Za Zagreb, u jednom smjeru

Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.

NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.

- Znači, otišla je – Ines uvuče posljednji dim cigarete koju je podijelila s prijateljicom, baci čik na pod i zgazi ga vrhom tenisice.

Sramežljivo proljetno sunce obasjavalo je dvije mlade žene na klupici nekih stotinu metara udaljenoj od glavne bolničke zgrade. Dvije tamnoplave metalne ploče na kojima je velikim bijelim slovima pisalo Kinika za neurologiju i Klinika za psihijatriju bile su poput putokaza postavljene ispred klupice na kojoj su sjedile i savršeno se uklapale u depresivno okruženje koje su sačinjavale zgrade svih boja, veličina, oblika i godina proizvodnje. Neke od njih, sa svojim oguljenim fasadama i čađavim dimnjacima izgledale su kao one stare, oronule kućice na željezničkim postajama s bijelim metalnim pločama obrubljenim plavim okvirom koje su proizvodile škripav zvuk njišući se na laganom povjetarcu. Jedina razlika je bila šo se na njima umjesto natpisa nekog sela kočeperio natpis PT/CT PREGLED ili pak Mikrobiološki zavod.
Bolničko dvorište bilo je sablasno pusto, tek tu i tamo koji pacijent u haljetku što puši pred samim ulazom u bolničku zgradu, i pokoji u svoje misli uvučen doktor u bijeloj uniformi što se vraća s pauze noseći u ruci kavu u papirnatoj čaši ili se pak cerećući u društvu medicinskih sestara. ZaLutali posjetitelji zabrinuto su bauljali oko bolničkih zgrada s plastičnim vrećicama nakrcanim bananama i narančama, uspinjući se po uzbrdicama sopčući i pušući, u potrazi za pravom zgradom.

I u bolnici se osjećala ona posebna, pomalo nedefinirana, a opet tako specifična težina nedjeljnog dana. Ovoj zadnjoj skupini pripadala je i Marina. Nekih je desetak minuta provela lunjajući po otužno pustom bolničkom dvorištu. Ines joj je rekla da je Niko smješten u nekoj prljavožutoj zgradi kraj ulaza na kojoj piše Klinika za unutrašnje bolesti, i da će se naći na ulazu, ali nekako se činilo da su sve zgrade bile žute ili prljavožute ili jednostavno samo prljave. Konačno, ugleda ju kako stoji na ulazu s dvije kave iz automata, mahne i trenutak kasnije šutke krenu zajedno u potragu za klupicom.

– Da, ali samo na dva tjedna, tako nešto, dok ne odluči šta će napraviti - Marina zamišljeno kimne glavom.

- Kak to misliš šta će napravit, kao da je to njezina odluka, a šta je s Nikom? - ljutito će Ines.
- A Niko... kako je? - Marina promijeni temu.

- Loše. Ima teške ozljede glave. Nema nikakvih prognoza - Ines joj ukratko joj ispriča sve što je čula od Mate i doktora.
- Šta misliš... hoće se izvući?
- Hoće – odlučno će Ines - Mora se izvući, inače, ja neću moć... neću si moć oprostit.
- Hej, pa nisi ti kriva. To moraš znati. Nisi ti kriva. Ti nemaš veze s tim - prijateljica joj prebaci ruku preko ramena.
- Možda i jesam - Ines pogleda u pod preko ruba papirnate čaše na čijem dnu se razlijevalo noš malo smećkaste tekućine koju su se u bolnici usuđivali nazvati kavom.

Šutjele su.
- Znaš - Marina prekine tišinu - ponekad bih htjela da imam onaj FF gumb pa vidim nas za jedno desetak godina, kakvi ćemo biti, gdje ćemo završiti.
- Za deset, hmh – Ines puhne kroz nos - Ja bi gumb samo da vidim kako će završiti kraj tjedna - gorko joj odgovori.

- Ma daj di je još to – nastavi Ines - Samo se nadam da neću sjediti po klupicama kraj Psihijatrije.
- Ajmo odavde. Hladno je. Mrzim bolnice. I nedjelju, uostalom - Ines će nervozno.
- Idem gore s tobom - progovori Marina, zastane na trenutak i tišim glasom, gotovo šapne – Kaj sad?
- Molim? - Ines složi čaše jednu u drugu.
-Ma ništa, samo naslov neke predstave. Nevažno - skoči s klupe i uputi se nizbrdo, prema jednoj od prljavožutih zgrada.

13.08.2017. u 19:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

<	kolovoz, 2017
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.

Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica