Za Zagreb, u jednom smjeru

ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



Četvrtak, prvi tjedan ožujka 2002.

Tamara je pokušala otvoriti oči i shvatiti gdje se nalazi. Ono malo sunca što je prodiralo kroz suterenski prozor obasjalo je pomalo kataklizmičan prizor – stol s nekoliko praznih pivskih boca i pepeljarom punom opušaka. Na prazna boca votke i jedna ženska čizma, a na kauču preko puta nje nepomično žensko tijelo u trapericama i jednoj čizmi i jakni navučenoj na jednu ruku.
- O, Bože - pogleda na sat i teškom mukom se pridigne s poda, srušivši nogom usput praznu kutiju sladoleda. Na trenutak se ponada da je sve ono jučer sanjala, ali pogled na uključen televizor i prljavu žlicu s koje je po tepihu kapao sladoled prisjete jE jučerašnje večeri. Dovuče se nekako do kupaonice i baci brz pogled u ogledalo i pritom na perilici spazi omanji zamotuljak.

– Jebmti - promrsi kroz zube, zgrabi zamotuljak i krene prema hodniku. Upravo kad ga je ubacivala u svoju torbu, začuje lagan zvuk guranja ključa u bravu. Kroz odškrinuta vrata u stan se ušulja Marina, s pokajničkim izrazom lica i ostacima sinoćnje šminke na licu.

- O, mlada damo, otkud vi? - Tamara će, na brzinu gurajući zamotuljak u torbu na vješalici kraj vrata.
- Ššš, ne viči - Marina sjedne na pod i krene skidati cipele - Di je Ines? Jel kod nas ili?
- Onesviještena na kauču, ako je ona beživotna raščupana spodoba na kauču ona - stajala je naslonjena na dovratak s rukama prekriženim na prsima.

- Uništila se?
- Nemam pojma. Našla sam ju jutros takvu na kauču. Hoćeš kavu? - Tamara se okrene prema kuhinjici.
- Može. E, znaš kak me neka baba sad gledala na tramvajskoj stanici, ne možeš vjerovati.
- Nije ni čudno kad izgledaš ka rakun. i jednom će ti biti žao šta nisi skidala šminku, znaš. I ne mijenjaj temu, hoću detalje, znaš! - Tamara se spusti se prema cimerici, poljubi ju u obraz i okrene se prema kuhinjici.

- Ma čekat ćemo Ines, da ne pričam dvaput.
- Ines? Ona se neće probuditi još bar dva dana, kažem ti.
- Budna sam. Kuhaj kavu. Hoću detalj I kaj se tolko derete, ne, ne mogu spavat od vas! - izbezumljena prikaza podbuhlog lica, s i nečim što je nekad ličilo na kosu, a sada na zapetljano crveno klupko vune probauljala kraj njih i zalupi vratima kupaonice.
- Nemojte počet bez mene! - prodere se sa zahodske školjke.

Ritual je mogao početi. Jedino bolje od izlaska bilo je spremanje za izlazak, a jedino bolje od spremanja za izlazak bilo je jutro poslije izlaska.
Tamara, spuštajući na stol tacnu s tri šalice vruće crne tekućine, uputi cimerici molećiv pogled koji je značio samo jedno:
Jesi usput kupila peciva i stopostotni džus?, no jedan pogled na njezin blentav izraz lica bio joj je dovoljan da shvati da su njezine misli miljama udaljene od pekarskih proizvoda. Zauzele su svoje pozicije i
- Mikrofon je vaš – dubok hrapavi glas prekine tišinu. Ines je zauzela svoj uobičajen položaj na kauču - turski sjed, pepeljara kraj nogu, cigareta u ustima i šalica spremna za posezanje za prvim gutljajem.
- Uglavnom, izgubili smo se iz Brazila...nakon što me Ines osramotila. - započne Marina.
- Ja - ? Kaj sam rekla, uopće se ne sjećam toga – začuđeno ju pogleda preko velike kričavožute šalice s koje se cerila ogromna konjska glava.
- Šta si rekla? Osramotila si me ko niko, nešto kao da smo stvoreni jedno za drugo, da moramo bit skupa, da smo mi srodne duše. Moram dalje?
- E, da, to bi mogla bit ona – uključi se Tamara.
- Daj ne prekidajte me stalno, da ispričam...uglavnom, šetali smo po nasipu, primio me za ruku i... -
- Zjeev, aaa.... - teatralno će Ines.


- I došli smo do Save, do njegove sobe, i ono, znate dalje. Završili smo kod njega u krevetu - nastavi Marina.
- I?
- Pa, bilo je predivno, uglavnom, mislim, veći dio smo spavali, ali prije toga..., ma, ne mogu vam to opisati, on me zagrlio i...uhhhh... ti dodiri... i onda smo zaspali - zaneseno završi priču.

Inesino blijedo i podbuhlo lice zapanjeno je buljilo u nju preko šalice: – I to je to?
- Pa da - Marina će, još uvijek opijena prisjećanjem na sinoćnje događaje.
- Kaj je trebalo biti, pa bili ste sami u sobi cijelu noć, i niš nije bilo, nije te poljubio?
- Pa ne, ali...
- Nije ti pokušao skinuti grudnjak?
- Ne, ali bilo je lijepo i...
- I nije mu palo na pamet da te poljubi ili ti skine majicu? Čuj, ne želim te plašit, ali on ili nije normalan ili je peder - zaključi.
- Nije peder, glupačo i uopće nemaš pojma kako je to jučer bilo uzbudljivo!
- Ziher, vrhunac uzbuđenja, pravi renesansni doživljaj -Ines ćE ispod ispod glasa i iza šalice promrmlja - Peder - što izazove Tamarin neobuzdan smijeh.

- Napokon da sam i tebe vidjela da se smiješ. Već sam mislila da si umrla, vučeš se okolo s obješenom facom već tri dana, da se nisi i ti zaljubila? – okomi se sad na Tamaru, ali odjednom se nečeg sjeti i pogleda na sat.
- Pa gdje je on? - Ines odjednom pogleda na sat.
- Ko? – naglo će Tamara, zahvalna za promjenu teme.
- Niko. Rekla sam mu da dođe tu, da popijemo kavu pa možemo svi zajedno na ručak. Jel to problem?
- Ne, zašto? - odvrati joj Tamara, srkne gutljaj kave i zagleda se kroz prozor.












30.05.2017. u 06:30 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica