Za Zagreb, u jednom smjeru
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.
Visoki muškarac u tamnoplavoj vjetrovci približavalo se staklenom izlogu kafića na zadarskom autobusnom kolodvoru. Otvori vrata, i prošavši minislalom kroz nekoliko zauzetih stolova, lagano joj se nasmiješi i stušti na stolac do nje.
- Ej, Mare – baci na stol kutiju crvenog Marlbora i ogleda se nervozno oko sebe – Jesi živa?
- Tak loše izgledam? - Marina i ovaj put odigra ulogu u njihovom malom uvodnom igrokazu.
Mislav se nasmije se i pokunjeno izusti: - Ža mi je zbog jučer, ali stvarno nisam moga doć.
- Nema veze, nisam ni očekivala da ćeš se pojaviti. Uostalom, navikla sam sjediti sama na klupici s dvije pive i čekati te, nije mi prvi put – Marina će sarkastično prisjetivši se jučerašnjeg popodneva.
Na njezin poziv da joj se pridruži na plaži kod hotela odgovorio je da će probati doći i da ga sačeka. Čekala ga je od četiri do pola šest. U pola šest, nakon što joj nije odgovorio na nekoliko poruka, ustala je s klupice, brzo rukom obrisala jednu slanu kap što joj je kliznula preko obraza i krenula prema hotelu, s treskom usput bacivši dvije neotvorene limenke pive u obližnji kontejner.
- Nikad više – pomislila je ljuto u dok su se limenke s treskom kotrljale prema dnu praznog kontejnera - Nema šanse. Gotovo je.
U pola sedam, u praznoj je hotelskoj sobi još jednom, valjda pedeseti put toga popodneva, krišom pogledala mobitel.
U sedam – mu je odlučila dati još jednu šansu. Kava na kolodvoru sutra ujutro. Prije nego što ode za Zagreb - predložila mu je u kratkoj sms poruci, teška srca ostavila mobitel na noćnom ormariću i uputila se u hotelsko prizemlje, na večeru.
***
- Lijepo mi izgledaš danas - Mislav će pomirljivo.
- To je sve šta mi imaš za reć?
-Ti si mene zvala na kavu.
- Jesam.
-Mare - nagne se prema njoj i zapahne ju blagi miris cigareta pomiješan s kolonjskom vodom - Ti znaš da ja...
- Nemoj mi to govorit - prekine ga Marina nervozno.
- Tija sam reć, ovaj... Ti znaš da... sam ja s Andreom.
- Sve znam, samo ne znam šta radiš sad tu - prekine ga Marina opet.
- Nešto sam ti prešutio. Andrea i ja...
- Šta je sad s tobom i Andreom, molim te? - nestrpljivo mu odvrati i posegne za cigaretom.
- Pa evo... dobit ćemo dijete - promrmlja Mislav spuštena pogleda.
- Molim? Pa rekao si da ste odustali. Da ona ne može....da ste probali sve...
- Nisi me svatila - Mislav se nagne prema njoj - Udomit ćemo dijete. Sve je već riješeno, čekali smo samo neke papire i...
Marina se trudila ostati pribrana i ne izgledati onako kako se osjećala, ali prema njegovom pogledu shvati da baš i nije uspjela, da je izgledala sasvim izbezumljeno i poprilično bedasto sjedeći okamenjeno s upaljačem u jednoj ruci, a drugom pridržavajući cigaretu koja je je skliznula s usta.
- Mare, jesi dobro?
- Zašto nisi ništa rekao? - promuca napokon.
- Bojao sam se kako ćeš reagirat.
- Kako ću reagirati? Pa to... to je najljepša stvar koja ti se mogla dogoditi - Marina se uspjela pribrati.
- A kako ćeš s poslom? - nervozno je u ruci prevrtala njegov upaljač lupkajući po stolu.
- Riješi sam to. Još misec dana sam u Zagrebu, a onda počinjem raditi u Zadru.
- Bojim se, znaš - Mislav ju odjednom grčevito uhvati za ruku.
- Čega? - Marina mu se blago nasmiješi.
- Da te više nikada neću vidit.
- Vidjet ćeš me. Mislim, nije baš da ću vam dolaziti u posjet, ali, vidjet ćeš me.
Bit ću tu negdje, kao i obično, u nekom hodniku sa strane sa strane, piti kavu s automata, čekati da se gužva oko tebe raščisti i da dođe neka naša prilika.
- Šta misliš, oće li ikad doći?
- Možda. Za nekih dvanaest godina, kad se ja zdebljam i ostarim, a ti skroz osijediš i postaneš još šarmantniji. Samo, to sad nije ni važno. Sad je važno da ćeš dobiti dijete - Marina mu se nesigurno osmjehne - Mislim, mislim da moram krenuti.
- Znam da moraš. Hoćemo na kavu koji dan u Zagrebu, dok sam još gore? - upita ju nesigurno, s nekom dječjom nadom koja mu se zrcalila u pogledu.
Nagnula se preko stola, ispružila ruku i nadlanicom prešla preko njegovog obraza, nježno i polako:
- Bolje ne. Bit ćeš super, znaš. S malim. Ili malom. Vidimo se, Mislav - Marina odlučnim pokretom odgurne stolac i ustane.
- Dama na H8 - Mislav ju pogledaravno u oči i šeretski se nasmiješi - Vidimo se, Mare.
Podigla je ručku na velikom tamnoljubičastom koferu s kotačićima, mahnula na pozdrav i krenula prema blagajnama. Trudila se ne okretati se. Ispred nje je bio neki mladi dečko na kojeg se službenica na šalteru upravo izvikala, ali on se nije dao zbuniti i otegnutim joj zadarskim naglaskom odbrusi:
- Eee a, gospođo, ja kad sam nervozan, ja popijem tabletu...
Nasmije se u sebi i pomisli kako će se Mislavu ovo svidjeti, kako mu ovo mora ispričati. Okrene se u tom trenutku i poželi vratiti i reći mu još nešto, objasniti, poželi ga zagrliti ili samo na trenutak vidjeti.
Stol za kojim su sjedili stajao je na istom mjestu kao i prije tri minute, kao i ona klupa koja i sad stoji na istom mjestu na Savskom nasipu. Samo, sada je bio prazan. Bez njih. Baš kao da ih nikada nije ni bilo. Mlada crvenokosa konobarica žutom je truleksicom brisala njihove tragove s glatke mramorne površine.
- Gospođo, izvolite, nemamo cili dan za vas – nervozna se službenica izdere na nju preko šalterskog stakla.
- Oprostite – Marina će smeteno.
- Kamo? - službenica nervozno puhne.
- Za Zagreb, u jednom smjeru, molim.
- Imate CroatiaBus u podne i Puntamika line u podne i kvarat - otresito će službenica pogleda zalijepljenog za ekran pred sobom.
- Molim? - Marina shvati da ju uopće nije čula.
- Imate CroatiaBus u podne ...
- Može, može to - odsutno se prihvati torbe i iskopa iz nje novčanik.
Procedura kupovanja karte trajala je uobičajenih nekoliko minuta. Marina pospremi kartu u džep balonera, podigne još jednom ručku na svom koferu i uputi se prema odlaznim peronima.
Okrene se još jednom. Mramorni stolić i dalje je stajao na istom mjestu. Za njim je sad sjedio neki mladi, naočigled zaljubljen par. Konobarica je upravo primala narudžbu i na stol stavljala čistu pepeljaru.
KRAJ
Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.
- Znači, otišla je – Ines uvuče posljednji dim cigarete koju je podijelila s prijateljicom, baci čik na pod i zgazi ga vrhom tenisice.
Sramežljivo proljetno sunce obasjavalo je dvije mlade žene na klupici nekih stotinu metara udaljenoj od glavne bolničke zgrade. Dvije tamnoplave metalne ploče na kojima je velikim bijelim slovima pisalo Kinika za neurologiju i Klinika za psihijatriju bile su poput putokaza postavljene ispred klupice na kojoj su sjedile i savršeno se uklapale u depresivno okruženje koje su sačinjavale zgrade svih boja, veličina, oblika i godina proizvodnje. Neke od njih, sa svojim oguljenim fasadama i čađavim dimnjacima izgledale su kao one stare, oronule kućice na željezničkim postajama s bijelim metalnim pločama obrubljenim plavim okvirom koje su proizvodile škripav zvuk njišući se na laganom povjetarcu. Jedina razlika je bila šo se na njima umjesto natpisa nekog sela kočeperio natpis PT/CT PREGLED ili pak Mikrobiološki zavod.
Bolničko dvorište bilo je sablasno pusto, tek tu i tamo koji pacijent u haljetku što puši pred samim ulazom u bolničku zgradu, i pokoji u svoje misli uvučen doktor u bijeloj uniformi što se vraća s pauze noseći u ruci kavu u papirnatoj čaši ili se pak cerećući u društvu medicinskih sestara. ZaLutali posjetitelji zabrinuto su bauljali oko bolničkih zgrada s plastičnim vrećicama nakrcanim bananama i narančama, uspinjući se po uzbrdicama sopčući i pušući, u potrazi za pravom zgradom.
I u bolnici se osjećala ona posebna, pomalo nedefinirana, a opet tako specifična težina nedjeljnog dana. Ovoj zadnjoj skupini pripadala je i Marina. Nekih je desetak minuta provela lunjajući po otužno pustom bolničkom dvorištu. Ines joj je rekla da je Niko smješten u nekoj prljavožutoj zgradi kraj ulaza na kojoj piše Klinika za unutrašnje bolesti, i da će se naći na ulazu, ali nekako se činilo da su sve zgrade bile žute ili prljavožute ili jednostavno samo prljave. Konačno, ugleda ju kako stoji na ulazu s dvije kave iz automata, mahne i trenutak kasnije šutke krenu zajedno u potragu za klupicom.
– Da, ali samo na dva tjedna, tako nešto, dok ne odluči šta će napraviti - Marina zamišljeno kimne glavom.
- Kak to misliš šta će napravit, kao da je to njezina odluka, a šta je s Nikom? - ljutito će Ines.
- A Niko... kako je? - Marina promijeni temu.
- Loše. Ima teške ozljede glave. Nema nikakvih prognoza - Ines joj ukratko joj ispriča sve što je čula od Mate i doktora.
- Šta misliš... hoće se izvući?
- Hoće – odlučno će Ines - Mora se izvući, inače, ja neću moć... neću si moć oprostit.
- Hej, pa nisi ti kriva. To moraš znati. Nisi ti kriva. Ti nemaš veze s tim - prijateljica joj prebaci ruku preko ramena.
- Možda i jesam - Ines pogleda u pod preko ruba papirnate čaše na čijem dnu se razlijevalo noš malo smećkaste tekućine koju su se u bolnici usuđivali nazvati kavom.
Šutjele su.
- Znaš - Marina prekine tišinu - ponekad bih htjela da imam onaj FF gumb pa vidim nas za jedno desetak godina, kakvi ćemo biti, gdje ćemo završiti.
- Za deset, hmh – Ines puhne kroz nos - Ja bi gumb samo da vidim kako će završiti kraj tjedna - gorko joj odgovori.
- Ma daj di je još to – nastavi Ines - Samo se nadam da neću sjediti po klupicama kraj Psihijatrije.
- Ajmo odavde. Hladno je. Mrzim bolnice. I nedjelju, uostalom - Ines će nervozno.
- Idem gore s tobom - progovori Marina, zastane na trenutak i tišim glasom, gotovo šapne – Kaj sad?
- Molim? - Ines složi čaše jednu u drugu.
-Ma ništa, samo naslov neke predstave. Nevažno - skoči s klupe i uputi se nizbrdo, prema jednoj od prljavožutih zgrada.
Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2014.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.
Jedna od rijetkih stvari koja joj nije nedostajala bio je Trg. Neuhvatljiva, ali gotovo opipljiva praznina prožimala je glavni zagrebački trg. Na prvi pogled živahno i veselo mjesto, ispunjeno energijom zarobljenom u mnogobrojnim susretima i zagrljajima prijateljima što se dugo nisu vidjeli, poljupcima novopečenih ljubavnih parova i stiscima ruku novih poznanstava.
No drugi je pogled otkrivao da je Trg samo prolazna stanica s koje su ljudi, nakon uvodnog susreta, brzali dalje, noseći svoje priče na neko toplije, intimnije mjesto.
Tamara je stajala pokraj knjižare preko puta hotela Dubrovnik i desnom rukom pritisnula Mateja uz sebe. Mirta je već bila prestara da bi dopustila da ju mama grli ovako na javnom mjestu, radije se samotno smrzavala, sa slušalicama na ušima i rukama u džepovima. Ljudi su prolazili kraj njih po nekim svojim zamišljenim linijama, pokušavajući riješiti neke svoje stvarne ili umišljene probleme. Jedni su žurili kući, drugi su bježali od kuće, neki su žurili na poslovni, a neki pak na neki tajni sastanak.
Poneki mladi i ponosan roditeljski par šetao je moderna dječja kolica, poslovni ljudi u sivim odijelima s mobitelima zalijepljenim uz obraze mahnito su jurili uz izloge, dok su prenašminkane djevojke s izrazom nestrpljenja na licu čekale svoje dečke.
Mladi su parovi na prvom izlasku blentavo buljili jedno u drugo, a oni stariji hodali korak jedan iza drugog i sjetno buljili uokolo izbjegavajući pogled osobe kraj sebe.
Činilo joj se da se na ovoj ljudskoj pozornici, otkad je bila studentica, ništa nije promijenilo. Bili su to oni isti ljudi koji su ovuda prolazili, ovdje čekali, svađali se ili se ljubili i prije deset i prije dvadeset i prije trideset godina, samo - sada u nekim drugim ulogama.
Zaneseni su studentski parovi postali isfrustirani bračni partneri koji hodaju jedan iza drugoga i razmišljaju kako platiti još jednu ratu kredita, curice u rozim haljinicama postale su prenašminkane djevojke koje čekaju dragog, a dečkići što se otimaju iz ruku mamama što su jurile trgom kasneći na neku važnu kavu - izgubljeni tinejdžeri koji stoje pod satom s bocom jeftinog crnjaka.
Isti ljudi – druge uloge.
Bilo je nekako podmuklo hladno. Činilo se kao da zagrebački vjetar puše po prolazu sa svih strana. Ines je kasnila desetak minuta i Matej ju je već peti put pitao S kim se to nalazimo?
Odgovor S maminom dobrom prijateljicom. uopće ga nije zadovoljavao. Mirta je pak samo okretala očima i svako malo puhnula Kad ćemo kući?
Tamara više baš i nije bila sigurna što njima znači kuća. Baka ih je danas autobusom dopratila u Zagreb. Taman kad je Matej peti puta pitao koga čekaju, u gomili ljudi što se naguravala oko tramvajskih vrata spazi prijateljicu kako posrće i vuče za sobom djevojčicu od kojih pet godina. Koji trenutak kasnije veselo dođe do njih.
- Bok, društvo, ovo je Katja - progovori Ines u isto vrijeme lagano rukom prema njima gurajući smeđokosu kovrčavu djevojčicu - Katja, lijepo pozdravi.
- Matej i Mirta, ovo je teta Ines, moja prijateljica s faksa - sad će Tamara.
- Da, i kakve to ima veze s nama? - Mirta je žvakala žvakaću glave okrenute od cijele ove nesnosno dosadne situacije, s prezrivim izrazom na licu i rukama u džepovima jakne.
- Mirta! - prekori ju majka prijetećim tonom glasa.
- Ma nema veze. Ti nej dže ri – proslovka Ines prema prijateljici ispod glasa.
- Ja sam Ines – pruži joj ruku - Imaš jako lijepe oči.
- Znam. To mi svi govore. Zašto me tako gledaš? - napokon se okrene prema Ines, i dalje držeći ruke u džepovima.
- Podsjećaš me na nekoga. Na jednog mog prijatelja.
- Da? I on je imao zelene oči?
- Aha - Ines joj se nasmiješi.
- A gdje je on sad? - Mirta će nezainteresirano.
- Ne znam. Nadam se na nekom boljem mjestu.
- Radi u Njemačkoj? Moj tata je uvijek govorio da smo morali otići iz Hrvatske u neko bolje mjesto. Isto ima restoran? - uključi se Matej u razgovor.
Ines se nasmije, a osmogodišnjak će zbunjeno: - Zašto se smiješ?
- Cure i dečki, predlažem da prvo idemo na pizzu, a onda sladoled - Ines će veselo, i prebaci svoju ruku preko Tamarinog ramena.
Ne samo oči. - pomisli Ines pogledavši još jednom prema Mirti koja se smijala Mateju. I još nešto.
Taj osmijeh. Već dugo nije vidjela taj osmijeh.
***
- I jesi odlučila šta ćeš? Ostaješ u Zagrebu il se vraćaš gore? - upita Ines pola sata kasnije.
Sjedile su u podrumskom prostoru udobno uređenog restorančića u Gajevoj. Djeca su i dalje šutke sjedila jedno preko puta drugoga. Mirta je tipkala po mobitelu, a dvoje manjih je, svatko u svom kutu stola pilo colu na slamku, i gledalo se s apsolutnim nepovjerenjem.
- Jesam. Samo, moram to još reći njima – Tamara će ispod glasa - Josipovi starci će nam prepustiti stan u Babonićevoj, a ja, pa ne znam... možda se vratim na faks i završim to napokon.
- Stvarno? Nisi povukla papire?
- Nisam. Kako sam otišla gore, nisam o tom ni razmišljala, kao da sam započela neki skroz novi život. Znaš, kad se baviš konobarenjem usred Njemačke, misli ti nekako baš i ne skreću prema Pravnom fakultetu – tužno se osmjehne - Nisam mislila da ću se ikad više vratiti u stari život.
- A klinci? Kako se oni nose s ovim?
- Mirta se skroz zatvorila u sebe i prgava je prema meni. Mislim da je u šoku, iako je već mjesecima pripremam, a mali – pogleda Mateja ko je i dalje srkao colu na slamku i zvjerao okolo – Mislim da još ništa ne shvaća. Ne znam, možda bi bilo bolje da sam ih pustila na sprovod, ali...nisam imala srca.
- A mama? Jel ti može ona doć pripomoć?
- Otkad je umra otac, mater se zavukla doli u kuću i praktički ne izlazi. Cijeli život su bili ko pas i mačka, a sad kad ga nema - ne zna izać iz kuće bez njega.
- Jesi ikad promislila šta bi bilo da si... da nisi – Ines kimne glavom prema dvanaestogodišnjakinji koja je,i dalje sa slušalicama na ušima, hipnotizirano buljila u minijaturni ekran pred sobom.
- Jesam. I... ne mogu to ni zamislit. Bio je to jedan trenutak u kojem sam donijela odluku, znaš. Bila sam na pregledu. Mater je bila sa mnom, ja sam već bila odlučila da ću pobacit, i onda sam čula zvuk – otkucaj srca. I to je bilo to. Par dana nakon toga pojavi se Josip i... ostalo znaš.
- A ti? Šta si ti odlučila? Ostajete skupa ili ne?
- Mislim da ćemo nas dvoje bit nešto ko tvoji starci - odgovori Ines tužno.
- Sigurna sam da će sve biti u redu - Tamara će utješnim glasom.
- Mama, koliko ćemo još biti u ovdje? Želim ić natrag, signal ovdje je užas!
- Mirta, jel bi htjela ostat u Zagrebu? - ubaci se Ines.
- Was? Nikako! Hamburg je puno bolji. Tamo imam prijatelje, ekipu. Ovdje je bezveze.
- Gehen wir, Mama, hier ist langweilig- nestrpljivo pogleda u majku.
- Mirta, sei geduldig! Vidiš kako su Matej i Katja dobri.
- Mama, verglaichte mich bitte nicht mit diesen Knirpsen!!! - Mirta zaokrene očima i zakima glavom lijevo – desno.
Ines ju pogleda i uputi zagonetan osmijeh.
- S ovom ti neće biti lako - ispod glasa će prijateljici.
- Das kannst du laut sagen! - Tamara uzdahne - Gehen wir, kinder, los! - Još sladoled i kući.
04.08.2017. u 18:08 | 3 Komentara | Print | # | ^
Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.
- Znači, za dva tjedna se vraćaš, ha? - Marina napokon progovori.
- Ma sto posto. Trebam samo malo vremena za odlučit - odvrati joj Tamara.
Stajale se na peronu 401, pokraj otvorenog bunkera velikog plavog autobusa i čekale da prođe vrijeme do polaska.
- Marina baci pogled prema gore.Teta Fili je već sjedila u autobusu, nalaktivši se na zatamnjeno staklo prozora rukom u kojoj je stiskala iskorištenu papirnatu maramicu, i odlučnim pogledom zurila pred sebe.
- Javi mi. I vidimo se skoro.
Obje su s nestrpljenjem čekale da se velika kazaljka na visećem satu ponad perona napokon dovuče do broja devet, ne znajući više što reći jedna drugoj. Između površnih riječi uvukla se neka slutnja i svaka je riječ postala suvišna.
- Ajde ti, dok sjedneš, dok se smjestiš - Marina pokuša ubrzati odlazak.
- Imaš pravo. Čujemo se. Nemoj mi Mislava uselit u krevet dok me nema - nasmije se Tamara.
- Ništa od toga - Marina se naglo snuždi - Pričat ću ti kad se vratiš.
- Šta? Ma daj, pa vas dva ste rođeni jedno ta drugo, pazi šta ti kažem, bit ćete vi skupa! - prodere se Tamara sa stepenica i uđe u bus.
Vozač zatvori vrata i autobus se, uz zaglušnu buku motora, lagano pokrene. Stajala je na odlaznom peronu, s rukama u džepovima, sve dok limena grdosija nije zamakla polukružno, prema izlazu na Držićevu aveniju. Okrene se na peti i krene prema tramvajskoj stanici kad joj u džepu zavibrira mobitel.
INES – slova su titrala na ekranu.
- Ej, baš sam te htjela nazvat.- javi se, pogleda još uvijek uprta prema autobusu - Moram ti nešto r... - nastavi Marina, ali ne uspije rečenicu jer ju s druge strane linije zaspe bujica nerazumljivih visokofrekventnih zvukova koje je bezuspješno pokušala povezati u suvislu misao.
- Čekaj, ništa ne razumijem. Ko je u bolnici? Zašto mi nisi javila? Smiri se, dolazim odmah. Gdje je Tamara? Reći ću ti kad dođem.
Zaklopi mobitel i još jednom pogleda nadesno. Svjetlo na semaforu Držićeve avenije pokazivalo je crveno za automobile, a pješaci su nestrpljivo, praćeni pištećim zvukom semafora, gurajući kofere na kotačićima, ili tegleći u rukama putne torbe, pakete i prenakrcane plastične vreće kariranog uzorka, jurnuli preko zebre, prema plavoj nemani što je upravo doklizala iz smjera Novog Zagreba i pohlepno otvorila usta.
Nekoliko metara dalje bijeloplavi autobus splitskih registracija upravo se uključio u gust promet i nastavio polagano kliziti prema Vukovarskoj ulici. Htjede utipkati Tamarin broj u mobitel, ali se u zadnji tren predomisli i pojuri prema tramvajskoj stanici. Iz pravca Novog Zagreba gmizala je prenatrpana šestica.
04.08.2017. u 17:59 | 1 Komentara | Print | # | ^
