Pregled posta

SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.

SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2014.




Kupili su dvije pive na okretištu i krenuli prošetati Savskim nasipom. Pričali su o svemu u pizzeriji, on, Ines i Marina. O tome tko ima koliko djece, tko gdje radi, tko gdje živi. Mislav i Andrea živjeli su u Zadru, djece nisu imali, a on je preko tjedna radio u Zagrebu, u nekoj prevoditeljskoj tvrtki. Posao je bio predobro plaćen da bi ga ostavio i preselio se u Zadar, pa su tako već desetak godina živjeli na relaciji sjever – jug.

S minutama što su prolazile i čašama pive koje su pred njima nestajale sve brže razgovor se iz osrednje sadašnjosti selio u ono što se sada činilo puno zanimljivijom prošlosti. Atmosfera je, kao i uvijek kad su bili zajedno, bila i više nego dobra, ali negdje oko pola jedanaest, kad je razgovor već počeo pomalo zapinjati i sveo se samo na dobra stara vremena, prisjećanja počela ponavljati, a stanke između smijeha i zagledavanja u stol postale sve češće, Ines odjednom izjavi da je umorna i da mora kući. Tome svakako nije doprinjela ni činjenica što je razgovor u jednom trenutku skrenuo prema Tamari.

Marina ju je nekoliko puta danas zvala da im se pridruži, ali odbila ih je i rekla da će večer provest u stanu u Babonićevoj, spremati i polako bacati Josipove stvari. Na spomen Tamare, Ines je, kao i obično, promijenila raspoloženje, postala je naglo zamišljena i tiha, a svoje je ponašanje ispričala umorom i trudničkim promjenama raspoloženja i poprativši cijelu priču glasnim zijevanjem, rekla da bi krenula kući. i Mislav I Ines su rekli da im je zbog toga žao.

Lagala je, a i oni su lagali. Zapravo, jedva su dočekali priliku da ostanu sami. Otpratili su je do parkirališta, i pogledima se, kao i uvijek, sporazumjeli o daljnjem tijeku večeri.
Šutjeli su. Dvije figure, gotovo jednake visine kretale su se u smjeru od rijeke koja je jednolično, tiho, neuzbudljivo i nezanimljivo protjecala kraj njih - valjda nije bilo dosadnije rijeke od Save - i u suprotnom smjeru od zaglušujućeg zvuka starih rock hitova popraćenih pijanom dernjavom i salvama smijeha iz pravca malog kluba nasukanog pod mostom. Šljunak je škripao pod njihovim koracima.

- Znaš, idemo u krivom smjeru. - oglasi se odjednom Marina.

- Mogu ? - upita ga suvišno, i ne pričekavši odgovor, stavi ruku u džep njegove jakne.

- A ne, ti ideš u krivom smjeru, ovo je uvik bila moja ruta.
- Tu smo se negdje sretali, šta ne? - približavali su se kipu trkača.
- Da, samo što smo onda nismo imali pive u rukama. - Mislav će, lagano se smiješeći,otvori limenku, pružio joj ju i počne se kretati prema klupici koja se nazirala kroz mrak. Sjedne na naslon klupe i otvori svoje pivo.
Zašujeli su i gledali prema vodi. Tišina potraje nekih pola minute.

- Jesi ti, Mare, primijetila da smo nas dva uvijek okruženi nekom vodom? - Mislav prekine još uvijek ugodnu tišinu.
- Vodom? Meni se nekak čini da smo uvijek okruženi alkoholom. - nasmije se posprdno Marina.
- Ne, ka ono, uvik neke obale, nasipi, otoci.
- Nisam razmišljala o tome. - slagala je - Al, kad smo već kod toga, ovaj vikend sam u tvom gradu.
- Šta je reć?
- Neki seminar, ništa posebno.
- A ništa, javi se, popit ćemo kavu, zapalit duvan.


Zašutjeli su, ali ovoga je puta, prvi puta otkada su se sreli u ovom novom životu, šutnja postala neugodna. Marija sagne glavu, i taman kad je pomislila da je možda vrijeme da ode iz ove scene, da jednostavno ustane, ugasi cigaretu, okrene se i trčeći nestane iz ovog filma, i zavuče se u udobnost kreveta na desetom katu jednog zagrebačkog nebodera, osjeti na svojoj kosi nježan dodir.
- Top na A5.
- Ha? - izgubljeno će Marina, pokušavajući se bezuspješno koncentrirati na bilo što što nije uključivalo njegovu ruku na sebi. Poriv za nestajanjem topio se pod prstima što su joj prolazili kroz kosu.
- Pitala si me ranije koji ću potez večeras povuć. Top na A5 – izvlačim tešku artiljeriju.
- To ti zoveš teškom artiljerijom? - nasmije se Marina i povuče gutljaj pive.
- Tako nećemo prijeći nikakve granice – i dalje joj je ujednačenim ritmom rukom prelazio preko kose.

-Znaš, ono kad sam te pita jel bi mi uspili da smo pravi par, s kreditom i dvoje djece? Ni ja neman odgovor na to pitanje,
Ruka je klizila preko njezinog vrata prema lijevoj ruci, ali onako nježno, kao da dodiruje dijete, nadlanicom je jedva dodirivao njezinu ruku.

- Stvarno, kako ste ti i Goran završili skupa? - upita ju odjednom.
- Činilo mi se onda da ga baš i ne možeš smislit. Malo sam se iznenadi kad sam vas vidi onaj dan u slasti.
- Ma to je bilo samo zbog...- započne Marija, ali se zaustavi.
- Goran je bio uporan. One nedjelje u sam onu nedjelju u slastičarnici, lad sam shvatila da si ti stvarno s njom, priznala sam poraz, a on je bio tu. I... znaš kako to već ide. Ostalo je povijest.
- O čemu ti pričaš?
- O tome kako sam se ja iznenadila kad sam vidjela vas dvoje zagrljene ispred slastičarnice.
- Nemam pojma šta si ti vijela, ali Andrea i ja onda još nismo bili skupa.

- Kak to misliš, niste bili skupa? Pa Ines i ja smo vas vidjelle da se grlite ispred. I to poprilčno filmski. Tako da nemoj sad izmišljat nešto drugo, kad smo vas...-

- Mare – prekine ju Mislav. - Sječaš se ti priče o Andreinom bratu?
- Bratu koji je umro kad smo bili na četvrtoj godini? Sjećam, kako se ne bi tog sjećala. Kakve to sad veze ima s bilo čim?
- Taj dan kad ste nas srele u slastičarnici, prije tog smo bili na ručku . Taman smo sjeli za stol kad ju je mater nazvala. - na trenutak zastane i zagleda se u pod.

- Uglavnom, tad je saznala da je bolestan. Nisam zna kako joj pomoć, al bio sam tu, to joj je puno značilo. Njoj je bilo stvarno teško, brat je umira, ja sam bio uz nju i... i eto. Znaš već kako to ide. Dan po dan i... ostalo je povijest - slegne ramenima, kao da se tu više nema što za reći, i ušuti.

- Uostalom, šta se ja tebi opradavam? - odjednom će nervozno.
- Tebi je trebalo ravno tri dana da si nađeš novog dečka. Kad sam doša gore i vidio ga kako plazi po tebi, nisam moga virovat da si mi to mogla napravit. Skuži sam da ti je ono sa mnom bila neka zajebancija, neki tvoj eksperiment, da od nas nema ništa.

Marina, odjednom osjetivši ogroman umor, spusti glavu i zarije lice u dlanove pokušavajući shvatiti ovo što joj je upravo rekao. Zar su cijeli njihovi životi od onog dana u slastičarnici do danas sagrađeni na običnom, glupom nesporazumu? Ili je sve to bilo predodređeno, već negdje zapisano, i baš se tako moralo dogoditi? Odjednom, povučena nekim snažnim porivom, okrene se prema njemu, primi ga za bradu i pokuša poljubiti, no on ju odgurne od sebe, digne se, stane na klupu i zapali novu cigaretu.

- Šta, prešao si neke granice ili ti je jednostavno dosta poigravanja sa mnom?

- Molim?
- Joj, znaš šta, ne seri! - Marina povisi glas - S tobom uvijek isto, pojaviš se u mom životu kad hoćeš s tim glupim forama kako me obožavaš i kako sam ja... i onda ti je dosta, jednostavno odeš, nestaneš , pokupiš se svojoj Andrei, i ja ostanem sama... i skupljam krhotine svog života. Znaš, nije uopće stvar u Andrei i Goranu, stvar je u tebi, ti si taj koji ne zna šta hoćei...
- Mare, ti... - pokuša se ubaciti, ali Marina je vikala sve jače.

- Dosta mi je toga! Dosta mi je da svi nestaju iz mog života! Nemojte se više ni pojavljivati ako mislite nestajati! - sad je već urlala.

On je svejednako flegmatično sjedio na klupici, uvlačio dim i gledao prema drugoj obali Save, kao da ga se to ništa ne tiče. Napokon, baci čik kraj klupe i prozbori:
- Mare ... ti znaš da je tebe volim.

- Nemoj mi to govoriti, samo mi to nemoj govoriti – bijesno je ustala i skočila s klupe i u tom trenutku joj se učini da je uočila onaj lagani cinični smiješak na njegovom licu. U naletu bijesa zgrabi limenku i baci ju na njega. Meta je pogodila cilj, no nije se zadržala dovoljno dugo da bi ga vidjela kako rukom pokušava s jakne skinuti pjenušavu tekućinu. Okrene se i bijesno se zaputi prema parkiralištu.
Dvadesetak minuta kasnije ušuljala se u mračan stan na desetom katu nebodera u Folnegovićevom naselju. Na brzinu se presvuče u pidžamu, uvuče u krevet i stisne uz osobu koja je uvijek bila tu. Snažan osjećaj krivnje prožme ju čim sklopi oči, ali otrgne se toj misli.

O tome će misliti sutra, odluči zadnjim atomom budnosti i utone u prvi san.










Post je objavljen 28.05.2017. u 15:14 sati.