- Gdje ste vas dvije jučer bile? - Goran joj se prišuljao s leđa i poljubio u vrat.
- Pa u pizzeriji i... - izmakne se malo da izbjegne poljubac - Samo u pizzeriji.
Stajala je u kuhinji i čekala da voda na štednjaku provre. Probudila se ranije no obično, oko pola šest. Zapravo niie ni mogla ni spavati, a osjećaj ljutnje pomiješan s osjećajem ugode koji se pojavljivao svaki puta kad bi ga vidjela, sa zorom koja je brisala noć sa zagrebbačkog neba, je prerastao je u osjećaj krivnje koji ju je prožimao sve više.
- Kad si došla? Nisam te čuo. - Goran je sjeo za stol i dohvatio novine.
- Ne znam. Oko ponoći.
- I to je sve? Nećeš mi ništa više reći?
- Aha, da, zaboravila sam, imam ljubavnika – obrambeno će Marina i nastavi.
- A šta ti imam za reć? - Marina mu doda šalicu s kavom i sjedne kraj njega, spretno izbjegavajući očni kontakat. Jutarnji ritual u kojem je inače uživala danas nije mogla podnijeti.
- Tako dugo ste sjedile tamo? - nastavi Goran.
- Pa da, rekla sam ti već – odgovori mu pogleda uprta u šalicu.
- Ja ću danas prošetati Maxa, samo da popijem kavu, zapravo uzet ću ju sa sobom. Iz kuhinjskog ormarića ponad sudopera zgrabi staklenku za krastavce, ulije unutra vrelu kavu, navuče na sebe jaknu, dohvati povodnik i zbrza prema balkonu.