Za Zagreb, u jednom smjeru
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
Četvrtak, prvi tjedan ožujka 2002.
Tamara je pokušala otvoriti oči i shvatiti gdje se nalazi. Ono malo sunca što je prodiralo kroz suterenski prozor obasjalo je pomalo kataklizmičan prizor – stol s nekoliko praznih pivskih boca i pepeljarom punom opušaka. Na prazna boca votke i jedna ženska čizma, a na kauču preko puta nje nepomično žensko tijelo u trapericama i jednoj čizmi i jakni navučenoj na jednu ruku.
- O, Bože - pogleda na sat i teškom mukom se pridigne s poda, srušivši nogom usput praznu kutiju sladoleda. Na trenutak se ponada da je sve ono jučer sanjala, ali pogled na uključen televizor i prljavu žlicu s koje je po tepihu kapao sladoled prisjete jE jučerašnje večeri. Dovuče se nekako do kupaonice i baci brz pogled u ogledalo i pritom na perilici spazi omanji zamotuljak.
– Jebmti - promrsi kroz zube, zgrabi zamotuljak i krene prema hodniku. Upravo kad ga je ubacivala u svoju torbu, začuje lagan zvuk guranja ključa u bravu. Kroz odškrinuta vrata u stan se ušulja Marina, s pokajničkim izrazom lica i ostacima sinoćnje šminke na licu.
- O, mlada damo, otkud vi? - Tamara će, na brzinu gurajući zamotuljak u torbu na vješalici kraj vrata.
- Ššš, ne viči - Marina sjedne na pod i krene skidati cipele - Di je Ines? Jel kod nas ili?
- Onesviještena na kauču, ako je ona beživotna raščupana spodoba na kauču ona - stajala je naslonjena na dovratak s rukama prekriženim na prsima.
- Uništila se?
- Nemam pojma. Našla sam ju jutros takvu na kauču. Hoćeš kavu? - Tamara se okrene prema kuhinjici.
- Može. E, znaš kak me neka baba sad gledala na tramvajskoj stanici, ne možeš vjerovati.
- Nije ni čudno kad izgledaš ka rakun. i jednom će ti biti žao šta nisi skidala šminku, znaš. I ne mijenjaj temu, hoću detalje, znaš! - Tamara se spusti se prema cimerici, poljubi ju u obraz i okrene se prema kuhinjici.
- Ma čekat ćemo Ines, da ne pričam dvaput.
- Ines? Ona se neće probuditi još bar dva dana, kažem ti.
- Budna sam. Kuhaj kavu. Hoću detalj I kaj se tolko derete, ne, ne mogu spavat od vas! - izbezumljena prikaza podbuhlog lica, s i nečim što je nekad ličilo na kosu, a sada na zapetljano crveno klupko vune probauljala kraj njih i zalupi vratima kupaonice.
- Nemojte počet bez mene! - prodere se sa zahodske školjke.
Ritual je mogao početi. Jedino bolje od izlaska bilo je spremanje za izlazak, a jedino bolje od spremanja za izlazak bilo je jutro poslije izlaska.
Tamara, spuštajući na stol tacnu s tri šalice vruće crne tekućine, uputi cimerici molećiv pogled koji je značio samo jedno:
Jesi usput kupila peciva i stopostotni džus?, no jedan pogled na njezin blentav izraz lica bio joj je dovoljan da shvati da su njezine misli miljama udaljene od pekarskih proizvoda. Zauzele su svoje pozicije i
- Mikrofon je vaš – dubok hrapavi glas prekine tišinu. Ines je zauzela svoj uobičajen položaj na kauču - turski sjed, pepeljara kraj nogu, cigareta u ustima i šalica spremna za posezanje za prvim gutljajem.
- Uglavnom, izgubili smo se iz Brazila...nakon što me Ines osramotila. - započne Marina.
- Ja - ? Kaj sam rekla, uopće se ne sjećam toga – začuđeno ju pogleda preko velike kričavožute šalice s koje se cerila ogromna konjska glava.
- Šta si rekla? Osramotila si me ko niko, nešto kao da smo stvoreni jedno za drugo, da moramo bit skupa, da smo mi srodne duše. Moram dalje?
- E, da, to bi mogla bit ona – uključi se Tamara.
- Daj ne prekidajte me stalno, da ispričam...uglavnom, šetali smo po nasipu, primio me za ruku i... -
- Zjeev, aaa.... - teatralno će Ines.
- I došli smo do Save, do njegove sobe, i ono, znate dalje. Završili smo kod njega u krevetu - nastavi Marina.
- I?
- Pa, bilo je predivno, uglavnom, mislim, veći dio smo spavali, ali prije toga..., ma, ne mogu vam to opisati, on me zagrlio i...uhhhh... ti dodiri... i onda smo zaspali - zaneseno završi priču.
Inesino blijedo i podbuhlo lice zapanjeno je buljilo u nju preko šalice: – I to je to?
- Pa da - Marina će, još uvijek opijena prisjećanjem na sinoćnje događaje.
- Kaj je trebalo biti, pa bili ste sami u sobi cijelu noć, i niš nije bilo, nije te poljubio?
- Pa ne, ali...
- Nije ti pokušao skinuti grudnjak?
- Ne, ali bilo je lijepo i...
- I nije mu palo na pamet da te poljubi ili ti skine majicu? Čuj, ne želim te plašit, ali on ili nije normalan ili je peder - zaključi.
- Nije peder, glupačo i uopće nemaš pojma kako je to jučer bilo uzbudljivo!
- Ziher, vrhunac uzbuđenja, pravi renesansni doživljaj -Ines ćE ispod ispod glasa i iza šalice promrmlja - Peder - što izazove Tamarin neobuzdan smijeh.
- Napokon da sam i tebe vidjela da se smiješ. Već sam mislila da si umrla, vučeš se okolo s obješenom facom već tri dana, da se nisi i ti zaljubila? – okomi se sad na Tamaru, ali odjednom se nečeg sjeti i pogleda na sat.
- Pa gdje je on? - Ines odjednom pogleda na sat.
- Ko? – naglo će Tamara, zahvalna za promjenu teme.
- Niko. Rekla sam mu da dođe tu, da popijemo kavu pa možemo svi zajedno na ručak. Jel to problem?
- Ne, zašto? - odvrati joj Tamara, srkne gutljaj kave i zagleda se kroz prozor.
30.05.2017. u 06:30 | 1 Komentara | Print | # | ^
