Za Zagreb, u jednom smjeru

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.


Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.

Ogroman crni Porsche Cayenne zaustavi se pred oronulom zgradom Filozofskog fakulteta. Iz auta iziđe visoka djevojka s kapuljačom na glavi.

- Jesam bio pristojan? - Miki se nagne prema njoj s vozačkog mjesta.
- Jesi, hvala na prijevozu - slaže Marina i požuri zalupiti vratima.
- Rješavam vešmašinu idući tjedan, ljepotice! – pošalje joj zračnu pusu.

Marina s kiselim smiješkom na usnama tresne vratima automobila, mahne na pozdrav i sjuri se niz ogromne stepenice radeći slalom između hrpica studenata koji su više bili nalik gušterima što uživaju na suncu nego akademskim građanima, i gomila plastičnih šalica za kavu - iz kojih se pušila tek natočena kava ili u prljavoj vodi natapali čikovi. Gušteri su uglavnom pili kavu i uvlačili dim cigareta, naslonjeni na nemarno odbačene torbe iz kojih su virile išarane skripte. Neki su motali duhan, a neki jednostavno lješkarili na suncu i uživali u laganom povjetarcu i stvarali ležernu atmosferu kakva je bila karakteristična samo za stepenice pred Filozofskim.
Utrčala je kroz velika staklena ulazna vrata i skrenula lijevo, prema Četvorci, dvorani u kojoj se održavao seminar iz Metodike. S hodnika ispred Dvorane IV odjednom se prolomi salva smijeha.
Mislav je u crnom kožnom kaputu stajao nasred hodnika, okružen s desetak žena i očito bio u elementu, jer je sav ženski rod oko njega umirao od smijeha. Velik dio svoje popularnosti Mislav je dugovao činjenici što je bio muškarac – rijetka zvijer na Filozofskom, ali pomagao mu je i prirodno urođen šarm i neodoljiv zadarski naglasak kojeg je obilato iskorištavao. Sa svojih metar devedeset, i privlačnim, neobičnim licem uokvirenim tamnosmeđom kosom, na kojem je najveću pozornost privlačio orlovski nos, pomalo u neskladu s ostatkom lica nježnih, dječačkih crta – sitnih, pomalo ukošenih smeđih očiju i naravno, uvijek vragolastog izraza - bio je, u najmanju ruku, zanimljiva pojava.
Za razliku od muškaraca koji su na Filozofskom bili rijetko viđena vrsta, žena je ovdje bilo u svakojakim primjercima – šminkerice s anglistike u bež balonerićima, mokasinkama i tamnoplavim trapericama ispod kojih su diskretno provirivale mrežaste dokoljenke boje noge, štreberice s germanistike u visokim starkama, kariranim košuljama i izblijedjelim trapericama iz srednje škole koje su se skrivale iza gomile kopiranih materijala što su ih stiskale na prsima ili pak depresivne studentice kroatistike koje su se povlačile hodnicima s etno torbama što su im se vukle gotovo do poda.
Sve su one, beziznimno, bile privučene Mislavovim šarmom. Sipao je fore jednu za drugom, držeći cigaretu u jednoj, a plastičnu čašu u drugoj ruci, zabacujući usput s ramena crnu kožnu torbu.
Marina u vrtlogu ženskog hihota koji ga je okruživao izdvoji jedan specifičan zvuk – Zagrebačko Stvorenje bilo je tu.
Niska djevojka slatkastog blijedoputog lica na kojem su se isticale vragolaste smeđe oči i duge riđe kovrčave kose, koju je, poput poput konjske grive, zabacivala svaki puta kad se glasno nacerila nekom od njegovih bisera, stajala mu je vrlo blizu i hihotala se iz sveg glasa . Zagrebačko Stvorenje – tako ju je jednom prilikom prozvala Tamara, vidjevši ju, onako savršeno slatku. Izgledala je kao da je upravo došla s nekog važnog poslovnog sastanka ili joj se baš sprema karijera ili poslovna prilika života – u svakom slučaju, kao da joj u životu uvijek ide daleko bolje nego vama.
- Heej, Meri – spazi ju i mahne rukom, začinivši pozdrav svojim najslađim osmijehom, kao da je upravo osvojila titulu Miss Simpatičnosti, a ova namjesti neki kiseli osmijeh i uzvrati joj mlitavo mašući rukom na pozdrav.
- Glupača – promrsi Marina kroz zube, okrene očima i primijeti da je i Mislav uočio njezin dolazak. Zastane kraj aparata za kavu, beznadno po džepovima tražeći kovanice.

- Gospođice, mogu li vam pomoći? – Mislav joj se teatralno približi.
- Ti ne možeš pomoć ni sebi, al dobro, imaš kunu?
- Lipo mi izgledaš danas- pruži joj kunu iz stražnjeg džepa, uvuče dim, odmakne se pola koraka od nje i jednim ju pogledom prouči od glave do pete.
- Joj, Mislav, daj ne seri, s tim svojim forama. To možeš prodavat ovom svom kokošinjcu. To mi kažeš svakog utorka. nisam se stigla našminkati, izgledam koma danas.– nervozno je ubacivala kovanice u aparat za kavu. Svakoga je utorka Marina uredno kasnila na seminar iz Metodike, a on bi stajao tu pred Četvorkom i uputio joj neki kompliment.

- Ne, danas mi izgledaš ka iz nekog američkog filma – nije odustajao.
- Da, i ponavljaš se. Prošli tjedan sam bila ko iz češkog filma. Daj se odluči – nestrpljivo izvuče šalicu iz aparata i zahvalno srkne kavu.
Po faksu je već godinama kružila priča da u starom zelenom aparatu za kavu mile gomile žohara, ali gotovo nikome od studenata, osim uplašenim brucošima, nije padalo na pamet da uzmu kavu iz novog novcatog aparata koji je ponosno i besposleno stajao tik do starog – kava iz zelenog aparata bila je najbolja, žoharima usprkos.
- Ja gledam samo američke filmove – nabaci joj svoj najšarmantniji osmijeh.

- Imaš vremena poslije? Mislim, mogli bi na ručak. - trudila se zvučati nehajno.
- Ma, nisan siguran. Dogovori san se s Andreom ka da će mi pokazat neke stvari za onaj kolokvij šta imamo idući tjedan. Al moš s nama, bit ćemo u slasti na Cvjetnom.

- Hmh, ma neću. Imam i ja nešto, sad sam se sjetila. A trčanje sutra? - pogleda ga preko plastične čaše, glumeći i dalje nezainteresiranost.
- Obavezno. Nađemo se na starom mistu.
- Ajmo na predavanje – primi ga nonšalantno pod ruku, djelomično zadovoljena odgovorom i krene prema Četvorci, praćena bijesnim pogledima šarene ženske grupice koja je kraj prozora nestrpljivo i uzaludno iščekivala zvijezdin povratak. Akademska četvrt počela je istjecati.






















26.05.2017. u 22:00 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica