Za Zagreb, u jednom smjeru
ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2002.
- Pa gdje je on više? - Ines nervozno pogleda na sat.
- Cure, ja zapravo mislim da neću ići na ručak, nisam baš gladna, a i moram se spremit za posao - Tamara se odjednom uspravi i uzvrti na kauču.
- Šta nisi ti rekla da ćeš dat otkaz tamo i počet učit? - upita ju cimerica.
Tamara je tri puta tjedno radila kao zamjena u jednom butiku u centru. Bolje rečeno, od tri do osam je sjedila na povišenom stolcu, rješavala križaljke i uređivala nokte jer u dućančić na kraju prolaza na desnoj strani Ilice s muškim košuljama i kravatama nije ulazio gotovo nitko, osim poštara i poneke zalutale gospođe privučene natpisom Sniženje do 70% u malom izlogu, koja se tu očajnički nadala pronaći nešto za sebe, ignorirajući činjenicu, kako to već samo žene u potrazi za odjećom znaju, da je u muškom dućanu.
- Ma, hoću, samo, trebaju mi pare - odsutno će Tamara.
- Uostalom, mogla bi i tamo učit, ponesi skriptu danasodgovori joj Marina.
- Evo ga - zvuk zvona propara neugodnu tišinu koja je odjednom nastala i Ines požuri prema ulaznim vratima.
- Ej, buraz – otvori vrata i propusti ga unutra – Upadaj.
Niko uđe u sobu sramežljivo i s izrazom krivnje na licu, ruku gurnutih duboko u džepove hlača, stiščući ramena u sebe kao da mu je hladno. Djelovao je još mlađe i mršavije nego inače, poput nekog dječačića koji očekuje da ga potapšete po glavi, date mu lizalicu ili pošaljete u kaznu.
Tamara se uzmuvala po dnevnoj sobi, tražeći pravu pozu u kojoj bi ga dočekala. Napokon, obrambeno prekriži ruke na prsima i okrene se prema prozoru.
- Ej, cure.- Niko će tiho, pognute glave i pokunjena držanja.
- Bok, Niko, jesi dobro - Marina mu priđe, pruži ruku i zagrli ga.
- Ej, Tamara - došao joj je skroz blizu i tek se onda okrenula. Ako je i u kojem trenutku pomislila reći mu nešto ili u njemu pronaći neku utjehu, pomoć, kad ga je ugledala ovako bespomoćnog i jadnog, s rukama u džepovima i licem na kojem se miješao izraz potpune bespomoćnosti i krivnje, u trenutku je odustala.
- Ej, Niko - drago mi je što te vidim. Pokušao ju je zagrliti, ali izmakla se.
- Čujte, nas dve idemo popit kavu tu na plato. Vas dvoje sigurno imate puno za pričati. Kad završite, dođite po nas, pa ćemo svi zajedno na ručak - Ines se prodere iz predsoblja navlačeći jaknu na sebe.
- Ali, Ines, ne treba - oboje će u isti glas.
- Book – nisu ni uspjeli protestirati, a tresak izlaznih vrata prekine njihove riječi i u u trenutku ostanu sami, a tišina, jedna od onih naglih, nenadanih i podmuklih, stušti na njih svom svojom težinom, i u trenutku u sobu unese sa sobom neki nemir, a u njih nelagodu.
- I, jesi dobro? - Tamara progovori, samo da prekine muk.
- A, ono, jesam. Smijem zapalit ovdje? Hoće ti smetat?
- Jel mi ikad smetalo?
- Sad je drugačije. Sad me više ne voliš.
- Nisam nikad rekla da te ne volim, Niko. Jednostavno, nije išlo. Vidi si to i sam.
- Ma ne znam uopće odakle mi ideja da bi frajerica ko ti htjela bit s ovakvim klošarom - Niko se uzvrti po sobi.
- Niko, nemoj tako, to nije istina, nisi ti nikakav klošar - približi mu se, ali on samo okrene očima, zakima glavom lijevo – desno i posprdno puhne zrak kroz nos. - Moš mislit.
- Nego, rekla si da nećeš bit sa mnom dok ne budem čist. Pa evo, čist sam.
- Čuj, Niko - oklijevala je - Ajde sjedni malo, moram ti nešto reći – povuče ga za nadlakticu i sjednu na kauč.
Niko ju je gledao s iščekivanjem, a ona duboko udahne i pogleda ga ravno u oči i zausti, ali, zvuk okretanja ključa u bravi prekine trenutak. Naravno, bila je to Marina, koja je vječito nešto zaboravljala.
- Sori, ljudi, nestajem, osto mi je mobitel. Kao da me nema – na prstima se došulja do radnog stola i brzim pokretom ruke skupi mobitel - Samo vi nastavite.
Ali, bilo je prekasno – trenutak je bio nepovratno izgubljen.
- Ajmo i mi – Tamara naglo ustane s kauča.
- Čekaj, šta si mi htjela reć? - Niko također ustane.
- Poslije ručka.
30.05.2017. u 06:45 | 4 Komentara | Print | # | ^
