Za Zagreb, u jednom smjeru

Nedjelja, prvi tjedan ožujka 2014.




NEDJELJA, prvi tjedan ožujka 2014.

Jedna od rijetkih stvari koja joj nije nedostajala bio je Trg. Neuhvatljiva, ali gotovo opipljiva praznina prožimala je glavni zagrebački trg. Na prvi pogled živahno i veselo mjesto, ispunjeno energijom zarobljenom u mnogobrojnim susretima i zagrljajima prijateljima što se dugo nisu vidjeli, poljupcima novopečenih ljubavnih parova i stiscima ruku novih poznanstava.
No drugi je pogled otkrivao da je Trg samo prolazna stanica s koje su ljudi, nakon uvodnog susreta, brzali dalje, noseći svoje priče na neko toplije, intimnije mjesto.

Tamara je stajala pokraj knjižare preko puta hotela Dubrovnik i desnom rukom pritisnula Mateja uz sebe. Mirta je već bila prestara da bi dopustila da ju mama grli ovako na javnom mjestu, radije se samotno smrzavala, sa slušalicama na ušima i rukama u džepovima. Ljudi su prolazili kraj njih po nekim svojim zamišljenim linijama, pokušavajući riješiti neke svoje stvarne ili umišljene probleme. Jedni su žurili kući, drugi su bježali od kuće, neki su žurili na poslovni, a neki pak na neki tajni sastanak.
Poneki mladi i ponosan roditeljski par šetao je moderna dječja kolica, poslovni ljudi u sivim odijelima s mobitelima zalijepljenim uz obraze mahnito su jurili uz izloge, dok su prenašminkane djevojke s izrazom nestrpljenja na licu čekale svoje dečke.

Mladi su parovi na prvom izlasku blentavo buljili jedno u drugo, a oni stariji hodali korak jedan iza drugog i sjetno buljili uokolo izbjegavajući pogled osobe kraj sebe.
Činilo joj se da se na ovoj ljudskoj pozornici, otkad je bila studentica, ništa nije promijenilo. Bili su to oni isti ljudi koji su ovuda prolazili, ovdje čekali, svađali se ili se ljubili i prije deset i prije dvadeset i prije trideset godina, samo - sada u nekim drugim ulogama.
Zaneseni su studentski parovi postali isfrustirani bračni partneri koji hodaju jedan iza drugoga i razmišljaju kako platiti još jednu ratu kredita, curice u rozim haljinicama postale su prenašminkane djevojke koje čekaju dragog, a dečkići što se otimaju iz ruku mamama što su jurile trgom kasneći na neku važnu kavu - izgubljeni tinejdžeri koji stoje pod satom s bocom jeftinog crnjaka.
Isti ljudi – druge uloge.

Bilo je nekako podmuklo hladno. Činilo se kao da zagrebački vjetar puše po prolazu sa svih strana. Ines je kasnila desetak minuta i Matej ju je već peti put pitao S kim se to nalazimo?
Odgovor S maminom dobrom prijateljicom. uopće ga nije zadovoljavao. Mirta je pak samo okretala očima i svako malo puhnula Kad ćemo kući?


Tamara više baš i nije bila sigurna što njima znači kuća. Baka ih je danas autobusom dopratila u Zagreb. Taman kad je Matej peti puta pitao koga čekaju, u gomili ljudi što se naguravala oko tramvajskih vrata spazi prijateljicu kako posrće i vuče za sobom djevojčicu od kojih pet godina. Koji trenutak kasnije veselo dođe do njih.

- Bok, društvo, ovo je Katja - progovori Ines u isto vrijeme lagano rukom prema njima gurajući smeđokosu kovrčavu djevojčicu - Katja, lijepo pozdravi.
- Matej i Mirta, ovo je teta Ines, moja prijateljica s faksa - sad će Tamara.
- Da, i kakve to ima veze s nama? - Mirta je žvakala žvakaću glave okrenute od cijele ove nesnosno dosadne situacije, s prezrivim izrazom na licu i rukama u džepovima jakne.
- Mirta! - prekori ju majka prijetećim tonom glasa.
- Ma nema veze. Ti nej dže ri – proslovka Ines prema prijateljici ispod glasa.
- Ja sam Ines – pruži joj ruku - Imaš jako lijepe oči.
- Znam. To mi svi govore. Zašto me tako gledaš? - napokon se okrene prema Ines, i dalje držeći ruke u džepovima.
- Podsjećaš me na nekoga. Na jednog mog prijatelja.
- Da? I on je imao zelene oči?
- Aha - Ines joj se nasmiješi.
- A gdje je on sad? - Mirta će nezainteresirano.
- Ne znam. Nadam se na nekom boljem mjestu.

- Radi u Njemačkoj? Moj tata je uvijek govorio da smo morali otići iz Hrvatske u neko bolje mjesto. Isto ima restoran? - uključi se Matej u razgovor.

Ines se nasmije, a osmogodišnjak će zbunjeno: - Zašto se smiješ?

- Cure i dečki, predlažem da prvo idemo na pizzu, a onda sladoled - Ines će veselo, i prebaci svoju ruku preko Tamarinog ramena.

Ne samo oči. - pomisli Ines pogledavši još jednom prema Mirti koja se smijala Mateju. I još nešto.

Taj osmijeh. Već dugo nije vidjela taj osmijeh.


***

- I jesi odlučila šta ćeš? Ostaješ u Zagrebu il se vraćaš gore? - upita Ines pola sata kasnije.

Sjedile su u podrumskom prostoru udobno uređenog restorančića u Gajevoj. Djeca su i dalje šutke sjedila jedno preko puta drugoga. Mirta je tipkala po mobitelu, a dvoje manjih je, svatko u svom kutu stola pilo colu na slamku, i gledalo se s apsolutnim nepovjerenjem.

- Jesam. Samo, moram to još reći njima – Tamara će ispod glasa - Josipovi starci će nam prepustiti stan u Babonićevoj, a ja, pa ne znam... možda se vratim na faks i završim to napokon.
- Stvarno? Nisi povukla papire?
- Nisam. Kako sam otišla gore, nisam o tom ni razmišljala, kao da sam započela neki skroz novi život. Znaš, kad se baviš konobarenjem usred Njemačke, misli ti nekako baš i ne skreću prema Pravnom fakultetu – tužno se osmjehne - Nisam mislila da ću se ikad više vratiti u stari život.
- A klinci? Kako se oni nose s ovim?
- Mirta se skroz zatvorila u sebe i prgava je prema meni. Mislim da je u šoku, iako je već mjesecima pripremam, a mali – pogleda Mateja ko je i dalje srkao colu na slamku i zvjerao okolo – Mislim da još ništa ne shvaća. Ne znam, možda bi bilo bolje da sam ih pustila na sprovod, ali...nisam imala srca.
- A mama? Jel ti može ona doć pripomoć?
- Otkad je umra otac, mater se zavukla doli u kuću i praktički ne izlazi. Cijeli život su bili ko pas i mačka, a sad kad ga nema - ne zna izać iz kuće bez njega.
- Jesi ikad promislila šta bi bilo da si... da nisi – Ines kimne glavom prema dvanaestogodišnjakinji koja je,i dalje sa slušalicama na ušima, hipnotizirano buljila u minijaturni ekran pred sobom.
- Jesam. I... ne mogu to ni zamislit. Bio je to jedan trenutak u kojem sam donijela odluku, znaš. Bila sam na pregledu. Mater je bila sa mnom, ja sam već bila odlučila da ću pobacit, i onda sam čula zvuk – otkucaj srca. I to je bilo to. Par dana nakon toga pojavi se Josip i... ostalo znaš.

- A ti? Šta si ti odlučila? Ostajete skupa ili ne?
- Mislim da ćemo nas dvoje bit nešto ko tvoji starci - odgovori Ines tužno.
- Sigurna sam da će sve biti u redu - Tamara će utješnim glasom.


- Mama, koliko ćemo još biti u ovdje? Želim ić natrag, signal ovdje je užas!
- Mirta, jel bi htjela ostat u Zagrebu? - ubaci se Ines.
- Was? Nikako! Hamburg je puno bolji. Tamo imam prijatelje, ekipu. Ovdje je bezveze.

- Gehen wir, Mama, hier ist langweilig- nestrpljivo pogleda u majku.
- Mirta, sei geduldig! Vidiš kako su Matej i Katja dobri.
- Mama, verglaichte mich bitte nicht mit diesen Knirpsen!!! - Mirta zaokrene očima i zakima glavom lijevo – desno.
Ines ju pogleda i uputi zagonetan osmijeh.
- S ovom ti neće biti lako - ispod glasa će prijateljici.
- Das kannst du laut sagen! - Tamara uzdahne - Gehen wir, kinder, los! - Još sladoled i kući.

























04.08.2017. u 18:08 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica