Pregled posta

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.


Utorak je osvanuo prekrasan – sunčan, nebeski modar i pomalo vjetrovit. Sedmica je na Savskom okretištu izbacila gomilu studenata koji su se u hrpi kretali prema studentskom domu.

Niko će sigurno kasniti, pomisli Ines krećući se u usporenom i opuštenom ritmu veće grupe studenata što su se ležerno vukli prema ulazu u studentski dom. Bila je to jedna od rijetkih osobina koja im je bila zajednička – kašnjenje. U svemu su se ostalom još od malih nogu dijametralno razlikovali. Nije htjela dopustiti mislima da ju ponesu u prošlost, odmahne odlučno glavom i prođe kroz ulazna vrata iznad kojih je na velikoj željeznoj ploči pisalo „Studentski dom Stjepan Radić", među studentima poznatiji kao – Sava.

Sava je, kao i obično, odisala nekom pozitivnom atmosferom, pogotovo ovako rano ujutro, okupana sunčanim zrakama i prožeta hrpicama mladih ljudi koji su išli prema menzi ili na predavanja, i djelovali bezbrižno potpuno nesvjesni životne realnosti izvan željezne ograde svog studentskog geta. Prošla je brzinski kraj devetog paviljona, krajičkom oka pogledavši ima li tragova života iza trećeg prozora na drugom katu - Antinog prozora - ali, ne vidjevši ništa, krene dalje usput se skoro zabivši u nekog visokog crnokosog dečka koji je u ruci nosio savinutu skriptu i kretao se prema izlazu.

- Sori – mehanički će, ne podižući pogled, ali, pogledavši ga bolje, ugleda pred sobom poznato lice.
- Ej, Mate, nisam te vidjela, oprosti!
- Ej, Ines, šta ima, kako je?

Pružio joj je ruku – bio je zgodan i visok, kratke crne razbarušene kose, odjeven u kožnu jaknu ispod koje se nazirala obična bijela majica i nekoliko zrnaca drvene krunice obješene oko vrata. Izblijedjele traperice i bijele najkice savršeno su se uklapale u izgled Hercegovca koji živi na Savi, studira ekonomiju, ispija kave u Roku i nedjeljom ide na misu na Knežiju poslije koje – opet ispija kave u Roku.
Mate je bio Jerin cimer i tu je otprilike počinjala i prestajala svaka poveznica između njega, Nike i Jere. Nikako joj nije bilo jasno kako je uopće upao u taj raj opijata i alkohola, nikada ga nije vidjela ni da je zapalio cigaretu, a kamoli nešto jače.

- Onaj... Niko ti je noćas prespava kod nas, znaš. Nisam ti baš siguran da je to dobro. Mislim, meni ne smeta, ali nji dva u kombinaciji... Nego, jesi za neko piće, kavu?

- Nejdeš na predavanje?

- Ma jesam, ali itako sam već okasnio – nasmiješi se šarmantno.

Bio je sladak, na neki svoj štreberski način, ali za njezin ukus svakako pomalo običan i stereotipan. Bilo kako bilo, uopće ga nije doživljavala. Isto se baš ne bi moglo reći za njega, pa mu je tako i ovoga puta, kad je na ulazu u Savu uočio poznato lelujanje jarkocrvenih kovrča, srce za nijansu snažnije zakucalo.

- Hvala, stvarno ne mogu, Niko me već čeka. Moram ići vidjeti šta je s njim. Vidimo se, Mate.
- Ništa, drugi put - zvučao je razočarano.

Ines mu mahne i krene dalje prema trećem paviljonu pogledom bezuspješno tražeći jedno poznato lice. Zamaknuvši prolazom između drugog i trećeg paviljona, ugleda brata kako sjedi na naslonu klupice i puši.
Bila je na nekoliko koraka od njega, a on okrene glavu, brzo ju pogleda i spusti pogled prema tlu. Na prvi se pogled ni po čemu ne bi moglo zaključiti da su brat i sestra. Za razliku od Ines, koja je svojim porculanskim licem i vatrenocrvenim kovrčama privlačila pozornost gdje god se zatekla, Niko je bio jedan od onih tipova kojeg na tulumu jednostavno nikada ne biste zamijetili
. Mršave građe, srednje visine i kratko ošišane, vojničke frizure, u uskim sivomaslinastim vojničkim hlačama i gojzericama, podsjećao je više na nekog bedblubojsa iz Dubrave, nego na dobrog maminog dečka s Dobrog Dola.

- Ej, buraz – krene prema njemu i zagrli ga.
- Ej – odvrati joj Niko i nespretno se pokuša izvući iz zagrljaja, ne dižući se s klupe.
- Jesi nešto jeo? - Ines sjedne do njega.
- Ma jesam, bio sam s Jerom u menzi.

- Imaš love? - Ines se popne na naslon i sjedne kraj njega, spusti torbu na koljena i čvrsto ju obujmi.
- A ono, imam neš sitno.. Kak si ti? - pogleda ju ispod oka, još uvijek pognute glave.

- Ajde nemoj mijenjat temu, molim te. Jesi čist?
- Jesam, čist sam. Šta je ovo, gestapo ispitivanje? Ne zanima te slučajno šta sam prošo tamo?
- Ne, ne zanima me - Ines će odriješito i nervozno počne kopati po torbi - Te priče možeš prodavat staroj, mene zanima samo jesi čist i koliko dugo ćeš bit čist jer ćeš ovako staru otjerat u grob. Na rubu je živaca, znaš. Uopće ne spava, ne jede ništa, samo puši jednu za drugom. Mislim, stvarn one kužim kak si mog... - bila je sve ljuća.

- Gle, sister, ak si mi došla držati predavanje, zajebi spiku – Niko odjednom skoči s klupe.

-Dobro, dobro, neću, sjedni. Sori, ali ljuta sam ko pas na tebe. Reci šta je bilo. - Ines otpuhne i iz torbe rastreseno izvuče kutiju cigareta.

Šutio je kojih pola minute i pušio. Bila je to još jedna stvar u kojoj su se razlikovali. Suprotno Ines koja je u ljutnji počela nalikovati gutačici vatre, on bi se jednostavno uvukao u svoju ljušturu i - zašutio. Napokon, uvuče dim i progovori:

- A šta da ti kažem, lagano ispiranje mozga. Nisam ja to mogo, mislim, OK su oni i sve to, al kužiš ono, misa ujutro, molitva popodne, molitva navečer, a između toga rad, red i disciplina. Nema tu spike, ničeg, kužiš, ora et labora i likovi koji pričaju da ih je Isus spasio, a ja to nisam osjetio.

- Možda bi osjetio da si ostao koji dan dulje. - prekine ga sestra - To je tvoj problem, nikad za ništa nisi imao strpljenja.
- Rekla si da mi nećeš solit pamet, za to sam mogao otić kod stare- ljutito će joj brat.
- Aha, ziher. Vrata su za tebe zaključana, stari moj. Rekla je da je gotovo, snalazi se sam. Ovaj put je fakat popizdila. Jesi joj se javio uopće?

- Jesam, poklopila mi je slušalicu i rekla da ne dolazim dok ne odradim komunu i budem čist. Totalno je luda. A Tamara? Di je Tamara? - na trenutak zastane - Jel zna da sam vani?
- Zna. Rekla je da će ti se javit – Ines mu slaže pogleda uprta u pod i brzo promijeni temu.

- I kak si pobjego?

- Ma nisam pobjego. Rekao sam da ne mogu više, onda su mi dva dana ispirali mozak s pričama, vidjeli su da ne ide, stavili su me u neki kombi, dva fratra, i odvezli u neku pripizdinu, kraj nekog kamenoloma,. Dali mi dvadeset maraka i rekli da se snađem.
- Kako si došao do Zagreba?
- Ustopao sam nekog tipa. Odvezao me do Imotskog, tamo sam uzeo bus do Splita, tolko sam imo love i evo – sad sam tu.
Pogleda ju odjednom molećivo i dječje upitno, očekujući od nje da, kako zna i umije, riješi situaciju, baš kao nekad - da mu s prljavog poda podigne i obriše sladoled na štapiću ili kod mame preuzme krivnju za njegova razderana koljena.

- I kaj sad? Kaj ćeš sad? - Ines baci čik na klupicu i ugasi ga jednim odriješitim pokretom tenisice.

Tišina. Potrajala je sigurno minutu. Tišina iz koje nije mogla zaključiti što se kuha u njegovoj glavi. Tišina koju je prekidao samo zvuk uvlačenja dima iz njegove dogorjele cigarete i kreštanje vrana što su se hrpimice skupljale u gnijezdima iznad njihovih glava. Ines se sjeti kako je Tamara koja je vječno imala neka opravdanja zašto ne može učiti za ispit, dok su ona i Marina živjele na Savi, uvijek pričala da na Savi ne može štrebatii zbog glupih vrana. Ines se nesvjesno se nasmije toj misli.

- Kaj se smiješ? Meni? - nervozno će Niko.
- Ma ne, sjetila sam se neke gluposti.
- Znaš šta je najsmješnije od svega? Vidiš ona dva lika tamo? – Niko požutjelim kažiprstom pokaže prema klupici dva metra od njih koju su zauzela dvojica od svojih četrdesetak godina. Jedan je sjedio na klupi prekriženih nogu i ruku razvaljenih preko cijelog pohabanog drvenog naslona, s pivom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, a drugi je stajao kraj njega i nešto mu žustro objašnjavao, radeći lijevom rukom kružne pokrete i prolijevajući pritom svako malo pivu iz boce.

- Kaj s njima? – Ines ga upitno pogleda.
- Odlučiš se skinut, odeš u komunu, vratiš se i nađeš ista dva lika koji sjede na istoj klupici gdje su bili i kad si otišao. Ništa se za njih nije promijenilo - povuče dim - To me rasturilo, kužiš.
- Pitaš me - kaj sa? Ne znam kaj sad, al neću bit ko oni, kužiš, neću bit kroner s klupice. Ne treba mi komuna, skinut ću se sam – Niko pljune sa strane.

- Da, al nije ti pametno da se vucaraš sa starom ekipom – Ines autoritativno prekriži ruke na prsima osjetivši se na trenutak kao da opet imaju šest i sedam godina i stoje ispred zgrade, a ona ga brani od ekipe koja mu želi oteti loptu.

- Pa ni neću, to sam ti htio i reći - zastane na trenutak – Odlazim.
- Kamo? - ravnodušno će Ines, uopće se ne zabrinuvši.

Niko je, naime, svako malo donosio neke radikalne odluke, nešto mijenjao ili nekamo odlazio – samo, najčešće su te odluke zaživjele isključivo u njegovoj glavi.
- Ne znam, negdje van, na brod. Jere ima neku vezu, stari mu plovi već dugo. Pokušat će me ubacit, al za to moram bit čist.
- Buraz, ajmo na kavu. Sister časti, hladno mi je - Ines skoči s klupe.
- Kaj, ne vjeruješ mi, misliš da nisam sposoban bit čist? - u glasu mu se miješala ljutnja i povrijeđenost.
- Vjerujem – slaže mu sestra – Ajmo na kavu, smrznut ću se.

- Samo nemoj u Roko, molim te. Povraćat ću od one muzike - Niko skoči za njom.
- Da, al imaju najzgodnije konobare. - molećivo ga pogleda, a on okrene očima i zavrti glavom lijevo-desno.
Primila ga je pod ruku i krenuli su prema kompleksu kafića s druge strane ceste. Kako su bili sve bliže klupi koju su zauzela ona dva muškarca, jasnije se razabirao glas onog što je sve uživljenije nešto lamentirao:

- Uglavnom, kaže meni žena jučer. „Pička ti materina, pa ti si stvarno posijedil...“ - ispijen i pogrbljen muškarac u prljavim svjetloplavim trapericama odjednom spazi poznatu priliku kako se kreće prema njemu.
- Ooo, Niks, pa di si ti! – pruži Niki ruku.
- Kaj, stari, čul sam da su te zbuksali u komunu, jebem ti mater, u, oprostite gospodična - tetralno se nakloni. - Daj sjedi s nama. Imaš pljugu možda?
Niko mu pruži kutiju:
– E, Crni, uzmi – a ovaj jednim spretnim pokretom ruke iz kutije izvuče dvije cigarete.
- Fala ti, stari. Čuj, baš pričam frendu o ovoj teoriji urote i masonima. Jebote, to je svud oko nas – cigaretom iscrta oko sebe zamišljeni krug i pritom lagano posrne.

Ines se okrene u smjeru Roka i povuče Niku za rukav, a lik mu konspirativno šapne:

– Kaj ti je to pička, a? Dobra je mala.
- Kaj je Vamas, ja sam mu sestra! – Ines okrene očima i povuče brata jače za rukav.
- Gospodična, fakat se ispričavam – Crni se tetralno nakloni i pokuša ju uhvatiti za ruku, al ne uspjevši, nadlanicom je prijateljski odvali po ramenu:
- Sori, uopće nisam videl, al da, sad kad pogledam, imate isti osmeh – profrflja i zapali cigaretu.

- Nego, Niks, povuče ga prema sebi i obrati mu se ispod glasa - večeras smo na istom mjestu, ništa posebno, stara ekipa, kužiš? Malo za dobra stara vremena, kad si se već odlučil skinut i to. Kaj veliš, buraz?
Ines ga snažno povuče:
– Idemo! Ne misliš se valjda nalazit s ovim idiotima – prošapće mu.
- Ma daj, kaj ti je – Niko će brzo.

Ines ga sumnjičavo pogleda.

- Gospodična, moj naklon, ljubim ruke – Crni je uspije uhvatiti za ruku i u nadlanicu utisnuti mokri poljubac - I sori još jednom, stvarno nisam niš loše mislil.

Ines nabaci kiseli osmijeh kriomice obrisavši nadlanicu o traperice.
Crni je imao pravo. Osmijeh im je doista bio isti.
















Post je objavljen 19.05.2017. u 18:56 sati.