Za Zagreb, u jednom smjeru

SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.



Srijeda, prvi tjedan ožujka 2014.


Marina je stajala pred prepunim otvorenim ormarom u spavaćoj sobi i buljila u prazno. U pozadini se već deseti puta vrtjela ista Rundekova pjesma.
Vidi kako vrijeme se mijenja..
mekan baršunasti glas razlijevao se po zamračenoj prostoriji pretrpanoj autićima, lego kockama i hrpama neispeglane odjeće.

Bilo je pola šest. Goran još nije došao. Jutros je rekao da će on danas odvesti Vitu na sportsku igraonicu i bila mu je zbog toga neizmjerno zahvalna jer se osjećala potpuno neučinkovito - sve o čemu je mogla razmišljati bio je jučerašnji razgovor na Kupi. Analizirala je svaku riječ i svaki pokret usput pokušavajući shvatiti je li sve ono jučer bio neki njezin ludi san. Što se dogodilo od jučer do danas - nije imala pojma.

Sve ove godine sjećanje na njega bilo je potisnuto u neku dobro skrivenu zaključanu ladicu u njezinoj glavi, ali, jučer - ladica se jednostavno otvorila i sve su zatomljene misli suknule van. spale su iz ladice i rasule se po podu poput u ormar na silu davno zgurane hrpe požutjelih papira.
Poruka je stigla danas ujutro. Prijedlog za izlazak. . Naći će se večeras u pizzeriji na Savskom nasipu. Baš kao u stara vremena. Pola je današnjeg dana provela buljeći u prazno, a drugu polovicu se gledala u ogledalo, zabrinuto gledajući samo njoj vidljive bore i osjećajući se na mahove barem dvadeset godina starije od svojih trideset i tri godine. Razmišljala je što će obući i žalila što zadnjih deset godina svaku večer nije skidala šminku i redovito stavljala kremu za licu, ali s druge strane, nije se udebljala ili posjedila, što se baš i ne bi moglo reći za njega.
Poviri u dnevnu sobu. Luku je prije dvadeset minuta instalirala pred ogroman ekran i otad je buljio u crtić. Misli joj pritisne lagan osjećaj krivnje, ali umiri se pri pomisli da su proljetni praznici blizu.

- Mama, jel Superman stvarno postoji? - upita Luka, pogleda prikovana uz ekran.
- Pa ovisi kako gledaš na to – očajnički je prevrtala po majicama i košuljama u ormaru.
- Mama, šta nisi ti rekla da se ne smije govoriti „pa“ na početku rečenice?
- Pa... Luka, aj molim te pusti mamu malo na miru, moram se spremit - lagano je gubila strpljenje.
- Mama - petogodišnjak se nije dao smesti - Znaš one antene na krovu?
- Da?
- E te ti antene idu u svemir i preko njih mi dobivamo struju.
- E, mama, jel znaš...
- Luka, aj molim te stani malo, cijeli dan me pitaš neke gluposti, gledaj lijepo crtić – odvrati mu nervozno.

- Kak cijeli dan, prije sat vremena si došla s posla – u ovom crtiću se cijelo vrijeme tuku, a ti si rekla da to nije dobro, a sad to moram gledati. - Luka nije odustajao.
- Luka, dosta! Pet minuta mira trebam! - Marina odjednom izgubi strpljenje, dojuri do vrata dnevne sobe i prodere se toliko snažno da dječak ustukne i počne nezaustavljivo plakati.
Požuri prema njemu, spusti se na koljena i snažno ga zagrli, ali bilo je kasno. Dječak je već ronio krokodilske suze i batrgao se iz njezinog zagljaja vičući:

- Pusti me, pusti me!
- Nemoj plakati, molim te, nemoj plakati! - uzaludno ga je molila dok su joj suze s njegovih obraza klizile na rame.
- Ma-ma – grcao je kroz suze- Kud ideš?
- Idem samo nakratko van, brzo ću se vratit, znaš da... - zausti, ali misao joj prekine zvuk okretanja ključa u vratima stana, a u predsoblje nahrupe Goran i Vito.
- Kud ideš, mama? – sedmogodišnjak će s vrata razočarano, primijetivši da je obučena u čizme i traperice.
- Idem samo nakratko van, na jedan sastanak, brzo ću doći.
- Ali rekla si da ćemo crtat onog zmaja, ti i ja.
Marina se ugrize za usnu, a onaj potisnuti osjećaj krivnje počne nadirati:
- Sutra ćemo, obećajem, kad dođem s posla.
--To si rekla i za danas. - Vito počne cmoljiti.
- Sutra. Obećajem - klekne kraj njega i čvrsto ga zagrli.

Goran ju ni ne pogleda, promrmlja ispod brade neki pozdrav i prođe kraj nje. Još uvijek je bio ljut što večeras, odjednom, usred tjedna, ide van s curama.

Vito se nadureno okrene od nje i krene prema zvuku crtića, a ona iskoristi priliku i šmugne u kupaonicu našminkati se, dobacivši u prolazu Goranu zračnu pusu.

- Moram ići. Luka je jeo. Samo mu daj kakao. Vitu istuširaj. Čisti veš je na našem krevetu. I mora ponovit matematiku. - izreferira na brzinu i iskrade se iz stana. Na izlaznim vratima dobaci Goranu još jedan zračni poljubac, a on, ni ne pogledavši ju, kaže:

– Dođi brzo – i nastavi dečkima u šalice lijevati kakao.














28.05.2017. u 14:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica