Marketing
Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.
- Znači, otišla je – Ines uvuče posljednji dim cigarete koju je podijelila s prijateljicom, baci čik na pod i zgazi ga vrhom tenisice.
Sramežljivo proljetno sunce obasjavalo je dvije mlade žene na klupici nekih stotinu metara udaljenoj od glavne bolničke zgrade. Dvije tamnoplave metalne ploče na kojima je velikim bijelim slovima pisalo Kinika za neurologiju i Klinika za psihijatriju bile su poput putokaza postavljene ispred klupice na kojoj su sjedile i savršeno se uklapale u depresivno okruženje koje su sačinjavale zgrade svih boja, veličina, oblika i godina proizvodnje. Neke od njih, sa svojim oguljenim fasadama i čađavim dimnjacima izgledale su kao one stare, oronule kućice na željezničkim postajama s bijelim metalnim pločama obrubljenim plavim okvirom koje su proizvodile škripav zvuk njišući se na laganom povjetarcu. Jedina razlika je bila šo se na njima umjesto natpisa nekog sela kočeperio natpis PT/CT PREGLED ili pak Mikrobiološki zavod.
Bolničko dvorište bilo je sablasno pusto, tek tu i tamo koji pacijent u haljetku što puši pred samim ulazom u bolničku zgradu, i pokoji u svoje misli uvučen doktor u bijeloj uniformi što se vraća s pauze noseći u ruci kavu u papirnatoj čaši ili se pak cerećući u društvu medicinskih sestara. ZaLutali posjetitelji zabrinuto su bauljali oko bolničkih zgrada s plastičnim vrećicama nakrcanim bananama i narančama, uspinjući se po uzbrdicama sopčući i pušući, u potrazi za pravom zgradom.
I u bolnici se osjećala ona posebna, pomalo nedefinirana, a opet tako specifična težina nedjeljnog dana. Ovoj zadnjoj skupini pripadala je i Marina. Nekih je desetak minuta provela lunjajući po otužno pustom bolničkom dvorištu. Ines joj je rekla da je Niko smješten u nekoj prljavožutoj zgradi kraj ulaza na kojoj piše Klinika za unutrašnje bolesti, i da će se naći na ulazu, ali nekako se činilo da su sve zgrade bile žute ili prljavožute ili jednostavno samo prljave. Konačno, ugleda ju kako stoji na ulazu s dvije kave iz automata, mahne i trenutak kasnije šutke krenu zajedno u potragu za klupicom.
– Da, ali samo na dva tjedna, tako nešto, dok ne odluči šta će napraviti - Marina zamišljeno kimne glavom.
- Kak to misliš šta će napravit, kao da je to njezina odluka, a šta je s Nikom? - ljutito će Ines.
- A Niko... kako je? - Marina promijeni temu.
- Loše. Ima teške ozljede glave. Nema nikakvih prognoza - Ines joj ukratko joj ispriča sve što je čula od Mate i doktora.
- Šta misliš... hoće se izvući?
- Hoće – odlučno će Ines - Mora se izvući, inače, ja neću moć... neću si moć oprostit.
- Hej, pa nisi ti kriva. To moraš znati. Nisi ti kriva. Ti nemaš veze s tim - prijateljica joj prebaci ruku preko ramena.
- Možda i jesam - Ines pogleda u pod preko ruba papirnate čaše na čijem dnu se razlijevalo noš malo smećkaste tekućine koju su se u bolnici usuđivali nazvati kavom.
Šutjele su.
- Znaš - Marina prekine tišinu - ponekad bih htjela da imam onaj FF gumb pa vidim nas za jedno desetak godina, kakvi ćemo biti, gdje ćemo završiti.
- Za deset, hmh – Ines puhne kroz nos - Ja bi gumb samo da vidim kako će završiti kraj tjedna - gorko joj odgovori.
- Ma daj di je još to – nastavi Ines - Samo se nadam da neću sjediti po klupicama kraj Psihijatrije.
- Ajmo odavde. Hladno je. Mrzim bolnice. I nedjelju, uostalom - Ines će nervozno.
- Idem gore s tobom - progovori Marina, zastane na trenutak i tišim glasom, gotovo šapne – Kaj sad?
- Molim? - Ines složi čaše jednu u drugu.
-Ma ništa, samo naslov neke predstave. Nevažno - skoči s klupe i uputi se nizbrdo, prema jednoj od prljavožutih zgrada.
Post je objavljen 13.08.2017. u 19:02 sati.