Marketing
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
Utorak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb
Padala je lagana kiša, ona sitna i dosadna, pomiješana s natruhama sunca koje su se tek tu i tamo sramežljivo pojavljivale iza Sljemena. Topao i zagušljiv zrak što je isparavao iz asfalta i u sebi nosio slatkast i opor miris benzina penjao se, prožet zaglušujućom bukom automobila, kroz mali dio otvorenih prozora zbornice na drugom katu novozagrebačke gimnazije.
Marina se bedrima naslonila na izbočenu betonsku klupicu ispod prozora i buljila prema sljemenskom vrhu s kojeg se cijedio snijeg. Prstom desne ruke pratila je kišnu kapljicu što je klizila po prljavom prozoru i čekala da Ines odgovori na poziv. Uporno ju je pokušavala dobiti već cijelo jutro i veći dio jučerašnjeg popodneva. Ines je bila još upornija u ignoriranju njezinih poziva.
Tamara je to uvijek zvala zagrebačkom kišom, prisjeti se Marina odjednom i na trenutak odluta mislima ali, bacivši pogled na sat, shvati da je do zvona ostalo još tri minute pa dohvati mobitel pa napiše poruku:
Molim te javi se da znam hoćeš li ići na pogreb ili ne. M.
Odmakne se od prljavog prozora, približi se svom mjestu za stolom i pregleda na brzinu papire za idući sat. Učini joj se apsurdnim i smiješnim uvjeravati učenike u važnost podjele riječi na morfe i alomorfe, a njezine nimalo motivirajuće misli prekine oštar zvuk zvona.
Profesori odjednom nahrupe u oveću prostoriju kojim je dominirao veliki ljubičasti ovalni stol mjestimično nakrcan kojekakvim papirima, ovlaš bačenim torbama, nabacanim kemijskim olovkama koje mahom nisu radile, starim ispričnicama i pokojom bananom ili mandarinom. Zbornica u trenutku zabruji kao mravinjak - jedni su kopirali, drugi su tražili ključeve, treći su prevrtali papire, četvrti pak na vratima razgovarali s učenicima.
Tu kakofoniju ljudskih pokreta i glasova - trebalo je obaviti toliko toga u samo pet minuta - pojačavalo je uzastopno otvaranje i zatvaranje vrata koja su u ovu prenatrpanu ljudsku košnicu propuštala buku učeničkih glasova s hodnika. Činilo se kako svaka osoba koja prođe kroz ta vrata ima nešto za reći:
- Profesorice Ban, jedna učenica vas treba!
- Vani čeka jedna mama, ko sad ima informacije?
ili
- Uf, treći razredi su jednostavno nemogući!
dok je jedna starija elegantna profesorica u jednakim razmacima ponavljala:
- Kolegice, vrata zatvorite, propuh je!
Čovjek bi pomislio kako je tom metežu nemoguće stati na kraj, ali sa zvukom zvona profesori su se, jedan po jedan, kao u onom Pavlovljevom ekperimentu, počeli dizati sa svojih mjesta – zvono je, kao u kazalištu, označilo da je vrijeme za izlazak pred publiku.
Oni mlađi sad su uglavnom panično tražili ključeve od neke učionice - Ima ko ključ od 309? - jer su ključevi počesto bili u džepu nekog od rastresenijih profesora. Oni stariji i dalje su mrtvohladno sjedili i pravili se da nisu čuli zvono, pokušavajući ukrasti još koju minuticu od sata, a oni malo ambiciozniji u zadnji su tren pokušavali iskopirati još pedeset nastavnih listića koji im trebaju baš za ovaj sat.
Profesorica Marina Mandić zauzela je u ovim svakodnevnim zborničkim ritualima neku zlatnu sredinu. Sa zvukom zvona lagano se približi stolu i utješno nasmiješi kolegici koja uzdahne:
- Uf, još jedan – i krene održati sat. I ona je imala još jedan. Doduše, u 3.f, najtežem razredu s kojim je radila, ali jedan je ipak jedan.
Za svaki slučaj prije odlaska u učionicu pogleda još jednom na mobitel. Na ekranu je svijetlila poruka:
Idem s tobom. Pokupi me kod Lisinskog. Javi kad.
12 i 15 - napiše na brzinu, spremi mobitel u džep, pronađe u džepu ključ i krene prema učionici 304.
Post je objavljen 19.05.2017. u 18:56 sati.