Za Zagreb, u jednom smjeru

ČETVRTAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.




ČETVRTAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Kiša je beskrajno padala, ili joj se tako barem činilo gledajući prema Držićevoj aveniji kroz prozor desetog kata nebodera u Folnegovićevom naselju. Pratila je pogledom kapljice koje su dostizale jedna drugu loveći se po prozoru iza kojeg su se nazirale sitne sive figurice koje bi svako toliko progutala i u sebe usisala jedna od ogromnih plavih nemani što se vukla po pravocrtno zadanim linijama.
Tamara se nije mogla sjetiti kad se u životu osjećala ovako jadno. Činilo joj se – nikad. Stajala je u tuđem stanu, remeteći tuđe jutro, u gradu koji joj postao tuđ, zabrinuto rukom pratila kapljice kiše na tuđem prozoru i, sve u svemu, osjećala se kao da se nalazi u nečijem tuđem životu. Nije imala pojma što dalje, kako završiti ovaj dan, a kamoli kako započeti sve ostale dane u svom životu.

Jučer se popodne njezina ideja o pospremanju stana u kojem je Josip proveo zadnje mjesece svoga života činila sasvim logičnom i ostvarivom, ali kako je sunce zalazilo, a pogled s balkona trećeg kata luksuzne zgrade u Babonićevoj ulici, obavijen udaljenim zvucima razdraganih dječjih glasova s obližnjeg igrališta postajao sve osamljeniji i sve narančastiji, što od sunca koje je padalo tamo negdje ponad Šalate, što od odsjaja prvih gradskih svjetiljki, postajala je sve tužnija i žalila što nije prihvatila njihov poziv za izlazak. Pokušaj spavanja završio je ležanjem na kauču i zurenjem u strop. Oko ponoći se, pritisnuta sve težim i tjeskobnijim mislima, sjetila Marininih riječi koje joj je uputila nakon pogreba:

Ako išta zatrebaš, u bilo koje doba... i panično ju nazvala. Odustala je nakon šest neodgovorenih poziva, ali zato je njezin ranojutarnji poziv na kavu prihvatila bez trunke razmišljanja. Pričekala je devet sati, obukla se i izjurila iz stana bez trunke šminke na sebi.

- Znaš čega sam se sad sjetila? - Marina joj se prišulja noseći u rukama tacnu s omanjom posrebrenom džezvom i dvije šalice.
- Uh, prepala si m e- Ana se okrene prema prijateljici.

- Sjetila sam se kad si me pitala hoćemo se s trideset i pet mazati s kremicama, a ti si mi odbrusila: Ma di je još to!

- Ne sjećam se toga – Ana stavi ruke u džepove, kao da joj je hladno i okrene se od prozora.
- E, a sjećaš e onda kad smo...
- Marina – prekine ju - Ne trebaš me pokušavati razveseliti.
- Pa ne pokušavam ...
- Stvarno. Sve je u redu. Jučer me uvatilo nešto i oprosti što sam ti onako uletila u ponoć.
- Ne moraš se ispričavati.

- Znala sam već dugo da će se ovo dogoditi i... nije da se nisam pripremila. - Tamara privuče jedan od četiri drvena stolca privučena uz masivni drveni stol i sjedne, odloživši šalicu.
- Zapravo, zadnjih mjesec dana samo smo čekali poziv iz bolnice. Čudan je to osjećaj. U isto vrijeme strepiš od njega i priželjkuješ da se dogodi pa da agonija već jednom završi.
- Gdje je bio? - Marina se približi malom drvenom stoliću na sredini dnevnog boravka, uzme šalicu s kavom i sjedne na svjetlozeleni kauč.
- Prvo smo bili gore, u Njemačkoj, ali kad je shvati da nema pomoći, navalio je da se vrati u Hrvatsku. Htio je umrit kod kuće. On i ja smo bili tu u Zagrebu dva mjeseca. Znaš da su mu starci tu kupili stan.
- Ti se sama brinula za njega?
- Dolazila je patronažna svaki dan. A onda... zadnjih mjesec dana je bio na Jordanovcu, tamo smo imali neku vezu pa su ga pustilili da bude do kraja. Ja se kod kuće više nisam mogla brinut za njega.
- Zašto se nisi javila? Mogla sam ti pomoći nekako.
- Kako da ti se javim, nakon svega, nakon svih tih godina?
- A klinci?
- Klinci su ostali u Njemačkoj, sa starcima. Poneki vikend bi dolazili tu, i za praznike, ali i onda su uglavnom bili na selu. Nisam htjela da ga vide takvog - zastane na trenutak, kao da se koleba, ali odmah zamišljeno nastavi - Mislila sam jučer da ću danas uspjet sve pobacati, spremiti po stanu. Ostalo je puno lijekova, pelena.... znaš već.



Marina ju je šutke promatrala. Još uvijek je bila lijepa, na onaj svoj pomalo nedefiniran način. Desnom je rukom vrtjela malu srebrnu, fligranski izrađenu naušnicu – kao i uvijek kad ju je nešto mučilo - a lijevom prolazila kroz kosu, nešto kraću nego prije dvanaest godina. Gusti kesetnjastosmeđi pramenovi u slapovima su uokvirivali njezino blijedo, starinski isklesano lice i padali prateći nježnu liniju vrata diskretno naglašenog tankim kratkim lančićem od bijelog zlata sa sitnim križićem od cirkona.

Da nije bilo ono ono malo bora koje se uspjelo probiti oko bademasti oblikovanih tamnozelenih očiju kroz sve skupe kreme koje je ovih godina očito koristila, mirne biste duše mogli zaključiti da je vrijeme na njezinom licu - jednostavno stalo. Uostalom, one su samo dodavale nekakav šarm porculanski bijelom tenu i zamišljenom pogledu - kao da je život napokon uspio iscrtati neke odgovore na to fino, čisto bijelo platno, koje je prije djelovalo nedovršeno, nedorečeno.

No, još je nešto na tom ljepuškastom licu odavalo breme života koje ju je pritislo. Umor, u svakoj drugoj prilici pažljivo prekriven stručno nanesenim slojevima sjenila na kapcima, izbijao je jutros iz kuteva očiju, zapinjao na sitnim boricama i prelijevao se preko obraza umjesto uobičajenog temeljito nanesenog rumenila.
- Znaš, mi smo već dugo bili samo prijatelji – progovori napokon i dalje desnom rukom vrteći naušnicu - Josip i ja. Zapravo, tako smo i počeli. Kad me mama dovezla na Korčulu one nedilje... ne znam, to je bilo grozno, ja sam stvarno tila pobacit, nisam tila rodit.

Otac i mater čak i nisu bili tako grozni. Ona je skrivala sve od oca koliko god dugo je mogla i po cile Božje dana sa mnom vodila razgovore tipa Šta će reć ova strina i Šta će mislit ona susjeda, a ja sam samo smišljala kako ću pobjeć u Split i pobacit, kako ću sve organizirat, ali - duboko udahne – s vremenom sam se jednostavno prepustila.
Bila sam opet ko malo dijete, sjedila sam opet u svojoj dječjoj sobi, ko da imam devet godina. pustila sam da se stvari odvijaju same od sebe. Mater mi je kuhala ručak, a ja sam samo šetala i šetala uz more. Dani su prolazili. Nikako nisam mogla donit odluku, a onda se jednog dana pojavio Josip.– uzdahnula je i cinično se nasmiješila.

- Kako si ga upoznala? - upita ju Marina i privuče šalicu ustima.
- Znali smo se mi već otprije. On je godinama sa svojom obitelji dolazio kod nas u apartmane. Bi je zaljubljen u mene još otkad sam bila klinka. Uvijek se provlačila neka fora kako će

me on oženit, al onda sam ja otišla na faks i nekoliko se godina nismo ni vidjeli- zastala je i zamišljeno srknula gutljaj iz šalice.

- Sad, kad je doša, naravno, shvati je odmah, na meni se već vidjelo, a i priča je pukla po selu, i...
Ja sam ga izbjegavala, al on me jedno veče pozvao na piće. I tako su stvari nekako krenule između nas. Podrazumijevalo se da ćemo se svaki dan vidit. Nije me puno ispitiva, samo me nekako prihvati, a i ja njega. On je treba mene, a ja sam trebala prijatelja. Na kraju ljeta pitao me hoću ić s njim u Njemačku. Otišli smo tamo i.... on me spasoi, bila sam mu zahvalna.

- A Niko? Jesi mu ikad rekla? Jesi mu rekla one subote?

Prodoran zvuk telefona koji je zazvonio negdje u predsoblju prekine razgovor.

- Idem se javit. Zapamti gdj si stala - Marina ustane s kauča i odloži šalicu na drveni stolić.
Tamara pogledom isprati prijateljicu do predsoblja, ustane, i dalje sa šalicom u ruci, i krene prema visokoj bijeloj polici s knjigama i počne pregledavati naslove.
Jedan joj se naslov učini poznatim. Dohvati rukom Koka u Parizu, okrene prvu stranicu i pročita izblijedjelim ženskim rukopisom napisanu rečenicu
Tamara i Marina na vrhu Zagreba, ožujak 2002.

Na trenutak se nije mogla prisjetiti o čemu se radi, a onda joj sjećanja navru. Baš kao suze onog davnog proljetnog dana na Gornjem Gradu.

- Zvala je Ines – prijateljica ju prekine u razmišljanju.
- Jesi joj rekla da sam ja tu?
- Jesam. Jednom morate sjesti za isti stol. Imam ideju - sutra bi mogla s nama na piće. Petkom obično idemo na pivu u jednu pivnicu u Heinzelovoj.
- Ne znam, ja bi, ali nisam baš sigurna da ona mene želi vidit.
- Prepusti to meni.
- Sjećaš se ovog? - Tamara joj pokaže knjigu.
- Marina se nasmije – Uf, koji dan...

Kiša je jenjavala. Tamo dolje, na sivom zagrebačkom betonu, sivi pijuni počeli su sklapati svoje crne kišobrane. Plava neman zastala je i usisala u sebe još nekoliko sivih točkica.





31.05.2017. u 18:52 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica