Marketing
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Nasip je izgledao puno ljepše ujutro, nekako svježe i netaknuto. Bilo je sedam sati i tek pokoji trkač i šetači pasa remetili su savršenu jutarnju svježinu koja je pala na nasip i izbrisala sve tragove jučerašnjeg dana.
Bilo je neobično vratiti se na mjesto na kojem su jučer sjedili. Kao kad u kafiću u kojem si sjedio zaboraviš jaknu pa se vratiš nakon nekih sat vremena i vidiš da za tvojim stolom sjede neki drugi ljudi i pričaju neke druge priče, Ti drugi ljudi, baš kao i ti, misle da se svijet okreće oko njih i njihove priče, a opet, i za njima će, kao i za tobom, konobarica počistiti stol. I... doći će neki novi ljudi. S nekom novom pričom.
Klupica je, za divno čudo, stajala na istom mjestu kao jučer, i ništa nije odavalo dramu koja se ovdje sinoć događala, možda samo odbačena limenka -projektil što je virila iz trave ni metar daleko. Sava je neometano tekla, trkači su trčali svojim ritmom, psi su njuškali, a njihovi se šetači pospano vukli za njima.
Marina otkači povodnik s Maxove ogrlice. Psić jedva dočeka ovu radnju i veselo zabrza prema rijeci, a ona umorno sjedne na klupicu i iz iz staklenke otpije guljaj kave.
Odjednom iz daljine začuje dobro poznat zvuk. Putnički vlak koji se kotrljao preko željezničkog mosta što je u neposrednoj blizini premošćivao Savu baci ju na trenutak iz stvarnosti u neka davnija vremena, a iz magle opet izroni njegov lik.
Stari je u izlizanim svjetloplavim trapericama i crvnom gornjem dijelu trenirke, stajao na oronulom karlovačkom kolodvoru i gledao u maslinastozeleni vagon putničkog vlaka što je kroz nekoliko minuta trebao krenuti prema Zagrebu. Iza njega, u unutrašnjosti sumorne kolodvorske zgrade lik mlade djevojke u trapericama i debeloj smeđoj vesti, koja nervozno se okrećući, čeka svoj red na blagajni.
- Za Zagreb , u jednom smjeru, molim Vas - izusti Marina u jednom dahu, konačno se dočepavši šaltera.
- Studentska? Imate iksicu?
- Da, naravno, evo samo malo da ju nađem.
Prekopa đepove i malu platnenu torbicu prebačenu preko lijevog ramena i napokon nađe iksicu. Do polaska su ostale još dvije minute. Dojuri do starog, ovlaš ga poljubi u obraz, uleti u vlak i za nekoliko trenutaka promoli glavu kroz prozor i mahne mu.
Taman kad je vlak zapištao, a ona se nalaktila na prozor, stari otvori usta i uz, lagan smiješak, vikne prema njoj:
- Selma, ne naginji se kroz prozor!
- Šta? - nije joj bilo jasno kakvu sad Selmu spominje stari - Koja Selma, ne kužim!?
- Selma, ne naginji... - započne stari pet, ali više ga nije čula. Vlak je zaklopoto i krenuo prema Zagrebu, a njezino pitanje ostalo je visiti u svježem jesenjem zraku, kao neka veza između nje i visoke zdepaste pojave u izbiljedjelim trapericama koja je sa svakim okretom kotača postajala sve manja i manja.
Oštar lavež trgne ju i vrati u stvarnost. Max se vratio iz šetnje, veselo mahao repom i upitno ju gledao.
Otkopča futrolu mobitela, baci pogled na ekran i iznenadi se ugledavši šest neodgovorenih poziva, jučer oko ponoći. Na brzinu napiše poruku: Jesi budna? Dođeš na kavu? Doma sam do 12.
Ustane s klupice, prikopča Maksa na povodnik i krena prema kući. Dečkima je trebalo napraviti doručak.
- Idemo, Max! - obrati se odriješit psiću i naglim pokretom baci staklenku u koš za smeće.
Post je objavljen 31.05.2017. u 18:22 sati.