Za Zagreb, u jednom smjeru
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2014.
Jednostavno, željela se sklupčati negdje poput malog djeteta, utopiti se , pa makar i na samo nekoliko minuta, u nekom toplom i sigurnom zagrljaju. Potreba je bila neizdrživa, a vjetrovita i prohladna zagrebačka večer mjestimično prošarana prigušenim narančastim svjetlom gradskih svjetiljki što su se tek počele paliti nimalo nije doprinosila smanjenju osjećaja usamljenosti koji ju je odjednom obuzeo.
Sjedila je na klupi ispred pizzerije preko puta studentskog doma na Cvjetnom i čekala da se pojave Mislav i Ines - ne nužno tim redoslijedom. Večer je bila hladna. Ruku prekriženih na prsima i dlanova duboko podvučenih pod pazuhe, naslonila je bradu na prsa i čekala, a početni osjećaj euforije i zadovoljstva koji ju je obuzimao dok je vozila prema ovdje lagano je, ali sigurno ustupao mjesto strahu i malodušnosti.
Poruka o Inesinom petnaestominutnom kašnjenju koja joj je na mobitelu zasvijetlila prije nekoliko minuta - Sorry, promet! Žurim! - razljutila ju je i učinila još nervoznijom.
Uzrujano okrene očima i odjednom u daljini ugleda Mislava. Zaključavao je auto i prilazio joj. Spustila je pogled, izvukla mobitel iz džepa i pravila se da nešto piše, samo da izbjegnu onih prvih nekoliko trenutaka neugode koji su je uvijek obuzimali pri bilo kakvom dogovorenom susretu, a s njime pogotovo.
- Ej – spustio se na klupu do nje nakon nekoliko trenutaka. Zapahne ju onaj poznati miris iz prošlosti – mješavina aftershavea i cigareta.
- Jesi živa?
- Tak loše izgledam?
- Hmh – nasmiješi se i ponudi joj cigaretu.
- Neću, hvala.
- Di je Ines?
- Kasni, ko i obično.
- Nego, šta je s njom, kakva je to priča s trudnoćom? - upita Mislav.
- Između nas? - Marina će mu ispod glasa, a on samo kimne glavom.
- Njih su ti dvoje prije par mjeseci bili pred rastavom. Stalno su se svađali, čak su neko vrijeme i živili odvojeno. I onda se ovo dogodilo. Nije mu još ni rekla da je trudna.
- Mogu te nešto pitati, onako direktno? – Marina naglo promijeni temu.
- Znaš da ja ne volim uvode. Pucaj – pripalio je cigaretu i prekrižio noge pod pravim kutem.
- Jesi još uvijek zaljubljen u nju?
- U koga, Andreu? - odjednom pruži ruku i dotakne joj kosu.
- Mislav - lagano se odmakla.
- Krivo postavljeno pitanje. - odgovori joj i naglo odmakne ruku.
- A kako bi trebalo glasiti ?
- Jesi ti još zaljubljena u Gorana?
- Zaljubljena? – Marina se na trenutak zamisli.- Nakon nekog vremena jednostavno postanete cimeri, najbolji frendovi koji dijele račune. I to ako imaš sreće i u međuvremenu jedan ili drugi ne sretnete nekoga drugoga, nekoga tko će cijeniti vaše kvalitete, koje su u međuvremenu, u očima bračnog partnera, postale mane.
- Ti i Goran, a? - ciničan smiješak visio mu je s ruba usana.
- Da, pa ?- Marina će pooštrenim tonom glasa.
- A ne znam, niste mi nekako djelovali zaljubljeno onaj dan u slasti.
- Jebiga, ne mogu svi imati veliku ljubavnu priču ko ti i Andrea. - zvučala je iznervirano.
- Mogu ja tebe nešto pitat?
- Pitaj - Marina prihvati kutiju, izvuče jednu cigaretu i pripali je.
- Misliš da bi nas dvoje uspili, ono, kupili stan, digli kredit, išli ljeti dva tjedna na more s klincima i obožavali se cilo to vrime... ili bi i mi postali civilizirani cimeri, ka i svi drugi?
- Nas bi dvoje – Marija otpuhne dim - samo razgovarali i filozofirali i na kraju bi poludili od tolke fascinacije jedno drugim. I jednostavno ne bi imali vremena ništa konkretno napraviti, pa čak ni dignut kredit.
Oboje se počnu smijati u isti glas.
- Ne bi ja samo razgovara s tobom – Mislav se naglo uozbilji i zagleda u nju.
- Šta me gledaš tako?
- Ništa. Smišna si mi.
- E, jel se sjećaš kad je Ines uletio onaj frajer u Brazilu i rekao... - nije uspjela dovršiti jer se oboje odjednom počnu smijati iz sveg glasa - Da je... - hahhaha
- Na to sam skroz zaboravi – Mislav će kroz smijeh.
-Ti ne bi samo razgovarao, a bojiš se dodirnuti me. Nisi me dodirnuo još ni jedan put otkad smo se vidjeli. - Marija će posprdno.
Mislav joj rukom joj lagano prijeđe preko obraza, spusti ju na ramena i napokon, za ruku. - Još uvijek su ti ruke ledene.
- Idemo unutra, hladno je, Ines će svaki čas – Marina će ubrzano, ustane s klupe i strese sa sebe nevidljivu prašinu.
- Šta se bojiš? Pa oboje imamo granice, to si ti rekla, jednom davno,dok smo trčali, na nasipu – da vjeruješ u muško-ženska prijateljstva dok postoje granice,
- Ne bojim se – slagala mu je lice, podigla prkosno bradu i glavom pokazala u smjeru parkirališta prema crvenim kovrčama koje su im se nonšalantno približavale – Evo je.
Ustane s klupe i vrhom cipele zgazi čik. Dobar tajming, bar jednom – pomisli u sebi.
28.05.2017. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^
