Zapitkivalo
30.08.2009., nedjelja
I KONAVLE SU LIJEPA NAŠA
-Daj, Ivice, uključi televizor, da vidimo otkuda nam se javlja Branko Uvodić sa svojom ekipom i emisijom „Lijepom našom“! – požurujem Ivicu...
-Evo, djede, ali već je počela emisija iz Gruda.. Gdje li je to? – zainteresirao se Ivica... -Najbolje je to potražiti na zemljopsnoj karti – kažem ja neodređeno. -A, gdje da tražim? – u nedoumici pita Ivica.. -Najbolje je da uzmeš onaj stari auto-atlas gdje ima i abecedni popis mijesta. Uz njegovu pomoć najprije ćeš naći i kraj Lijepe naše, gdje treba tražiti.. Gdje su Konavle -Evo našao sam – javlja se Ivica. – Joj, pa to je na krajnjem jugu Hrvatske... Još je dalje od Dubrovnika...! Piše, da se taj kraj zove Konavle.... To je do samog zaljeva Boka Kotorska... -Već se i ne sjećam, kad sam prošli put čuo ili čitao o tom – glasno razmišljam ja... – Negdje piše, da su to Konavle, a negdje opet Konavli – pa ne znam, kako treba reći. Najbolje bi bilo pitati nekoga Konavljana, stanovnika toga kraja... Ili pitati strica Dragu. On je onamo vodio jedne godine svoje maturante na ekskurziju... -Vidi, kako je tu uzak dio Hrvatske!... Kad bi se gospodin Uvodić morao odatle vratiti po neki zaboravljeni mikrofon u Beli Manastir i da putuje samo Hrvatskom....gledaj koliki bi put morao voziti autom...! -Ali, što je najgore – ne bi to ni mogao učiniti!... Taj dio Hrvatske zajedno s Dubrovnikom odvojen je od Hrvatske kod Neuma... -Pa da – slaže se i Ivica – Zašto je uopće Republika Hrvatska takovoga oblika?... Kao, da ju je s istočne strane udarila golema šaka i u tu udubinu smjestila Bosnu i Hercegovinu... -Tako je! – kaže Drago, koji je nečujno ušao i čuo posljdnje Ivičine riječi – lijepo si to slikovito rekao... To je rezultat ratnih vihora u ovim krajevima kroz povijest.. Hrvatski vođe bi uvijek poslije toga „u znak dobre volje“, ili „zbog međunarodnih interesa“, ili jednostavno zbog „ratnog umora“ pristajali prepustiti dio teritorija agresoru... I tako smo - „mic po mic“- tu gdje smo sad... Eto, tako je pokojni Ivica Račan Slovencima „parafirao“ cijelu Savudrijsku valu kao Piranski zaliv. U tom je bio velikodušan – valjda zato, jer Hrvaška ima morja toliko, da ne zna kaj bo š njim... i sad naši dužnosnici ne znaju kako se iz toga iskoprcati – Slovenci se uhvatili za taj Račanov paraf, kao da je to gotova stvar, iako ga Hrvatski sabor nije ratificirao... -Slično je i Tito bio velikodušan kod Neuma. Da li je to presijecanje Hrvatske opravdao nekim značajnim argumentom, ili je jednostavno htio velikodušnom gestom Bosnu i Hercegovinu učiniti pomorskom velesilom.... Uglavnom je tim potezom Hrvatskoj natovario golemi trošak za gradnju pelješkog mosta – ako želimo cjelovitu državu zaobilazeći Neum... Zaboravljamo li krajnji jug Hrvatske Nastavljamo dalje pratiti program „Lijepom našom“ uživajući u lijepim konavoskim nošnjama, lijepim Konavljankama ponosnoga držanja, gracioznog linđo-koraka... Nastupaju pjevačice i pjevači, koji nam se čine „odnekuda poznati“... A, onda već nakon prvih taktova prepoznajemo osobe, koje smo ranije češće viđali u programima naše TV... Što li se to događa, da ih u zadnje vrijeme više nema na malim ekranima... Da li je to posljedica državne politike prema tome dijelu Lijepe naše i ljudima odatle...? Drago se sjeća i jednodnevnoga izleta iz Dubrovnika na Cetinje u Crnoj Gori vijugavom cestom kroz Boku Kotorsku do Kotora u dnu zaljeva, pa onda serpentinama gore ka Cetinju... Sada, kad na pozornici poče pjesma o Kotoranima, u gledalištu zasuziše mnoge oči u rodoljubnom zanosu prema sunaronjacima tamo u dubini Zaljeva...Drago potiho neodređeno zapita, kako su se oni tamo našli u vihorima povijesti... A ja se sjetih čestih opisa u križaljkama „Kotorska blaženica“... I, već znam, da je to Ozana... Branko popunjava propuste dužnosnika Razmišljajući o svemu ovome – dolazim do zaključka, da ekipa „Lijepom našom“ na čelu s Brankom Uvodićem odlazeći i u Konavle čini ono, što bi trebali činiti naši državni dužnosnici – da tamošnji ljudi vide i osjećaju, da su dio Lijepe naše domovine, i da i mi drugi mislimo na njih. Bravo Branko, bravo Ekipo! Hvala vam...! Hvala i zagovornicima izgradnje pelješkoga mosta i njegovim projektantima! Mislim, da njega treba izgraditi što prije! Makar zbog toga morali odgoditi i neke druge projekte! Da nam ne bude trebala putovnica za putovanje s jednog kraja Domovine na drugi... |
16.08.2009., nedjelja
RAJ NA MLJETU
-Što je to, Ivice, učiš zemljopis iako škola još nije ni na vidiku? – pita moj prijatelj Drago vidjevši stol pred Ivicom prekriven zemljopisnim i auto kartama.
-Gledam, kamo ćemo sve ići, kada krajem ovih praznika pođemo s našom razrednicom i još dva profesora na višednevnu ekskurziju. -Valjda već imate plan, kamo ćete putovati! – misli Drago. – Obično se to planira godinu-dvije ranije... -Glavna destinacija nam je Dubrovnik. Uz obilazak Grada i kupanje mislimo na neki izlet izvan njega. -Prije.... godina ja sam također vodio maturante u Dubrovnik. Bilo nam je lijepo. Bili smo tjedan dana. Na jedan jednodnevni izlet išli smo na otok Mljet... Izlet na Mljet U predloženom obilasku – sjeća se Drago - nije bio predviđen odlazak na Mljet s uobičajenim popustom za đake, a mi smo svakako htjeli otići i tamo. Mogli smo jedino turističkim izletom iz Dubrovnika. Jasno, bez đačkih pogodnosti. Od početka smo to planirali. I jednog jutra rano smo se ukrcali na turistički brod... Istina, bio je onaj obični drveni... Put nije bio osobito brz. Kao svaki drugi put – plovidba ne osobito daleko od obale. Na obali su se smjenivali brdoviti i niži krajolici. Na moru je još bila jutarnja bonaca. Đacima je bilo ugodno sjedenje na osunčanoj palubi. Drijemali su nakon „kratke“ noći. Zijevali su pospani iščekujući, kad će „već jednom“ brod pristati. Oko deset sati i to se dogodilo na zapadnoj strani otoka, koja je proglašena nacionalnim parkom prirode. Pristanište u Goveđarima.... Nakon lijenog hodanja od oko pola sata prošli smo blagom uzbrdicom kroz mjesto i isto tako blagom nizbrdicom ušli u šumicu do jezera. Đaci su posjedali uz obalu očekujući povratak brodića od otočića na jezeru. Zamislite: otočić na otoku! Bilo je tu i stranaca, koji su nas pospane pretekli na putu od pristaništa... I oni su se čudili takovoj pojavi – otočić na otoku -... Neobična tišina Čekanje brodića – navodno na akumulatorski pogon – potrajalo je... – nastavlja Drago - . Nije bilo uobičajene đačke galame. Odjednom sam začuo negdje u daljini kukurijekanje pijetla... To me podsjetilo na moje djetinjstvo... Kad me jednog proljeća negdje u polovici mjeseca ožujka djed poveo sa sobom izvan sela na obrezivanje vinograda. To je bio njegov posao. A ja ću mu pomagati iznoseći odrezanu lozu iz vinograda na jednu hrpu.. Kad bih tako očistio jedan red, legao bih na tu hrpu, zatvorio oči i slušao zvukove oko sebe. Cestom u blizini u to vrijeme prošao bi „svakih pola sata“ neki auto. Tako sam mogao čuti negdje gore visoko iznad sebe cvrkut ševe...Kad bih otvorio oči – trebalo mi je dosta vremena da je zapazim... Iz susjednoga sela preko brijega obraslog šumom dopiralo je „glasanje“ motora iz pilane... To je bio jednocilindrični motor sa kotačem zamašnjakom. U ispušni otvor strojar bi ponekad usadio „sviralu“, pa se kod svakog ispuha čuo zvuk „juh“. To je bila neka vrsta njegove reklame...Uz to bi se iz drugog sela čulo kukurikanje pijetla kao ovo sada na Mljetu.. Već dugo nisam čuo takove zvukove – što zbog stalnog porasta opće buke, a što zbog općeg životnog ritma - pa sam moje učenike zamolio za „minutu tišine“, pa smo svi mogli čuti onoga pijetla...Naše čudno „zamrzavanje zvuka“ primijetili su i stranci i promatrali nas čudeći se i ne shvaćajući, što mi to i zbog čega radimo.. Ja sam na to zamolio , da netko od učenika pokaže svoje poznavanje odgovarajućeg stranog jezika i stranim gostima objasni, da sada imaju izuzetnu priliku „poslušati tišinu...“. I, da je pitanje, kada će je opet moći čuti u neprekidnom porastu buke.. Jedna učenica je to učinila uz moju gestikulaciju. Tako smo svi zajedno to učinili... Stranci su nam zahvalili na ljubaznosti... A meni je to bilo posljednje „slušanje tišine...“ Šetnja i kupanje na otočiću Uskoro je stigao iščekivani brodić, svi smo se ukrcali i on je krenuuo na otočić..Jedan se učenik glasno čudio, kako još nigdje uz more nije vidio, da se drveće uz obalu nalazi tako blizu, da mu se donje grane moče u vodi... Kormilar nam je objasnio: - Tu nema jakih vjetrova i visokih valova, „pa je drveće opušteno...“ Na otočiću je sagrađen samostan, ali ga je franjevcima „uzela država“, i to je sada turistički objekt. Ima i restoran... I mi smo tu jeli... Otočić smo brzo obišli, a onda lijepo vrijeme iskoristili za kupanje.. Raj zemaljski Na povratku u Dubrovnik ljubazni kapetan „našega“ brodića pričao nam je staru legendu o otoku Mljetu: Jedan grčki kralj onoga antičkoga vremena imao je i sina, koji se naljutio na oca u nekoj svađi i odlučio otići od kuće „u svijet“... (Da li je to bio Odisej?)... Nakon nekog vremena kralj se smirio i poslao glasnika po sina, da ga pozove u njegovo ime, da se vrati, jer „nema smisla da su u svađi...“ Glasnik je našao sina na otoku Mljetu, isporučio mu očevu poruku i poziv, da se vrati. Sin se zahvalio na pozivu i pozdravio oca riječima, da se za sada ne želi vratiti, jer je ovdje našao raj. „Tu je tako lijepo, da se na istom drvetu gnijezde i ptice i ribe...“Naime, otočani su u to doba sva „jestiva“ bića u moru znali zvati „ribama“, pa tako i školjke, koje se „gnijezde“ i na granama drveća uronjenima u vodu...Danas bi bolje odgovarao izraz „plodovi mora...“. |
02.08.2009., nedjelja
PRIVATIZACIJE – POSLJEDICE
-Djede, jesi li na TV gledao onaj dokumentarac o privatizaciji? – pita me Ivica.
-Stigao sam na sam kraj – kažem ja. – Zašto te to zanima? -Zanima me, ali neke su mi stvari nerazumljive, pa se ne snalazim u tome.. -To je problem čovječanstva u odnosu prema globalnom bogatstvu, prema radu, rezultatima rada, prema međusobnim ljudskim odnosima, društvenom uređenju i svemu što je s tim povezano. Da bi se ljudi razlikovali od životinja u svojim međusobnim odnosima i u odnosima prema drugim živim bićima, morali bi te odnose urediti tako, da oni vode ka unapređivanju načina rada i produktivnosti, koji će stvarati bogatije i pravednije odnose. Da nadvladaju životinjske nagone i vladanje „po zakonu jačega“... Kroz povijest ljudski rod prolazio je razna društvena uređenja, griješio i „vraćao se“ opet natrag.... To se događa i danas. Neki ljudi nikako ne mogu, ili ne će, nadvladati životinju u sebi – unatoč dobrim društvenim propisima... Ili nastoje da „društvo“ donosi te propise „s rupama“, kroz koje mogu postizati svoje sebične ciljeve.... Osnovni oblici društvenih uređenja Da bi nam to bilo jasnije, prisjetimo se osnovnoga...! Na planetu Zemlja ima različitih bogatstava. Od samoga početka čovječjeg postojanja – nitko nije mogao za ništa reći, da je njegovo... Svatko je uzimao od toga što mu i koliko treba, ili koliko želi....Životinje to čine i danas. Za njih nisu označene ni međe ni granice. No, postoji „zakon“ – „tko prije“ i „tko jači“. Ljudi su ipak drugačiji – ili bi barem trebali biti drugačiji...Ali, kada se pažljivije „pogleda“ – u nekom ponašanju nimalo se ne razlikuju od životinja, samo su inteligentniji: međusobno se varaju, kradu, otimaju, prisvajaju ono što nije njihovo, ne žele raditi, ali rado uzimaju rezultate tuđega rada... Tjeraju druge ljude s prostora, kojega smatraju svojim, otimaju prostor od drugih..., prisiljavaju druge i ljude i životinje, da rade za njih, dakle, porobljavaju ih... Dok neke životinje „obilježavaju“ svoj teritorij svojim mirisom, mokraćom, izmetom – ljudi to čine „finije...“Ljudi su smislili pravila prema kojima to čine i onda je to „po zakonu“. Među prvim takovim pravilima i pravima je ograđivanje dijelova Zemljine površine i proglašavanje svojinom... Unutar ograde je počeo obrađivati zemljište i uzgajati razne biljke i životinje i na taj način živjeti lagodnije i sigurnije... To je bila prva „privatizacija...“ Robovski sustav Jači i beskrupulozniji ljudi sa sebi sličnima su se udruživali stvarajući državu, loveći slabije ljude i prisiljavajući ih, da rade za njih kao roblje... Robovi nisu imali ništa. Njihovim životima upravljali su i odlučivali robovlasnici. Život su im organizirali tako, da su im od privrijeđenog davali samo najnužniju hranu, odjeću i obuću... Dakle, nisu imali ništa! Jasno je, da su nastojali što manje se mučiti u tom čemernom životu...! O unapređivanju i produktivnosti rada gotovo da nisu ni razmišljali...“Tehnologija“ je stagnirala... Kmetovski sustav Da bi robovlasnici što jednostavnije i lagodnije upravljali radnom snagom, netko se od njih sjetio, da bi tim robovima bilo dobro dati nešto zemlje, na kojoj bi radna snaga na njoj uzdržavala sama sebe i svoje obitelji – kao da je to njihova zemlja... sad se zovu kmetovi, a njihovi vlasnici i vlasnici zemlje su postali vlastela. Oni su bili plemići, plemenitog roda... Kmetovi i njihove obitelji uvijek bi morali biti na raspolaganju vlastelinu i ne bi smjeli samovoljno napustiti vlastelinstvo. Dakle, zemljište je i dalje bilo privatno vlasništvo vlastelina... Vlastelin bi neke svoje kmetove mogao osloboditi zbog njihovih nekih zasluga (napr. žrtvujući se spašavajući vlastelu i njihovu imovinu, služeći u ratu za vlastelu...). Slobodnjaci su se mogli slobodno kretati i baviti se rsznim poslovima – najčešće odlaskom u gradove i baveći se raznim zanatima... To ih je poticalo na usavršavanje raznih radova – na inovacije. Od toga su imali korist prvenstveno oni sami, ali i cijela društvena zajednica. Tvornička proizvodnja Slobodnjaci pristigli u gradove znaju različite vrste radova, usluga i različitih proizvoda različitih od radova u polju. Vlastelini i njihove obitelji trebaju i njihove usluge, koje od njih kupuju. To slobodnjacima omogućuje, da štednjom i marljivošću grade i otvaraju najprije obrtničke radionice, a kasnije i tvornice. One su njihovo privatno vlasništvo. Dakle, od ljudi bez ičega postepeno - vlasnici. U radionicama i tvornicama zapošljavaju druge slobodnjake i iskorištavaju njihov rad plaćajući njihov rad manje od postignute cijene prodajom na tržištu... Unajmljeni radnici obično nemaju ništa osim svojih ruku, znanja i radne energije. Zato se zovu proleteri. Kako rade i žive jedni blizu drugih, svakodnevno razgovaraju o radnim i životnim uvjetma. Brzo spoznaju koliko su izrabljivani od vlasnika za koje rade. Rađaju se sindikati preko kojih ti izrabljivani radnici počinju tražiti od poslodavaca veće plaće i povoljnije radne uvjete.. Javljaju se obustave rada, štrajkovi, borbe protiv „štrajkbrehera“...Rađa se ideja komunizma i kao borba za promjenu društvenoga uređenja... Komunizam i zajedničko vlasništvo Vlasnici ne daju društvena dobra iz svoga vlasništva. Proleteri i komunisti smatraju, da su ta dobra stvorili oni i da pripadaju svima. Na toj osnovi komunisti su propagirali „proleterske revolucije“, kojima je bio cilj preuzeti vlast i sva dobra u državi proglasiti vlasnišzvom proletera, koji su ih i stvorili... U nekim državama to je i učinjeno uz prolijevanje mnogo krvi i proleterske i „vlasničke“... U nekim dijelovima svijeta tako stvorena vlast se održala do danas – vjerojatno u nekom „prilagođenom“ obliku... No, vrlo brzo se u takovim uređenjima pokazalo – ili pokazuje – obično preko „kulta ličnosti“, da su nekadašnje vlasnike dobara samo zamijenili drugi „vlasnici“... Tako gledano – čovjek se pita, zbog čega je proliveno toliko ljudske krvi...?U takovim uređenjima naznačio se porast tehnološkog napretka samo u početku.Brzo se pokazalo da „ne možeš me tako malo platiti – koliko ja mogu malo raditi...“ To uzrokuje usporavanje tehnološkog napretka, jer radnik nije stimuliran za njegovo unapređivanje... Opet privatno vlasništvo Ekonomisti i sociolozi su shvatili, da je za ponovni impuls tehnološkog napretka potrebno opet privatiziranje. Po njima treba privatizirati sva društvena ili državna dobra – pa ako nikako, ono po principu „za jednu kunu“....Vlasnicima će biti u interesu unapređenje tehnologije.. Neka su poduzeća (ili, kako se danas kaže – trgovačka društva) došla u ruke sposobnim i poštenim ljudima i napreduju, razvijaju se. Ali, mnoga su propala ili propadaju, jer su „po sumnjivim okolnostima“ došla u ruke nesposobnim ili i nepoštenim ljudima. Posljedice toga trpe radnici, koji tako ostaju bez radnih mijesta i cijela država, na čiji teret pada briga za nezaposlene... Neki paradoksi privatizacije Neki pohlepni ljudi u privatizaciji htjeli bi se svakako domoći što većih i što profitabilnijih „trgovačkih društava“, koja bi im donosila veliku dobit uz što manje rizike, a država bi opet htjela iz svoje odgovornosti maknuti brigu za radničku budućnost i da nose „državi“ što veću i sigurniju poreznu dobit... Među takove spadaju poduzeća, koja čine rasprostranjenu djeltnost na velikom prostoru, kao što je distribucija električne energije, ili telefonski promet nepokretnom mrežom, ili željeznički promet. ... Prirodno je, da takove glomazne firme budu privatizirane – ako već moraju – u komadu zbog kompleksne problematike, kao što je dogradnja i održavanje mreže, a ne samo distribucija... Ali nadobudni privatizatori daju u zakup pojedincima samo dio djelatnosti. Napr.telefonske usluge samo za internet, ili komunikacijske govorne usluge samo u određeni dio dana ili tjedna priključujući se na matičnu mrežu, ili dio željezničkoga prometa na određenom pogručju, ili samo za određenu vrstu usluga,...Održavanje cjelokupnog postrojenja „prepuštaju“matičnom poduzeću...Jasno je, da u nejasne situacije dolaze korisnici usluga i u Velikoj Britaniji – koja nam je nekima uzor...Neke države idu tako daleko, da nekim novim firmama prodaju licencu – na pr. – za korišenje vode bez koje nema života. Pa, ako čovjek hoće koristiti vodu, mora je kupovati od distributera... Ide se čak tako daleko, da se uvodi monopol na „izdavanje“ vode (naravno onome tko plati!), tako, da si čovjek bez plaćanja distributeru ne smije „loviti“ ni kišnicu, koja mu pada na glavu...! Prema naprijed spomenutom dokumentarcu – to navodno postoji u jednoj afričkoj državi... Što bi se još moglo privatizirati „Država“ bi mogla prisvojiti kisik, pa za lijepe novce prodati licenciju nekom nadobudnom privatniku, da kisik „distribuira“ građanima uz odgovarajuću novčanu naknadu...Isplativost bi se mogla osigurati monopolom...Pa, tko hoće kisik udisati, neka plati...!Ako netko ne bi imao novaca, distributerovi kontrolori bi ga jednostavno isključili... Mogla bi „država“ tako privatizirati i građanima prodavati pravo na hodanje po Zemlji, ili općenito – dodir sa Zemljom. Pa, tko ne plati – može otići na neki drugi planet uz povoljnije uvjete... Jasno, korištenje Zemlje bez plaćenog odobrenja – smatralo bi se grubim kriminalom.. i strogo bi se procesuiralo po zakonima „pravne države...“ Nadam se, da ste ove posljednje retke shvatili kao sarkazam – i da ne ćete nikomu dopustiti ovakovu „privatizaciju...“ |
