Za Zagreb, u jednom smjeru

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

<



Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.

- Eeej, di ste komadi –Ines uleti u stan, zalupi ulaznim vratima i zamišljeno krene prema dnevnoj sobi, jednim pokretom ruke zbacujući sa sebe laganu jaknicu i torbu.
– Kaj se tebi dogodilo? - zastane zabezeknuto ugledavši Marininu pozu - izvaljena na kauč, okretala je TV programe i buljila u prazno, drugom rukom tražeći preostale mrvice čipsa od paprike u vrećici nehajno odbačenoj na kauč.
- Ma ništa – uzdahne Marina ispod glasa i strpa još jednu mrvicu čipsa u usta – Samo to šta nemam nikog, niko me ne voli i ...
- A da se probaš skinut iz te jezive pidžame, možda bi te neko i primijetio? - prekine ju Ines.
- Išla sam obući traperice, al nisam ih mogla zakopčati - zacvili Marina.
- O moj Bože – Ines okrene očima - čips od paprike, samosažaljevanje i ne mogu zakopčat traperice koja sam nosila u osnovnoj školi spika - PMS – zaključi.
– Ne brini, ja te volim. Kad imaš faks?
- U dvanaest imam seminar iz metodike. Taman sam se krenula istuširat.
- Slušaj – Ines strpljivo sjedne na kauč do prijateljice i obzirno digne praznu vrećicu - Ti odi oprat kosu, a ja ću nam skuhat kavu i iskopat neku čokoladu i tugovat ćemo zajedno.

Taman sam u tvom filmu.
- Šta je bilo s Nikom?
- Sranje. Pričat ću ti. Ajde po tuš - Ines ustane i odlučno povuče prijateljicu za ruku.
- Nema bediranja, znaš koji je naš moto - ako ništa drugo...
- Da, da, znam... bar još nismo digle kredit - nastavi Marina u isti glas s prijateljicom i preko volje se uputi prema kupaonici. Ines bi i mrtvaca natjerala da ustane s kreveta i nasmije se. Imala je dara za oraspoložiti ljude, moralo joj se priznati.
- Ako dođe Miki, otvori mu vrata, trebam mu dati lovu za stanarinu - doda još Marina i zaokrene prema maloj kupaonici, a Ines se u kuhinjici baci u potragu za čokoladom. Potraga je bila uzaludna - plišani hamburger pakosno joj se cerio iz hladnjaka.

– Marina, idem u dućan, nema ništa slatko, a nemam više ni pljugi. Za pet sam nazad! – prodere se prema kupaonici i zaleti prema ulaznim vratima. Otvorivši ih, ugleda niskog muškarca prosijede crne kose i živih tamnosmeđih očiju kako pruža prst prema zvonu. Ispod pomno njegovane bradice odjednom mu zatitra lagan smiješak. Odmjeri Ines od glave do pete pa pogled zaustavi na dekolteu.

- Hohoho, kakvo lijepo iznenađenje – nepoznati muškarac krene prema njoj ne mičući pogled od poprsja i pružajući obje ruke prema njezinim ramenima.

Ines ustukne pred iznenadnim naletom energije što je isijavala iz ovog smiješnog čovječuljaka i zakorakne unazad. Iznova se nađe u mračnom predsoblju koje odjednom zapahne snažan miris muškog parfema pomiješan s mirisom cigareta.
- A tko biste vi mogli biti, mlada damo? – Miki joj se približavao. Desnom ju rukom uhvati za dlan, a lijevom pokuša obujmiti oko ramena.
- Ja bih mogla biti Ines, a Vi bi mogli maknut te prljave šape s mene ak ne želite da Vam...
- Miki, daj makni se od nje, već smo ti rekle da ne smiješ nikog pipati – spas se pojavi iz kupaonice kose zamotane u turban.
- Ines - Miki, Miki - Ines - automatski će Marina, usput štapićem čisteći desno uho.

Miki je i dalje blentavim pobledom blejao u Ines, ali pogled mu je sve više bježao prema Marininoj potkušulji.
- A Vi ste Miki, mogla sam i mislit - pogleda ga Ines ljutito i obrambeno prekriži ruke na prsima.
- Možemo na ti? - odgovori joj Miki i ne pričekavši odgovor uđe u dnevnu sobu, baci par navodno zainteresiranih pogleda po namještaju i iz jakne izvuče ljubičasto omotanu čokoladu - Evo, cure, ovo je za vas.

- Mmm, hvala ti.. Nisi trebao - Marina će.
– Ma, sitnica. Nego, šta je ono trebalo popravit? – Miki se počeše po glavi i pogleda oko sebe.
- Šta je trebalo popravit!? – Marina se ljutito okrene prema njemu kidajući nesmiljeno ljubičasti celofan.
- Pa vešmašinu, sudoper, da i ne spominjem novi TV koji si nam obećao donijeti.
Izgledala je doista prijeteće naginjući se prema Mikiju, za glavu veća od njega, nekako kao majka koja viče na sinčića jer je loptom razbio vazu na vitrini.

- Ma vidi je, to volim, kad se ženska raspali! Popravit će Miki sve, bez brige! – ozari se Miki, nabaci svoj najšarmantniji osmijeh i odjednom ju obujmi oko struka – Znaš, nikad ti to nisam rekao, ali ja imam razvijene očinske instinkte prema tebi.
- Hah – posprdno će Ines s kauča.

- A gdje ste ovu ljepoticu našli? – Miki mahne glavom prema drugom dijelu sobe i obrati se Ines još uvijek ne ispuštajući svoj plijen iz zagrljaja - Maco, na kojem ti fakultetu studiraš?
- Kako molim? Gdje studiram? - Ines se prijeteće pridigne s kauča - Na Mačjem fakultetu.
- Stvarno je vatrena. – Miki se obrati Marini kao da Ines i nije u prostoriji.
- Slušajte, gospodine Miki...
- Dobro, dobro, svako u svoj kut sobe – brzo će Marina, vidjevši da Inesin fitilj postaje sve kraći, a situacija zapaljiva - ja ću skuhat kavu, lijepo ćemo popričati, ti ćeš nazvati majstora i to je to - istrgne se iz Mikijevog očinskog zagrljaja, izvuče iz torbe novčanik i pruži mu bunt novčanica.

- Nemam vremena za kavu, moram dalje do grada – Miki pohlepno zgrabi novac, prebroji ga i spremi u prednji džep jakne koju je upravo oblačio na sebe. - Cure, ko treba prijevoz?
- Stvarno? Mogu s tobom do faksa? Samo pričekaj da osušim kosu- Marina će veselo. - Al nema pipanja ko zadnji put– zaprijeti mu prstom.

- Bit ću pristojan - Miki će pokorno i ne baš uvjerljivo. Uzvrpoljio se po stanu i htio krenuti. Potrošio je već previše vremena na jednom mjestu, pa bilo to i u stanu s dvije zgodne mlade studentice.

- Ajmo, mala požuri. Dok se ti središ, ja ću još malo popričati s ovom ljepoticom – osmjehne se i zavali na kauč preko puta Ines. Ljepotica zaokrene očima i očajnički strpa u usta kockicu Milka čokolade.


23.05.2017. u 18:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica