Marketing
Povjesničari vrijeme proučavaju kroz logičan, uzročno-posljedičan slijed događaja. Fizičari su vrijeme povezali s prostorom i u potpunosti ga izrelativizirali, dok ga kemičari svojim reakcijama pokušavaju usporiti ili ubrzati. Biolozi vrijeme proučavaju kroz proces starenja i umiranja, dok umjetnici vrijeme grčevito pokušavaju zaustaviti, svesti ga na strast jednog trenutka. Obični smrtnici - oni se ne bave vremenom. Vrijeme se bavi njima.
Rečeno je o vremenu...
Vrijeme stoji, mi prolazimo.
kineska poslovica
PONEDJELJAK
Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014.
- Sopot – sljedeća je stanica Muzej suvremene umjetnosti.
Mobitel je u velikoj crnoj torbi zazvonio u trenutku kad je metalizirani ženski glas putnicima tramvajske linije broj sedam objavio njihovu trenutnu lokaciju. Marina je bila previše zadubljena u knjigu da bi povezala kako iritantno vesela i glasna melodija, koju je jučer promijenila, dolazi iz naprave u njezinoj torbi. Nekoliko nervoznih pogleda suputnika natjeraju ju da shvati. Brzim pokretom gurne knjigu pod lijevu podlakticu, zagrize papirnatu čašu iz koje se pušila kava i stane nervozno prekapati po pretincima.
Tramvaj se u tom trenutku zaustavi i ona ustane udarivši usput platnenom vrećicom punom zadaćnica neku stariju ženu što se zalijepila za njezino sjedalo. Probije se kraj grupice zgužvanih bljedolikih tinejdžera oboružanih slušalicama i mobitelima, nabijenih na vrata bez i najmanje namjere da se i za milimetar pomaknu. Velika plava zvijer ispljune ju na beton zajedno s manjom grupicom ljudi koja se u trenu rasprši po novozagrebačkom betonu.
Baci jedan pogled na mobitel i okrene očima:
GORAN - titrala su žuta slova na ekranu.
- Šta je sad? - puhne nervozno umjesto pozdrava mužu u elektroničku napravu.
- Nećeš vjerovat kog sam sad sreo ispred Vitine škole.
- Koga?
- Nećeš nikad pogodit – tajnovito će Goran.
- Čuj, Gorane, nastava mi počinje za pet minuta, daj me nemoj...
-Tamaru - prekine ju Goran.
- Gorane, stvarno sam u žurbi, bolje bi ti bilo da me nisi nazvao samo da mi kažeš da si sreo susjedu Tam...
- Ne nju. Tvoju Tamaru. Tamaru s faksa.
Marina zbunjeno zastane na tramvajskoj stanici, krajičkom oka odmjerivši ljepuškastu djevojku raščupane duge kose koja se, nervozno pocupkujući u štiklama, smrzavala u prekratkoj izgužvanoj haljinici, očito na povratku s jučerašnjeg izlaska.
Bio je potreban jedan trenutak potpune mentalne praznine da lijepo i pomalo egzotično žensko ime poveže s izblijedjelim likom iz prošlosti.
- Tamaru, moj Bože, pa... jel te prepoznala, jel pitala za mene, kako je ona?
- Pa i nije baš najbolje, zato te i zovem.
Marina zastane nasred ceste i rukom pokrije uho ne bi li bolje čula Goranove riječi.
Grupice učenika što su sljedećih minuta prolazile kraj okamenjenog ženskog lika i sve se bržim korakom kretale prema masivnom betonskom zdanju na Aveniji Većeslava Holjevca upozoravale su je da će uskoro zvoniti za početak nastave. Poneki bi rekao i: Dobar dan, profesorice! i začuđeno se okrenuo za njom.
Napokon, stisne tipku na mobitelu pa i ona pogleda na sat i brzim korakom produži prema zebri što je presijecala zagušljivo križanje omeđeno s jedne strane blještećim shopping centrom, a s druge ništa manje kičastim stakleno - betonskim muzejskim zdanjem, pogledavajući rastreseno nadolazeće aute.
Zamišljeno spremi mobitel u džep balonera. Goranove riječi odzvanjale su joj u ušima pomiješane s kakofonijom tonova automobilskih motora, tramvaja, ljudskih glasova, prodornog pištećeg zvuka semafora i još niza nedefiniranih zvukova što su sačinjavali ranojutarnju zagrebačku prometnu simfoniju.
U trenutku kad je zakoraknula u školsko dvorište začuje upozoravajući zvuk školskog zvona. Brzim korakom preleti preko dvorišta, ošine pogledom nekolicinu učenika što su pušili pred samim ulazom, pogleda dvojicu koji se nisu udostojili pozdraviti ju i s posljednjim odjekom zvona uđe u školsku zgradu. Treći a je čekao.
Post je objavljen 16.05.2017. u 09:38 sati.