Zivot u Zabolandu
18.05.2020., ponedjeljak
Posljednji Mohikanac
|
Još se nisam ošišao. Stanje je prilično kritično. Lockdown je bio dobra isprika, ali od prošlog tjedna su i ovdje frizeri otvoreni. Priča se da su dugačke liste čekanja i da su podigli cijene. Zadnji put sam se ošišao početkom siječnja. U Zagrebu. U međuvremenu mi je kosa narasla na dužinu najdužu od vremena studiranja i slavnog (ili manje slavnog) repa. Pada mi stalno u oči, pa često nosim maramu. One moderne „Buff“ višenamjenske marame za avanturiste ili one koji bi to htjeli biti. Lockdown je bila dobra isprika, ali sad me na hokeju neki roditelji malo čudno gledaju. Kao na starog hipija. Kojem se žabolandskom farizeju, pardon frizeru pokloniti? Svih ovih godina nisam se uspio pomiriti sa žabolandskim frizerima. Kao prvo cijene. Želite li vi platiti za muško šišanje 3o eura ili više eura? Molim? 30 eura? Sasvim normalna cijena u pristojnim salonima, ovdje u kvartu, ali mene i dan danas ostavlja bez riječi. Dobro, onda recimo 20 do 25 eura? Ma daj molim te. Dok sam živio u centru otkrio sam da tamo postoje frizerski saloni, obično različitih naroda i narodnosti, koji šišaju za manje od 20 eura. One za 12 eura nemojte probavati. Iskusio sam na vlastitoj koži. Koži da. Ove druge sam probao i na kraju ostao kod Kineza. Taj šiša za 14 i pol. Kinez je u pedesetima, šiša pristojno, stručno i s pažnjom, ali skoro da ne govori žabolandski. Tako da se teško možemo razumijeti, a kreativnost i inicijativa su mu na razini puža golaća. Samo bez predrasuda molim. Zato sam prošle godine pokušao drugoga. Marokanca. Za petnaesticu. Frajer je bio iznimno pričljiv i znao je nabrojati šest od prvih jedanaest vatrenih iz '98, ali šišanje... Drugi dan sam otišao da mi malo popravi. To je taj drugi problem, naime, kvaliteta. Kak to može biti da me svaka frizerka u Zagrebu bolje znala ošišati nego bilo koji od ovih ovdje u Žabolandu? Za duplo i više jeftinije. Priznajem, ove od 30 eura nisam probavao. Nisma lud. Ove od 20 jesam i ista pjesma kao i kod ovih za 15. Nemam pojma u čemu je vic. U Zagrebu mi je u frizuri skoro uvijek neki štih, neka fora, ovdje je u najboljem slučaju „u redu“. Postoje li drugačije škole šišanja? Da mene nije razmazila zagrebačka škola? Ili je šišanje ovdje „easy money“? Farizeji, kažem vam. Još par dana ću izdržati kao posljednji Mohikanac, a kaj onda? |
14.05.2020., četvrtak
Mora vremena
|
Na nizozemskom postoji izraz Mora vremena Na hrvatski bi se to prevelo Vremena na bacanje Vrijeme koje kao da je stalo Vrijeme koje kao da ne prolazi Vrijeme koje kao da se stalno vraća Samo traje Sva ta mora vremena dao bih za jedan ljudski zagrljaj Vrijeme postaje materija Materija postaje energija Koja na nam je potrebna Da se dignemo Da otresemo prašinu sa sebe Da podignemo glavu Nakon što smo klonuli Nakon što smo se umorili Nakon što smo plakali Te hrabro i vedro Nastavimo naš Put kroz vrijeme |
10.05.2020., nedjelja
Ramadan na arnhemskoj tržnici
|
Prošli vikend na placu zanimljiv razgovor s mojim omiljenim prodavačem povrća Alijem. Došli smo skoro odmah na zanimljivu temu: Ramadan (na hrvatski se kaže Ramzan), mjesec u kojim muslimani poste i preispituju se. Ali je rođen u Žabolandu, ali je turskih korijena. Prošle godine se oženio, a žena mu je, prilično neobično, Kurdistanka. Ali: „Ne činim puno za svoju vjeru inače, ali post mi je ostao nekako još od djetinjstva. Od šest ujutro do devet i petnaest navečer (otprilike) ništa ne jedem niti ne pijem. Danima kada radim je u redu iako se, kao danas ustajem u tri ujutro. Nedjeljom kada sam cijeli dan doma je puno teže. Onda pokušavam duže spavati, da mi dan brže prođe.“ „Razmišljam puno izraženije o sebi, o svojim postupcima, o svojim grijesima. Moja žena isto posti, ali jučer je uzela dan odmora i naručila je pizzu preko dana. To je u redu. Svatko može za sebe odrediti može li postiti ili ne. Ako si bolestan, ili imaš nekih tegoba, onda nije dozvoljeno postiti, kako čovjek ne bi naškodio svome zdravlju. To je privatna stvar svakog muslimana i njegovog odnosa s Alahom.“ „Najgori su oni koji prozivaju druge ljude da ne poste i da zato nisu dobri muslimani. To je još gore nego da ne postiš.“ Štand je već bio zatvoren. Taj dan nisam čak ništa niti kupio od Alija. Oznake: plac, ali, Arnhem, vjera, islam |
03.05.2020., nedjelja
Ljudski dodir
|
Srdačan stisak ruke, prijateljsko tapšanje po ramenu, sportski “daj pet”, veseli boks stražnjicama ili zaljubljeno držanje za ruke… Sjećete se kada ste zadnji put nekoga dotaknuli? Neku osobu, dragu, poznatu ili nepoznatu, čovjeka? Meni je zadnji put bilo u subotu sedmog ožujka. U ponedjeljak je premijer zabranio rukovanje i osim par lakata to je za mene bilo to. Prošao je i moj rođendan. Zahvaljujući Irene, Anjo i Paulu bio sam taj dan sa dragim ljudima, ali za rođendan me nitko nije poljubio, niti zagrlio, niti dotaknuo. Sad kad su opet počeli treninzi, uhvatim se da bih nekome dao pet ili potapšao po ramenu, ali me ta ideja brzo prođe. Društvo od jednog i pol metra razmaka je nova i surova realnost. Gledao sam dokumentarac o starijim ljudima, čiji su supružnici dementi i smješteni u ustanovama za stare i nemoćne. Zbog corone ne smiju ulaziti u ustanove da ih posjete kao prije. Sada ih mogu vidjeti samo na daljinu. Preko balkona, preko dvorišta. Ne znajući niti da li ih prepoznaju mašu im sa suzama u očima. Oni bi ih tako željeli zagrliti. Na najjače. Zamisli da si proklet da nikada nikoga ne smiješ dotaknuti do kraja života. Živjeti možeš, ali kakav je to život. Ljudi jesu oko mene, ali ne za mene. Nikada nisam mislio da ću toliko razmišljati i zamišljati ljudski dodir. |