Za Zagreb, u jednom smjeru

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.

Jutro je bilo tmurno i vjetrovito, jedno od onih uobičajenih oblačnih zagrebačkih jutara koje je stalno prijetilo kišom, a sivilo se savršeno stapalo s velikim kompleksom bijelo – ciglastih zgrada, prvih uz nasip. Savica je među Zagrepčanima zadnjih godina, ponajviše zbog učestalih samoubojstava u tom dijelu grada, stekla nezahvalnu reputaciju najdepresivnijeg zagrebačkog kvarta, ali Marini i Tamari nikako u glavu nije ulazilo zašto. Za njih je Savica bila najbolji kvart u Zagrebu, a moguće i u svemiru.
Stan u suterenu s jednim ogromnim prozorom koji je donjom polovicom gledao na podnožje zgrade u kojem su se nalazile garaže, a gornjom na plato i mnogobrojne ljudske noge što su svakodnevno onuda prolazile, bio je neatraktivna rupčaga, ali, zato je Krešo, bivši profesionalni veslač i vlasnik stana, bio - više nego atraktivan.
Živjele su ovdje već nekoliko mjeseci, nakon što su Tamara i Marina, nakon jedne kave s potencijalnim stanodavcem Krešom, očarane njegovom pojavom - stan iznajmile na neviđeno.

Dvometrašu i nesuđenom olimpijcu najveći je trn u oku, osim činjenice što svojedobno nije ispunio normu za odlazak na Olimpijske igre, bio taj što ga je nedavno ostavila cura. O tome se Marini i Tamari u verterovskom stilu pojadao na toj prvoj sudbinskoj kavi. Često je putovao i u Zagrebu se pojavljivao svako toliko pa je već na prvom sastanku cure razočarao objavom da će umjesto njega po stanarinu dolaziti, i sve druge poslove oko stana rješavati njegov dobar prijatelj - Miki.
Miki – on je bio sasvim druga priča.

Ono malo dnevnog svjetla što se probijalo između okolnih masivnih zgrada teško je dopiralo do velikog i jedinog prozora čiji je panoramski pogled presijecala siva betonska ploča platoa, tako da je uobičajena rutina svakoga jutra prije doručka bila – upaliti svjetlo u dnevnoj sobi.
Dnevna soba ujedno je bila i spavaća soba i soba za učenje, soba za šminkanje, soba za tračanje, soba za plakanje, soba za tulume i - jedina soba u stanu. Uskim je hodnikom bila povezana s minijaturnom zelenom kuhinjicom koja ničime nije opravdavala svoj naziv jer s jednim drvenim stolom probušenim otiscima čikova, tri zelena plastična stolca s i

gomilama praznih boca Žuje, Ribara i votke, nije izgledala kao prostorija u kojoj je itko ikad nešto skuhao, prije kao zajednička soba za druženje u nekoj ovisničkoj komuni.

Do kuhinjice je bila jedna mala kupaonica s nekoć bijelom, a sad žućkastom, mjestimično zahrđalom i pokvarenom vešmašinom (Mikićejepopraviti), sivim radijatorom koji je non-stop curio (Mikićegapopraviti) i dotrajalom tuš kabinom s vratima koja su ispadala iz okvira (Mikićeihpopravitiidućitjedan), a sve povezano uskim mračnim hodnikom.

I tog je ranoproljetnog zagrebačkog jutra Marina slijedila njihovu uobičajenu rutinu - skuhala je kavu, krenula iz kuhinjice prema sobi, upalila svjetlo, probila se između dva razvučena kreveta koja su se oko jedanaest ujutro pretvarala u dva tamnosmeđa dvosjeda i spustila na stol malu crvenu džezvu i dvije šalice.
Tamara je već sjedila u svojoj uobičajenoj jutarnjoj pozi u ofucanom uredskom stolcu na kotačiće i, nalakćena na prozor, okretala se prema vanjskom svjetlu pokušavajući na lice ravnomjerno nanijeti puder.
- Šta misliš, hoćemo s tridesetpet morat stavljat sve one kremice protiv starenja na lice, imat bore i to sve? - obrati se iznenada cimerici okrenuvši se prema njoj s četkicom u jednoj i zelenim sjenilom u drugoj ruci, naslanjajući se pritom na ogromnu skriptu iz građanskog prava koja je već danima zatvorena stajala na stolu. Marina ju nikada nije vidjela da iz nje uči, a u zadnje vrijeme služila je kao podmetač za šminkanje ili pak podložak za pivo, u večernjim satima .

- Ma daj, pa to nećemo do četrdesete, uostalom, gdje je još to. - Marina spusti kavu na stol i sjedne preko puta cimerice, noge u ogromnim krznenim papučama digne na stol, oguli bananu i srkne kavu iz velike bijele šalice.
Imala je ljepuškasto, u svakom slučaju zanimljivo lice oštrih crta uokvireno kratkom pepeljastosmeđom kosom prošaranom ponekim plavim pramenom. Kosa joj je najčešće bila namjerno raščupana ili složena u neku ludu frizuru primjerenu njezinom neobičnom stilu odijevanja.
Tamara je dobro znala da se ne isplati zapodijevati s njom bilo kakav suvisli razgovor dok ne srkne svoju jutarnju dozu, a ionako je bila previše zauzeta svojim desnim okom.
- Idem trčat - odjednom će Marina, spusti noge sa stola, sagne se i rukom iza naslona kauča privuče visoke crne najkice.


- A kad će se ljepotan pojavit na nasipu? Pazi da ne zakasniš.
- Tko, Mislav? - Marina se trudila djelovati nezainteresirano – Nemam pojma jel on još uvijek trči. Otkad se druži s onom Andreom s anglistike, uopće ga ne vidim na nasipu. - nehajno je vezala tenisice.
Trčanje po nasipu bio je jutarnji ritual koji Marina nije propuštala. Mislav je dolazio iz drugog smjera, iz pravca studentskog doma, Save, i uvijek bi se sreli nekako na istom mjestu, kod kipa trkača. To je bio nepisan dogovor, njihov mali ritual - kod trkača bi se oboje istezali i nastavili svatko u svom smjeru. Ali, zadnjih se nekoliko dana kod srebrnog trkača istezala sama. Mislava nije bilo.
- Aha, zato nosimo te uske ljubičaste tajce, mmmhhh...- Tamara ju, mlateći maskarom preko desnog oka, značajno pogleda, srkne gutljaj kave iz ogromne roze šalice s natpisom Good morning, beautifull ! i odjednom baci sumnjičav pogled preko stola.
- Jesi opet stavljala šećer u kavu? Znaš da više ne koristimo šećer?
- Ma nisam - slaže Marina i brzinski vrati razgovor na Mislava, svakako neugodnu temu, ali ipak manje neugodnu od teme bijelog šećera, kalorija i zalogaja, koju je Tamara potezala u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici.
Tamara se iznimno ponosila činjenicom što je svaka njezina cimerica smršavjela barem pet kila, sport je prezirala, a sav svoj uspjeh polagala je u opsesivno brojenje kalorija.
- Joj, daj, molim te, Mislav, prijatelj s faksa, naš Mislav, naš kućni ljubimac,? Pa on mi je ko bra. - preneraženo će.

Mislav im je u ove dvije zagrebačke godine doista postao nešto poput križanca između kućnog ljubimca, najboljeg prijatelja i brata.
Biti muškarac na Filozofskom davalo ti je status zaštićene vrste i osiguravalo barem polovicu uspjeha kod suprotnog spola.Drugu polovicu uspjeha nosila je njegova šarmantna pojava poluboema – polusportaša, uspješno začinjena neodoljivim zadarskim naglaskom. Studirao je kroatistiku i anglistiku, ali činilo se da poznaje apsolutno svako žensko biće sa svih devetnaest odsjeka Filozofskog.
Kad god bi ga sretale, bio je okružen s bar desetak žena koje su se, čineći oko njega krug, kikotale, prenemagale i zamahivale kosom dok je on nemilice prosipao svoj šarm. Kako je došlo do njihovog prijateljstva, Marini ni samoj nije bilo jasno. Jednostavno, jednu su od onih masovnih kava u prebučnoj kantini u podrumu Filozofskog nastavili u nekom od okolnih kafića i malo pomalo i njih su dvije i Mislav jednostavno postali ekipa.
- Aha. baš. I ja bih takvog brata.


Marina okrene očima i rukom zagrabi u ogromnu staklenku na stolu prepunu kovanica i krene ih brojati.
- U svakom slučaju idem – ustane s rasklimanog stolca na i krene prema predsoblju. - Kad se vratim, idem u dućan. Šta trebaš?

- Integralno pecivo i đus. Al stopostotni!- zadere se Tamara.

Zadnje Tamarine riječi progutao je tresak vrata koja se zatvore za Marinom, tako da Tamara nije mogla uočiti njezino okretanje očima. Uostalom, pitanje Šta trebaš iz dućana? bilo je i tako suvišno. predstavljalo je više neki njihov jutarnji ritual, nego stvarno pitanje.
Zalupila je ulaznim vratima zgrade i krenula prema nasipu. Tek što je zamakla iza ugla i krenula prema autobusnoj stanici, shvati da se prelagano obukla. Prohladan zagrebački ranojutarnji vjetar provukao se kroz tanak sloj njezine tamnoplave Fruit of the loome izlizane majice s kapuljačom i koža joj se naježi. Poželi se vratiti i obući još nešto, ali pomisli da ga onda neće sresti. Brzo odmahne glavom, kao da fizički pokušava odagnati tu misao, ubrza korak, nabije jače kapuljaču na glavu i preleti preko zebre, prema nasipu. Učinilo joj se na trenutak da je začula neki zvuk, kao da ju netko zove, ali ne obazre se na to i požuri prema rijeci.
- Marina, Marina! – sitna ženska prilika u ljubičastoj jaknici od skaja, uskim crvenim hlačama i visokim crnim starkama okrene se na peti i odustane od zvanja prijateljice te krene prema ulazu u zgradu.



17.05.2017. u 11:04 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica