Za Zagreb, u jednom smjeru
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Srijeda, prvi tjedan ožujka 2014.
Marina je stajala pred prepunim otvorenim ormarom u spavaćoj sobi i buljila u prazno. U pozadini se već deseti puta vrtjela ista Rundekova pjesma.
Vidi kako vrijeme se mijenja.. mekan baršunasti glas razlijevao se po zamračenoj prostoriji pretrpanoj autićima, lego kockama i hrpama neispeglane odjeće.
Bilo je pola šest. Goran još nije došao. Jutros je rekao da će on danas odvesti Vitu na sportsku igraonicu i bila mu je zbog toga neizmjerno zahvalna jer se osjećala potpuno neučinkovito - sve o čemu je mogla razmišljati bio je jučerašnji razgovor na Kupi. Analizirala je svaku riječ i svaki pokret usput pokušavajući shvatiti je li sve ono jučer bio neki njezin ludi san. Što se dogodilo od jučer do danas - nije imala pojma.
Sve ove godine sjećanje na njega bilo je potisnuto u neku dobro skrivenu zaključanu ladicu u njezinoj glavi, ali, jučer - ladica se jednostavno otvorila i sve su zatomljene misli suknule van. spale su iz ladice i rasule se po podu poput u ormar na silu davno zgurane hrpe požutjelih papira.
Poruka je stigla danas ujutro. Prijedlog za izlazak. . Naći će se večeras u pizzeriji na Savskom nasipu. Baš kao u stara vremena. Pola je današnjeg dana provela buljeći u prazno, a drugu polovicu se gledala u ogledalo, zabrinuto gledajući samo njoj vidljive bore i osjećajući se na mahove barem dvadeset godina starije od svojih trideset i tri godine. Razmišljala je što će obući i žalila što zadnjih deset godina svaku večer nije skidala šminku i redovito stavljala kremu za licu, ali s druge strane, nije se udebljala ili posjedila, što se baš i ne bi moglo reći za njega.
Poviri u dnevnu sobu. Luku je prije dvadeset minuta instalirala pred ogroman ekran i otad je buljio u crtić. Misli joj pritisne lagan osjećaj krivnje, ali umiri se pri pomisli da su proljetni praznici blizu.
- Mama, jel Superman stvarno postoji? - upita Luka, pogleda prikovana uz ekran.
- Pa ovisi kako gledaš na to – očajnički je prevrtala po majicama i košuljama u ormaru.
- Mama, šta nisi ti rekla da se ne smije govoriti „pa“ na početku rečenice?
- Pa... Luka, aj molim te pusti mamu malo na miru, moram se spremit - lagano je gubila strpljenje.
- Mama - petogodišnjak se nije dao smesti - Znaš one antene na krovu?
- Da?
- E te ti antene idu u svemir i preko njih mi dobivamo struju.
- E, mama, jel znaš...
- Luka, aj molim te stani malo, cijeli dan me pitaš neke gluposti, gledaj lijepo crtić – odvrati mu nervozno.
- Kak cijeli dan, prije sat vremena si došla s posla – u ovom crtiću se cijelo vrijeme tuku, a ti si rekla da to nije dobro, a sad to moram gledati. - Luka nije odustajao.
- Luka, dosta! Pet minuta mira trebam! - Marina odjednom izgubi strpljenje, dojuri do vrata dnevne sobe i prodere se toliko snažno da dječak ustukne i počne nezaustavljivo plakati.
Požuri prema njemu, spusti se na koljena i snažno ga zagrli, ali bilo je kasno. Dječak je već ronio krokodilske suze i batrgao se iz njezinog zagljaja vičući:
- Pusti me, pusti me!
- Nemoj plakati, molim te, nemoj plakati! - uzaludno ga je molila dok su joj suze s njegovih obraza klizile na rame.
- Ma-ma – grcao je kroz suze- Kud ideš?
- Idem samo nakratko van, brzo ću se vratit, znaš da... - zausti, ali misao joj prekine zvuk okretanja ključa u vratima stana, a u predsoblje nahrupe Goran i Vito.
- Kud ideš, mama? – sedmogodišnjak će s vrata razočarano, primijetivši da je obučena u čizme i traperice.
- Idem samo nakratko van, na jedan sastanak, brzo ću doći.
- Ali rekla si da ćemo crtat onog zmaja, ti i ja.
Marina se ugrize za usnu, a onaj potisnuti osjećaj krivnje počne nadirati:
- Sutra ćemo, obećajem, kad dođem s posla.
--To si rekla i za danas. - Vito počne cmoljiti.
- Sutra. Obećajem - klekne kraj njega i čvrsto ga zagrli.
Goran ju ni ne pogleda, promrmlja ispod brade neki pozdrav i prođe kraj nje. Još uvijek je bio ljut što večeras, odjednom, usred tjedna, ide van s curama.
Vito se nadureno okrene od nje i krene prema zvuku crtića, a ona iskoristi priliku i šmugne u kupaonicu našminkati se, dobacivši u prolazu Goranu zračnu pusu.
- Moram ići. Luka je jeo. Samo mu daj kakao. Vitu istuširaj. Čisti veš je na našem krevetu. I mora ponovit matematiku. - izreferira na brzinu i iskrade se iz stana. Na izlaznim vratima dobaci Goranu još jedan zračni poljubac, a on, ni ne pogledavši ju, kaže:
– Dođi brzo – i nastavi dečkima u šalice lijevati kakao.
28.05.2017. u 14:02 | 1 Komentara | Print | # | ^
