Za Zagreb, u jednom smjeru

Povjesničari vrijeme proučavaju kroz logičan, uzročno-posljedičan slijed događaja. Fizičari su vrijeme povezali s prostorom i u potpunosti ga izrelativizirali, dok ga kemičari svojim reakcijama pokušavaju usporiti ili ubrzati. Biolozi vrijeme proučavaju kroz proces starenja i umiranja, dok umjetnici vrijeme grčevito pokušavaju zaustaviti, svesti ga na strast jednog trenutka. Obični smrtnici - oni se ne bave vremenom. Vrijeme se bavi njima.

Rečeno je o vremenu...

Vrijeme stoji, mi prolazimo.
kineska poslovica

PONEDJELJAK



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014.


- Sopot – sljedeća je stanica Muzej suvremene umjetnosti.

Mobitel je u velikoj crnoj torbi zazvonio u trenutku kad je metalizirani ženski glas putnicima tramvajske linije broj sedam objavio njihovu trenutnu lokaciju. Marina je bila previše zadubljena u knjigu da bi povezala kako iritantno vesela i glasna melodija, koju je jučer promijenila, dolazi iz naprave u njezinoj torbi. Nekoliko nervoznih pogleda suputnika natjeraju ju da shvati. Brzim pokretom gurne knjigu pod lijevu podlakticu, zagrize papirnatu čašu iz koje se pušila kava i stane nervozno prekapati po pretincima.
Tramvaj se u tom trenutku zaustavi i ona ustane udarivši usput platnenom vrećicom punom zadaćnica neku stariju ženu što se zalijepila za njezino sjedalo. Probije se kraj grupice zgužvanih bljedolikih tinejdžera oboružanih slušalicama i mobitelima, nabijenih na vrata bez i najmanje namjere da se i za milimetar pomaknu. Velika plava zvijer ispljune ju na beton zajedno s manjom grupicom ljudi koja se u trenu rasprši po novozagrebačkom betonu.
Baci jedan pogled na mobitel i okrene očima:

GORAN - titrala su žuta slova na ekranu.
- Šta je sad? - puhne nervozno umjesto pozdrava mužu u elektroničku napravu.
- Nećeš vjerovat kog sam sad sreo ispred Vitine škole.
- Koga?
- Nećeš nikad pogodit – tajnovito će Goran.
- Čuj, Gorane, nastava mi počinje za pet minuta, daj me nemoj...
-Tamaru - prekine ju Goran.
- Gorane, stvarno sam u žurbi, bolje bi ti bilo da me nisi nazvao samo da mi kažeš da si sreo susjedu Tam...
- Ne nju. Tvoju Tamaru. Tamaru s faksa.

Marina zbunjeno zastane na tramvajskoj stanici, krajičkom oka odmjerivši ljepuškastu djevojku raščupane duge kose koja se, nervozno pocupkujući u štiklama, smrzavala u prekratkoj izgužvanoj haljinici, očito na povratku s jučerašnjeg izlaska.
Bio je potreban jedan trenutak potpune mentalne praznine da lijepo i pomalo egzotično žensko ime poveže s izblijedjelim likom iz prošlosti.

- Tamaru, moj Bože, pa... jel te prepoznala, jel pitala za mene, kako je ona?
- Pa i nije baš najbolje, zato te i zovem.
Marina zastane nasred ceste i rukom pokrije uho ne bi li bolje čula Goranove riječi.

Grupice učenika što su sljedećih minuta prolazile kraj okamenjenog ženskog lika i sve se bržim korakom kretale prema masivnom betonskom zdanju na Aveniji Većeslava Holjevca upozoravale su je da će uskoro zvoniti za početak nastave. Poneki bi rekao i: Dobar dan, profesorice! i začuđeno se okrenuo za njom.
Napokon, stisne tipku na mobitelu pa i ona pogleda na sat i brzim korakom produži prema zebri što je presijecala zagušljivo križanje omeđeno s jedne strane blještećim shopping centrom, a s druge ništa manje kičastim stakleno - betonskim muzejskim zdanjem, pogledavajući rastreseno nadolazeće aute.

Zamišljeno spremi mobitel u džep balonera. Goranove riječi odzvanjale su joj u ušima pomiješane s kakofonijom tonova automobilskih motora, tramvaja, ljudskih glasova, prodornog pištećeg zvuka semafora i još niza nedefiniranih zvukova što su sačinjavali ranojutarnju zagrebačku prometnu simfoniju.

U trenutku kad je zakoraknula u školsko dvorište začuje upozoravajući zvuk školskog zvona. Brzim korakom preleti preko dvorišta, ošine pogledom nekolicinu učenika što su pušili pred samim ulazom, pogleda dvojicu koji se nisu udostojili pozdraviti ju i s posljednjim odjekom zvona uđe u školsku zgradu. Treći a je čekao. 

16.05.2017. u 09:38 | 3 Komentara | Print | # | ^

	svibanj, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.

Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica