Za Zagreb, u jednom smjeru
Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2002.
NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2002.
- Znači, za dva tjedna se vraćaš, ha? - Marina napokon progovori.
- Ma sto posto. Trebam samo malo vremena za odlučit - odvrati joj Tamara.
Stajale se na peronu 401, pokraj otvorenog bunkera velikog plavog autobusa i čekale da prođe vrijeme do polaska.
- Marina baci pogled prema gore.Teta Fili je već sjedila u autobusu, nalaktivši se na zatamnjeno staklo prozora rukom u kojoj je stiskala iskorištenu papirnatu maramicu, i odlučnim pogledom zurila pred sebe.
- Javi mi. I vidimo se skoro.
Obje su s nestrpljenjem čekale da se velika kazaljka na visećem satu ponad perona napokon dovuče do broja devet, ne znajući više što reći jedna drugoj. Između površnih riječi uvukla se neka slutnja i svaka je riječ postala suvišna.
- Ajde ti, dok sjedneš, dok se smjestiš - Marina pokuša ubrzati odlazak.
- Imaš pravo. Čujemo se. Nemoj mi Mislava uselit u krevet dok me nema - nasmije se Tamara.
- Ništa od toga - Marina se naglo snuždi - Pričat ću ti kad se vratiš.
- Šta? Ma daj, pa vas dva ste rođeni jedno ta drugo, pazi šta ti kažem, bit ćete vi skupa! - prodere se Tamara sa stepenica i uđe u bus.
Vozač zatvori vrata i autobus se, uz zaglušnu buku motora, lagano pokrene. Stajala je na odlaznom peronu, s rukama u džepovima, sve dok limena grdosija nije zamakla polukružno, prema izlazu na Držićevu aveniju. Okrene se na peti i krene prema tramvajskoj stanici kad joj u džepu zavibrira mobitel.
INES – slova su titrala na ekranu.
- Ej, baš sam te htjela nazvat.- javi se, pogleda još uvijek uprta prema autobusu - Moram ti nešto r... - nastavi Marina, ali ne uspije rečenicu jer ju s druge strane linije zaspe bujica nerazumljivih visokofrekventnih zvukova koje je bezuspješno pokušala povezati u suvislu misao.
- Čekaj, ništa ne razumijem. Ko je u bolnici? Zašto mi nisi javila? Smiri se, dolazim odmah. Gdje je Tamara? Reći ću ti kad dođem.
Zaklopi mobitel i još jednom pogleda nadesno. Svjetlo na semaforu Držićeve avenije pokazivalo je crveno za automobile, a pješaci su nestrpljivo, praćeni pištećim zvukom semafora, gurajući kofere na kotačićima, ili tegleći u rukama putne torbe, pakete i prenakrcane plastične vreće kariranog uzorka, jurnuli preko zebre, prema plavoj nemani što je upravo doklizala iz smjera Novog Zagreba i pohlepno otvorila usta.
Nekoliko metara dalje bijeloplavi autobus splitskih registracija upravo se uključio u gust promet i nastavio polagano kliziti prema Vukovarskoj ulici. Htjede utipkati Tamarin broj u mobitel, ali se u zadnji tren predomisli i pojuri prema tramvajskoj stanici. Iz pravca Novog Zagreba gmizala je prenatrpana šestica.
04.08.2017. u 17:59 | 1 Komentara | Print | # | ^
