Za Zagreb, u jednom smjeru
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.
Visoki muškarac u tamnoplavoj vjetrovci približavalo se staklenom izlogu kafića na zadarskom autobusnom kolodvoru. Otvori vrata, i prošavši minislalom kroz nekoliko zauzetih stolova, lagano joj se nasmiješi i stušti na stolac do nje.
- Ej, Mare – baci na stol kutiju crvenog Marlbora i ogleda se nervozno oko sebe – Jesi živa?
- Tak loše izgledam? - Marina i ovaj put odigra ulogu u njihovom malom uvodnom igrokazu.
Mislav se nasmije se i pokunjeno izusti: - Ža mi je zbog jučer, ali stvarno nisam moga doć.
- Nema veze, nisam ni očekivala da ćeš se pojaviti. Uostalom, navikla sam sjediti sama na klupici s dvije pive i čekati te, nije mi prvi put – Marina će sarkastično prisjetivši se jučerašnjeg popodneva.
Na njezin poziv da joj se pridruži na plaži kod hotela odgovorio je da će probati doći i da ga sačeka. Čekala ga je od četiri do pola šest. U pola šest, nakon što joj nije odgovorio na nekoliko poruka, ustala je s klupice, brzo rukom obrisala jednu slanu kap što joj je kliznula preko obraza i krenula prema hotelu, s treskom usput bacivši dvije neotvorene limenke pive u obližnji kontejner.
- Nikad više – pomislila je ljuto u dok su se limenke s treskom kotrljale prema dnu praznog kontejnera - Nema šanse. Gotovo je.
U pola sedam, u praznoj je hotelskoj sobi još jednom, valjda pedeseti put toga popodneva, krišom pogledala mobitel.
U sedam – mu je odlučila dati još jednu šansu. Kava na kolodvoru sutra ujutro. Prije nego što ode za Zagreb - predložila mu je u kratkoj sms poruci, teška srca ostavila mobitel na noćnom ormariću i uputila se u hotelsko prizemlje, na večeru.
***
- Lijepo mi izgledaš danas - Mislav će pomirljivo.
- To je sve šta mi imaš za reć?
-Ti si mene zvala na kavu.
- Jesam.
-Mare - nagne se prema njoj i zapahne ju blagi miris cigareta pomiješan s kolonjskom vodom - Ti znaš da ja...
- Nemoj mi to govorit - prekine ga Marina nervozno.
- Tija sam reć, ovaj... Ti znaš da... sam ja s Andreom.
- Sve znam, samo ne znam šta radiš sad tu - prekine ga Marina opet.
- Nešto sam ti prešutio. Andrea i ja...
- Šta je sad s tobom i Andreom, molim te? - nestrpljivo mu odvrati i posegne za cigaretom.
- Pa evo... dobit ćemo dijete - promrmlja Mislav spuštena pogleda.
- Molim? Pa rekao si da ste odustali. Da ona ne može....da ste probali sve...
- Nisi me svatila - Mislav se nagne prema njoj - Udomit ćemo dijete. Sve je već riješeno, čekali smo samo neke papire i...
Marina se trudila ostati pribrana i ne izgledati onako kako se osjećala, ali prema njegovom pogledu shvati da baš i nije uspjela, da je izgledala sasvim izbezumljeno i poprilično bedasto sjedeći okamenjeno s upaljačem u jednoj ruci, a drugom pridržavajući cigaretu koja je je skliznula s usta.
- Mare, jesi dobro?
- Zašto nisi ništa rekao? - promuca napokon.
- Bojao sam se kako ćeš reagirat.
- Kako ću reagirati? Pa to... to je najljepša stvar koja ti se mogla dogoditi - Marina se uspjela pribrati.
- A kako ćeš s poslom? - nervozno je u ruci prevrtala njegov upaljač lupkajući po stolu.
- Riješi sam to. Još misec dana sam u Zagrebu, a onda počinjem raditi u Zadru.
- Bojim se, znaš - Mislav ju odjednom grčevito uhvati za ruku.
- Čega? - Marina mu se blago nasmiješi.
- Da te više nikada neću vidit.
- Vidjet ćeš me. Mislim, nije baš da ću vam dolaziti u posjet, ali, vidjet ćeš me.
Bit ću tu negdje, kao i obično, u nekom hodniku sa strane sa strane, piti kavu s automata, čekati da se gužva oko tebe raščisti i da dođe neka naša prilika.
- Šta misliš, oće li ikad doći?
- Možda. Za nekih dvanaest godina, kad se ja zdebljam i ostarim, a ti skroz osijediš i postaneš još šarmantniji. Samo, to sad nije ni važno. Sad je važno da ćeš dobiti dijete - Marina mu se nesigurno osmjehne - Mislim, mislim da moram krenuti.
- Znam da moraš. Hoćemo na kavu koji dan u Zagrebu, dok sam još gore? - upita ju nesigurno, s nekom dječjom nadom koja mu se zrcalila u pogledu.
Nagnula se preko stola, ispružila ruku i nadlanicom prešla preko njegovog obraza, nježno i polako:
- Bolje ne. Bit ćeš super, znaš. S malim. Ili malom. Vidimo se, Mislav - Marina odlučnim pokretom odgurne stolac i ustane.
- Dama na H8 - Mislav ju pogledaravno u oči i šeretski se nasmiješi - Vidimo se, Mare.
Podigla je ručku na velikom tamnoljubičastom koferu s kotačićima, mahnula na pozdrav i krenula prema blagajnama. Trudila se ne okretati se. Ispred nje je bio neki mladi dečko na kojeg se službenica na šalteru upravo izvikala, ali on se nije dao zbuniti i otegnutim joj zadarskim naglaskom odbrusi:
- Eee a, gospođo, ja kad sam nervozan, ja popijem tabletu...
Nasmije se u sebi i pomisli kako će se Mislavu ovo svidjeti, kako mu ovo mora ispričati. Okrene se u tom trenutku i poželi vratiti i reći mu još nešto, objasniti, poželi ga zagrliti ili samo na trenutak vidjeti.
Stol za kojim su sjedili stajao je na istom mjestu kao i prije tri minute, kao i ona klupa koja i sad stoji na istom mjestu na Savskom nasipu. Samo, sada je bio prazan. Bez njih. Baš kao da ih nikada nije ni bilo. Mlada crvenokosa konobarica žutom je truleksicom brisala njihove tragove s glatke mramorne površine.
- Gospođo, izvolite, nemamo cili dan za vas – nervozna se službenica izdere na nju preko šalterskog stakla.
- Oprostite – Marina će smeteno.
- Kamo? - službenica nervozno puhne.
- Za Zagreb, u jednom smjeru, molim.
- Imate CroatiaBus u podne i Puntamika line u podne i kvarat - otresito će službenica pogleda zalijepljenog za ekran pred sobom.
- Molim? - Marina shvati da ju uopće nije čula.
- Imate CroatiaBus u podne ...
- Može, može to - odsutno se prihvati torbe i iskopa iz nje novčanik.
Procedura kupovanja karte trajala je uobičajenih nekoliko minuta. Marina pospremi kartu u džep balonera, podigne još jednom ručku na svom koferu i uputi se prema odlaznim peronima.
Okrene se još jednom. Mramorni stolić i dalje je stajao na istom mjestu. Za njim je sad sjedio neki mladi, naočigled zaljubljen par. Konobarica je upravo primala narudžbu i na stol stavljala čistu pepeljaru.
KRAJ
