Za Zagreb, u jednom smjeru

SRIJEDA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




SRIJEDA, prvi tjedan ožujka 2002.

Gužva pred ulazom u nasukani brodić pod Savskim mostom bila je nesnosna, vidjelo se to već s ove razdaljine. Marina je lagano posrtala nasipom, držeći Mislava pod ruku, a drugom rukom mlateći oko sebe pokušavajući mu objasniti zašto nije u redu to što danas ujutro nije došao na trčanje.

Kraj ožujka bio je već kakav kraj ožujka i treba biti - prohladan, vjetrovit i prevrtljiv, sa prigušenim mirisom ljeta koje je sramežljivo nadiralo sa zvukovima latino glazbe iz pravca prenakrcanog brodića kojih stotinu metara ispred njih.
Nasip je djelovao nekako nestvarno lijepo, omeđen s lijeve strane vodom koja je tiho protjecala, a s desne nepreglednim nizom svjetiljki što su poput neke neobične biserne ogrlice povezivale narančastim svjetlom osvijetljenu obalu Save s tamnim obrisima zgrada načičkanim sitnim žutim točkicama tamo negdje u daljini. Ili joj sve samo činilo nestvarno lijepim, zbog društva u kojem se nalazila.
Ines je bila nekih desetak metara ispred njih. Žar cigarete iz njezine desne ruke svijetlio je sve intenzivnije, a ona hodala sve brže, krupnim koracima grabeći prema Brazilu.

- Ža mi je šta Andrea nije mogla doć, uči za neki kolokvij pa... - Mislav prekine tišinu.

- Mislav, mogu te nešto pitati, onako direktno – Marina ugrabi priliku okrenuvši očima na spomen njezinog imena.
Mislav se odjednom zaustavi, uperi pogled negdje iznad svjetiljki, u tamne obrise zgrada s nepreglednim nizom sitnih žutih gusto načičkanih točkica u daljini i upita ju -
- Jel te ovi osvijetljeni prozori na nešto podsjećaju?
- Ne, hoću te nešto...
- Stvarno? - prekine ju- Daj se probaj sjetit.
- Čuj, Mislav, aj pusti sad ta svjetla, stvarno te trebam nešto...
- Oprosti, reci - izgovori brzo i potegne još jedan gutljaj iz limenke.

Marina potegne još jedan gutljal, duboko udahne , kažiprstom i palcom jače stisne limenku i odvaži se - Ti i Andrea, ovaj, vi ste par ili.?

Šutio je i hodao, a ona ga se nije usudila pogledati.
Šutnja je trajala predugo, čuo se samo šljunak kako im škripi pod nogama. Taman kad je htjela nešto izustiti da prekine tišinu, začuje:

- Pa onaj, nismo još.
- Šta ti to znači... - nije uspjela nastaviti jer se Mislav zaustavi, okrene ju prema sebi, primi za ramena i izusti.
- Marina.
- Da?
-Ti znaš da ja tebe volim.
- Hm. Sad znam. Marina mu se nasmiješi i nagne se prema njemu, a on ju zagrli i poljubi.

Činilo se na trenutak da ne postoji ništa drugo na tom svijetu osim njih dvoje i tog nasipa, omeđenog bisernom ogrlicom, rasvijetljenog narančastom rasvjetom, obavijenog latinoglazbom , isprekidanim žamorom glasova iz daljine i tihim žuborenjem vode kraj njih. Ali, samo za trenutak, jer se već u idućem lelujava niska prilika koja je u štiklama posrtala nasipom proderala:
- Ajmo, vas dvoje, brže to malo! Smrznut ću se i otrijeznit, ne znam čija je ideja bila da idemo pješice?!
Marija zavuče svoju ruku u njegov džep i pronađe njegov dlan.
- Imaš džep?
- Za tebe uvijek. Uf, ruke su ti ledene.

Bili su već gotovo nadomak Brazilu. Probili su se nekako kroz gomilu znojnih tijela nabijenih na ulazu i ušli u zamračen, uzak i zadimljen prostor obložen tamnim drvom i osvijetljen tek pokojom svijećom i crvenim reflektorom što je visio s drvene grede na sredini prostorije. Drveni je nasukani brodić, kao i obično, bio zakrčen nepreglednom i kompaktnom masom isprepletenih znojnih tijela što su se, nošena kubanskim ritmovima, ujednačeno zibala čas u jednom, čas u drugom smjeru,. Činilo se kako će ta užarena gibajuća masa, u svakom trenutku, kako bi neko novo tijelo zakoračilo uskim drvnim prolazom prema pohabanim ulaznim vratima prenakrcanog brodića i povećalo ju, jednostavno eksplodirati.

Ostatak večeri prošao je kao u nekom snu. Marija kao da je lebdjela gibajući se na plesnom podiju, ako se tri metra prosto tako moglo nazvati, držeći u ruci bocu pive i ne primjećujući sva ona tijela koja su se naguravala oko nje.
Mislav je, s bocom pive u jednoj, a cigaretom u drugoj ruci, stajao naslonjen uza drveni zid, i, pogleda priljepljena uz nju, pratio svaki njezin pokret. Pravila se da joj je svejedno, ali svijet je odjednom dobio smisao, tužna pjesma više nije bila toliko tužna, brod više nije djelovao tako otrcano, a gomila je bila sve manje groteskna.. Plesala je sve brže i brže, okretala se oko svoje osi, uživala u svojim pokretima i muškim pogledima koji su bili gotovo fizički opipljivi, krajičkom oka primjećujući ipak samo jedan. Što se nje, tiče, sve ovo oko nje moglo je istog trenutka nestati, samo ako ostane taj pogled.


No, kao i svi dobri trenuci u životu, i ovaj je trajao prekratko. Dobra stvar je završila i Marina se nađe uza zid naslonjena uz Mislava, posegne rukom pema njegovom džepu za cigaretama i dohvati kutiju. U tom trenutku on ju čvrsto zgrabi za ruku i okrene se prema njoj:
- Hoćemo oti..?
Međutim, nije joj bilo suđeno čuti ostatak ove možda sudbonosne rečenice jer je mala crvenokosa odjednom domigoljila do njih i počela kreštati:

- E, znaš kaj mi je onaj tam velki majmun sad reko? - pokušala je nadglasati muziku - Da sam smišna, halo, ja da sam smi šna??? - Mislim, drugi put ću ga zveknut u bulju. - ton glasa bio joj je sve viši.
- Ines - Mislav će kroz smijeh - to ti ne znači da s... - pokuša se ubaciti, ali prekasno, bujica riječi bila je nezaustavljiva.
- Mama ti smišna, tovare jedan, nauči se pričat! - jezik joj se zaplitao, a tijelo pomalo nekontrolirano ljulalo naprijed nazad. - A kaj vas dvoje tu glumite? – okomi se sad na njih
primičući im se sve bliže, držeći u jednoj ruci pina coladu, a drugom očajnički pokušavajući uhvatiti ravnotežu.

- Mislim znaš kaj, ovak kad vas gledam, mislim, vi bi fakat trebali biti skupa. Kužiš, mislim pusti onu Andreu, pa vi ste stvor..... eni jedno za drugo, ne? - mudrovala je posrčući sve više.


Marina se na spomen Andree priljepi uza zid dobacujući joj očajničke poglede, ali ništa nije pomagalo.
- Mislim, kad pogledaš – pa neki ljudi uopće nemaju nikad to kaj vi imate! Evo, recimo na primjer...uzmimo primjerice mene.- no, nije im bilo suđeno doznati njezinu tužnu ljubavnu sudbinu jer u tom trenutku u mnoštvu pijanih lica koje su ulazile na brodić ugleda Antu.
- Evo ga! To je sudbina! Sudbina, kažem vam! - upadne u euforično vriskanje, uspješno usput ignorirajući i zaobilazeći činjenicu da ih je pola večeri, zbog Antine poruke, očajnički molila, na koljenima kumila i bezobzirno ucjenjivala da večeras idu u Brazil – i laktovima se, krene probijati prema njemu, u hipu zaboravljajući svoju misiju ljubavnog udruživanja.
Čim je zamaknula iza leđa nekog dvometraša, Mislav iskoristi priliku, nagne se prema Marini i prošapne joj u u uho:
- Hoćemo prošetat?



28.05.2017. u 15:08 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica