-Djede, jesi li na TV gledao onaj dokumentarac o privatizaciji? – pita me Ivica.
-Stigao sam na sam kraj – kažem ja. – Zašto te to zanima?
-Zanima me, ali neke su mi stvari nerazumljive, pa se ne snalazim u tome..
-To je problem čovječanstva u odnosu prema globalnom bogatstvu, prema radu, rezultatima rada, prema međusobnim ljudskim odnosima, društvenom uređenju i svemu što je s tim povezano. Da bi se ljudi razlikovali od životinja u svojim međusobnim odnosima i u odnosima prema drugim živim bićima, morali bi te odnose urediti tako, da oni vode ka unapređivanju načina rada i produktivnosti, koji će stvarati bogatije i pravednije odnose. Da nadvladaju životinjske nagone i vladanje „po zakonu jačega“... Kroz povijest ljudski rod prolazio je razna društvena uređenja, griješio i „vraćao se“ opet natrag.... To se događa i danas. Neki ljudi nikako ne mogu, ili ne će, nadvladati životinju u sebi – unatoč dobrim društvenim propisima... Ili nastoje da „društvo“ donosi te propise „s rupama“, kroz koje mogu postizati svoje sebične ciljeve....
Osnovni oblici društvenih uređenja
Da bi nam to bilo jasnije, prisjetimo se osnovnoga...!
Na planetu Zemlja ima različitih bogatstava. Od samoga početka čovječjeg postojanja – nitko nije mogao za ništa reći, da je njegovo... Svatko je uzimao od toga što mu i koliko treba, ili koliko želi....Životinje to čine i danas. Za njih nisu označene ni međe ni granice. No, postoji „zakon“ – „tko prije“ i „tko jači“. Ljudi su ipak drugačiji – ili bi barem trebali biti drugačiji...Ali, kada se pažljivije „pogleda“ –
Ljudi su smislili pravila prema kojima to čine i onda je to „po zakonu“. Među prvim takovim pravilima i pravima je ograđivanje dijelova Zemljine površine i proglašavanje svojinom... Unutar ograde je počeo obrađivati zemljište i uzgajati razne biljke i životinje i na taj način živjeti lagodnije i sigurnije... To je bila prva „privatizacija...“
Robovski sustav
Jači i beskrupulozniji ljudi sa sebi sličnima su se udruživali stvarajući državu, loveći slabije ljude i prisiljavajući ih, da rade za njih kao roblje... Robovi nisu imali ništa. Njihovim životima upravljali su i odlučivali robovlasnici. Život su im organizirali tako, da su im od privrijeđenog davali samo najnužniju hranu, odjeću i obuću... Dakle, nisu imali ništa! Jasno je, da su nastojali što manje se mučiti u tom čemernom životu...! O unapređivanju i produktivnosti rada gotovo da nisu ni razmišljali...“Tehnologija“ je stagnirala...
Kmetovski sustav
Da bi robovlasnici što jednostavnije i lagodnije upravljali radnom snagom, netko se od njih sjetio, da bi tim robovima bilo dobro dati nešto zemlje, na kojoj bi radna snaga na njoj uzdržavala sama sebe i svoje obitelji – kao da je to njihova zemlja... sad se zovu kmetovi, a njihovi vlasnici i vlasnici zemlje su postali vlastela. Oni su bili plemići, plemenitog roda... Kmetovi i njihove obitelji uvijek bi morali biti na raspolaganju vlastelinu i ne bi smjeli samovoljno napustiti vlastelinstvo. Dakle, zemljište je i dalje bilo privatno vlasništvo vlastelina...
Vlastelin bi neke svoje kmetove mogao osloboditi zbog njihovih nekih zasluga (napr. žrtvujući se spašavajući vlastelu i njihovu imovinu, služeći u ratu za vlastelu...). Slobodnjaci su se mogli slobodno kretati i baviti se rsznim poslovima – najčešće odlaskom u gradove i baveći se raznim zanatima... To ih je poticalo na usavršavanje raznih radova – na inovacije. Od toga su imali korist prvenstveno oni sami, ali i cijela društvena zajednica.
Tvornička proizvodnja
Slobodnjaci pristigli u gradove znaju različite vrste radova, usluga i različitih proizvoda različitih od radova u polju. Vlastelini i njihove obitelji trebaju i njihove usluge, koje od njih kupuju. To slobodnjacima omogućuje, da štednjom i marljivošću grade i otvaraju najprije obrtničke radionice, a kasnije i tvornice. One su njihovo privatno vlasništvo. Dakle, od ljudi bez ičega postepeno - vlasnici. U radionicama i tvornicama zapošljavaju druge slobodnjake i iskorištavaju njihov rad plaćajući njihov rad manje od postignute cijene prodajom na tržištu...
Unajmljeni radnici obično nemaju ništa osim svojih ruku, znanja i radne energije. Zato se zovu proleteri. Kako rade i žive jedni blizu drugih, svakodnevno razgovaraju o radnim i životnim uvjetma. Brzo spoznaju koliko su izrabljivani od vlasnika za koje rade.
Javljaju se obustave rada, štrajkovi, borbe protiv „štrajkbrehera“...Rađa se ideja komunizma i kao borba za promjenu društvenoga uređenja...
Komunizam i zajedničko vlasništvo
Vlasnici ne daju društvena dobra iz svoga vlasništva. Proleteri i komunisti smatraju, da su ta dobra stvorili oni i da pripadaju svima. Na toj osnovi komunisti su propagirali „proleterske revolucije“, kojima je bio cilj preuzeti vlast i sva dobra u državi proglasiti vlasnišzvom proletera, koji su ih i stvorili... U nekim državama to je i učinjeno uz prolijevanje mnogo krvi i proleterske i „vlasničke“... U nekim dijelovima svijeta tako stvorena vlast se održala do danas – vjerojatno u nekom „prilagođenom“ obliku...
No, vrlo brzo se u takovim uređenjima pokazalo – ili pokazuje – obično preko „kulta ličnosti“, da su nekadašnje vlasnike dobara samo zamijenili drugi „vlasnici“... Tako gledano – čovjek se pita, zbog čega je proliveno toliko ljudske krvi...?U takovim uređenjima naznačio se porast tehnološkog napretka samo u početku.Brzo se pokazalo da „ne možeš me tako malo platiti – koliko ja mogu malo raditi...“ To uzrokuje usporavanje tehnološkog napretka, jer radnik nije stimuliran za njegovo unapređivanje...
Opet privatno vlasništvo
Ekonomisti i sociolozi su shvatili, da je za ponovni impuls tehnološkog napretka potrebno opet privatiziranje. Po njima treba privatizirati sva društvena ili državna dobra – pa ako nikako, ono po principu „za jednu kunu“....Vlasnicima će biti u interesu unapređenje tehnologije.. Neka su poduzeća (ili, kako se danas kaže – trgovačka društva) došla u ruke sposobnim i poštenim ljudima i napreduju, razvijaju se. Ali, mnoga su propala ili propadaju, jer su „po sumnjivim okolnostima“ došla u ruke nesposobnim ili i nepoštenim ljudima. Posljedice toga trpe radnici, koji tako ostaju bez radnih mijesta i cijela država, na čiji teret pada briga za nezaposlene...
Neki paradoksi privatizacije
Neki pohlepni ljudi u privatizaciji htjeli bi se svakako domoći što većih i što profitabilnijih „trgovačkih društava“, koja bi im donosila veliku dobit uz što manje rizike, a država bi opet htjela iz svoje odgovornosti maknuti brigu za radničku budućnost i da nose „državi“ što veću i sigurniju poreznu dobit...
Neke države idu tako daleko, da nekim novim firmama prodaju licencu – na pr. – za korišenje vode bez koje nema života. Pa, ako čovjek hoće koristiti vodu, mora je kupovati od distributera... Ide se čak tako daleko, da se uvodi monopol na „izdavanje“ vode (naravno onome tko plati!), tako, da si čovjek bez plaćanja distributeru ne smije „loviti“ ni kišnicu, koja mu pada na glavu...! Prema naprijed spomenutom dokumentarcu – to navodno postoji u jednoj afričkoj državi...
Što bi se još moglo privatizirati
„Država“ bi mogla prisvojiti kisik, pa za lijepe novce prodati licenciju nekom nadobudnom privatniku, da kisik „distribuira“ građanima uz odgovarajuću novčanu naknadu...Isplativost bi se mogla osigurati monopolom...Pa, tko hoće kisik udisati, neka plati...!Ako netko ne bi imao novaca, distributerovi kontrolori bi ga jednostavno isključili...
Mogla bi „država“ tako privatizirati i građanima prodavati pravo na hodanje po Zemlji, ili općenito – dodir sa Zemljom. Pa, tko ne plati – može otići na neki drugi planet uz povoljnije uvjete... Jasno, korištenje Zemlje bez plaćenog odobrenja – smatralo bi se grubim kriminalom.. i strogo bi se procesuiralo po zakonima „pravne države...“
Nadam se, da ste ove posljednje retke shvatili kao sarkazam – i da ne ćete nikomu dopustiti ovakovu „privatizaciju...“
Post je objavljen 02.08.2009. u 15:41 sati.