Za Zagreb, u jednom smjeru

SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.




SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2014.


Jednostavno, željela se sklupčati negdje poput malog djeteta, utopiti se , pa makar i na samo nekoliko minuta, u nekom toplom i sigurnom zagrljaju. Potreba je bila neizdrživa, a vjetrovita i prohladna zagrebačka večer mjestimično prošarana prigušenim narančastim svjetlom gradskih svjetiljki što su se tek počele paliti nimalo nije doprinosila smanjenju osjećaja usamljenosti koji ju je odjednom obuzeo.

Sjedila je na klupi ispred pizzerije preko puta studentskog doma na Cvjetnom i čekala da se pojave Mislav i Ines - ne nužno tim redoslijedom. Večer je bila hladna. Ruku prekriženih na prsima i dlanova duboko podvučenih pod pazuhe, naslonila je bradu na prsa i čekala, a početni osjećaj euforije i zadovoljstva koji ju je obuzimao dok je vozila prema ovdje lagano je, ali sigurno ustupao mjesto strahu i malodušnosti.

Poruka o Inesinom petnaestominutnom kašnjenju koja joj je na mobitelu zasvijetlila prije nekoliko minuta - Sorry, promet! Žurim! - razljutila ju je i učinila još nervoznijom.

Uzrujano okrene očima i odjednom u daljini ugleda Mislava. Zaključavao je auto i prilazio joj. Spustila je pogled, izvukla mobitel iz džepa i pravila se da nešto piše, samo da izbjegnu onih prvih nekoliko trenutaka neugode koji su je uvijek obuzimali pri bilo kakvom dogovorenom susretu, a s njime pogotovo.

- Ej – spustio se na klupu do nje nakon nekoliko trenutaka. Zapahne ju onaj poznati miris iz prošlosti – mješavina aftershavea i cigareta.
- Jesi živa?
- Tak loše izgledam?
- Hmh – nasmiješi se i ponudi joj cigaretu.
- Neću, hvala.
- Di je Ines?
- Kasni, ko i obično.
- Nego, šta je s njom, kakva je to priča s trudnoćom? - upita Mislav.

- Između nas? - Marina će mu ispod glasa, a on samo kimne glavom.
- Njih su ti dvoje prije par mjeseci bili pred rastavom. Stalno su se svađali, čak su neko vrijeme i živili odvojeno. I onda se ovo dogodilo. Nije mu još ni rekla da je trudna.

- Mogu te nešto pitati, onako direktno? – Marina naglo promijeni temu.
- Znaš da ja ne volim uvode. Pucaj – pripalio je cigaretu i prekrižio noge pod pravim kutem.
- Jesi još uvijek zaljubljen u nju?
- U koga, Andreu? - odjednom pruži ruku i dotakne joj kosu.
- Mislav - lagano se odmakla.
- Krivo postavljeno pitanje. - odgovori joj i naglo odmakne ruku.
- A kako bi trebalo glasiti ?
- Jesi ti još zaljubljena u Gorana?
- Zaljubljena? – Marina se na trenutak zamisli.- Nakon nekog vremena jednostavno postanete cimeri, najbolji frendovi koji dijele račune. I to ako imaš sreće i u međuvremenu jedan ili drugi ne sretnete nekoga drugoga, nekoga tko će cijeniti vaše kvalitete, koje su u međuvremenu, u očima bračnog partnera, postale mane.

- Ti i Goran, a? - ciničan smiješak visio mu je s ruba usana.
- Da, pa ?- Marina će pooštrenim tonom glasa.
- A ne znam, niste mi nekako djelovali zaljubljeno onaj dan u slasti.
- Jebiga, ne mogu svi imati veliku ljubavnu priču ko ti i Andrea. - zvučala je iznervirano.

- Mogu ja tebe nešto pitat?
- Pitaj - Marina prihvati kutiju, izvuče jednu cigaretu i pripali je.
- Misliš da bi nas dvoje uspili, ono, kupili stan, digli kredit, išli ljeti dva tjedna na more s klincima i obožavali se cilo to vrime... ili bi i mi postali civilizirani cimeri, ka i svi drugi?

- Nas bi dvoje – Marija otpuhne dim - samo razgovarali i filozofirali i na kraju bi poludili od tolke fascinacije jedno drugim. I jednostavno ne bi imali vremena ništa konkretno napraviti, pa čak ni dignut kredit.
Oboje se počnu smijati u isti glas.

- Ne bi ja samo razgovara s tobom – Mislav se naglo uozbilji i zagleda u nju.
- Šta me gledaš tako?
- Ništa. Smišna si mi.
- E, jel se sjećaš kad je Ines uletio onaj frajer u Brazilu i rekao... - nije uspjela dovršiti jer se oboje odjednom počnu smijati iz sveg glasa - Da je... - hahhaha
- Na to sam skroz zaboravi – Mislav će kroz smijeh.

-Ti ne bi samo razgovarao, a bojiš se dodirnuti me. Nisi me dodirnuo još ni jedan put otkad smo se vidjeli. - Marija će posprdno.

Mislav joj rukom joj lagano prijeđe preko obraza, spusti ju na ramena i napokon, za ruku. - Još uvijek su ti ruke ledene.
- Idemo unutra, hladno je, Ines će svaki čas – Marina će ubrzano, ustane s klupe i strese sa sebe nevidljivu prašinu.
- Šta se bojiš? Pa oboje imamo granice, to si ti rekla, jednom davno,dok smo trčali, na nasipu – da vjeruješ u muško-ženska prijateljstva dok postoje granice,

- Ne bojim se – slagala mu je lice, podigla prkosno bradu i glavom pokazala u smjeru parkirališta prema crvenim kovrčama koje su im se nonšalantno približavale – Evo je.
Ustane s klupe i vrhom cipele zgazi čik. Dobar tajming, bar jednom – pomisli u sebi.
















28.05.2017. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica