-Što je to, Ivice, učiš zemljopis iako škola još nije ni na vidiku? – pita moj prijatelj Drago vidjevši stol pred Ivicom prekriven zemljopisnim i auto kartama.
-Gledam, kamo ćemo sve ići, kada krajem ovih praznika pođemo s našom razrednicom i još dva profesora na višednevnu ekskurziju.
-Valjda već imate plan, kamo ćete putovati! – misli Drago. – Obično se to planira godinu-dvije ranije...
-Glavna destinacija nam je Dubrovnik. Uz obilazak Grada i kupanje mislimo na neki izlet izvan njega.
-Prije.... godina ja sam također vodio maturante u Dubrovnik. Bilo nam je lijepo. Bili smo tjedan dana. Na jedan jednodnevni izlet išli smo na otok Mljet...
Izlet na Mljet
U predloženom obilasku – sjeća se Drago - nije bio predviđen odlazak na Mljet s uobičajenim popustom za đake, a mi smo svakako htjeli otići i tamo. Mogli smo jedino turističkim izletom iz Dubrovnika. Jasno, bez đačkih pogodnosti. Od početka smo to planirali. I jednog jutra rano smo se ukrcali na turistički brod... Istina, bio je onaj obični drveni...
Put nije bio osobito brz. Kao svaki drugi put – plovidba ne osobito daleko od obale. Na obali su se smjenivali brdoviti i niži krajolici. Na moru je još bila jutarnja bonaca. Đacima je bilo ugodno sjedenje na osunčanoj palubi. Drijemali su nakon „kratke“ noći. Zijevali su pospani iščekujući, kad će „već jednom“ brod pristati. Oko deset sati i to se dogodilo na zapadnoj strani otoka, koja je proglašena nacionalnim parkom prirode. Pristanište u Goveđarima....
Nakon lijenog hodanja od oko pola sata prošli smo blagom uzbrdicom kroz mjesto i isto tako blagom nizbrdicom ušli u šumicu do jezera. Đaci su posjedali uz obalu očekujući povratak brodića od otočića na jezeru. Zamislite: otočić na otoku! Bilo je tu i stranaca, koji su nas pospane pretekli na putu od pristaništa... I oni su se čudili takovoj pojavi – otočić na otoku -...
Neobična tišina
Čekanje brodića – navodno na akumulatorski pogon – potrajalo je... – nastavlja Drago - . Nije bilo uobičajene đačke galame. Odjednom sam začuo negdje u daljini kukurijekanje pijetla... To me podsjetilo na moje djetinjstvo... Kad me jednog proljeća negdje u polovici mjeseca ožujka djed poveo sa sobom izvan sela na obrezivanje vinograda. To je bio njegov posao. A ja ću mu pomagati iznoseći odrezanu lozu iz vinograda na jednu hrpu..
Kad bih tako očistio jedan red, legao bih na tu hrpu, zatvorio oči i slušao zvukove oko sebe. Cestom u blizini u to vrijeme prošao bi „svakih pola sata“ neki auto. Tako sam mogao čuti negdje gore visoko iznad sebe cvrkut ševe...Kad bih otvorio oči – trebalo mi je dosta vremena da je zapazim... Iz susjednoga sela preko brijega obraslog šumom dopiralo je „glasanje“ motora iz pilane... To je bio jednocilindrični motor sa kotačem zamašnjakom. U ispušni otvor strojar bi ponekad usadio „sviralu“, pa se kod svakog ispuha čuo zvuk „juh“. To je bila neka vrsta njegove reklame...Uz to bi se iz drugog sela čulo kukurikanje pijetla kao ovo sada na Mljetu..
Već dugo nisam čuo takove zvukove – što zbog stalnog porasta opće buke, a što zbog općeg životnog ritma - pa sam moje učenike zamolio za „minutu tišine“, pa smo svi mogli čuti onoga pijetla...Naše čudno „zamrzavanje zvuka“ primijetili su i stranci i promatrali nas čudeći se i ne shvaćajući, što mi to i zbog čega radimo.. Ja sam na to zamolio , da netko od učenika pokaže svoje poznavanje odgovarajućeg stranog jezika i stranim gostima objasni, da sada imaju izuzetnu priliku „poslušati tišinu...“. I, da je pitanje, kada će je opet moći čuti u neprekidnom porastu buke.. Jedna učenica je to učinila uz moju gestikulaciju. Tako smo svi zajedno to učinili... Stranci su nam zahvalili na ljubaznosti... A meni je to bilo posljednje „slušanje tišine...“
Šetnja i kupanje na otočiću
Uskoro je stigao iščekivani brodić, svi smo se ukrcali i on je krenuuo na otočić..Jedan se učenik glasno čudio, kako još nigdje uz more nije vidio, da se drveće uz obalu nalazi tako blizu, da mu se donje grane moče u vodi... Kormilar nam je objasnio: - Tu nema jakih vjetrova i visokih valova, „pa je drveće opušteno...“
Na otočiću je sagrađen samostan, ali ga je franjevcima „uzela država“, i to je sada turistički objekt. Ima i restoran... I mi smo tu jeli...
Otočić smo brzo obišli, a onda lijepo vrijeme iskoristili za kupanje..
Raj zemaljski
Na povratku u Dubrovnik ljubazni kapetan „našega“ brodića pričao nam je staru legendu o otoku Mljetu:
Jedan grčki kralj onoga antičkoga vremena imao je i sina, koji se naljutio na oca u nekoj svađi i odlučio otići od kuće „u svijet“... (Da li je to bio Odisej?)... Nakon nekog vremena kralj se smirio i poslao glasnika po sina, da ga pozove u njegovo ime, da se vrati, jer „nema smisla da su u svađi...“
Glasnik je našao sina na otoku Mljetu, isporučio mu očevu poruku i poziv, da se vrati. Sin se zahvalio na pozivu i pozdravio oca riječima, da se za sada ne želi vratiti, jer je ovdje našao raj. „Tu je tako lijepo, da se na istom drvetu gnijezde i ptice i ribe...“Naime, otočani su u to doba sva „jestiva“ bića u moru znali zvati „ribama“, pa tako i školjke, koje se „gnijezde“ i na granama drveća uronjenima u vodu...Danas bi bolje odgovarao izraz „plodovi mora...“.
Post je objavljen 16.08.2009. u 18:03 sati.