Za Zagreb, u jednom smjeru

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.




UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Krenuli su, ruku pod ruku, prema obali Kupe, udaljenu od Marinine kuće tek nekih dvadesetak metara, ostavljajući Ines i Renatu da u kuhinji pričaju o dobrim starim vremenima, djeci i bračnim zavrzlamama.
Malo se toga na obali Kupe promijenilo od dana kad je bila dijete - koprivama obrasli tamnozelen, grbavi nasip samo se još malo više nagnuo ka rijeci, a pod još uvijek golim granama stare lipe stajao je, kao okamenjen u vremenu, velik drveni okrugli stol koji su djeca zvala Gulit jer im je najbolja zabava bila guliti boju s njegove metalom presvučene površine.

Mutnozelena voda, istovremeno privlačna i odbojna, polupotopljeno betonsko kupalište i jedan drveni čamac što se otužno i usamljeno ljuljuškao na mirnoj površini rijeke. Sjeli su na oguljenu drvenu klupu bez naslona koja je jedva provirivala iz nepokošene trave.

- Sjećaš se ti našeg prvog susreta?– Mislav prvi progovori.

- Onako kroz maglu – bezočno je slagala, jer, sjećala se svakog detalja - Mislim da je to bilo na seminaru iz Staroslavenskog. U Sedmici. A ti?
- Onako, kroz magluštinu. Ja sam sjedio u četvrtom redu. Bilo je devet i kvarat. Ti si, naravno, kasnila, i ušla si u onu ogromnu dvoranu tako arogantno ka da ćeš ti održat predavanje, u najmanju ruku.
Odma sam te zapazi, a ti si sjela kraj mene potpuno nezainteresirana za sve oko sebe. Bila si u nekom svom filmu. Promatra sam te cijelo to predavanje. Tražila si me kemijsku i onda smo se upoznali. I počeli pričat. Pitala si me koja mi je boja najdraža. Reka sam - plava. Onda si me pitala koje mi je najdraže mjesto na svijetu.
- Opisao si neku šljunčanu plažu i more, a ja sam...
- ...a ti si opisala neku zelenu travom obraslu obalu uz rijeku i rekla da je to tvoje čarobno mjesto. I
rekla da je tvoja zelena. Znaš, čini mi se da otad i nismo prestali razgovarat.

Okrene se prema njemu i istog trenutka zažali što je to učinila. Sve se vratilo. Pogledi s predavanja, slučajni dodiri ikave nakon seminara - sve je odjednom bilo tu.
- Ne mogu vjerovat da se toga sjećaš.
- Mislav samo slegne ramenima.

- Nego, kako to da si došao? – Marina promijeni temu. Mislim, ni ti Tamaru sigurno nisi vidio sto godina.
- Iskreno, znao sam da ćeš ti doć. Sebični motivi za dolazak na nečiji sprovod, a?
- U svakom slučaju – progovori Marina. - Znaš, čini mi se ko da smo se jučer rastali na stepenicama pred faksom - zadubi se na trenutak u njegove oči i zagonetno se osmjehne.
- Šta se smiješ? - upita ju prstima prebirući prema pramenu kosu koji joj je neposlušno izvirivao preko uha.
- Ma ništa. Ovo šta si rekao da nikad nismo prestali pričati. Ko u onim filmovima u kojima prijatelji igraju jednu partiju šaha cijeli život. Povuku jedan – dva poteza, nastave živjeti dalje, i onda nakon nekoliko godina, kad se opet sretnu, povuku novi potez. Bez uvoda, samo nastave tamo gdje su stali.
- Pijun na C5 – nasmije se Mislav i zatakne joj pramen kose iza uha. - Bilo bi bolje da smo poteze vukli malo češće.

Šutjeli su i gledali u rijeku. Marina lagano spusti glavu na njegovo rame - i odjednom ju prožme osjećaj da je taj trenutak napokon došao. Onaj jedan trenutak za kojim čezneš cijeli život, a nisi siguran je li on tvoja tlapnja, fantazija ili dio realnosti koja se još jednostavno nije ostvarila.
Savršen trenutak kojem ništa nije trebalo dodati ili oduzeti, trenutak u kojem ništa nije trebalo reći jer sve je već bilo izrečeno, a ono što nije, itako je kristalno jasno. Trenutak koji je jednostavno trebalo zamrznuti u vječnosti i u njemu ostati s osobom na čije si rame oslonjen.
Odjednom osjeti neizmjeran umor. Slijevao se niz njezino lice poput rijeke - isprva polako, u kapljicama, a zatim se kapi neprimjetno pretvore u mlaz. Ili su to bile suze? Zaklopila je oči, a suze, da, ipak su to bile suze, su samo tekle, eto, tako, bez nekog razloga, ili možda iz previše razloga. Dok su sve veće slane kapi preko njezinih obraza natapale tanku tkaninu na mjestu gdje su im se tijela dodirivala, potraži njegovu ruku i stavi svoj dlan u nju.

- Da sam ovo napravila prije deset godina, pobjegao bi glavom bez obzira, u zagrljal svojoj Andrei - progovori tihim glasom.
- Bi.
- A zašto sad ne pobjegneš?
- Sad možda... - okrene se prema njoj i rukama ju primi za obraze, približivši svoje lice njezinom na tek nekoliko centimetara.

- O majko mila, evo opet nesuđenih ljubavnika, ja ću stvarno od vas poludit!

Crvenokosa kovrčava griva približavala se kroz travu. Posrtala je preko kopriva, a kroz polumrak se naziralo svjetlucanje čaše i žar cigarete.
- Kaj, jesam uništila trenutak? - ljutito ih pogleda - Mislim, kaj sad, vi ste srodne duše, to je očito iz aviona, ne? Sori, ljudi, kaj vas prekidam, al mislim da bi trebali krenuti za Zagreb - nastavi ubrzano.

- Koja ti je to cigareta danas? - Marina prijekorno pogleda prijateljicu.
- Četvrta, mama.
- A cuga? Misliš da je to pametno?- zabrinuto će Marina.
- Joj daj ne davi, jedna čaša vina, pa cugala sam i s Katjom ..., pa gle kak je mala dobro ispala.
- Čekaj, trudna si? - Mislav odjednom shvati. Pomaknuo se koji centimetar bliže Marini i pustio Ines da sjedne do njega.
- O, da. - Ines će kroz novi gutljaj.
- Ooo, pa čestitam. Ne djeluješ mi baš sretno.
- Duga priča - mahne čašom u neodređenom smjeru i cinično se nasmije, a onda se naglo uozbilji:
- Jel se sjećaš ti, Marina, kad si mi jednom zgodom rekla da sigurno za deset godina nećemo sjediti na nekoj klupici i da…
- Šta? Nemam pojma - zbunjeno će Marina.

- Ali ja se zato sjećam - izgovori nekako prijeteće i sjetno u isto vrijeme piljeći vlažnih očiju u daljinu, tamo negdje preko Kupe, u one dvije oguljene kuće s daskama zakucanim na mjestima gdje su nekad bili prozori, što su se poput dva stara rasklimana zuba pomaljale iza niskog kamenog zidića na drugoj strani nasipa.
- Dobro si se držala na sprovodu, bilo me strah, moram ti priznati - ubaci se Marina s novom temom, usput se gotovo neprimjetno odmaknuvši od Mislava koji je sad sjedio praktički zalijepljen za nju. No za to nije bilo potrebe, jer Ines odjednom ustane, stane pred njih i povišenim ih, isprekidanim glasom zaspe bujicom riječi:

- Znaš kaj? Iskreno gadi mi se sve to, to prenemaganje. Mislim di je bila kad sam ja nju trebala? Ona je trebala biti tamo, a nije, samo je pobjegla , ona ga je sje...

- Znaš da to nije istina - Marina ju prekine - Niko je bio u problemima puno prije nego ga se ona dočepala.
- Joj, daj šuti, ti je uvijek braniš! - bia je sve ljuća, a boja obraza lagano je dostizala boju kovrča koje su plesale neki suludi ples oko njezine glave svaki puta kad bi progovorila.
- Žao mi je šta sam opće došla i dala joj šansu. Nije me danas ni pitala za njega. Kao da to sve nikad nije ni postojalo - glas joj je pucao, a suze se počele slijevati niz obraze.
- Hej... pa ti plačeš – Marina će iznenađeno.
- Ne plačem, imam jebenu alergiju na ovu jebenu travu! - jecala je – Kakva je ovo selendra, šta vi niste čuli za uređenje parkova, Zrinjevac i to? - suze su joj sad već nekontrolirano frcale niz obraze, a glas pucao i prelazio u visokofrekventne vriskove.

Ines nitko nikad nije vidio da plače. Ona nije plakala. ona je bila dežurni klaun društva, zbijala šale i kao po narudžbi radila dobru atmosferu - plakanje jednostavno nije bilo dio njezinog imidža. Odjednom, kao da se prisjetila svoje reputacije, rukom obriše obraze, čvrsto stisne donju usnicu i prkosno izboči bradu.
- Znate šta, ja idem na WC i popravit šminku, a vi obavite kaj imate i za deset minuta krećemo, može? - Uostalom – nasmije se kroz suze svojim najblistavijim osmijehom - Znate koji je naš moto? Barem još nismo...
- Da, da digli kredit... Čuješ, čini mi se da taj moto više ne vridi... - veselo će Mislav.
- Barem nismo digli kredit u švicarcima, to je novi moto! – Ines nabaci još jedan osmijeh, ovaj od uha do uha, okrene se na peti i demonstrativno krene natrag prema kući.

Zamaknuvši iza betonskog zida išaranog grafitima, nasloni se leđima na njega, klizne prema tlu u čučeći položaj, a suze poteku iz nje kao bujica, spuštajući se jedna za drugom i razvodnjavajući tamnocrvenu tekućinu na dnu čaše u njezinoj ruci.
- Ne znam šta misli da imamo za napravit – Mislav je s druge strane zida pokušao nastaviti razgovor iako za time uopće nije bilo potrebe. Bilo bi jednako lijepo i da ništa nisu pričali, da su jednostavno tamo sjedili i buljili u nabujalu rijeku koja je, baš kao vrijeme, protjecala kraj njih tako neprimjetno i tako brzo.
- Htjela sam ti nešto reć…- Marina će pomalo nesigurno.
- Aj pucaj – ohrabri ju Mislav, ali u tom mu trenutku u džepu zazvoni mobitel.
Ustane i javi se odmaknuvši se par koraka od nje, i nasloni na zahrđalu bijelu ploču koja je poput strašila virila iz visoke trave i oguljenim crvenim slovima upozoravala: NE BACAJ SMEĆE.

***

Iz zakutaka sjećanja odjednom izrone slike visokog i snažnog crnokosog muškarca kako, odjeven samo u kratke hlače, dok mu se znoj slijeva niz preplanula leđa, radničkim rukavicama iz tački kraj bijelo-crvenog strašila istrpava ostatke ošišane živice, a ona, u ljetnoj haljinici poslušno stoji kraj njega.

– Idemo, mala. Napraviti večeru. Može pečene paprike? – tata obriše znoj s čela, nasmiješi se ispod brkova i podigne ju u naručje, a misli ju opet odnesu k onom krevetu u žutoj bolničkoj sobi.

– Mo lim te, odveži me. – Stari će isprekidano, gubeći dah, i molećivo pogleda na svoju ruku debelim iskrzanim kožnim remenm privezanu za okvir kreveta.
- Tata, znaš da ne smijem. Sestre su rekle da...
- Briga me za njih, odveži mi ruke kad ti kažem! - prodere se, a jedna mu suza spuzne niz lice – i pokrene bujicu što se odjednom počene kotrljati njegovim upalim obrazima.
- Molim te, odveži me, Marina...- jecao je.

- Dobro, ali ne smiješ bježati s kreveta, jesi me čuo? - odgovori mu i, izgovorivvši te riječi, osjeti se nekako čudno. Kao da su se uloge odjednom izmijenile – ona je postala roditelj, a on dijete. I odjednom shvati da doista i jest tako - da je došao taj trenutak u životu kad su se uloge izmijenile.
Trenutak u kojem je ona njega trebala ponijeti u naručju.
Nije mogla shvatiti da su onemoćale ruke na ogromnom tromom tijelu oblivenom ljubičastim podljevima, izbodene i isprepletene cjevčicama, što je bespomoćno ležalo na željeznom bolničkom krevetu okruženo teškim bolničkim mirisima - iste one snažne ruke koje su je nosile po travom obrasloj obali Kupe, i da su ove velike zelene oči oblivene žutilom što su prazno buljile u nju, one iste pronicave oči u kojima je cijeli život tražila utjehu, rješenje i svoj odraz.

- Malo se pomakni, da i ona može sjesti - Stari nervozno protrlja crvene tragove na zapešćima.
- Ko, tata?

- Pa baka, šta ju ne vidiš, sjedi kraj tebe - uperio je prstom na prazan rasklimani stolac kraj Marine i zagleda se nježno prema praznini.
- Ne vidiš da je došla? - prekori ju i počne vući plahtu prema sebi.

- Tata – Marina zausti da mu kaže kako je baka, njegova majka, umrla prije godinu dana, ali spazivši dječju radost u pogledu uperenom prema praznom stolcu kraj nje, odustane i pomakne se malo ustranu.

Smrt je blizu kad ti umrli dolaze u posjet - pomislila je i sa zebnjom promatrala kako Stari uporno povlači plahtu prema sebi - još jedan od znak da se dah smrti ušuljao u bolničku sobu.
Zaspao je, a ona mu pusti ruku i tiho se i s olakšanjem išulja iz sobe, odlučna da sutra dođe što ranije i s njime provede cijelo jutro.
Sutradan je sve izgledalo nekako bolje. Došavši ujutro, našla ga je kako sjedi na krevetu i prisebno razgovara sa sestrama koje su ga pridržavale.


- Ajmo, mrak pada - Mislav joj se približi, spremi mobitel u džep i ležerno prebaci ruku preko njezinog ramena.
Sunce je doista padalo iza starog dvorca što se nadvio nad Kupu. Ustali su s klupice i krenuli prema prolazu u sivom betonskom zidu koji je naselje trebao braniti od poplave, a u svakodnevici je služio kao idealan poligon za grafitere.
Da imam muda, bio bi kralj. - nezgrapna slova prkosno su se plavila s desne strane prolaza.
S druge strane zida više nije bilo nikoga. Ines je već obrisala svoje suze i krenula dalje. Čekala ih je pred dvorištem, čavrljajući s Renatom. marina primijeti da joj je lice pomalo podbuhlo i crveno od suza, ali praveći se da ništa nije uočila, okrene se prema mami.

- Gospođo Renata – Mislav se obrati njezinoj mami i tetralno joj poljubi ruku – bila mi je čast i zadovoljstvo.
Mama se zacrveni i počne hihotati, a Marina napadno okrene očima i stisnutih usana promrsi:
- Jel se baš moraš i mojoj staroj upucavat?
- Šta ću, kad sam neodoljiv. Nego, mogli bi se stvarno nać ovih dana u Zagrebu, svi, za stara vremena.

- Dobro, pitat ću Ines, čujemo se, ona ima tvoj broj. Vidimo se, mama, bok – mahne na pozdrav i požuri prema autu ostavivši Mislava da zbunjeno stoji i gleda za njom. Ines je, već vezana, nestrpljivo sjedila na suvozačkom mjestu i čekala s rukama demonstrativno prekriženim na prsima.

- Kaj ćeš me pitat? Znaš da sam ja uvijek za. Hoćemo krenut više? – nestrpljivo je gledala u prijateljicu koja je već sjela u auto i zamišljeno, s blentavim izrazom lica, nepomično držala ključ u bravi automobila.
- Ines, ovo je dizelaš, moraš pričekati par minuta prije nego ga upališ. Mislav nas je pozvao van ovaj tjedan.
- Aha, dizelaš, a ti si se vidim, opet zaljubila.
- Šta? Zaljubila? U koga, molim te?
- Da u koga? Van? Idemo! Povratak otpisanih! - Vuhuuu! – uzvikne i okrene volume gumb na maksimalac - Život je lijep, jen, dva tri, četri, pet! zagrmi iz zvučnika, a srebrni Renault Scenic polako se otkotrlja s dvorišnog prilaza.


26.05.2017. u 22:06 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica