Za Zagreb, u jednom smjeru
SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2002.
Zvono portafona ritimički je udaralo već nekoliko minuta, ali Marina ga nije mogla čuti kroz zvuk sušila za kosu pomiješanog sa zvukovima Haustora koji su se širili iz prastarog CD playera i davali odličan ritam spremanju za večernji izlazak.
Napokon, ugasi sušilo za kosu i potegne jedan gutljaj džus-votke što je stajala na crnoj komodi, pretrpanoj šminkom, iskorištenim kuglicama vate i neplaćenim računima.
- Tamara, daj otvori vrata, mislim da je Ines – napokon začuje zvono, no kako se Tamara nije odazivala, sama se uputi prema vratima, stisne gumb za ulazna vrata zgrade i ostavi vrata stana pritvorena.
- Kaj ste vas dvije retardirane, ne znate gumb stisnut? – nakon nekoliko trenutaka Ines ljutito uleti u stan gurajući pred sobom bijelu plastičnu vrećicu kroz koju se nazirala boce i limenke, odjevena u standardnu uniformu za izlazak - tamne uske traperice i usku crnu majicu. Zbaci sa sebe jaknu i krene prema ladici s kuhinjskim priborom, tražeći otvarač, i usput se prodere u smjeru dnevne sobe:
- Jel ljepotica izašla iz kupaone?
Dvije su prijateljice provele nebrojene minute pokušavajući razgovorom utvrditi što ženska osoba sasvim pristojnog i pristalog izgleda poput Tamare može raditi 45 (minimalno) minuta u kupaonici.
- Ne, ne daje znakove života.
- Ej, znaš šta mi je sad reko prodavač dućanu na Savi, dok sam kupovala vino? - derala se Ines iz kuhinjice, pokušavajući nadglasati Rundeka i usput si nalijevajući prvu od tri džus - votke koju je namjeravala strusiti prije no što prijeđe na bambus.
- Šta? – Marina je kopala po ormaru u potrazi za idealnom crnom majicom.
-Tako znači - ujutro kupujemo jabuke, a navečer vino.
- Opet si bila kod Nike?
- A da. Ko još dolazi? – Ines pokuša promijeniti temu izlazeći iz kuhinjice i balansirajući objema rukama s bocama i čašama.
- Evo. A, vidim da si ti već počela – pokaže bradom pokaže prema čaši džus- votke na komodi.- A otkud ti džus?
- Ššššššššš - Marija će konspirativno s kažiprstom na ustima.
- Ko još dolazi?
-Mislav - odgovori Marina.
-I Andrea? - Ines zakoluta očima.
- Ne.
- Fala Bogu.
- Ines!- Marnja će prijekorno i sjedne za stol, odjevena samo u čipkasti crni grudnjak i traperice, potegne gutljaj pića i okrene se prema komodi iznad koje su, na ogromnoj plutenoj ploči, visjele naušnice.
- I, kako je Niko, jel čist? - sad je Marina pokušavala promijeniti temu, usput prislanjajući naušnice uz uho i promatrajući svoj odraz u ogledalu naslonjenom na zid uz komodu.
- Ne znam. Tamara, šta ti kažeš kak je Niko? -
Tamara je upravo izišla iz kupaonice, još uvijek u kućnom ogrtaču. Bila je nekako neobično zamišljena i tiha.
- Pa ne znam, zapravo ga nisam još vidjela. Ovaj..., javit ću mu se ovih dana.
- Pa, da mislim da bi i mogla. Pitao me danas za tebe.
Tamara bez riječi zauzme svoj uobičajeni sjedeći položaj uz prozor i rastreseno rukom posegne za kozmetičkom torbicom.
-Mala, jes ti to plakala? I zašto si još u haljetku? - Ines primijeti crvene tragove na Tamarinom licu.
- A , ma šta ću plakat, to je od tuširanja. - odgovori joj Tamara – I mislim da večeras ipak neću van.
Nisam baš nešto.
- Nećeš van? - Marina će iznenađeno. - Ma daj, pa nije isto bez tebe.
Ines samo slegne ramenima, pojača CD player i povuče još jedan gutljaj.
Ines i Tamara nikada nisu bile najbolje prijateljice i Marina je od prvog dana stajala između njih, ali u zadnje vrijeme, otkad je Niko završio u komuni, stvari su postale očito napete i neugodne.
Upoznali su se, Nikola i Tamara, prije godinu i po, na Marininom rođendanskom tulumu, i iste večeri završili zajedno. Inesin mlađi brat o kojem je uvijek pričala kao o balavcu, razmaženom brucošu koji se previše napušava, a u zadnje vrijeme i malo previše brije po partijima, zaljubio se, nakon te večeri, do ušiju u njezinu prijateljicu s otoka.
Ni Tamara nije bila ravnodušna i nije prošlo ni tjedan dana i postali su jedan od onih nerazdvojnih studentskih parova što ne skidaju ruke jedno s drugog, dijele jedno sjedalo u tramvaju, jedno drugom dovršavaju rečenice i povlače se po cijele dane po studentskim pizzerijama i slastičarnicama.
Jedino što ih je razdvajalo bila je Nikina sve češća potreba da večeri provodi u zadimljenoj atmosferi studentske sobe trećeg paviljona na Savi.
- Odgovorio je, odgovorio je! - Ines se odjednom veselo počne okretati po dnevnoj sobi pri čemu je prolijevala džus – votku po ionako ne baš prečistom ofucanom tapisonu.
- Ko? - ovaj puta je Tamara bila zahvalna za promjenu teme.
- Ante!
- Stišaj, stišaj, šta je napisao? - u sobi zavlada opća euforija.
- Ništa posebno. Tulum u sobi pa ćemo van, na nasip - pročita Ines sms.
- Hmh, samo to? - sumnjičavo će Tamara.
- Nije dobro, a? - Inesinu pijanu oduševljenu facu zamijenila je pijana razočarana faca popraćena tetralnim bacanjem na ofucanu fotelju , u leđnom stilu.
- Pa malo mi se čini nezainteresirano. Nemoj mu slat odmah sms, ispast ćeš jadna. - Tamara joj baci savjet.
- Da, da, moraš brojat bar do 150 prije nego šta odgovoriš, ajmo... jedan, dva, tri... - Marina se priključi razgovoru prislanjajući uz lice sedmi par naušnica – ove u stilu baroknih lustera – A da nosim ove?
- Štaj si napisala? Daj da vidim - Marina odjedno zabrinuto spusti osmi par naušnica i uzme mobitel koji joj je prijateljica pružala bacivši se opet na fotelju sa samozadovoljnim izrazom lica.
- I ja M O žda. Ndamse da se vidimo. I... da ti je cimer isto vxni včerz - svijetlilo je na ekranu.
- O, moj Bože! Daj tu votku ovdje! - krene prema Ines - Znaš da imaš zabranu pisanja poruka kad si pijana! -Jesi poslala to?
Ines je sjedila na fotelji s nogama prebačenim preko naslona i nazdravljala joj - Pa šta onda? Ne budi tak uštogljena! Da ti pošalješ nešto tako Mislavu, možda bi i bilo nešto od vas. Dobro ti stoji ovaj grudnjak, inače. Mogla bi samo tak van.
U tom trenutku začuje se zvuk portafona. Tamara proviri kroz prozor.
- Mislim da je Mislav. Nema Andree - Tamara konspirativno prošapće i okrene se prema prijateljicama, a pogled joj zapne na nekoj neodređenoj kritičnoj točki iznad Marinine glave.
- Jesi ti to popila moj stopostotni džus? - izdere se odjednom, uočivši u kutu pretrpane komode otvoreni Juicy tetrapak koji je čuvala za sutrašnji doručak.
- A kad je Ines kasnila, a morala sam počet piti! – branila se Marina.
- Ines nikad ne kasni! - sama će odjednom Ines o sebi, demonstrativno se pridigne s fotelje, rezolutno podigne kažiprst u zrak i krene prema predsoblju otvoriti vrata Mislavu – Idem otvorit ljepotanu! Marina, glavu gore, trbuh unutra, prsa van! - obodri usput prijateljicu, ali izgubi ravnotežu, zaleluja, popikne se preko nečijih štikli ostavljenih nasred sobe i razlijepi se svom dužinom po podu.
- Ne još, ne još - zavrišti Marina, u hipu skine sasvim lijepu crnu majicu i polugola proleti stanom prema kupaonici, praćena Inesinim hihotavim smijehom s tapisona. Tamo se, doduše u prljavom vešu, nalazila ona druga crna majica. Ona bolja.
