Pregled posta

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.

Utorak, prvi tjedan ožujka 2014.

Dan je izgledao baš kao i onaj dan prije četiri godine kad je putovala u Karlovac nakon što su javili da je tata umro. Olovno i nepomično sivilo pomiješano s maglom koja je na ulazu u grad postajala sve gušća i kristalizirala se u vlagu koja podmuklo prolazi kroz sve slojeve odjeće i ulazi u kosti.
Zagrebačka hladnoća ni po čemu se nije mogla mjeriti s karlovačkom. Ova druga u sebi je uvijek nosila i težinu magle koja vas je primoravala da se stisnete što dublje u svoju jaknu. Marina baci jedan pogled na Ines, sklupčanu u suvozačkom sjedalu.

Ono malo sunca što je cijeli dan prodiralo kroz kišnu zavjesu nestalo je ulaskom u grad. Putovale su zapravo u malo mjesto kraj Karlovca, nekoliko kilometara udaljeno od Marinine kuće.
Nije nikada upoznala Josipa, Tamarinog muža, ali znala je da bio iz okolice Karlovca. Josipovi roditelji, iako su cijeli život proveli u Njemačkoj kao uostalom i Josip, željeli su da bude pokopan u njihovom rodnom mjestu, objasnila joj je Tamara kad su se jučer čule telefonom.

- Zakaj je u ovom gradu uvijek tak jebeno hladno? Daj pojačaj grijanje! I muziku -izgovori Ines u jednom dahu, a u drugom pojača radio i grijanje i pogled opet uperi kroz prozor.

Grbavu i izlizanu cestu uokvirivale su s obje strane oronule kućice sa zaostalim rupama od gelerskih krhotina, utisnutih, poput ožiljaka od starih rana, u oguljene fasade. Karlovac kao da je zapeo u vihornom ratnom vremenu od prije dvadesetak godina. Prije oksidiranog željeznog mosta koji je spajao predgrađe s centrom grada skrenule su desno i nastavile uz obalu Kupe. Ogroman, grafitima išaran betonski zid koji je prigradsko naselje, u kojem je Marina odrasla, trebao štititi od poplave, zaklanjao je pogled na nabujalu prljavozelenu rijeku.

- Čekaj, zašto idemo prema tvojoj kući? - upita ju Ines.
- Pa tako nam je najbliže doći do njegovog sela, to je uz Kupu, gore prema Sloveniji.
Nakon još dva skretanja, praćene umornim pokretima rijeke koja je mjestimično provirivala iza išaranog betonskog zida, ušle su u Marininu ulicu.

Ulica je, izgledala identično kao u one davno prohujale dane njezinog djetinjstva, Široka cesta s jedne strane omeđena kućicama u nizu, a s druge vrtovima i nabujalom rijekom u tihom i jednoličnom pokretu.U daljini, ispred njih, nazirao se stari grad Dubovac. Nekada svakodnevna pozadina njezinog odrastanja, bajkoviti dvorac stajao je iznad Kupe, kao okamenjen u vremenu i, baš kao i sve kulise koje su pripadale djetinjstvu, stvarao idiličnu iluziju da je prije - sve nekako bilo ljepše. Ili barem jednostavnije. Prošla je kraj kuće bez da se osvrtanja. Znala je da u njoj sada nema nikoga. Nervozno je stisnula nogom paučicu gasa i brzo zaokrenula prema cesti za Sloveniju.

Pogled joj tek na trenutak zapne za sjenicu koja je provirivala iza obraštene živice.

- Nećeš stati? - upita ju Ines potpuno nezainteresirano.
- Ne, nema nikog doma, stara je na poslu.
- Hm -Ines će neodređeno, dohvati kutiju s cigaretama i odsutno se zabulji kroz prozor.

Ines je djelovala hladno, ali Marina je znala da u sebi kipi i vjerojatno cijelim putem smišlja što će reći Tamari, kojim će riječima prekinuti šutnju dugu dvanaest godina. Otkad su ušle na autocestu za Karlovac, sve skupa nije progovorila ni dvadesetak riječi.

- Čuj, jedna ti je već u pepeljari, nemoj mi auto zapalit... a uostalom, rekla si da smiješ pet dnevno, a ovo ti je danas već treća.
- Uf, sori – prene se Ines i ugasi čik u pepeljari.
- Gdje je ta njihova kuća? - rastreseno će, u pokušaju da odvrati misli od stvarne teme koja ih je obje mučila - Kako će izgledati susret s Tamarom nakon svih tih godina?
- Imamo još kilometar - dva - odgovori Marina.
Olovnosivi oblaci nasjeli su svom težinom na tamnozelena polja omeđena urednim bijelim kućicama ispred kojih su se pružala lijepo uređena ograđena dvorišta. Sivilo je samo još više naglašavalo smirenost i spokoj tamnozelene boje, tu i tamo prekinut uredno posloženim hrpama iscjepanih drva ili traktorom koji se crvenio u daljini.

- E, ovdje bi se trebalo preselit, ne bit u onoj ludnici od Zagreba - Ines će, gledajući zamišljeno kroz prozor.
- Da, pogotovo ti. Transportirali bi te u Vrapče nakon tri dana bez cvileža tramvajskih kočnica - podsmjehne joj se Marina.

- Mene? Ma daj, pa ja bi bila super za selo - Ines će uvrijeđeno.
- Koje to selo? Bol na Braču u sezoni, eventualno - nije odustajala Marina.
- Baš si krava. Nego, hoćeš mi, molim te, reć, kak je Tamara uopće završila u ovoj selendri? - ravnodušno će Ines, pogleda uperena kroz prozor prema poljima na kojima su u jednakim razmacima bile pravilno položene ogromne role sijena. Pred njima odjednom izroni žuta ploča s natpisom Hrnetić.

- Kolko sam ja shvatila, Tamara i on su cijelo vrijeme bili u Njemačkoj, ali njegovi su starci odavde. Cijeli su život proživjeli gore. Od prije deset godina su u penziji i vratili su se. A on je htio biti pokopan tu. Jučer sam ju zvala i rekla mi je još par stvari preko telefona.

- A šta mu je bilo? - Ines znatiželjno uperi pogled prema prijateljici.
- A šta misliš? Rak. Pluća. Kolko sam shvatila.
- Kad je uopće umro? Ne mogu vjerovat da nam nije ništa javila. Tipično za nju.
- Prošli tjedan, al čekali su kremiranje. Uostalom, mislim da to sad stvarno nije važno.
- Da, kod nje ništa nije važno.

Marina je usporila i pogledom prelijetala preko tamnozelenih metalnih pločica s kućnim brojevima koji su se kočoperili na gotovo bijelim i limunžutim fasadama.
- 134. Mislim da je ovo - odjednom čvršće stisne volan, uključi desni žmigavac i naglo skrene prema nedovršenoj kući bez fasade na tri etaže ispred koje je bilo desetak automobila i stane tik do metalik tamnozelenog Ford focusa zadarske registracije.

- Zadarska registracija, hm - začuđeno će.
- Još uvijek se palimo na Zadrane, a? - Ines će brzo.
- Ma ne, nego, gledam ko bi to mogao biti.
- Čuj, ovaj, kad smo već kod toga, nisam ti rekla... - neodlučno će Ines - Mislim, nisam ni mislila da će doć, pa ti zato nisam ni govorila, ovaj... Javila sam Mislavu, rekao je da će možda
doći, pa, možda je to njegov auto - napokon dovrši.

- Mislavu? - zabezeknuto će Marina - Zašto? Otkud ti njegov broj uopće?

- Šta se tak čudiš? Pa prijatelji smo na fejsu - nehajno će Ines kopajući po torbi u potrazi za rumenilom.
- Na fejsu? I to mi nikad nisi rekla?
- Da, na fejsu, znaš ono iz dvadesetiprvog stoljeća šta si ti ne želiš nabavit. Pa nema se tu šta za reć, ne?- objašnjavala je nanoseći velikom četkom kružnim pokretima rumenilo na obraze, istovremeno prateći svoj odraz u malom ogledalu unutar zlatne kutijice.
- Ma ziher nije ni došao - naglim pokretom ruke zaklopi kutijicu s rumenilom, otvori vrata i iziđe van, ostavivši prijateljicu da sjedi u autu.

- Ubit ću te ako je došao, majke mi, Ines. Mogla si mi nešto reći – pribere se Marina i dohvati torbu u paničnoj potrazi za nečim čime bi se mogla uljepšati. Nanese na usne malo ruža, u retrovizoru provjeri frizuru i iziđe iz auta tresnuvši vratima iz sve snage.

- Da, i kaj bi napravila? Na brzinu skinula pet kila, stavila minival i otišla na facelifting? - Ines se pokuša našaliti - Mislim, nije da trebaš napravit nekaj od tog - jedan pogled na Marinino uzrujano lice natjera ju da požuri prema ulazu i što prije pritisne maleno bijelo zvonce.

Čekale su svega nekoliko trenutaka. Masivna drvena vrata jednostavnog izgleda urešena samo jednim detaljem – minijaturnom zlatnom pločicom s natpisom Sabljarić, ubrzo se otvore. Na ulazu se pojavi bljedoputa ispijena brineta i njih se dvije odjednom nađu pred licem - u isto vrijeme bilo toliko bliskim i toliko stranim. Smeđa kosa padala je u valovima uokvirujući očito uplakano, ali pažljivo našminkano lice. Oko kapaka joj je izvirivala pokoja borica, ali njihova je prisutnost samo još više naglašavala neobičnu tamnu nijansu zelene boje njezinih očiju, koja je ovako, očišćena suzama, djelovala još bistrije.
Zastane, samo na trenutak iznenađeno, a onda se nasmije onim svojim suzdržanim osmijehom.

- Tamara - Marina ju zagrli - Moja sućut.
- Hvala. I hvala šta ste došle. Izgledate isto, niste ostarile ni dan – slagala je.
- I ti - odvrati Marina i dalje ju čvrsto grleći. I ona je lagala.

Tamara je djelovala još krhkije no inače, odjevena u crne svečane hlače i crnu čipkastu tuniku preko koje je ležerno prebacila mali crni sako. Kao i u svakoj dosad, i u ovoj je ulozi bila profinjena, elegantna i onako nekako, na samo sebi svojstven način, suzdržano lijepa, ali iscrpljenost je izbijala iz svake pore njezinog lica. Nježno se oslobodi Marininog zagrljaja i otvorenih ruku krene prema Ines, ali ova joj naglo pruži ruku i službeno izusti:
- Moja sućut.
Tamara ničim ne pokaže je li ju kosnula Inesina reakcija.

- Uđite, uđite – samo će kratko, pokušavajući zvučati vedro i opušteno.

Ušle su u tamno predsoblje kojim je dominiralo glomazno ogledalo u pozlaćenom baroknom okviru, dok je par goblena pejzažnih motiva u još zakučastijim okvirima krasilo suprotan zid. Predsoblje je vodilo u slabo osvijetljenu dnevnu sobu prepunu gostiju. U prostoriji je vladao onaj suzdržani prigušeni žamor karakterističan za pogrebe.

Ljudi su pričali ispod glasa, podsvjesno prožeti tinjajućim osjećajem krivnje što su živi i prigušenim osjećajem veselja što je to ipak tako, i pokušavali se u tom procijepu držati što dostojanstvenije. Tiho i suspregnuto mrmorenje ljudskih glasova tu i tamo prekine tek pokoji jecaj majke, ili već neke tetke ili strine koja se tomu pridružila, što iz stvarnog osjećaja tuge, što iz solidarnosti, a ponajviše ipak iz običaja.

- Uđite, dajte mi jakne – Tamara ih lagano rukom gurne dublje u sumornu utrobu kuće i, vješajući im jakne na pretrpanu starinsku vješalicu, izgovori:

- Ovaj, Marina, znaš ko je tu?

U trenutku kad je to izustila, Marina preko cijele sobe ugleda visokog muškarca tamnosmeđe, ponekom sjedinom prošarane kose, okruženog s nekoliko starijih žena koje su sa zanimanjem slušale što je pričao. U jednoj je ruci je držao čašu s nekim žestokim pićem, a u drugoj neupaljenu cigaretu.

- Znam - odvrati joj Marina. On ju spazi, nasmiješi se i neznatno podigne čašu.
Marina mu uzvrati nervoznim osmijehom.






/font>>

Post je objavljen 23.05.2017. u 17:58 sati.