Za Zagreb, u jednom smjeru

ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.






ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Nasip je izgledao puno ljepše ujutro, nekako svježe i netaknuto. Bilo je sedam sati i tek pokoji trkač i šetači pasa remetili su savršenu jutarnju svježinu koja je pala na nasip i izbrisala sve tragove jučerašnjeg dana.

Bilo je neobično vratiti se na mjesto na kojem su jučer sjedili. Kao kad u kafiću u kojem si sjedio zaboraviš jaknu pa se vratiš nakon nekih sat vremena i vidiš da za tvojim stolom sjede neki drugi ljudi i pričaju neke druge priče, Ti drugi ljudi, baš kao i ti, misle da se svijet okreće oko njih i njihove priče, a opet, i za njima će, kao i za tobom, konobarica počistiti stol. I... doći će neki novi ljudi. S nekom novom pričom.
Klupica je, za divno čudo, stajala na istom mjestu kao jučer, i ništa nije odavalo dramu koja se ovdje sinoć događala, možda samo odbačena limenka -projektil što je virila iz trave ni metar daleko. Sava je neometano tekla, trkači su trčali svojim ritmom, psi su njuškali, a njihovi se šetači pospano vukli za njima.

Marina otkači povodnik s Maxove ogrlice. Psić jedva dočeka ovu radnju i veselo zabrza prema rijeci, a ona umorno sjedne na klupicu i iz iz staklenke otpije guljaj kave.
Odjednom iz daljine začuje dobro poznat zvuk. Putnički vlak koji se kotrljao preko željezničkog mosta što je u neposrednoj blizini premošćivao Savu baci ju na trenutak iz stvarnosti u neka davnija vremena, a iz magle opet izroni njegov lik.

Stari je u izlizanim svjetloplavim trapericama i crvnom gornjem dijelu trenirke, stajao na oronulom karlovačkom kolodvoru i gledao u maslinastozeleni vagon putničkog vlaka što je kroz nekoliko minuta trebao krenuti prema Zagrebu. Iza njega, u unutrašnjosti sumorne kolodvorske zgrade lik mlade djevojke u trapericama i debeloj smeđoj vesti, koja nervozno se okrećući, čeka svoj red na blagajni.

- Za Zagreb , u jednom smjeru, molim Vas - izusti Marina u jednom dahu, konačno se dočepavši šaltera.
- Studentska? Imate iksicu?
- Da, naravno, evo samo malo da ju nađem.

Prekopa đepove i malu platnenu torbicu prebačenu preko lijevog ramena i napokon nađe iksicu. Do polaska su ostale još dvije minute. Dojuri do starog, ovlaš ga poljubi u obraz, uleti u vlak i za nekoliko trenutaka promoli glavu kroz prozor i mahne mu.
Taman kad je vlak zapištao, a ona se nalaktila na prozor, stari otvori usta i uz, lagan smiješak, vikne prema njoj:

- Selma, ne naginji se kroz prozor!
- Šta? - nije joj bilo jasno kakvu sad Selmu spominje stari - Koja Selma, ne kužim!?
- Selma, ne naginji... - započne stari pet, ali više ga nije čula. Vlak je zaklopoto i krenuo prema Zagrebu, a njezino pitanje ostalo je visiti u svježem jesenjem zraku, kao neka veza između nje i visoke zdepaste pojave u izbiljedjelim trapericama koja je sa svakim okretom kotača postajala sve manja i manja.


Oštar lavež trgne ju i vrati u stvarnost. Max se vratio iz šetnje, veselo mahao repom i upitno ju gledao.

Otkopča futrolu mobitela, baci pogled na ekran i iznenadi se ugledavši šest neodgovorenih poziva, jučer oko ponoći. Na brzinu napiše poruku: Jesi budna? Dođeš na kavu? Doma sam do 12.

Ustane s klupice, prikopča Maksa na povodnik i krena prema kući. Dečkima je trebalo napraviti doručak.
- Idemo, Max! - obrati se odriješit psiću i naglim pokretom baci staklenku u koš za smeće.





31.05.2017. u 18:22 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica