek se palimo na Zadrane, a? - Ines će brzo.
- Ma ne, nego, gledam ko bi to mogao biti.
- Čuj, ovaj, kad smo već kod toga, nisam ti rekla... - neodlučno će Ines - Mislim, nisam ni mislila da će doć, pa ti zato nisam ni govorila, ovaj... Javila sam Mislavu, rekao je da će možda
doći, pa, možda je to njegov auto - napokon dovrši.
- Mislavu? - zabezeknuto će Marina - Zašto? Otkud ti njegov broj uopće?
- Šta se tak čudiš? Pa prijatelji smo na fejsu - nehajno će Ines kopajući po torbi u potrazi za rumenilom.
- Na fejsu? I to mi nikad nisi rekla?
- Da, na fejsu, znaš ono iz dvadesetiprvog stoljeća šta si ti ne želiš nabavit. Pa nema se tu šta za reć, ne?- objašnjavala je nanoseći velikom četkom kružnim pokretima rumenilo na obraze, istovremeno prateći svoj odraz u malom ogledalu unutar zlatne kutijice.
- Ma ziher nije ni došao - naglim pokretom ruke zaklopi kutijicu s rumenilom, otvori vrata i iziđe van, ostavivši prijateljicu da sjedi u autu.
- Ubit ću te ako je došao, majke mi, Ines. Mogla si mi nešto reći – pribere se Marina i dohvati torbu u paničnoj potrazi za nečim čime bi se mogla uljepšati. Nanese na usne malo ruža, u retrovizoru provjeri frizuru i iziđe iz auta tresnuvši vratima iz sve snage.
- Da, i kaj bi napravila? Na brzinu skinula pet kila, stavila minival i otišla na facelifting? - Ines se pokuša našaliti - Mislim, nije da trebaš napravit nekaj od tog - jedan pogled na Marinino uzrujano lice natjera ju da požuri prema ulazu i što prije pritisne maleno bijelo zvonce.
Čekale su svega nekoliko trenutaka. Masivna drvena vrata jednostavnog izgleda urešena samo jednim detaljem – minijaturnom zlatnom pločicom s natpisom Sabljarić, ubrzo se otvore. Na ulazu se pojavi bljedoputa ispijena brineta i njih se dvije odjednom nađu pred licem - u isto vrijeme bilo toliko bliskim i toliko stranim. Smeđa kosa padala je u valovima uokvirujući očito uplakano, ali pažljivo našminkano lice. Oko kapaka joj je izvirivala pokoja borica, ali njihova je prisutnost samo još više naglašavala neobičnu tamnu nijansu zelene boje njezinih očiju, koja je ovako, očišćena suzama, djelovala još bistrije.
Zastane, samo na trenutak iznenađeno, a onda se nasmije onim svojim suzdržanim osmijehom.
- Tamara - Marina ju zagrli - Moja sućut.
- Hvala. I hvala šta ste došle. Izgledate isto, niste ostarile ni dan – slagala je.
- I ti - odvrati Marina i dalje ju čvrsto grleći. I ona je lagala.
Tamara je djelovala još krhkije no inače, odjevena u crne svečane hlače i crnu čipkastu tuniku preko koje je ležerno prebacila mali crni sako. Kao i u svakoj dosad, i u ovoj je ulozi bila profinjena, elegantna i onako nekako, na samo sebi svojstven način, suzdržano lijepa, ali iscrpljenost je izbijala iz svake pore njezinog lica. Nježno se oslobodi Marininog zagrljaja i otvorenih ruku krene prema Ines, ali ova joj naglo pruži ruku i službeno izusti:
- Moja sućut.
Tamara ničim ne pokaže je li ju kosnula Inesina reakcija.
- Uđite, uđite – samo će kratko, pokušavajući zvučati vedro i opušteno.
Ušle su u tamno predsoblje kojim je dominiralo glomazno ogledalo u pozlaćenom baroknom okviru, dok je par goblena pejzažnih motiva u još zakučastijim okvirima krasilo suprotan zid. Predsoblje je vodilo u slabo osvijetljenu dnevnu sobu prepunu gostiju. U prostoriji je vladao onaj suzdržani prigušeni žamor karakterističan za pogrebe.
Ljudi su pričali ispod glasa, podsvjesno prožeti tinjajućim osjećajem krivnje što su živi i prigušenim osjećajem veselja što je to ipak tako, i pokušavali se u tom procijepu držati što dostojanstvenije. Tiho i suspregnuto mrmorenje ljudskih glasova tu i tamo prekine tek pokoji jecaj majke, ili već neke tetke ili strine koja se tomu pridružila, što iz stvarnog osjećaja tuge, što iz solidarnosti, a ponajviše ipak iz običaja.
- Uđite, dajte mi jakne – Tamara ih lagano rukom gurne dublje u sumornu utrobu kuće i, vješajući im jakne na pretrpanu starinsku vješalicu, izgovori:
- Ovaj, Marina, znaš ko je tu?
U trenutku kad je to izustila, Marina preko cijele sobe ugleda visokog muškarca tamnosmeđe, ponekom sjedinom prošarane kose, okruženog s nekoliko starijih žena koje su sa zanimanjem slušale što je pričao. U jednoj je ruci je držao čašu s nekim žestokim pićem, a u drugoj neupaljenu cigaretu.
- Znam - odvrati joj Marina. On ju spazi, nasmiješi se i neznatno podigne čašu.
Marina mu uzvrati nervoznim osmijehom.
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.
Utorak je osvanuo prekrasan – sunčan, nebeski modar i pomalo vjetrovit. Sedmica je na Savskom okretištu izbacila gomilu studenata koji su se u hrpi kretali prema studentskom domu.
Niko će sigurno kasniti, pomisli Ines krećući se u usporenom i opuštenom ritmu veće grupe studenata što su se ležerno vukli prema ulazu u studentski dom. Bila je to jedna od rijetkih osobina koja im je bila zajednička – kašnjenje. U svemu su se ostalom još od malih nogu dijametralno razlikovali. Nije htjela dopustiti mislima da ju ponesu u prošlost, odmahne odlučno glavom i prođe kroz ulazna vrata iznad kojih je na velikoj željeznoj ploči pisalo „Studentski dom Stjepan Radić", među studentima poznatiji kao – Sava.
Sava je, kao i obično, odisala nekom pozitivnom atmosferom, pogotovo ovako rano ujutro, okupana sunčanim zrakama i prožeta hrpicama mladih ljudi koji su išli prema menzi ili na predavanja, i djelovali bezbrižno potpuno nesvjesni životne realnosti izvan željezne ograde svog studentskog geta. Prošla je brzinski kraj devetog paviljona, krajičkom oka pogledavši ima li tragova života iza trećeg prozora na drugom katu - Antinog prozora - ali, ne vidjevši ništa, krene dalje usput se skoro zabivši u nekog visokog crnokosog dečka koji je u ruci nosio savinutu skriptu i kretao se prema izlazu.
- Sori – mehanički će, ne podižući pogled, ali, pogledavši ga bolje, ugleda pred sobom poznato lice.
- Ej, Mate, nisam te vidjela, oprosti!
- Ej, Ines, šta ima, kako je?
Pružio joj je ruku – bio je zgodan i visok, kratke crne razbarušene kose, odjeven u kožnu jaknu ispod koje se nazirala obična bijela majica i nekoliko zrnaca drvene krunice obješene oko vrata. Izblijedjele traperice i bijele najkice savršeno su se uklapale u izgled Hercegovca koji živi na Savi, studira ekonomiju, ispija kave u Roku i nedjeljom ide na misu na Knežiju poslije koje – opet ispija kave u Roku.
Mate je bio Jerin cimer i tu je otprilike počinjala i prestajala svaka poveznica između njega, Nike i Jere. Nikako joj nije bilo jasno kako je uopće upao u taj raj opijata i alkohola, nikada ga nije vidjela ni da je zapalio cigaretu, a kamoli nešto jače.
- Onaj... Niko ti je noćas prespava kod nas, znaš. Nisam ti baš siguran da je to dobro. Mislim, meni ne smeta, ali nji dva u kombinaciji... Nego, jesi za neko piće, kavu?
- Nejdeš na predavanje?
- Ma jesam, ali itako sam već okasnio – nasmiješi se šarmantno.
Bio je sladak, na neki svoj štreberski način, ali za njezin ukus svakako pomalo običan i stereotipan. Bilo kako bilo, uopće ga nije doživljavala. Isto se baš ne bi moglo reći za njega, pa mu je tako i ovoga puta, kad je na ulazu u Savu uočio poznato lelujanje jarkocrvenih kovrča, srce za nijansu snažnije zakucalo.
- Hvala, stvarno ne mogu, Niko me već čeka. Moram ići vidjeti šta je s njim. Vidimo se, Mate.
- Ništa, drugi put - zvučao je razočarano.
Ines mu mahne i krene dalje prema trećem paviljonu pogledom bezuspješno tražeći jedno poznato lice. Zamaknuvši prolazom između drugog i trećeg paviljona, ugleda brata kako sjedi na naslonu klupice i puši.
Bila je na nekoliko koraka od njega, a on okrene glavu, brzo ju pogleda i spusti pogled prema tlu. Na prvi se pogled ni po čemu ne bi moglo zaključiti da su brat i sestra. Za razliku od Ines, koja je svojim porculanskim licem i vatrenocrvenim kovrčama privlačila pozornost gdje god se zatekla, Niko je bio jedan od onih tipova kojeg na tulumu jednostavno nikada ne biste zamijetili
. Mršave građe, srednje visine i kratko ošišane, vojničke frizure, u uskim sivomaslinastim vojničkim hlačama i gojzericama, podsjećao je više na nekog bedblubojsa iz Dubrave, nego na dobrog maminog dečka s Dobrog Dola.
- Ej, buraz – krene prema njemu i zagrli ga.
- Ej – odvrati joj Niko i nespretno se pokuša izvući iz zagrljaja, ne dižući se s klupe.
- Jesi nešto jeo? - Ines sjedne do njega.
- Ma jesam, bio sam s Jerom u menzi.
- Imaš love? - Ines se popne na naslon i sjedne kraj njega, spusti torbu na koljena i čvrsto ju obujmi.
- A ono, imam neš sitno.. Kak si ti? - pogleda ju ispod oka, još uvijek pognute glave.
- Ajde nemoj mijenjat temu, molim te. Jesi čist?
- Jesam, čist sam. Šta je ovo, gestapo ispitivanje? Ne zanima te slučajno šta sam prošo tamo?
- Ne, ne zanima me - Ines će odriješito i nervozno počne kopati po torbi - Te priče možeš prodavat staroj, mene zanima samo jesi čist i koliko dugo ćeš bit čist jer ćeš ovako staru otjerat u grob. Na rubu je živaca, znaš. Uopće ne spava, ne jede ništa, samo puši jednu za drugom. Mislim, stvarn one kužim kak si mog... - bila je sve ljuća.
- Gle, sister, ak si mi došla držati predavanje, zajebi spiku – Niko odjednom skoči s klupe.
-Dobro, dobro, neću, sjedni. Sori, ali ljuta sam ko pas na tebe. Reci šta je bilo. - Ines otpuhne i iz torbe rastreseno izvuče kutiju cigareta.
Šutio je kojih pola minute i pušio. Bila je to još jedna stvar u kojoj su se razlikovali. Suprotno Ines koja je u ljutnji počela nalikovati gutačici vatre, on bi se jednostavno uvukao u svoju ljušturu i - zašutio. Napokon, uvuče dim i progovori:
- A šta da ti kažem, lagano ispiranje mozga. Nisam ja to mogo, mislim, OK su oni i sve to, al kužiš ono, misa ujutro, molitva popodne, molitva navečer, a između toga rad, red i disciplina. Nema tu spike, ničeg, kužiš, ora et labora i likovi koji pričaju da ih je Isus spasio, a ja to nisam osjetio.
- Možda bi osjetio da si ostao koji dan dulje. - prekine ga sestra - To je tvoj problem, nikad za ništa nisi imao strpljenja.
- Rekla si da mi nećeš solit pamet, za to sam mogao otić kod stare- ljutito će joj brat.
- Aha, ziher. Vrata su za tebe zaključana, stari moj. Rekla je da je gotovo, snalazi se sam. Ovaj put je fakat popizdila. Jesi joj se javio uopće?
- Jesam, poklopila mi je slušalicu i rekla da ne dolazim dok ne odradim komunu i budem čist. Totalno je luda. A Tamara? Di je Tamara? - na trenutak zastane - Jel zna da sam vani?
- Zna. Rekla je da će ti se javit – Ines mu slaže pogleda uprta u pod i brzo promijeni temu.
- I kak si pobjego?
- Ma nisam pobjego. Rekao sam da ne mogu više, onda su mi dva dana ispirali mozak s pričama, vidjeli su da ne ide, stavili su me u neki kombi, dva fratra, i odvezli u neku pripizdinu, kraj nekog kamenoloma,. Dali mi dvadeset maraka i rekli da se snađem.
- Kako si došao do Zagreba?
- Ustopao sam nekog tipa. Odvezao me do Imotskog, tamo sam uzeo bus do Splita, tolko sam imo love i evo – sad sam tu.
Pogleda ju odjednom molećivo i dječje upitno, očekujući od nje da, kako zna i umije, riješi situaciju, baš kao nekad - da mu s prljavog poda podigne i obriše sladoled na štapiću ili kod mame preuzme krivnju za njegova razderana koljena.
- I kaj sad? Kaj ćeš sad? - Ines baci čik na klupicu i ugasi ga jednim odriješitim pokretom tenisice.
Tišina. Potrajala je sigurno minutu. Tišina iz koje nije mogla zaključiti što se kuha u njegovoj glavi. Tišina koju je prekidao samo zvuk uvlačenja dima iz njegove dogorjele cigarete i kreštanje vrana što su se hrpimice skupljale u gnijezdima iznad njihovih glava. Ines se sjeti kako je Tamara koja je vječno imala neka opravdanja zašto ne može učiti za ispit, dok su ona i Marina živjele na Savi, uvijek pričala da na Savi ne može štrebatii zbog glupih vrana. Ines se nesvjesno se nasmije toj misli.
- Kaj se smiješ? Meni? - nervozno će Niko.
- Ma ne, sjetila sam se neke gluposti.
- Znaš šta je najsmješnije od svega? Vidiš ona dva lika tamo? – Niko požutjelim kažiprstom pokaže prema klupici dva metra od njih koju su zauzela dvojica od svojih četrdesetak godina. Jedan je sjedio na klupi prekriženih nogu i ruku razvaljenih preko cijelog pohabanog drvenog naslona, s pivom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, a drugi je stajao kraj njega i nešto mu žustro objašnjavao, radeći lijevom rukom kružne pokrete i prolijevajući pritom svako malo pivu iz boce.
- Kaj s njima? – Ines ga upitno pogleda.
- Odlučiš se skinut, odeš u komunu, vratiš se i nađeš ista dva lika koji sjede na istoj klupici gdje su bili i kad si otišao. Ništa se za njih nije promijenilo - povuče dim - To me rasturilo, kužiš.
- Pitaš me - kaj sa? Ne znam kaj sad, al neću bit ko oni, kužiš, neću bit kroner s klupice. Ne treba mi komuna, skinut ću se sam – Niko pljune sa strane.
- Da, al nije ti pametno da se vucaraš sa starom ekipom – Ines autoritativno prekriži ruke na prsima osjetivši se na trenutak kao da opet imaju šest i sedam godina i stoje ispred zgrade, a ona ga brani od ekipe koja mu želi oteti loptu.
- Pa ni neću, to sam ti htio i reći - zastane na trenutak – Odlazim.
- Kamo? - ravnodušno će Ines, uopće se ne zabrinuvši.
Niko je, naime, svako malo donosio neke radikalne odluke, nešto mijenjao ili nekamo odlazio – samo, najčešće su te odluke zaživjele isključivo u njegovoj glavi.
- Ne znam, negdje van, na brod. Jere ima neku vezu, stari mu plovi već dugo. Pokušat će me ubacit, al za to moram bit čist.
- Buraz, ajmo na kavu. Sister časti, hladno mi je - Ines skoči s klupe.
- Kaj, ne vjeruješ mi, misliš da nisam sposoban bit čist? - u glasu mu se miješala ljutnja i povrijeđenost.
- Vjerujem – slaže mu sestra – Ajmo na kavu, smrznut ću se.
- Samo nemoj u Roko, molim te. Povraćat ću od one muzike - Niko skoči za njom.
- Da, al imaju najzgodnije konobare. - molećivo ga pogleda, a on okrene očima i zavrti glavom lijevo-desno.
Primila ga je pod ruku i krenuli su prema kompleksu kafića s druge strane ceste. Kako su bili sve bliže klupi koju su zauzela ona dva muškarca, jasnije se razabirao glas onog što je sve uživljenije nešto lamentirao:
- Uglavnom, kaže meni žena jučer. „Pička ti materina, pa ti si stvarno posijedil...“ - ispijen i pogrbljen muškarac u prljavim svjetloplavim trapericama odjednom spazi poznatu priliku kako se kreće prema njemu.
- Ooo, Niks, pa di si ti! – pruži Niki ruku.
- Kaj, stari, čul sam da su te zbuksali u komunu, jebem ti mater, u, oprostite gospodična - tetralno se nakloni. - Daj sjedi s nama. Imaš pljugu možda?
Niko mu pruži kutiju:
– E, Crni, uzmi – a ovaj jednim spretnim pokretom ruke iz kutije izvuče dvije cigarete.
- Fala ti, stari. Čuj, baš pričam frendu o ovoj teoriji urote i masonima. Jebote, to je svud oko nas – cigaretom iscrta oko sebe zamišljeni krug i pritom lagano posrne.
Ines se okrene u smjeru Roka i povuče Niku za rukav, a lik mu konspirativno šapne:
– Kaj ti je to pička, a? Dobra je mala.
- Kaj je Vamas, ja sam mu sestra! – Ines okrene očima i povuče brata jače za rukav.
- Gospodična, fakat se ispričavam – Crni se tetralno nakloni i pokuša ju uhvatiti za ruku, al ne uspjevši, nadlanicom je prijateljski odvali po ramenu:
- Sori, uopće nisam videl, al da, sad kad pogledam, imate isti osmeh – profrflja i zapali cigaretu.
- Nego, Niks, povuče ga prema sebi i obrati mu se ispod glasa - večeras smo na istom mjestu, ništa posebno, stara ekipa, kužiš? Malo za dobra stara vremena, kad si se već odlučil skinut i to. Kaj veliš, buraz?
Ines ga snažno povuče:
– Idemo! Ne misliš se valjda nalazit s ovim idiotima – prošapće mu.
- Ma daj, kaj ti je – Niko će brzo.
Ines ga sumnjičavo pogleda.
- Gospodična, moj naklon, ljubim ruke – Crni je uspije uhvatiti za ruku i u nadlanicu utisnuti mokri poljubac - I sori još jednom, stvarno nisam niš loše mislil.
Ines nabaci kiseli osmijeh kriomice obrisavši nadlanicu o traperice.
Crni je imao pravo. Osmijeh im je doista bio isti.
19.05.2017. u 18:56 | 5 Komentara | Print | # | ^
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb
Padala je lagana kiša, ona sitna i dosadna, pomiješana s natruhama sunca koje su se tek tu i tamo sramežljivo pojavljivale iza Sljemena. Topao i zagušljiv zrak što je isparavao iz asfalta i u sebi nosio slatkast i opor miris benzina penjao se, prožet zaglušujućom bukom automobila, kroz mali dio otvorenih prozora zbornice na drugom katu novozagrebačke gimnazije.
Marina se bedrima naslonila na izbočenu betonsku klupicu ispod prozora i buljila prema sljemenskom vrhu s kojeg se cijedio snijeg. Prstom desne ruke pratila je kišnu kapljicu što je klizila po prljavom prozoru i čekala da Ines odgovori na poziv. Uporno ju je pokušavala dobiti već cijelo jutro i veći dio jučerašnjeg popodneva. Ines je bila još upornija u ignoriranju njezinih poziva.
Tamara je to uvijek zvala zagrebačkom kišom, prisjeti se Marina odjednom i na trenutak odluta mislima ali, bacivši pogled na sat, shvati da je do zvona ostalo još tri minute pa dohvati mobitel pa napiše poruku:
Molim te javi se da znam hoćeš li ići na pogreb ili ne. M.
Odmakne se od prljavog prozora, približi se svom mjestu za stolom i pregleda na brzinu papire za idući sat. Učini joj se apsurdnim i smiješnim uvjeravati učenike u važnost podjele riječi na morfe i alomorfe, a njezine nimalo motivirajuće misli prekine oštar zvuk zvona.
Profesori odjednom nahrupe u oveću prostoriju kojim je dominirao veliki ljubičasti ovalni stol mjestimično nakrcan kojekakvim papirima, ovlaš bačenim torbama, nabacanim kemijskim olovkama koje mahom nisu radile, starim ispričnicama i pokojom bananom ili mandarinom. Zbornica u trenutku zabruji kao mravinjak - jedni su kopirali, drugi su tražili ključeve, treći su prevrtali papire, četvrti pak na vratima razgovarali s učenicima.
Tu kakofoniju ljudskih pokreta i glasova - trebalo je obaviti toliko toga u samo pet minuta - pojačavalo je uzastopno otvaranje i zatvaranje vrata koja su u ovu prenatrpanu ljudsku košnicu propuštala buku učeničkih glasova s hodnika. Činilo se kako svaka osoba koja prođe kroz ta vrata ima nešto za reći:
- Profesorice Ban, jedna učenica vas treba!
- Vani čeka jedna mama, ko sad ima informacije?
ili
- Uf, treći razredi su jednostavno nemogući!
dok je jedna starija elegantna profesorica u jednakim razmacima ponavljala:
- Kolegice, vrata zatvorite, propuh je!
Čovjek bi pomislio kako je tom metežu nemoguće stati na kraj, ali sa zvukom zvona profesori su se, jedan po jedan, kao u onom Pavlovljevom ekperimentu, počeli dizati sa svojih mjesta – zvono je, kao u kazalištu, označilo da je vrijeme za izlazak pred publiku.
Oni mlađi sad su uglavnom panično tražili ključeve od neke učionice - Ima ko ključ od 309? - jer su ključevi počesto bili u džepu nekog od rastresenijih profesora. Oni stariji i dalje su mrtvohladno sjedili i pravili se da nisu čuli zvono, pokušavajući ukrasti još koju minuticu od sata, a oni malo ambiciozniji u zadnji su tren pokušavali iskopirati još pedeset nastavnih listića koji im trebaju baš za ovaj sat.
Profesorica Marina Mandić zauzela je u ovim svakodnevnim zborničkim ritualima neku zlatnu sredinu. Sa zvukom zvona lagano se približi stolu i utješno nasmiješi kolegici koja uzdahne:
- Uf, još jedan – i krene održati sat. I ona je imala još jedan. Doduše, u 3.f, najtežem razredu s kojim je radila, ali jedan je ipak jedan.
Za svaki slučaj prije odlaska u učionicu pogleda još jednom na mobitel. Na ekranu je svijetlila poruka:
Idem s tobom. Pokupi me kod Lisinskog. Javi kad.
12 i 15 - napiše na brzinu, spremi mobitel u džep, pronađe u džepu ključ i krene prema učionici 304.
19.05.2017. u 18:56 | 1 Komentara | Print | # | ^
PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.
Portafon je zazvonio baš u trenutku kad je Tamara završila s lijevim okom te prešla na uljepšavanje obraza. Zvuk ju prepadne pa nehotice sruši rumenilo što je stajalo na odebljoj kopiranoj skripti. Promrmlja neku psovku i otvori vrata.
- Book, di ste komadi!? – Ines će veselo, kao i obično, uleti u stan i zbaci sa sebe jaknu.
- Sama sam, Marina je otišla trčat - odvrati Tamara.
- Ma znam, vidla sam ju, zbigecana od glave do pete. Bit će da će Lijepi trčati iz drugog smjera, ha?
- Aha, al samo joj ga spomeni, pa će ti reći da joj on dođe nešto ko brat – odvrati Tamara, još uvijek usredotočena na svoje obraze.
- Imate kaj za jest? – Ines se uputi se prema kuhinjici, otvori hladnjak i ugleda poznat prizor – jedan osamljeni plišani hamburger, pola boce votke i sasušeni limun u vratima.
– Majko mila, daj si kupite nekaj za jest, fakat niste normalne s tim hamburgerom! - iznervirano tresne vratima hladnjaka.
Plišani hamburger je u hladnjaku završio iz zezancije na nekom rođendanskom tulumu i otad je stajao tamo kao podsjetnik na mnogobrojne kalorije koje su napadale iz svakoga kuta. Ines otvori par rasklimanih tamnozelenih ormarića iznad sudopera te, našavši samo staklenku kave, odustane od potrage za hranom i posegne za džezvom.
- Hoćeš kavu?
- Ne, sad smo popile.
- Nego, kad smo kod brata, jesi se čula s Nikom? – nasloni se na dovratak i pogleda prema Tamari koja je upravo ustajala i spremala svoju kozmetičku torbicu.
- Kako to misliš, jesan se čula s njim? Pa znaš da nemaju kontakt telefonom, bar ne prvih mjesec dana.
- Tamara, znaš da sam ti dala broj lika preko kojeg ga možeš dobiti, ne kužim...
- Ne, nisam se čula, zašto me to pitaš? - odreže joj Tamara, prtljajući po šminki i ne dižući pogled od stola.
- Zašto te pitam? Ne kužim. Kaj se praviš luda? Možda zato šta ti je to dečko i u komuni je, halo? - ruku i dalje prekriženih na prsima, Ines zaokrene očima i u izrazu nevjerice, lagano zatrese glavom lijevo – desno.
- A šta ti mene prozivaš? Ka da je ne znan da ga moram nazvat. Uostalom, naša veza je naša stvar, nemoj se petljat. Gle, ne da mi se raspravljat, počinju mi Gilmorice - Tamara pojača zvuk na TV-u i zavali se na kauč piljeći u najavnu špicu.
Ines se okrene prema kuhinjici i shvati da je zaboravila na vodu koja je već krčkala na štednjaku.
Dovoljno je poznavala Tamaru da bi shvatila kako iz nje neće izvući ni riječ ako ona ne želi razgovarati, stoga odluči u kuhinjici pričekati Marinu. Dohvati ručku džezve da dovrši kavu i misli joj odlutaju prema Niki.
Niko, njezin godinu i pol mlađi brat bio je u komuni već dva tjedna. Ako ovaj puta ne uspije, staru će to jednostavno dotući. Mali Niko bio je mamin ljubimac i zvijezda obiteljskog cirkusa otkad je Ines znala za sebe. Što god je ona napravila nije moglo biti tako dobro kao ono što je napravio njezin ljubimac. Iako je, otkad je prvi puta prešla školski prag, bila uzorna učenica i pohađala sve moguće i nemoguće slobodne aktivnosti, nijedno njezino postignuće nekako nije bilo dovoljno dobro da bi ju stara pohvalila ili barem primijetila.
S druge strane, što god je mali Niko zgriješio, nije moglo biti toliko loše da se ne bi moglo opravdati. Bio je zvijezda i kad je gađao susjedovog psa praćkom i kad je mačkama vezao limenke za rep i kad je u drugom osnovne učiteljici odbrusio da je glupa - Niko je jednostavno bio takav. Činjenica što mu je s dvije godine dijagnosticiran dijabetes, nimalo nije odmogla u tome da postane mamino povlašteno derište. Niko Slatki - tako mu je tepala stara.
S druge strane, Ines je uporno i dosljedno gradila svoju karijeru dobre curice. Kako su godine prolazile, i dalje je nizala petice, bila predsjednica razreda, gutala knjige, učila svirati gitaru, ali, koliko god je stara bila slaba na Niku, toliko je proporcionalno bila gruba prema Ines, čiji je jedini grijeh bio taj što je, sa svojim prodornim plavim očima i riđim kovrčama neopisivo podsjećala na baku Anicu – maminu svekrvu.
Stvari su ipak postale malo manje simpatične kad je Niko Slatki s četrnaest prvi puta staroj maznuo auto ili kad je s petnaest došao kući mrtav pijan i ispovraćao se po skupocjenom tepihu. Stara ko stara, uvijek bi našla neku ispriku za njega, pogotovo pred Starim, što i nije bilo toliko teško jer njega manje – više nije ni bilo u toj slici.
Stari je, otkad je znala za sebe, non - stop visio po nekim putovanjima s kojih bi se vraćao mirišući na neke čudne, zagušljive parfeme i zamišljenog pogleda u očima, a kad bi i bio tu - najčešće bi Niku jednostavno izmlatio. Sa sedamnaest je Niko bio napušen svaki dan, s osamnaest je počeo brijati po partijima, a s devetnaest su ga, kad je u pet ujutro uletio staroj u sobu sa staklenim pogledom i hrpom bombona u džepu, prvi put natjerali na bolničko liječenje. Potrajalo je to tjedan dana, a ustrajnost i dosljednost pokazao je jedino u svakodnevnom cviljenju i plakanju. Mamica ga je ubrzo izvukla van.
Stari je u međuvremenu već bio nestao iz vidokruga. S jednog od onih svojih putovanja jednostavno se nije vratio. Bilo je to kad je Ines imala osamnaest, a Niko godinu manje. Jednostavno je skupio svoje kofere i ostavio ih da se sami, s rastrojenom starom, batrgaju sa životnim problemima. Tek tada je Niko Slatki zauzeo pravu ulogu u majčinom srcu – zamijenio je njezinog nesposobnog muža i – odjednom postao je glava obitelji.
Ines, čiji je izgled, kako je odrastala, sve više poprimao crte tatine obitelji nikako nije mogla shvatiti u čemu griješi i što može napraviti da ju zadovolji, aNiko se drogirao i opijao sve više, ne birajući sredsta.. Zazirao je jedino od igle, što je mogao zahvalit svakodnevnom pikanju od kad je znao za sebe.
Našla ga je jedno jutro, prije otprilike tri tjedna kako leži onesviješten pred vratima stana, pozvala hitnu i nakon dana provedenog u bolnici nagovorila da ovaj put pokušaju s komunom. U Međugorju je bio već dva tjedna.
***
Tresak ulaznih vrata te brz nalet hladnog zraka iz hodnika prekine Inesino sve sumornije raspoloženje i pred sobom ugleda prijateljicu koja tresne još jednom - ovaj puta vrećicom po stolu u dnevnoj sobi. - Uh!
- Nema Lijepog danas?- začuje pitanje iz kuhinjice. Ines je upravo rastakala kavu.
- Ma pusti me. Kreten! Baš me briga za njega – Marina se baci na kauč - Ima ga, al pogodi s kim majmun trči od danas.
- Hmmm...da pogodim – Ines se, obujmivši šalicu dlanovima, teatralno ramenom nasloni na dovratak. - Ima metaršezdesetosam, kratku smeđu kosu, iritantnu intelektualnu njušku i još iritantnije naočale s debelim crnim okvirima, nikad nije čula za ijekavicu i jednostavno je pre-slatka!
- Uh! glupača jedna! - Marina iz sve snage lupi šakom po plišanom tamnozelenom jastuku iz kojeg izleti oblak prašine tamo negdje iz osamedestpete, kad je Miki zadnji put prozračio krevetninu - Ne znam šta vidi u njoj! Mrzim Dalmatinke!
- E, pazi malo šta govoriš! - Tamara će, ne baš pretjerano uzrujano, jer su Gilmorice ipak zauzimale većinu njezine pažnje.
- Ma ti se ne računaš! – bijesno joj odgovori, skine majicu, baci ju nasred sobe i okomi se na nju. – Šta ti ne bi trebala početi učiti to građansko više? Uostalom, baš me briga, idem se tuširat.
- Ništa zato, glavu gore, trbuh unutra, prsa van! - Ines ju obodri s dovratka.
i odjednom, sjetivši se nečega, pljesne rukom po koljenu i na sav glas vikne prema kupaonici:
– E, kad smo već kod ljepotana, znate kog sam vidjela u SC-u jučer?
Odgovora na njezino pitanje nije bilo, pa nastavi dalje:
- Princa iz menze! Ajme, predivan je!
- Da? - Tamara se pridigne i pokaže interes za ovu temu jer su se na TV-u zavrtile reklame, ali upravo kad je htjela postaviti neko podpitanje, u džepu ljubičaste jakne na vješalici zazvoni mobitel. Ines izvadi mobitel i javi se, u mislima još uvijek zabavljena Princom.
- Ej, Jere! – pozdravi veselo Nikinog prijatelja sa Save. – Di si, šta ima?
Jere Zadranin, bio je jedan od najboljih Nikinih prijatelja. Studirao je strojarstvo kao i Niko i stanovao u trećem paviljonu na Savi. I Jere je vječito visio na rubu znanosti što se alkohola i opijata tiče, ali ipak je za razliku od Nike, posjedovao onu onu presudnu minimalnu dozu samokontrole.
- Molim? - Ines se naglo uozbilji i okrene prema kuhinjici.
– Kad? U kakvom je stanju? Dolazim tamo za pola sata.
Tamara je u međuvremenu ustala s kauča i stišala TV. Po djelićima razgovora koje je mogla načuti iz dnevne sobe shvati da se događa nešto ozbiljno i da je vezano uz Niku.
Ines poklopi mobitel i na trenutak zastane, sagnuvši glavu, i podboči ruke na bedrima. Osjetivši Tamarinu ruku na svom ramenu, iznenada tresne mobitel u zid iznad kauča i poviče:
- Jebem mu mater! Jebem mu mater!
- Ines, šta je bilo?
- Šta bi bilo? Ništa, baš ništa nije bilo – urlala je sve jače – Osim šta je kreten pobjego iz komune! Jebem mu mater! - sjedne na izlizanu smeđu fotelju što je stajala nasred sobe i zarije glavu među koljena. Tamara šutke s poda pokupi dijelove mobitela i ugasi TV.
PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb
Grički top označio je podne upravo u trenutku kad je pomno dotjerana niska žena jarkocrvene kovrčave kose uletjela na terasu prepunog kafića u Gajevoj ulici. Na zvuk topa se strese i začepi uši te pritom laktovima zamalo sruši pretrpanu tacnu konobara koji je upravo prolazio kraj nje.
Počne se smijati tako jako da joj ogromni srebrni kolutovi zaplešu oko ušiju, a nekoliko se ljudi okrene u njezinom smjeru.
Još uvijek to radi, pomisli Marina s dozom ljubomore i stisne se još više u svoj bezlični crni kaputić dok joj je Ines bacala zračne puse i sjedala za stol otkapčajući jaknu. Privlačila je pažnju gdje god da dođe, svjesno ili nesvjesno, uglavnom mušku. Marina se još nije uspjela ni snaći, a kamoli odvratiti pozdrav, a ova je već sjela za stol, zapalila cigaretu, usput bacila pogled na terasu te zadovoljno ustvrdila da je privukla poglede barem dvojice muškaraca.
- Bok, Ines.
- Bok. Kaj ima? Zašto si me zvala na kavu? Imam samo pola sata i moram se vratit u trgovinu, stigla nam je roba danas – nervozno otpuhne dim i lijevom rukom popravi drvenu jarkozelenu široku narukvicu na lijevoj ruci – Ti se sviđa? Mogu ti nabavit ak hoćeš.
- Koja ti je ovo cigareta danas?- oštro će Marina.
- Druga.
- Jesi mu rekla?
- Uh, ti baš znaš čovjeku pokvarit raspoloženje - Ines okrene očima, zavrti glavom lijevo -desno i nastavi nešto tišim glasom:
- Ne. Moram naći pravi trenutak. Znaš i sama kakva je situacija u zadnje vrijeme – dovršivši rečenicu, pogne glavu i ušuti.
Spustivši glavu Ines nesvjesno stavi desnu ruku na trbuh. Trbuščić se, iako je već zagazila u šesnaesti tjedan, jedva nazirao, ali upućeni promatrač mogao je primijetiti onaj prigušen sjaj u očima koji je beziznimno odavao početak blaženog stanja. Ipak, i ono malo što bi pažljivo oko moglo uočiti, ona je vješto skrivala širokim tunikama ili haljinama rezanim ispod grudi.
Odjednom ugasi dogorjelu cigaretu, i kao i uvijek kad bi razgovor za nju postao pretežak, naglo ga prebaci na drugu temu.
- Moram prestati skroz s ovim - gadljivo pogleda na cigaretu u svojoj ruci - Još ova kutija i gotovo.
Marina se na ove riječi samo zasmijulji. Ines je kutiju i pol dnevno trošila od svoje petnaeste.
- Čuj, ovaj, znaš kog je Goran sreo danas ujutro? - progovori Marina nešto tišim glasom, nagnuvši se prema prijateljici.
- Koga? - rastreseno će Ines, pogledom lutajući po terasi.
- Uglavnom, išao je iz Vitine škole, i odmah kraj bolnice je sr...
- Izvolite- konobar se došulja do stola i prekine ju usred rečenice.
- Kavu s mlijekom - ispali Ines - Hoćeš ti još nešto?
Marina jedva stigne odmahnuti glavom, a ova već kratkim pokretom ruke otpravi konobara i upita:
- Kog? Da pogodim. Princa iz Menze?
Na spomen Princa Marina se nasmiješi, ali se odmah uozbilji i napokon uspije izustiti:
- Tamaru.
- Tamaru? – Ines razočarano otpuhne dim – tvoju susjedu Tamaru? Pa nju vidite svaki dan. I kaj s tim?- nezainteresirano upita.
Marina duboko udahne, nasloni se nad stol i gotovo šapne:
- Ines, ne slušaš me. Sreo je Tamaru.
- Da, ču la sam - nisam glu pa – Ines se konspirativno nagne prema njoj – o ko joj Tamari pri čaš – nastavi slovkati.
- O našoj Tamari. Tamari s faksa.
Upravo u trenutku kad je Ines htjela nešto izustiti, mlađahni mršavi konobar lijeno se došeće do stola i nastane ona poznata konobarska tišina koja ima nevjerojatnu mogućnost prekida svakog razgovora. Trajala bi zapravo ni minutu i bila sasvim bezazlena, dok bi on spretnim ili manje spretnim pokretom ruke promijenio pepeljaru, prljavom truleksicom prebrisao stol i odložio kave, ali uvijek je sa sobom nosila dašak neke nelagode i činilo se, bez iznimke, da traje čitavu vječnost.
Konobar se napokon pokupi, ali Ines je i dalje šutjela.
- Ines, reci nešto.
- I šta mu je rekla? Je li opet pričala samo o sebi? Ili se sjetila da i mi postojimo?- napokon progovori, hladnim tonom pokušavajući prikriti iznenađenost.
- Pa, zapravo, ovaj put je imala opravdanje da priča o sebi. Umro joj je muž, Ines - Marina ovdje dramatično zastane i promotri prijateljicu, ali njezine su oči i dalje bile uperene u šalicu kave na stolu. Samo su nervozni pokreti tankih bijelih prstiju kojima je brisala trag ruža sa šalice odavali njezinu uzrujanost.
- Prošli tjedan je umro - nastavi Marina - Bio je dugo bolestan. Zadnjih par mjesec je bio u bolnici na Jordanovcu, Goran ju je tamo i sreo. Sprovod je sutra. U Karlovcu.
- Da, i? Kakve to veze ima s nama? - Ines podigne glavu i hladno ju pogleda.
- Pa možda bi trebale otići. Goran je uzeo njezin broj. Mislim, ne znam šta ti misliš o tome.
Ines ne odgovori ništa. Sjedila je nepomično piljeći onim svojim prodorno plavim očima u neku neodređenu točku u daljini, a njezino blijedo lice u isto joj se vrijeme učini i prelijepim i zastrašujućim. Snježnobijelo lice uokvireno nestašnim kovrčama, poput onog u porculanske lutkice, djelovalo je ili izrazito nježno ili izrazito okrutno, već ovisno o njezinom raspoloženju.
Stvarno se uzrujala, pomisli Marina, ali ne zbog pogleda na njezino zamrznuto lice, već zbog pogleda na pepeljaru na stolu. Ines je upravo iz kutije izvukla novu cigaretu, potpuno nesvjesna činjenice da jedna već dogorijeva u pepeljari.
- Sad me plašiš, reci nešto - tiho će Marina.
- Moram gibat - Ines će kratko i cigaretu vrati natrag.
- Ines... - zausti Marina, ali ova ustane, baci na stol dvadeset kuna i odšeta iz kafića ostavivši prijateljicu da začuđeno promatra kako se njezina crvena kožna jakna lagano gubi u gomili u svih nijansi bež boje pomno i jednolično dotjeranih Zagrepčanki sve dok riđe kovrče nisu zamaknule iza ugla Gajeve. 17.05.2017. u 11:36 | 0 Komentara | Print | # | ^
PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.
Jutro je bilo tmurno i vjetrovito, jedno od onih uobičajenih oblačnih zagrebačkih jutara koje je stalno prijetilo kišom, a sivilo se savršeno stapalo s velikim kompleksom bijelo – ciglastih zgrada, prvih uz nasip. Savica je među Zagrepčanima zadnjih godina, ponajviše zbog učestalih samoubojstava u tom dijelu grada, stekla nezahvalnu reputaciju najdepresivnijeg zagrebačkog kvarta, ali Marini i Tamari nikako u glavu nije ulazilo zašto. Za njih je Savica bila najbolji kvart u Zagrebu, a moguće i u svemiru.
Stan u suterenu s jednim ogromnim prozorom koji je donjom polovicom gledao na podnožje zgrade u kojem su se nalazile garaže, a gornjom na plato i mnogobrojne ljudske noge što su svakodnevno onuda prolazile, bio je neatraktivna rupčaga, ali, zato je Krešo, bivši profesionalni veslač i vlasnik stana, bio - više nego atraktivan.
Živjele su ovdje već nekoliko mjeseci, nakon što su Tamara i Marina, nakon jedne kave s potencijalnim stanodavcem Krešom, očarane njegovom pojavom - stan iznajmile na neviđeno.
Dvometrašu i nesuđenom olimpijcu najveći je trn u oku, osim činjenice što svojedobno nije ispunio normu za odlazak na Olimpijske igre, bio taj što ga je nedavno ostavila cura. O tome se Marini i Tamari u verterovskom stilu pojadao na toj prvoj sudbinskoj kavi. Često je putovao i u Zagrebu se pojavljivao svako toliko pa je već na prvom sastanku cure razočarao objavom da će umjesto njega po stanarinu dolaziti, i sve druge poslove oko stana rješavati njegov dobar prijatelj - Miki.
Miki – on je bio sasvim druga priča.
Ono malo dnevnog svjetla što se probijalo između okolnih masivnih zgrada teško je dopiralo do velikog i jedinog prozora čiji je panoramski pogled presijecala siva betonska ploča platoa, tako da je uobičajena rutina svakoga jutra prije doručka bila – upaliti svjetlo u dnevnoj sobi.
Dnevna soba ujedno je bila i spavaća soba i soba za učenje, soba za šminkanje, soba za tračanje, soba za plakanje, soba za tulume i - jedina soba u stanu. Uskim je hodnikom bila povezana s minijaturnom zelenom kuhinjicom koja ničime nije opravdavala svoj naziv jer s jednim drvenim stolom probušenim otiscima čikova, tri zelena plastična stolca s i
gomilama praznih boca Žuje, Ribara i votke, nije izgledala kao prostorija u kojoj je itko ikad nešto skuhao, prije kao zajednička soba za druženje u nekoj ovisničkoj komuni.
Do kuhinjice je bila jedna mala kupaonica s nekoć bijelom, a sad žućkastom, mjestimično zahrđalom i pokvarenom vešmašinom (Mikićejepopraviti), sivim radijatorom koji je non-stop curio (Mikićegapopraviti) i dotrajalom tuš kabinom s vratima koja su ispadala iz okvira (Mikićeihpopravitiidućitjedan), a sve povezano uskim mračnim hodnikom.
I tog je ranoproljetnog zagrebačkog jutra Marina slijedila njihovu uobičajenu rutinu - skuhala je kavu, krenula iz kuhinjice prema sobi, upalila svjetlo, probila se između dva razvučena kreveta koja su se oko jedanaest ujutro pretvarala u dva tamnosmeđa dvosjeda i spustila na stol malu crvenu džezvu i dvije šalice.
Tamara je već sjedila u svojoj uobičajenoj jutarnjoj pozi u ofucanom uredskom stolcu na kotačiće i, nalakćena na prozor, okretala se prema vanjskom svjetlu pokušavajući na lice ravnomjerno nanijeti puder.
- Šta misliš, hoćemo s tridesetpet morat stavljat sve one kremice protiv starenja na lice, imat bore i to sve? - obrati se iznenada cimerici okrenuvši se prema njoj s četkicom u jednoj i zelenim sjenilom u drugoj ruci, naslanjajući se pritom na ogromnu skriptu iz građanskog prava koja je već danima zatvorena stajala na stolu. Marina ju nikada nije vidjela da iz nje uči, a u zadnje vrijeme služila je kao podmetač za šminkanje ili pak podložak za pivo, u večernjim satima .
- Ma daj, pa to nećemo do četrdesete, uostalom, gdje je još to. - Marina spusti kavu na stol i sjedne preko puta cimerice, noge u ogromnim krznenim papučama digne na stol, oguli bananu i srkne kavu iz velike bijele šalice.
Imala je ljepuškasto, u svakom slučaju zanimljivo lice oštrih crta uokvireno kratkom pepeljastosmeđom kosom prošaranom ponekim plavim pramenom. Kosa joj je najčešće bila namjerno raščupana ili složena u neku ludu frizuru primjerenu njezinom neobičnom stilu odijevanja.
Tamara je dobro znala da se ne isplati zapodijevati s njom bilo kakav suvisli razgovor dok ne srkne svoju jutarnju dozu, a ionako je bila previše zauzeta svojim desnim okom.
- Idem trčat - odjednom će Marina, spusti noge sa stola, sagne se i rukom iza naslona kauča privuče visoke crne najkice.
- A kad će se ljepotan pojavit na nasipu? Pazi da ne zakasniš.
- Tko, Mislav? - Marina se trudila djelovati nezainteresirano – Nemam pojma jel on još uvijek trči. Otkad se druži s onom Andreom s anglistike, uopće ga ne vidim na nasipu. - nehajno je vezala tenisice.
Trčanje po nasipu bio je jutarnji ritual koji Marina nije propuštala. Mislav je dolazio iz drugog smjera, iz pravca studentskog doma, Save, i uvijek bi se sreli nekako na istom mjestu, kod kipa trkača. To je bio nepisan dogovor, njihov mali ritual - kod trkača bi se oboje istezali i nastavili svatko u svom smjeru. Ali, zadnjih se nekoliko dana kod srebrnog trkača istezala sama. Mislava nije bilo.
- Aha, zato nosimo te uske ljubičaste tajce, mmmhhh...- Tamara ju, mlateći maskarom preko desnog oka, značajno pogleda, srkne gutljaj kave iz ogromne roze šalice s natpisom Good morning, beautifull ! i odjednom baci sumnjičav pogled preko stola.
- Jesi opet stavljala šećer u kavu? Znaš da više ne koristimo šećer?
- Ma nisam - slaže Marina i brzinski vrati razgovor na Mislava, svakako neugodnu temu, ali ipak manje neugodnu od teme bijelog šećera, kalorija i zalogaja, koju je Tamara potezala u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici.
Tamara se iznimno ponosila činjenicom što je svaka njezina cimerica smršavjela barem pet kila, sport je prezirala, a sav svoj uspjeh polagala je u opsesivno brojenje kalorija.
- Joj, daj, molim te, Mislav, prijatelj s faksa, naš Mislav, naš kućni ljubimac,? Pa on mi je ko bra. - preneraženo će.
Mislav im je u ove dvije zagrebačke godine doista postao nešto poput križanca između kućnog ljubimca, najboljeg prijatelja i brata.
Biti muškarac na Filozofskom davalo ti je status zaštićene vrste i osiguravalo barem polovicu uspjeha kod suprotnog spola.Drugu polovicu uspjeha nosila je njegova šarmantna pojava poluboema – polusportaša, uspješno začinjena neodoljivim zadarskim naglaskom. Studirao je kroatistiku i anglistiku, ali činilo se da poznaje apsolutno svako žensko biće sa svih devetnaest odsjeka Filozofskog.
Kad god bi ga sretale, bio je okružen s bar desetak žena koje su se, čineći oko njega krug, kikotale, prenemagale i zamahivale kosom dok je on nemilice prosipao svoj šarm. Kako je došlo do njihovog prijateljstva, Marini ni samoj nije bilo jasno. Jednostavno, jednu su od onih masovnih kava u prebučnoj kantini u podrumu Filozofskog nastavili u nekom od okolnih kafića i malo pomalo i njih su dvije i Mislav jednostavno postali ekipa.
- Aha. baš. I ja bih takvog brata.
Marina okrene očima i rukom zagrabi u ogromnu staklenku na stolu prepunu kovanica i krene ih brojati.
- U svakom slučaju idem – ustane s rasklimanog stolca na i krene prema predsoblju. - Kad se vratim, idem u dućan. Šta trebaš?
- Integralno pecivo i đus. Al stopostotni!- zadere se Tamara.
Zadnje Tamarine riječi progutao je tresak vrata koja se zatvore za Marinom, tako da Tamara nije mogla uočiti njezino okretanje očima. Uostalom, pitanje Šta trebaš iz dućana? bilo je i tako suvišno. predstavljalo je više neki njihov jutarnji ritual, nego stvarno pitanje.
Zalupila je ulaznim vratima zgrade i krenula prema nasipu. Tek što je zamakla iza ugla i krenula prema autobusnoj stanici, shvati da se prelagano obukla. Prohladan zagrebački ranojutarnji vjetar provukao se kroz tanak sloj njezine tamnoplave Fruit of the loome izlizane majice s kapuljačom i koža joj se naježi. Poželi se vratiti i obući još nešto, ali pomisli da ga onda neće sresti. Brzo odmahne glavom, kao da fizički pokušava odagnati tu misao, ubrza korak, nabije jače kapuljaču na glavu i preleti preko zebre, prema nasipu. Učinilo joj se na trenutak da je začula neki zvuk, kao da ju netko zove, ali ne obazre se na to i požuri prema rijeci.
- Marina, Marina! – sitna ženska prilika u ljubičastoj jaknici od skaja, uskim crvenim hlačama i visokim crnim starkama okrene se na peti i odustane od zvanja prijateljice te krene prema ulazu u zgradu.
17.05.2017. u 11:04 | 2 Komentara | Print | # | ^
Povjesničari vrijeme proučavaju kroz logičan, uzročno-posljedičan slijed događaja. Fizičari su vrijeme povezali s prostorom i u potpunosti ga izrelativizirali, dok ga kemičari svojim reakcijama pokušavaju usporiti ili ubrzati. Biolozi vrijeme proučavaju kroz proces starenja i umiranja, dok umjetnici vrijeme grčevito pokušavaju zaustaviti, svesti ga na strast jednog trenutka. Obični smrtnici - oni se ne bave vremenom. Vrijeme se bavi njima.
Rečeno je o vremenu...
Vrijeme stoji, mi prolazimo.
kineska poslovica
PONEDJELJAK
Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014.
- Sopot – sljedeća je stanica Muzej suvremene umjetnosti.
Mobitel je u velikoj crnoj torbi zazvonio u trenutku kad je metalizirani ženski glas putnicima tramvajske linije broj sedam objavio njihovu trenutnu lokaciju. Marina je bila previše zadubljena u knjigu da bi povezala kako iritantno vesela i glasna melodija, koju je jučer promijenila, dolazi iz naprave u njezinoj torbi. Nekoliko nervoznih pogleda suputnika natjeraju ju da shvati. Brzim pokretom gurne knjigu pod lijevu podlakticu, zagrize papirnatu čašu iz koje se pušila kava i stane nervozno prekapati po pretincima.
Tramvaj se u tom trenutku zaustavi i ona ustane udarivši usput platnenom vrećicom punom zadaćnica neku stariju ženu što se zalijepila za njezino sjedalo. Probije se kraj grupice zgužvanih bljedolikih tinejdžera oboružanih slušalicama i mobitelima, nabijenih na vrata bez i najmanje namjere da se i za milimetar pomaknu. Velika plava zvijer ispljune ju na beton zajedno s manjom grupicom ljudi koja se u trenu rasprši po novozagrebačkom betonu.
Baci jedan pogled na mobitel i okrene očima:
GORAN - titrala su žuta slova na ekranu.
- Šta je sad? - puhne nervozno umjesto pozdrava mužu u elektroničku napravu.
- Nećeš vjerovat kog sam sad sreo ispred Vitine škole.
- Koga?
- Nećeš nikad pogodit – tajnovito će Goran.
- Čuj, Gorane, nastava mi počinje za pet minuta, daj me nemoj...
-Tamaru - prekine ju Goran.
- Gorane, stvarno sam u žurbi, bolje bi ti bilo da me nisi nazvao samo da mi kažeš da si sreo susjedu Tam...
- Ne nju. Tvoju Tamaru. Tamaru s faksa.
Marina zbunjeno zastane na tramvajskoj stanici, krajičkom oka odmjerivši ljepuškastu djevojku raščupane duge kose koja se, nervozno pocupkujući u štiklama, smrzavala u prekratkoj izgužvanoj haljinici, očito na povratku s jučerašnjeg izlaska.
Bio je potreban jedan trenutak potpune mentalne praznine da lijepo i pomalo egzotično žensko ime poveže s izblijedjelim likom iz prošlosti.
- Tamaru, moj Bože, pa... jel te prepoznala, jel pitala za mene, kako je ona?
- Pa i nije baš najbolje, zato te i zovem.
Marina zastane nasred ceste i rukom pokrije uho ne bi li bolje čula Goranove riječi.
Grupice učenika što su sljedećih minuta prolazile kraj okamenjenog ženskog lika i sve se bržim korakom kretale prema masivnom betonskom zdanju na Aveniji Većeslava Holjevca upozoravale su je da će uskoro zvoniti za početak nastave. Poneki bi rekao i: Dobar dan, profesorice! i začuđeno se okrenuo za njom.
Napokon, stisne tipku na mobitelu pa i ona pogleda na sat i brzim korakom produži prema zebri što je presijecala zagušljivo križanje omeđeno s jedne strane blještećim shopping centrom, a s druge ništa manje kičastim stakleno - betonskim muzejskim zdanjem, pogledavajući rastreseno nadolazeće aute.
Zamišljeno spremi mobitel u džep balonera. Goranove riječi odzvanjale su joj u ušima pomiješane s kakofonijom tonova automobilskih motora, tramvaja, ljudskih glasova, prodornog pištećeg zvuka semafora i još niza nedefiniranih zvukova što su sačinjavali ranojutarnju zagrebačku prometnu simfoniju.
U trenutku kad je zakoraknula u školsko dvorište začuje upozoravajući zvuk školskog zvona. Brzim korakom preleti preko dvorišta, ošine pogledom nekolicinu učenika što su pušili pred samim ulazom, pogleda dvojicu koji se nisu udostojili pozdraviti ju i s posljednjim odjekom zvona uđe u školsku zgradu. Treći a je čekao.
16.05.2017. u 09:38 | 3 Komentara | Print | # | ^
