Zapitkivalo

-Onda, Ivice, kako tvoje simpatije...? – pitam Ivicu dok ručamo.
-Kakove simpatije? – pita Ivica, kao da ne razumije...
-Mislim na curice u školi...
-A, to...! Pa, dobro!... Ima jedna u razredu. Posebno mi je lijepa i pametna. Sviđa mi se. Volim se s njom družiti i razgovarati....Ali, mislim, da je preozbiljna za dečke u razredu... Njima se sviđaju djevojčice, kojima su na umu samo zabave, tulumi... Ljubica je za njih preozbiljna.... Ona mašta o „ozbiljnoj vezi“, koja bi za nekoliko godina prešla u brak. – Ivica se kod toga zacrveni...
-A, znaš li ti, Ivice, što je zapravo brak?
-Ponešto znam, što sam čuo onako „usput“... No, biti će najbolje, da to pitamo strica Dragu. Čini mi se, da upravo dolazi.... Kavica je već gotova..


Što je to brak

Kad je moj prijatelj Drago, profesor u mirovini, sjeo i prihvatio se uobičajene kave, Ivica ga je zamolio, da nam pokuša što jednostavnije razjasniti pojam braka...
-Koga to od vas dvojice zanima? – smijuljeći se zapita Drago...
-Zapravo, zanima nas obojicu – kažem ja. – Ivicu zanima, jer je pred njim najveći dio njegova života, a ja mu to ne znam baš lijepo rastumačiti...
-Po današnjem kršćanskom shvaćanju brak je zajednica žene i muškarca. On formalno nastaje njihovim vjenčanjem, a traje dok ih „smrt ne rastavi“... Tako je to počelo i kod Ivičinih roditelja.
-U kršćanskom svijetu brak je „izmišljen“ – da bi poticao kontinuitet opstanka naroda.
Zbog čega je potreban brak za razvoj i opstanak naroda

Neki se pitaju, zar se narod ne bi mogao razvijati i opstati i bez braka? Kao primjer navode životinje, koje opstoje i bez braka... Tako su među pticama poznate lastavice i rode. Njihove ženke i mužjaci zajednički grade gnijezda i nakon seobe opet se zajednički u njih vraćaju. Ženkina jajašca griju na smjenu dok se izlegu ptići. Zatim ih zajednički hrane i brane... uče letjeti... jednom riječju osposobljavaju ih za život... Neki ljudi bi se mogli ugledati u njih...Slično se ponašaju i druge vrste ptica. Međusobnom se požrtvovnošću ističu pingvini... To kod ptica omogućava leženje ptića neprestanim grijanjem jaja, zajedničkim hranjenjem potomstva... čak i kod „ad hoc“ zajednica ženki i mužjaka...

Kod nekih sisavaca – kao što su lavovi, tigrovi i druge zvijeri – gdje ne treba ležati na jajima i grijati ih nije potrebna takova povezanost „zauvijek“. Ženke same nose i rađaju mlade, doje ih svojim mlijekom, kasnije love druge životinje za hranu sebi i mladuncima... Mužjak im se poslije samo „pridruži“ kao gotovan...Istina, on im je čuvar teritorija – zapravo svoga mužjačkog teritorija - pa ga valjda zato hrane... I neki ljudi nastoje imitirati neke od spomenutih zvijeri...

Iako je Bog stvorio čovjeka kao svoga miljenika – a sva druga živa bića, da mu služe i uljepšavaju okoliš – neki od nas to zaboravljaju i „oponašaju“ životinje... Posljedice toga su samohrani roditelji – zapravo samohrane majke – razvodi brakova, napuštanje porodica od strane neodgovornih očeva, gotovanstvo nekih neodgovornih očeva, koji bi htjeli kao „gotovani“, da žena kao majka hrani sebe, njihovu djecu i njih...


Razvodi brakova

U katoličanstvu u pravilu ne postoje razvodi brakova sve „dok nas smrt ne rastavi“. Znači, brak se smatra ozbiljnom vezom žene i muškarca, u koju su ušli sigurni u svoju ljubav, pripremljeni posebnom obukom vjeronauka o životu u takovoj zajednici, određenim vremenom oziva, kako bi to mogli znati svi članovi njihove kršćanske zajednice... Znači, ostavljeno im je dosta vremena, da preispitaju svoju spremnost za zajednički život. Poslije toga svega ne bi se smjeli javiti ozbiljni razlozi za bračni neuspjeh, ako su i nakon toga zaključili, da su sposobni za zajednički obiteljski život...

Za razliku od ovih brakova – „civilni“ se brakovi sve više razvode. Zbog čega se to događa? Vjerojatno zbog toga što zakon dozvoljava jednostavne razvode brakova sklopljenih pred matičarima. To budućim supružnicima omogućava više brzopletosti u odlučivanju u sklapanju braka, međusobnom upoznavanju budućih supružnika...


Odgoj kao preduvjet uspješnoga braka

Budući supružnici dolaze iz različitih porodica, različito odgajani, ali u nečemu ti odgoji bi trebali biti jednaki... . Ponekad bi trebalo biti sposoban prihvatiti mišljenje / želje druge strane, iako mu se čine lošijim – Život će pokazati, što je bolje – Ako zbog ničega onda barem, da „druga strana“ osjeti uvažavanje njenog mišljenja / želje... Ne zlobno zadirkivati zbog lošijeg mišljenja / želje. „Druga strana“ će to i sama shvatiti i priznati – a bez „povećanja napetosto...“



Drago smatra, da bi u dokumentu o sklapanju braka trebala biti zakonska obveza upisivanje o tome koju imovinu supružnici unose u brak. To bi bilo umjesto „predbračnih ugovora“ zbog kojih bi mogla nastati nepovjerenja...


„Vanbračni brakovi“
Budući supružnici sve više se odlučuju za vanbračni zajednički život..prema onoj „Za zajednički život dovoljna nam je naša ljubav...“ Ili kao proba za zajednički život.. Ili jednostavno, jer je to moderno.. Ili zato što je to „baš cool..“ To smanjuje čvrstoću zajednice, što može negativno utjecati na ostvarivanje bitnih „točaka“ zajedničkog života, kao što su djeca, zajednička imovina i sl. za vjerojatne raspade zajednica...

Posljedice su sve vidljivije, sve je više samohranih roditelja, naročito majki...

Koji su uzroci takovih sve većih kriza brakova danas i sutra? Drago misli, da ih ima više. Jedan je različito shvaćanje bračne zajednice –( „tko je gazda“). To je posljedica lošega odgoja. Ispoljava se u težnji za iskorištavanjem „druge strane“. Muškarac često misli, da je njegovo biti negdje u radnom odnosu i dobivati plaću, „družiti se“ s prijateljima - a žena bi trebala rađati i odgajati djecu i raditi sve kućanske poslove.. On nastoji da takav odnos bude i u slučaju, da je žena zaposlena...To može biti i uzrokom nasilja u braku.. Jasno, žena osjeća tu nepravdu i na neki način traži izlaz iz takove situacije: „zapušta“ kućanske poslove, i ona ima pravo na svoj društveni život s prijateljicama.. Brak slabi, ljubavi nestaje – rezultat može biti razvod.. A djeca...? Sve ih je manje...


Ravnopravnost žena i muškaraca
Osim što je ravnopravnost žene i muškarca zagarantirana zakonima, u bračnom životu je često nema.. Neki ljudi upotrebljavaju za to izraz „jednakost žena i muškaraca“. Ako se žena i muškarac razlikuju po spolu i ulozi „produljenja vrste“, nisu jednaki, ali trebaju biti ravnopravni... U braku to mogu ostvariti dogovaranjem i podjelom kućanskih poslova, tako da podjednako snose teret obiteljskog života...Ako žena želi i razvoj svoje karijere, struke, politike – na što ima apsolutno pravo – sve se kasnije odlučuje za roditeljstvo (ako se uopće odluči!)... Natalitet se smanjuje, nastaje „natalitetna ciklona“ i nastaju „natalitetno strujanje“ i postepeno naseljavanje iz područja Zemlje gdje je „natalitetna anticiklona“... Kako to riješiti...?


Brak kao opasna zajednica

Sve je više nasilja u suvremenim brakovima (Ili se o tome danas više i brže saznaje iz sredstava informiranja!?). I sve više ubojstava – naročito žena!

Valjda i zbog sve veće njihove samosvijesti! Da li je to zbog sve većeg broja muškaraca psihički poremećenih, da li zbog preblagih kazni ubojicama supruga, ili zbog odgoja današnjih muškaraca u egizmu...?Vjerojatno je i to uzrok, da se sve manji broj žena odlučuje za život u bračnoj zajednici... Nikad ne može biti sigurna, na kakovog će se manijaka namjeriti i to „platiti“ životom...Umjesto da stvara novi život, u opasnosti je da izgubi svoj...!

Kako to riješiti na dobrobit naroda – U šali je to predložio Ivica: Možda bi bilo dobro uvesti „Bračnu dozvolu“ kao i „Vozačku dozvolu“... Drago i ja smo se najprije grohotom nasmijali, a onda se uozbiljili...Možda Ivica ima pravo!!..Kako god je potrebno da čovjek, koji sjeda za upravljač motornoga vozila, nauči sve o prometu i upravljanju vozilom u prometu – da sam ne nastrada, ali još više, da ne nastradaju drugi sudionici u prometu –

tako bi trebalo i buduće supružnike naučiti sve o skladnome životu u braku i onda im izdati „Bračnu dozvolu“. Prethodno bi trebao proći odgovarajuće medicimsko- psihijatrijsko-pedagoško provjeravanje sposobnosti za brak..Tek s njom bi kandidat mogao uploviti u bračne vode sa što manjom opasnosti za sebe i za druge...

Valjalo bi o tome razmisliti...!

Zbog čega je to potrebno

-Kako je danas bilo u školi? – pitam Ivicu dok završava ručak. – Jeste li učili što zanimljivo?
-Kao obično... Zapravo je bilo zanimljivo, kako je profesorici iz povijesti bilo neugodno kad je govorila o Domovinskom ratu. Za akciju HV „Oluja“ rekla je, da je to bila akcija „poštena i čista kao suza“, a onda se iz zadnje klupe javio Zdravko i rekao, da su iz Hrvatske istjerani Srbi i da je to bio zapravo – zločin. Gospođa profesorica ga je zapitala – otkuda mu to? A on kaže, da je čitao u novinama o suđenju našim generalima... Znaš li ti, djede, gdje bih ja to mogao pročitati, kako je to zapravo bilo...?
-Hm! Već bi trebala biti napisana i objavljena „Povijest Domovinskog rata“, gdje bi to sve bilo napisano po istini i dokumentirano, ali to je „negdje nešto zapelo“. O tome mi je pričao prijatelj Drago, koji poznaje jednoga gospodina - nisam mu zapamtio ime – koji je napisao prijedlog, kako bi se organiziralo brzo pisanje i izdavanje te Povijesti - sa većim brojem ljudi...Da to bude na jednome mjestu i pregledno, da ni učenici ni profesori ne moraju tražiti po raznim knjigama i novinama...-Znaš li, kako je on to predložio...?

Prijedlog za pisanje Povijesti

-Drago je s njim više puta opširno razgovarao... Neke stvari je i meni rekao. A, bilo je to objavljeno i na internetskom portalu HKV-a (Hrvatskog kulturnog vijeća). Veli, da bi vješt informatčar to još uvijek mogao naći negdje na Internetu... u arhivi toga portala... HKV to nije mogao organizirati, jer nema potrebnoga novca... Zbog toga je taj gospodin jednim dopisom zamolio Premijera Vlade RH dr-a Ivu Sanadera, da se zauzme kod zaključivanja državnog proračuna za 2008. god, da Vlada osigura potrebni novac – pogotovo, što je on jednom prilikom pred novinarima obećao, da „ćemo mi sami pisati svoju povijest“...
-I, kako je taj prijedlog prošao? – zanima Ivicu.

-Iz Premijerovog Ureda ljubazno su mu odgovorili, da su predmet uputili ministru znanosti, obrazovanja i športa dr-u Draganu Primorcu na rješavanje. Gospodinu predlagaču to se činilo logičnim. Ako to ministarstvo kupuje udžbenike i besplatno ih dijeli učenicima po školama – moglo se naći i novac za pisanje i izdavanje Povijesti Domovinskoga rata, jer bi to bio nezaobilazni izvor za nastavu povijesti... Tada spomenuta profesorica ne bi dolazila u nepriliku i u sumnju u istinitost onoga, što predaje svojim učenicima... Gospodin predlagač očekivao je pozitivan odgovor.
Nakon čekanja oko mjesec i pol dana nije od Ministarstva dobio nikakovu obavijest. Počeo je sumnjati u to, da li je ministar Primorac uopće vidio taj prijedlog. Nije mogao ni zamisliti, da bi ministru bilo svejedno – kakovu će povijest Domovinskog rata učiti i njegovi potomci!.. Ili ga je neki ministrov suradnik jednostavno stavio u ladicu i tamo ga zaboravio... Ili je dotičnome iz nekih razloga bilo u interesu, da se prijedlog „izgubi i zastari...“ Zato je predlagač još i sam Ministarstvu uputio i prijepis svoga prijedloga i opširnije obrazloženje o potrebi i hitnosti izdavanja spomenute Povijesti -udžbenika predviđenih za besplatno dijeljenje učenicima. Smatra i o i potrebom, da se ona nađe u svim školskim knjižnicama. Podsjetio je, da bi se novac mogao uzeti od novca predviđenog za nabavu vu Povijest važnim udžbenikom.....
-Nakon nekog vremena od Ministarstva je dobio ispis dijela nastavnoga programa za 8. razred, gdje je predviđena i povijest Domovinskog rata... O prijedlogu se Ministarstvo nije očitovalo..
-U međuvremenu Ministarstvo i dr Primorac nisu se do sada više oglasili o tom prijedlogu. Predlagatelju je postalo jasno, da oni u tom smislu namjeravaju „braniti se šutnjom“. Nedavno sam razgovarao s Dragom opet o tom. Rekao mi je, da mu je predlagatelj (Kako mu se sada nikako ne mogu sjetiti imena?!?) razočaran rekao, kako je o svemu tome izvijestio Premijera... – Dakle, moj Ivice, i ja sam u tom smislu bez orijentacije....A, izgleda da je bez orijentacije i vaša profesorica... Nego, reci mi – ta profesorica – je li mlada ili starija?
-Ma, mlada je – ovo joj je prvo mjesto. Netom je završila školovanje i dobila posao na našoj školi...
-Znači, i njoj je potrebna ta Povijest! – razmišljam glasno...
-A, kako je taj... zamislio tu Povijest? – i to zanima Ivicu..

Kako je predlagač zamislio svoj prijedlog

-Pričao mi je stric Drago i o tome..U prvom redu – kaže on – to bi trebalo biti djelo većeg broja ljudi, a ne pojedinca. Neki pojedinci su već i dosad napisali dobra i zanimljiva djela o tom razdoblju. Za nastavu bi trebali „kopati“ za njima i po njima – i profesori i učenici...Predlagatelj misli: Najbolje bi bilo, da to organizira neka institucija. To bi toj Povijesti dalo veću vjerodostojnost, „veću težinu“, jer bi je članovi imenovanoga uredništva pažljivo pregledavali i popravljali eventualne pogreške i propuste. Tako bi se ona osnivala isključivo na provjerenoj i dokazivoj istini...On smatra, da bi to bilo najbolje povjeriti Hrvatskom kulturnom vijeću (HKV), koje u svome članstvu ima sposobne i poštene ljude različitih struka potrebnih za taj zadatak...

IPo toj zamisli Povijest bi se sastojala od tri dijela:

I. dio : Kronologija Domovinskoga rata – To bi bio sažeti vremenski popis događaja po principu: kada – gdje – tko – kako – posljedice – progoni – poginuli – razaranja...
II. dio: Uzroci, događaji i posljedice Domovinskoga rata (ili tako nekako) – Sadržavao bi opširna razmatranja raličitih tema, kao što su Uzroci Rata, Stanje u SFRJ, Uloga „međunarodne zajednice“, Razoružavanje Hrvatske i embargo, „Balvanizacija“, Spaljivanje Ćelija, Zasjede na Plitvicama, Tragedija u Borovu selu, Komadanje Hrvatske, Razaranje „Peruče“, itd...
III. dio: Dokumenti o Domovinskome ratu – To bi zapravo bila zbirka CD-a i DVD-a sa snimkama pisanih dokumenata, govora, zemljovida,dokumentaraca nabrojanih događaja, ratnih operacija, itd...

Predlagač smatra, dabi sve to činilo jedan komplet potreban barem u svakoj školskoj knjižnici. Tako napisana Povijest teško bi se mogla pobijati i krivotvoriti, posebno I. i III. dio...

Potrebni novac

-Za to bi sigurno trebalo puno novaca – glasno razmišlja i Ivica.
-Sigurno bi. – slažem se i ja s njim.- Ali, kad se uzme u obzir, koliko nas je stajao Rat, to bi samo bila „točka na kraju rečenice“, koja se zove Domovinski rat. Dužni smo to potrošiti i kao dug poginulim braniteljima i njihovim obiteljima, invalidima... Predlagač je – kaže stric Drago –

pokušao procijeniti, izračunati, koliko bi novca trebalo za to. I došao je do brojke 2 040 000 Kn... Dio toga novca bi se vjerojatno i vratio prodajom oko 310 primjeraka od ukupne predviđene naklade od 1 700 primjeraka...

Dugujemo to našim braniteljimaAli, i bez obzira na cijenu trebali bismo to učiniti i kao izvjesnu pomoć odvjetnicima naših optuženih generala u Haagu. Njih „međunarodna zajednica“ preko Tribunala optužuje za ratne zločine u Ratu, kojega su drugi započeli...Tribunal „zaboravlja“ uzročno-posljedične principe povijesnih događanja i želi kazniti posljedice umjesto uzroka...No, u suprotnome bi trebala osuditi zapravo svoje postupke...
- A, kada nema dovoljno argumenata, traži i „topničke dnevnike“ u akcijama Oluje, kao da naši branitelji tada nisu imali drugog posla, nego „pisati dnevnike“ za „gospodu“, koja nisu spriječila agresiju na Hrvatsku...Ljudskije bi bilo, da su ta gospoda otišla pogledati na teren, što su i koliko to razorili naši topnici, koji su morali štedjeti projektile....pa to usporedila sa razaranjem Vukovara, Sarajeva, Bagdada, Gaze...pa to usporedili s topničkim dnevnicima topnika, koji su to razarali.. To s tim topničkim dnevnicima i niz drugih događanja i izjava nekih političara uvjeravaju predlagača, da je u pravu, kada požuruje pisanje ove Povijesti – kako bi se otežalo njeno krivotvorenje u nečijem interesu...