Zapitkivalo
20.09.2009., nedjelja
OPET U KRAPINI ZAJEDNO
-Zar, ti Ivice, ne ćeš večeras s nama gledati prijenos završne večeri KRAPINA 09?
-Ne mogu – žao mi je – ali moram u nabavku nekih udžbenika. Dogovorio sam se s dečkima... Uživajte! Laku noć i vama, striče Drago! – Dovikne Ivica i Dragi, mome prijatelju umirovljenom profesoru.... Znam, da bi i on to rado gledao, ali ove godine je strka oko udžbenika. -Onda ćemo „morati“ gledati sami – šali se Drago i otpije malo soka (za kavu je već kasno!). Taman smo se udobno smjestili u naše fotelje – i priredba počinje tradicionalnim uvodnim taktovima... Voditelji nakon uobičajenih nekoliko rečenica dadoše riječ gradonačelniku Krapine. Iz njegovoga kratkog govora može se zaključiti, kako je organizacija koncerta kajkavskih popevki kritizirana od nekih ljudi kao „nepotrebna“ i kako pridonosi „cjepkanju hrvatskog naroda“ i slično... -Takovima ne smeta „regionalizacija“ Hrvatske – Drago nije mogao prešutjeti. – Ne smeta im – napr. „istrijanizacija“ Istre i sl. Ne smeta im „englizacija“ hrvatskoga jezika raznim „shopingima“, „big bratherima“, isl....Ne smeta im „golfizacija“ hrvatskog zemljišta, „raftingizacija“, surfatizacija,.... -Da, teško je to prihvaćati – pokušavam ga malo smiriti... – ali to nam donosi ova globalizacija... -Shvaćam ja to – malo će mirnije Drago – ali me ljuti ovo snobovsko prihvaćanje stranoga i kritika našeg domaćeg... I što imaju protiv kajkavijane?!... Odatle je krenuo i otpor Iliraca protiv germanizacije Hrvatske... Ili im smeta, što se tu slično događalo i u doba „hrvatskoga proljeća“... Tada je tu pjevao i pokojni Vice Vukov „Dobro mi došel prijatel...“ u zagorskoj nošnji, a porijeklom iz Šibenika... – kad je spoznao, kamo Hrvatsku vodi politika... -Vjerojatno ovom kraju nešto znači i prapovijest, kada se ljudi osjete ugroženi u nečemu. – još mirnije ću ja. - Gledajmo i slušajmo! Podsjećanje na „Hrvatsko proljeće“ Opet gledamo pjevače i pjevačice iz cijele Hrvatske, kao i 70-ih godina prošlog stoljeća. Ma iz kojega kraja Hrvatske došli, pjevaju kajkavske pjesme većinom u zagorskoj narodnoj nošnji. Nameće se pitanje – zbog čega – unatoč spomenutim kritikama „kajkavizacije“. Nije li to zbog nadolazeće globalizacije, koja prijeti nestajanjem malih naroda...? Ili zbog predstojećeg ulaska Hrvatske u EU, gdje se također naslućuje „utapanje“ malih naroda... Ili jednostavno zbog snobovskog nedostatka rodoljubnog odgoja mladih generacija... Kao da ljudi osjećaju „u zraku“ opasnost za opstanak malog naroda kao što je Hrvatski narod... I prateći glazbeni sastavi kao da simboliziraju potrebu za zajedničkim skladom, posebno orkestar sastavljen od gudača, trubača... i tamburaša... Maestro Siniša Leopold i u TV emisiji „Svirci moji“ uspješno prilagođava i „klasičnu“ glazbu za tamburaški orkestar, pokazujući da ti hrvatski instrumenti mogu svirati „sve“. Prihvaćaju to i brojni školovani glazbenici „ozbiljne glazbe“, koji nastupaju s njim... Ovaj osjećaj potrebe za zajedničkim priredbama širom cijele Hrvatske osjeća se i na priredbama „Lijepom našom“... Drago se raduje, što su dvorane svuda pune gledatelja svih generacija i što su sudionici u programima sa svih strana.... Gledatelji ih sve srdačno pozdravljaju... Sve nas to ispunjava radošću i ponosom. |
08.09.2009., utorak
UDŽBENICI
-Ivice, jesi li kompletirao sve udžbenike za početak školske nastave – pitam onako usput.
-Nekako jesam – naš učenik slijedećeg razreda. – Nešto sam prodao svojih staruh, pa kupio na razmjeni neke rabljene. Za povijest ću morati kupiti novi, jer se nešto promijenilo o Domovinskom ratu. Uglavnom smo „zatvorili“ tu stavku u kućnom proračunu. A nabavu elektroničkog računala moramo odgoditi za dva do tri mjeseca.. -O, vidi, vidi, stigao sam malo prerano na ćakule uz kavicu – javi se stric Drago, moj prijatelj umirovljeni profesor, koji je baš svratio na našu uobičajenu kavicu... -Sve je u redu – upravo smo završili ovo o udžnenicima – kažem ja. Samo sjedni, ionako je ministar obrazovanja sinoć izjavio, da učenici mogu na nastavu bez udžbenika i mjesec dana... Kako je i nekada znalo biti -Ti si, Drago, nešto stariji, pa bi nam mogao pričati o problemima udžbenika u vrijeme tvoga školovanja – potičem ga ja. -Bilo je svakako – otpije Drago i nastavi – Kad sam ja pošao u školu, bila su obvezna samo prva četiri razreda osnovne škole. Od knjiga smo imali samo čitanku i računicu. Umjesto bilježnica imali sno samo pločicu i pisaljku od neke vrste škriljevca. Pločica je bila u drvenom okviru. S jedne strane na pločici bile su crte za pisanje slova i riječi, a na drugoj strani bile su „kockice“ – zapravo kvadratići – za pisanje brojaka i računa. Kroz rupicu na okviru „špagicama“ različite duljine bile su privezane navlažena spužvica (prava pravcata), a na drugoj suha krpica. Na njoj smo pisali vježbe na satovima i domaće zadaće. To bismo poslije pobrisali i pisali nešto drugo... Za pisanje diktata i školskih zadaća imali smo posebne bilježnice, koje su bile u školskom ormaru... Naše školske torbe zbog svega toga bile su laganije za nošenje od današnjih. Umjesto pločica danas su tu – već prema razredu – razne bilježnice, udžbenici za povijest, prirodu i društvo, geometrijski pribor, pernica s raznim priborom za pisanje i crtanje, itd. Za upis u niže razrede gimnazije – to bi danas bili viši razredi osnovne škole (osmogodišnje škole) - morali smo polagati prijemni ispit. Ako smo ga uspješno položili, mogli smo se upisati... Udžbenika za većinu predmeta nije uopće bilo U višim razredima gimnazije i stručnim školama za većinu nastavnih predmeta uopće nije bilo udžbenika (a ne samo u prvom mjesecu!). To su bile godine 1945. do 1950. Nije se moglo kupiti ni bilježnica ni pisaćega papira, koliko bi tko htio...Bila je prava srećka, ako bi se našli u knjižari, kad bi takav pribor „stigao“... Tako smo mi maturanti 1949. godine za pismeni dio mature morali u općini ishoditi doznaku, kojom smo onda mogli u knjižari kupiti potrebni papir. Predavanja naših profesora „hvatali smo“ pišući ih na razne papiriće...Mi iz našega razreda smo uz pomoć našega razrednika pospremali u općini neke urede sakupljajući neke stare neiskorištene formulare, na koje smo po marginama pisali predavanja... Tako sam ja s mojim kolegom iz klupe pisao , napr. „neparne“ rečenice, a kolega „parne“ rečenice. Onda sam ja kod kuće naše bilješke „interferirao“ kao jednu cjelinu u jednu bilježnicu. Ta nam je bilježnica služila kao udžbenik i bila „tražena“ u razredu...Jedan drugi kolega, talentirani crtač, predavanja iz nekih predmeta crtao je kao stripove, koji su imali također udžbeničku cijenu...Tako smo se snalazili u tim teškim siromašnim uvjetima... Time ne mislim, da bi sadašnji učenici trebali opet učiti u neimaštini...Ali s druge strane neimaština razvija i snalažljivost. Naši današnji učenici malo su razmaženi, pa im je neobično poći u školu bez nekih udžbenika... Udžbenici za jednokratnu upotrebu Kako je vrijeme odmicalo a siromaštvo u školskom priboru nestajalo – i kad sam ja već smio studirati (moja generacija svršenih učitelja u početku nije smjela nastaviti obrazovanje na nekom studiju, jer smo morali uhodavati obavezno osmogodišnje školovanje), počeli smo uvoditi i pismeni oblik ispitivanja učenika u svrhu objektivnijeg ocjenjivanja. Moglo se u knjižarama već kupiti gotove zadatke i pitanja... Tada su autori i izdavači radili udžbenike, u kojima su već bili listovi sa kontrolnim zadacima predviđeni, da se nakon ispunjavanja otkinu i predaju nastavnicima.... Za poklon ili prodaju mlađim učenicima kao rabljeni udžbenici bili bi nepotpuni, dakle neupotrebljivi...Nakladnicima je to pogodovalo.... Istina, kupovanje novih udžbenika samo zbog te „invalidnosti“ nije bila obaveza roditelja, koji su ih sami plaćali. Nastavnici bi mogli u knjižarama nabaviti gotove listove s kontrolnim pitanjima/zadacima. No, oni kojima je bilo do objektivnosti ocjenjivanja, sami su ih sastavljali prilagođujući ih svom načinu rada... Veći broj alternativnih udžbenika Poslije Domovinskoga rata uvedena je praksa pisanja i izdavanja većeg broja udžbenika za isti sadržaj i prepuštanje učiteljima i profesorima da odabiru između njih one, za koje smatraju, da su najbolji. Zamisao je bila potaknuti zdravu konkurenciju autora i nakladnika, kako bi nastali bolji i jeftiniji udžbenici... Za to je potrebna i jača ekonomija, jer u manje birane udžbenike su uloženi trud autora i trošak izdavača – uzaludni... Pogotovo danas u vrijeme ove ekonomske recesije. Vrijeme trajanja udžbenika Nakladnici i autori udžbenika odredili su vrijeme, koliko je neko izdanje „upotrebljivo“. Drago ih u „kiseloj šali“ zove „jogurt-udžbenici“ („upotrebljivo do...“). Poslije toga se mogu baciti u otpad, jer editor izdaje novo izdanje s možda neznatnim promjenama ili dopunama... „Obećanje“ novoga ministra, da bi „rok upotrebljivosti“ morao biti barem 4 godine obećava racionalizaciju... Jer, ako se u metodici nastave ne događaju epohalne promjene, ako nije otkriven neki novi kontinent, ako se nije razvio neki novi Eistein, ili nešto slično – zbog čega tako često trošiti goleme sume novca za promjene udžbemika?... Mi smo mala i ne prebogata zemlja... Prilika za korupciju Ljudski um proizvede divne zamisli, ali isto tako može ih preokrenuti u njihovu negaciju. Tako je i s tim alternativnim udžbenicima. Svi oni razrađuju manje-više iste teme, samo se razlikuju u metodici, u načinu vođenja učenika u gradivo predmeta i njegovoga sadržaja. I više izabirani udžbenik ne mora biti i najbolji. Tu je ulaz za korupciju: Izdavač može osobi koja u školi odlučuje o „kvaliteti“- dati neke pogodnosti za svoj udžbenik i tako dolaziti do nezaslužene dobiti.. Kako to onemogućiti? Jedna je mogućnost opet prijeći na samo jedan tip udžbenika. Za to će ministarstvo morati okupljati – imenovati – autorske kolegije vrhunskih stručnjaka pojedinih znanosti i iskusnih metodičara za pojedine udžbenike, koji će odrediti smjernice, metode, opsege i veći broj pisaca. Oni bi provodili konzultacije za vrijeme pisanja i opremanja udžbenika. Tako bi se dijelom smanjili nepotrebni troškovi „praznog hoda“ i otežalo razvoj korupcije u toj djelatnosti....Barem za neko vrijeme... Živi bili – pa vidjeli...! |
