Marketing
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2002.
Kiša je beskrajno padala. Ili joj se barem tako činilo. Počela je danas rano popodne, dok su se vraćale s ručka, praćena blagim povjetarcem, a onda se pretvorila u onu dosadnu, zagrebačku kišu koja nije pokazivala nikakvu namjeru da prestane ili da se uobliči u neki iole ozbiljniji pljusak.
Tamara je sjedila za stolom kraj prozora i prstom pratila sitne kapljice što su lelujavo klizile prema dnu prozora, pokušavajući bezuspješno dohvatiti jedna drugu.
- Hladno je, hoću pojačat grijanje?- Marina dobaulja iz kuhinje i nađe cimericu kako zamišljeno sjedi u stolcu s nogama podvijenim pod sebe i prstom prati kaplje kiše.
- Zagrebačka kiša – odsutno će Tamara.
- Molim?
- Ma ništa – primijetivši prijateljicu kako ulazi u sobu noseći čaj, brzo skine prst s prozora i proba otresti s lica zamišljen pogled i navući brzinski smiješak, ali u Marininom pogledu, dok je spuštala šalice na stol, uhvati tračak zabrinutosti.
- Tamara, jesi ti u redu? - Mislim, nekako si odsutna zadnjih par dana. Mogu ti nekako pomoć?
- Ma, jesan, jesan. Ne znam, razmišljala san da odem na Korčulu na par dana - Tmara, što je brže brže mogla, prebaci riječi preko usana. Loše je lagala. Zacrvenjela se i imala potrebu sve izreći što brže i dodatno objasniti laž - Mislim, doli je sad lipo, mater mi dolazi, i nisam dugo bila.
- Na Korčulu? Sad? Hoćeš mi reći šta se događa s tobom ili moram pogađati? - Marina stavi šalicu na stol i klekne do prijateljice podbočivši se rukom na naslon stolca.
- Tamara, znaš da meni možeš sve reći.
- Ne smiš nikom reć. - Tamara će drhtavim glasom.
- A kome bi rekla?
- Obećaj da nećeš reć Ines.
- Dobro, dobro, naravno da neću - Daj reci šta se događa, zamišljena si i tiha, bauljaš po kući i ne jedeš više ni onih pedeset kalorija dnevno koje si prije konzumirala.
Tamara duboko uzdahne, proguta knedlu i u jednom dahu, boreći se sa suzama koje su je gušile u grlu i zadnjim se nitima držale u njezinim očima napokon izbaci iz sebe:
- Mislim da sam trudna.
Tišina koja je nastala bila je jedna od onih teških gustih, neprobojnih tišina i nije ju remetilo čak ni ritmičko udaranje kapi po prozoru, ni tihi zvukovi života što su dopirali iza susjednih zidova, dapače, ti su je zvuci samo naglašavali, kao da su je izdvojili u neki vremensko-prostorni vakuum iz kojeg je bilo gotovo nemoguće izići.
- Kako znaš? Mislim jesi sigurna? - Marina napokon presječe mu .- Možda još dobiješ, i meni tako zna kasniti po sedam...
- Napravila sam test. Trudna sam. Eto. Tako znan- Okrene se prema prozoru i nastavi kliziti prstom preko kapljica koje su se i dalje utrkivale na prljavoj staklenoj površini.
- Jel Niko zna?
- Ne, nitko ne zna, osim tebe sad. Ja znam tek od jučer dana i ne znam šta ću napravit. Stvarno ne znam. Što je najbolje od svega, mater mi sutra dolazi u Zagreb, zbog sestre. Nemam pojma kako ću to od nje sakriti, to mi nije jasno stvarno.
Suze su se nezaustavljivo počele kotrljati preko njezinih bijelih obraza i u ritmu kapljica na prozoru padati po majici, još jače ističući smaragdnu boju njezinih očiju.
Marina ju obujmi rukama i utisne poljubac u kosu.
– Sve će biti u redu, sve će biti u redu- ponavljala je, držeći ju čvrsto u zagrljaju, pokušavajući i sebe uvjeriti u to.
Tamara spusti glavu na njezino rame, a ova zamišljeno pogleda kroz prozor – jedne užurbane ženske noge u smeđim čizmama vukle su nestrpljivo za sobom par dječjih nogu u crvenim gumenim čizmicama. Vjetar je šibao sve jače, a kišica je padala u sve dosadnijem i jednoličnijem ritmu - činilo se da nikad neće prestati.
Post je objavljen 31.05.2017. u 18:48 sati.