Za Zagreb, u jednom smjeru

Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.







NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.


- Znači, za dva tjedna se vraćaš, ha? - Marina napokon progovori.
- Ma sto posto. Trebam samo malo vremena za odlučit - odvrati joj Tamara.

Stajale se na peronu 401, pokraj otvorenog bunkera velikog plavog autobusa i čekale da prođe vrijeme do polaska.
- Marina baci pogled prema gore.Teta Fili je već sjedila u autobusu, nalaktivši se na zatamnjeno staklo prozora rukom u kojoj je stiskala iskorištenu papirnatu maramicu, i odlučnim pogledom zurila pred sebe.

- Javi mi. I vidimo se skoro.

Obje su s nestrpljenjem čekale da se velika kazaljka na visećem satu ponad perona napokon dovuče do broja devet, ne znajući više što reći jedna drugoj. Između površnih riječi uvukla se neka slutnja i svaka je riječ postala suvišna.

- Ajde ti, dok sjedneš, dok se smjestiš - Marina pokuša ubrzati odlazak.
- Imaš pravo. Čujemo se. Nemoj mi Mislava uselit u krevet dok me nema - nasmije se Tamara.

- Ništa od toga - Marina se naglo snuždi - Pričat ću ti kad se vratiš.
- Šta? Ma daj, pa vas dva ste rođeni jedno ta drugo, pazi šta ti kažem, bit ćete vi skupa! - prodere se Tamara sa stepenica i uđe u bus.

Vozač zatvori vrata i autobus se, uz zaglušnu buku motora, lagano pokrene. Stajala je na odlaznom peronu, s rukama u džepovima, sve dok limena grdosija nije zamakla polukružno, prema izlazu na Držićevu aveniju. Okrene se na peti i krene prema tramvajskoj stanici kad joj u džepu zavibrira mobitel.

INES – slova su titrala na ekranu.
- Ej, baš sam te htjela nazvat.- javi se, pogleda još uvijek uprta prema autobusu - Moram ti nešto r... - nastavi Marina, ali ne uspije rečenicu jer ju s druge strane linije zaspe bujica nerazumljivih visokofrekventnih zvukova koje je bezuspješno pokušala povezati u suvislu misao.

- Čekaj, ništa ne razumijem. Ko je u bolnici? Zašto mi nisi javila? Smiri se, dolazim odmah. Gdje je Tamara? Reći ću ti kad dođem.

Zaklopi mobitel i još jednom pogleda nadesno. Svjetlo na semaforu Držićeve avenije pokazivalo je crveno za automobile, a pješaci su nestrpljivo, praćeni pištećim zvukom semafora, gurajući kofere na kotačićima, ili tegleći u rukama putne torbe, pakete i prenakrcane plastične vreće kariranog uzorka, jurnuli preko zebre, prema plavoj nemani što je upravo doklizala iz smjera Novog Zagreba i pohlepno otvorila usta.
Nekoliko metara dalje bijeloplavi autobus splitskih registracija upravo se uključio u gust promet i nastavio polagano kliziti prema Vukovarskoj ulici. Htjede utipkati Tamarin broj u mobitel, ali se u zadnji tren predomisli i pojuri prema tramvajskoj stanici. Iz pravca Novog Zagreba gmizala je prenatrpana šestica.

04.08.2017. u 17:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica