Za Zagreb, u jednom smjeru

ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.





ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2002.

- Pa gdje je on više? - Ines nervozno pogleda na sat.

- Cure, ja zapravo mislim da neću ići na ručak, nisam baš gladna, a i moram se spremit za posao - Tamara se odjednom uspravi i uzvrti na kauču.
- Šta nisi ti rekla da ćeš dat otkaz tamo i počet učit? - upita ju cimerica.

Tamara je tri puta tjedno radila kao zamjena u jednom butiku u centru. Bolje rečeno, od tri do osam je sjedila na povišenom stolcu, rješavala križaljke i uređivala nokte jer u dućančić na kraju prolaza na desnoj strani Ilice s muškim košuljama i kravatama nije ulazio gotovo nitko, osim poštara i poneke zalutale gospođe privučene natpisom Sniženje do 70% u malom izlogu, koja se tu očajnički nadala pronaći nešto za sebe, ignorirajući činjenicu, kako to već samo žene u potrazi za odjećom znaju, da je u muškom dućanu.

- Ma, hoću, samo, trebaju mi pare - odsutno će Tamara.
- Uostalom, mogla bi i tamo učit, ponesi skriptu danasodgovori joj Marina.
- Evo ga - zvuk zvona propara neugodnu tišinu koja je odjednom nastala i Ines požuri prema ulaznim vratima.
- Ej, buraz – otvori vrata i propusti ga unutra – Upadaj.

Niko uđe u sobu sramežljivo i s izrazom krivnje na licu, ruku gurnutih duboko u džepove hlača, stiščući ramena u sebe kao da mu je hladno. Djelovao je još mlađe i mršavije nego inače, poput nekog dječačića koji očekuje da ga potapšete po glavi, date mu lizalicu ili pošaljete u kaznu.
Tamara se uzmuvala po dnevnoj sobi, tražeći pravu pozu u kojoj bi ga dočekala. Napokon, obrambeno prekriži ruke na prsima i okrene se prema prozoru.

- Ej, cure.- Niko će tiho, pognute glave i pokunjena držanja.
- Bok, Niko, jesi dobro - Marina mu priđe, pruži ruku i zagrli ga.

- Ej, Tamara - došao joj je skroz blizu i tek se onda okrenula. Ako je i u kojem trenutku pomislila reći mu nešto ili u njemu pronaći neku utjehu, pomoć, kad ga je ugledala ovako bespomoćnog i jadnog, s rukama u džepovima i licem na kojem se miješao izraz potpune bespomoćnosti i krivnje, u trenutku je odustala.

- Ej, Niko - drago mi je što te vidim. Pokušao ju je zagrliti, ali izmakla se.
- Čujte, nas dve idemo popit kavu tu na plato. Vas dvoje sigurno imate puno za pričati. Kad završite, dođite po nas, pa ćemo svi zajedno na ručak - Ines se prodere iz predsoblja navlačeći jaknu na sebe.
- Ali, Ines, ne treba - oboje će u isti glas.
- Book – nisu ni uspjeli protestirati, a tresak izlaznih vrata prekine njihove riječi i u u trenutku ostanu sami, a tišina, jedna od onih naglih, nenadanih i podmuklih, stušti na njih svom svojom težinom, i u trenutku u sobu unese sa sobom neki nemir, a u njih nelagodu.

- I, jesi dobro? - Tamara progovori, samo da prekine muk.
- A, ono, jesam. Smijem zapalit ovdje? Hoće ti smetat?
- Jel mi ikad smetalo?
- Sad je drugačije. Sad me više ne voliš.
- Nisam nikad rekla da te ne volim, Niko. Jednostavno, nije išlo. Vidi si to i sam.
- Ma ne znam uopće odakle mi ideja da bi frajerica ko ti htjela bit s ovakvim klošarom - Niko se uzvrti po sobi.

- Niko, nemoj tako, to nije istina, nisi ti nikakav klošar - približi mu se, ali on samo okrene očima, zakima glavom lijevo – desno i posprdno puhne zrak kroz nos. - Moš mislit.
- Nego, rekla si da nećeš bit sa mnom dok ne budem čist. Pa evo, čist sam.
- Čuj, Niko - oklijevala je - Ajde sjedni malo, moram ti nešto reći – povuče ga za nadlakticu i sjednu na kauč.
Niko ju je gledao s iščekivanjem, a ona duboko udahne i pogleda ga ravno u oči i zausti, ali, zvuk okretanja ključa u bravi prekine trenutak. Naravno, bila je to Marina, koja je vječito nešto zaboravljala.
- Sori, ljudi, nestajem, osto mi je mobitel. Kao da me nema – na prstima se došulja do radnog stola i brzim pokretom ruke skupi mobitel - Samo vi nastavite.
Ali, bilo je prekasno – trenutak je bio nepovratno izgubljen.
- Ajmo i mi – Tamara naglo ustane s kauča.
- Čekaj, šta si mi htjela reć? - Niko također ustane.
- Poslije ručka.





30.05.2017. u 06:45 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica