Za Zagreb, u jednom smjeru
UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Sjela je u sjenicu i zapalila cigaretu. Mislav i Ines sjedili su u kući, s Renatom - njezinom majkom, i prebirali po uspomenama. Nakon pogreba je namjeravala samo nakratko svratiti kući, ali je mama, čuvši preko mobitela tko je u Karlovcu, inzistirala da svi dođu na kavu. Ines je obožavala od prvog dana, a na Mislavov je šarm, kao i većina žena, bila potpuno neotporna. Uostalom, činilo se da je Renata sa svima drugima mogla komunicirati bolje nego s njom.
Dok je tata bio živ, bila je to druga priča. Bio je kao neki motor, spona između njih dvije u njihovoj maloj zajednici, a sad kad ga više nije bilo - zavladala je tišina.
Iskoristila je trenutak u kojem je mama kuhala kavu, a Ines joj pomagala oko kolača i pobjegla van, još uvijek pod dojmom njegovog dolaska. Nakon tolikih godina Mislav je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da su se jučer rastali ispred slastičarnice na Savi ili na stepenicama ispred faksa, sjedio u kuhinji i pričao tričarije s njezinom starom.
Pogreb je bio kakvi već pogrebi i jesu – uštogljen, dostojanstven i primjereno tugaljiv. Zastali su nakratko nakon mise u seoskoj crkvici, razmijenili par riječi s Tamarom i dogovorili se da će se obavezno naći u Zagrebu.
Marina otrese pepeo u pepeljaru i pogledom okruži lijepim parkom. Uredno pokošen travnjak s nekoliko skladno raspoređenih grmova, drvena sjenica, a pokraj nje kamin. Pogled joj se zaustavi na radničkim rukavicama odbačenim kraj peke, kao da ih je netko netom skinuo s ruku.
Sve su tatine stvari u kući i dvorištu još uvijek stajale na svom mjestu; vrtne škare obješene na zid garaže, sunčane naočale i sat na komodi, kožna jakna koja visi s vješalice na ulazu u kuću – nedostajao je samo netko tko bi ih mogao podići, uzeti i upotrijebiti.
Ovo je bilo jedino mjesto na svijetu na kojem se osjećala kao da je tata još uvijek živ. Nije voljela ići na groblje. Bilo je nekako čudno stajati nad tim malim grobom u kojem je, kao u ladicu na noćnom ormariću bila pospremljena posuda s pepelom i na kojem je kiša već gotovo u potpunosti izbrisala tanko urezana siva slova. Ali ovdje, čim bi sjela u sjenicu i zapalila cigaretu, na mjestu na kojem je on uvijek sjedio i pušio, osjetila se dobro, kao da sjedi kraj nje u s bocom pive i kao i obično, komentira dnevnopolitičku situaciju.
Posegne za novom cigaretom, a u mislima joj se pojavi ono sparno ljetno poslijepodne od prije četiri godine.
Sjedili su na istom ovom mjestu poslije nedjeljnog ručka. Stari je danas bio nekako neobično dobre volje.
- Daj mi jednu, al brzo da mama ne vidi - ispod glasa će joj i pokaže na kutiju cigareta na drvenom stolu između njih.
- Tata, znaš da ne smiješ. A ne bi smio ni piti, kad smo već kod toga - prijekorno će Marina i uperi pogled u orošenu bocu Karlovačkog pred njim.
- Ah, ko da je važno legne ramenima i ravnodušno ju pogleda - Bar da uživam još malo. Ionako je gotovo.
- Nemoj to govoriti! Nije ništa gotovo! - Marina će mu sa žarom - Možemo još probati. Otići ćemo po drugo mišljenje. Goran zna neke doktore na Rebru i... možeš otić tamo.
Marina je pričala sve brže i zvučala sve neuvjerljivije, a oči su joj se punile suzama. Znala je da Stari ima pravo.
Počelo je prije pola godine - sa stalnim umorom i sve sporijim kretanjem. Stari bi svako malo našao izliku da malo pridrijema na kauču ili sjedne na neku klupicu. Kad su ga napokon, nakon mjeseci odbijanja, natjerali da ode doktoru, krvna slika pokazala je povišene vrijednosti u jetrenim probama. Uslijedile su daljnje pretrage. Stari je jednog popodneva došao kući čvrsto u ruci stiščući presavijeni papir i šutke ga dao mami.
Jetra je počela gubiti svoju funkciju – strpljivo mu je objasnio doktor. Nije još ništa izgubljeno, ali potrebno je krenuti na terapiju i potpuno promijeniti životne navike.
Bilo je to čudno. I nekako nepravedno. Bez daljnjega, Stari je oduvijek bio okružen nekim društvom, žamorom, smijehom, dimom cigareta i zveckanjem čaša, ali Marina ga nikad nije vidjela pijanog ili izvan kontrole. Bio je odgovoran i uspješan, uvijek okružen ljudima, uvijek na vrhu, uvijek tu za nju, a nije pamtila da je u kući ikad povisio glas na njih – i nije mogla ni zamisliti, a kamoli prihvatiti scenarij koji se sve brže počeo razmotavati pred njezinim očima.
U kući je nastalo opsadno stanje. Mama je smišljala planove liječenja, simultano povlačila rodbinske veze u bolnicama i pretraživala internet u potrazi za alternativnim rješenjima, ali stari je na sve to samo odmahivao rukom i tu i tamo rekao:
- Ma doktori uvijek pretjeruju. Nije mi ništa.
Ipak činilo se da tog puta nisu pretjerivali. Bolest se širila se sve više i onemogućavala normalno funkcioniranje jetre, a Stari je, ignorirajući doktore - nastavio po starom.
- Ali ako nastaviš s ovim, bit će gotovo i prije nego šta misliš - nastavi Marina uzrujano.
Stari se samo šeretski nasmije, potegne gutljaj pive i zagleda negdje u daljinu.
- A ništa, onda ode ja na ahiret. Kakva je ovo paučina tu po stolu? Treba to skinut - Stari uperi kažiprst prema stolu.
- Kakva paučina? - Marina se zagleda u stol - Tu nema ništa - začuđeno ga pogleda i nervozno nastavi – Ma znaš šta, radi šta god hoćeš, to je tvoj život, al mene nemoj zvati kad nećeš moć ustat iz kreveta - digne se od stola i demonstrativno odgurne stolac. Na odlasku, baci jedan pogled preko ramena. Stari je potezao gutljaj iz boce i rukom pokušavao odagnuti nepostojeću paučinu sa stola.
Voljela bi da je mogla reći kako je zadnji smisleni razgovor koji su vodili bio značajan i lijep, lijep uspomena koju će pohraniti duboko u sebe, prisjetiti j se u nekom teškom trenutku ili ispričati svojoj djeci - ali razgovor o nepostojećoj paučini tog vrućeg poslijepodneva bila je zadnja lucidan razgovor koji je ostvarila s ocem, zadnje suvisle riječi koje su ikad razmijenili.
Uslijedili su dani tišine. Stari joj se nije javljao dva tjedna. Bio je jedina osoba na ovom svijetu tvrdoglavija od nje. Renata ju je zvala par puta i rekla kako joj se čini da se stanje pogoršalo.
- Doktoru neće ići, samo mu se spava - rekla je mama - I nekako je jako mrzovoljan, svađa se sa svima.
- Da, pa? Takav je zadnjih pet godina, mama, ako nisi primijetila - odbrusila joj je Marina preko telefona.
- Hoćeš ga nazvat?- upita ju mama molećivo - Znaš da samo tebe sluša.
- Hoću, mama, nazvat ću ga sutra - obećala je Marina. Ali, sutra...
***
- Mare - prigušen glas probijao se kroz izmaglicu prohujalog ljetnog popodneva i oblake dima što se se širili oko nje. Okrene se i ugleda prijateljsko lice. Mislav ju je držao za rame, kao da ju fizički pokušava iščupati iz njezinih misli.
- Šta sjediš ovdi sama? – napokon joj pusti rame, privuče drveni stolac i sjedne za masivni stol tik do nje.
- Čekam tebe da dođeš i spasiš me, kao i obično – nasmije se kutkom usana i gurne kutiju cigareta prema njemu - Evo, zapali jednu. Za Starog.
- Ne, ozbiljno, zašto si otišla, jesan ja nešto krivo reka ili?
- Otkad je tebi to stalo šta ćeš meni reći?
- Ajme, šta sam sad napravi - Mislav tetralano dlanovima prekrije oči.
- Nisi ništa krivo reka i ne vrti se cijeli svijet oko tebe - al vidim da se ni nakon petnaest godina u zagrebačkim tramvajima još nisi naučio hrvatsk. - na trenutak zastane.
- Ovo mu je bilo omiljeno mjesto, znaš. On bi uvijek sjedio tu gdje ti sad sjediš, a ja ovdje. Pričali smo i pili pivu. I sve je bilo tako nekako jednostavno kad si bio s njim. Imao je rješenje za sve. Što god da ti se u životu dogodilo, mogao si uvijek računati na to da će on biti tu, na ovom mjestu. Sjesti s tobom, otvoriti ti pivu i poslušati te. A onda je jednostavno umro. Kao da mu je dosadila cijela ta priča. Znaš, onda, kad mi se nisi javio ili izrazio sućut ili bilo što slično tome.
- Jesi zbog tog ljuta na mene?
- Ne, zašto bi bila ljuta? Zato što si jednostavno odlučio nestati iz mog života, odlučio da više ne postojim, ignorirao sve moje pozive i bježao od mene po faksu? I onda se pojaviš nakon kolko, dvanaest godina, šarmiraš moju mamu u njenoj kuhinji, praviš se da je vrijeme stalo i samo nastaviš razgovor tamo gdje smo stali. Zbog toga?- zasuje ga bujicom riječi, izbjegavajući njegov pogled.
- Mare, ja, onaj, nisam moga, Andrea je bila...
- Ma boli me briga šta je ona bila, ona je uvijek u našim životima! Šta je bila?- Marina ga pogleda ravno u oči.
Piljio je u stol i okretao upaljač među prstima jednolično čekajući da dotakne drvenu površinu stola.
- Šta je bila?- Marina će nestrpljivo.
- Bila je taman izgubila dite – ravnodušnim će tonom glasa - tako da ti nisam baš bi od neke utjehe onda.
- Mislave, oprosti, nisam znala, ja...
- Nema veze, preboljeli smo to.
Šutjeli su. Jedini zvuk koji je probijao debeli zid tišine između njih bio je onaj upaljač što je ritmički udarao o drvenu površinu.
- Ideš sa mnom? Nešto ti moram pokazat – Marina odjednom prekine tišinu i ustane, ne pričekavši odgovor.
- Idem samo tren na WC.
- Dobro, čekam te na ulici – odgovori mu, ustane i krene preko velikog dvorišta, a sjećanja opet navru.
***
- Vodi me kući. - otvorio je oči i suho promrmljao podižući otežalu ruku u uzaludnom pokušaju da iščupa infuziju iz nabrekle podlaktice prošarane ljubičastim modricama.
Mama ju je nazvala jutros i rekla da je Stari u bolnici. Već se dva dana ponašao čudno, ustajao noću, hodao po kući, vikao i pričao besmislice. Kad ga je ujutro našla kako se penje na kuhinjski stolac i kroz prozor pokušava pobjeći iz kuće – pozvala je hitnu. Mlada i ljubazna doktorica sve joj je objasnila. Bolest je u potpunosti zahvatila jetru. S obzirom da nije dolazio na terapiju i nije se liječio, bilo je pitanje dana kad će se ovo dogoditi. Jednostavna- jetra je otkazivala, a s njome i - mozak.
- Renata... hoću kući.
Marina je sjedila kraj željeznog bolničkog kreveta u sumornoj žuto obojanoj bolničkoj sobi na internom odjelu karlovačke bolnice i piljila u izmoždeno tijelo izvaljeno na krevet par centimetara do nje. Debelu tišinu obavijenu teškim mirisom lijekova prekidali su samo bolni jecaji bolesnika u krevetu do.
- Tata, nije Renata. To sam ja, Marina - nježno ga primi za lice i okrene mu glavu prema sebi, ali susret sa velikim zelenim očima donese ogromnu prazninu koja se zarije u njezinu dušu poput mača. Odjednom joj se učini da je u pozadini tupog pogleda bljesnula jedna iskra i na trenutak pomisli da ju je prepoznao:
- Jel znaš ko sam ja? - upita ga s nadom.
- Znam ko si ti. Ti ćeš me odvest kući. I podigne ruku crnim kožnim remenom zavezanu za željezni krevet – Molim te, odveži me.
***
- Ajmo - Mislav ju prene iz razmišljanja.
- Ajmo – Marina ga primi pod ruku i krenu niz ulicu, prema Kupi.
23.05.2017. u 19:03 | 2 Komentara | Print | # | ^
