Za Zagreb, u jednom smjeru

ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2002.


Kiša je beskrajno padala. Ili joj se barem tako činilo. Počela je danas rano popodne, dok su se vraćale s ručka, praćena blagim povjetarcem, a onda se pretvorila u onu dosadnu, zagrebačku kišu koja nije pokazivala nikakvu namjeru da prestane ili da se uobliči u neki iole ozbiljniji pljusak.
Tamara je sjedila za stolom kraj prozora i prstom pratila sitne kapljice što su lelujavo klizile prema dnu prozora, pokušavajući bezuspješno dohvatiti jedna drugu.

- Hladno je, hoću pojačat grijanje?- Marina dobaulja iz kuhinje i nađe cimericu kako zamišljeno sjedi u stolcu s nogama podvijenim pod sebe i prstom prati kaplje kiše.
- Zagrebačka kiša – odsutno će Tamara.
- Molim?
- Ma ništa – primijetivši prijateljicu kako ulazi u sobu noseći čaj, brzo skine prst s prozora i proba otresti s lica zamišljen pogled i navući brzinski smiješak, ali u Marininom pogledu, dok je spuštala šalice na stol, uhvati tračak zabrinutosti.
- Tamara, jesi ti u redu? - Mislim, nekako si odsutna zadnjih par dana. Mogu ti nekako pomoć?

- Ma, jesan, jesan. Ne znam, razmišljala san da odem na Korčulu na par dana - Tmara, što je brže brže mogla, prebaci riječi preko usana. Loše je lagala. Zacrvenjela se i imala potrebu sve izreći što brže i dodatno objasniti laž - Mislim, doli je sad lipo, mater mi dolazi, i nisam dugo bila.

- Na Korčulu? Sad? Hoćeš mi reći šta se događa s tobom ili moram pogađati? - Marina stavi šalicu na stol i klekne do prijateljice podbočivši se rukom na naslon stolca.
- Tamara, znaš da meni možeš sve reći.
- Ne smiš nikom reć. - Tamara će drhtavim glasom.
- A kome bi rekla?
- Obećaj da nećeš reć Ines.
- Dobro, dobro, naravno da neću - Daj reci šta se događa, zamišljena si i tiha, bauljaš po kući i ne jedeš više ni onih pedeset kalorija dnevno koje si prije konzumirala.

Tamara duboko uzdahne, proguta knedlu i u jednom dahu, boreći se sa suzama koje su je gušile u grlu i zadnjim se nitima držale u njezinim očima napokon izbaci iz sebe:
- Mislim da sam trudna.

Tišina koja je nastala bila je jedna od onih teških gustih, neprobojnih tišina i nije ju remetilo čak ni ritmičko udaranje kapi po prozoru, ni tihi zvukovi života što su dopirali iza susjednih zidova, dapače, ti su je zvuci samo naglašavali, kao da su je izdvojili u neki vremensko-prostorni vakuum iz kojeg je bilo gotovo nemoguće izići.

- Kako znaš? Mislim jesi sigurna? - Marina napokon presječe mu .- Možda još dobiješ, i meni tako zna kasniti po sedam...

- Napravila sam test. Trudna sam. Eto. Tako znan- Okrene se prema prozoru i nastavi kliziti prstom preko kapljica koje su se i dalje utrkivale na prljavoj staklenoj površini.
- Jel Niko zna?
- Ne, nitko ne zna, osim tebe sad. Ja znam tek od jučer dana i ne znam šta ću napravit. Stvarno ne znam. Što je najbolje od svega, mater mi sutra dolazi u Zagreb, zbog sestre. Nemam pojma kako ću to od nje sakriti, to mi nije jasno stvarno.

Suze su se nezaustavljivo počele kotrljati preko njezinih bijelih obraza i u ritmu kapljica na prozoru padati po majici, još jače ističući smaragdnu boju njezinih očiju.
Marina ju obujmi rukama i utisne poljubac u kosu.

– Sve će biti u redu, sve će biti u redu- ponavljala je, držeći ju čvrsto u zagrljaju, pokušavajući i sebe uvjeriti u to.

Tamara spusti glavu na njezino rame, a ova zamišljeno pogleda kroz prozor – jedne užurbane ženske noge u smeđim čizmama vukle su nestrpljivo za sobom par dječjih nogu u crvenim gumenim čizmicama. Vjetar je šibao sve jače, a kišica je padala u sve dosadnijem i jednoličnijem ritmu - činilo se da nikad neće prestati.







31.05.2017. u 18:48 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica