Zivot u Zabolandu
30.03.2013., subota
Vatra
|
Jako jako davno, u pradavna vremena nastao je mit o Prometeju, koji je ukrao vatru bogovima da bi je poklonio ljudima.. U svim drevnim kulturama vatra je imala veliko znacenje, a ognjiste je bila sveta rijec. Vatra jedan od cetiri elementa. Koliko god dobro poznavao mitove, znacaj ognjista i elemente, te unatoc tome da sam puno puta negdje drugdje vidio i palio vatru, tek sada mogu reci da sam po prvi put dozivio vatru. Zahrdjala mala pec na drva norveske vojske (nekad sklopiva) zauzimala je sredisnje mjesto u mom satoru. Svakodnevno paljenje vatre bilo je za mene nesto izmedju rituala i igre. Kako posloziti drvca, koje komade drva odabrati, kres sibice, prvi plamen, dodavanje drva, razne strukture, propustanje vise ili manje zraka, zarke boje, kontrast hladnoce i topline u razlicitim dijelovima satora, vrucina goruce buktinje u trenutku kada dodajem novu cjepanicu i rukom posezem dublje u pec, pozornost da se pri tome ne opecem, zvuk propadanja cjepanice kroz pepeo,odrzavanje vatre, fascinacija nestajanjem tolike kolicine drva u samo tri dana, doveli su do puno prisnijeg odnosa sa vatrom nego sto sam ikada mogao sanjati. Pocetkom prvog dana jos nisam kuzio da je prvo sto treba napraviti, cim se ustanes, zapaliti vatru. Mislio sam da je poanta zimskog kampiranja pretrpiti hladnocu. Prezivljavanje u surovoj prirodi. No poanta je zapravo naci balans sa prirodom, suzivot, a da bi se to postiglo moramo se prvo pobrinuti sami za sebe, kako bi se mogli brinuti za prirodu. Bas kao i nomadska plemena u raznim dijelovima svijeta. Pomocu vatre sam brinuo da uvijek imam dovoljno tople vode na raspolaganju. Uz svaki obrok sam morao pojesti nesto toplo. Posto sam svaki dan zapravo imao prilicno ispunjen raspored nisam se skoro tri dana prao. Gotovo da se nisam ni znojio od hladnoce, ali opet, treci dan sam imao zelju da se otusiram. Mogao sam otici pod tus u kampu, ali Dick mi savjetao da se probam poistovjetiti sa zivotom nomada. Tako sam u srijedu zagrijao dosta vode, iznio van lavor i kupanac u 8 ujuto, na minus nesto. Tako se u „svinjskoj sumici“ bijelilo nesto drugo, a nije bila mjesecina. Za divno cudo nije mi bilo ni najmanje hladno, a osjecaj je bio fenomenalan. Oslobadjajuci. Hvala Prometeju. |
28.03.2013., četvrtak
Sto se to dimi u svinjskoj sumi?
|
Kampiranje u satoru u zimi. Kome uopce moze tako nesto pasti na um? Iako je sluzbeno proljece, nocu je do minus 4, a danju do plus 4, tak da pridjev zimsko ovdje sasvim odgovara. U subotu sam si jos mislio, pa kaj je meni to trebalo, no vec u nedjelju sam opet dobio volju za avanturom. Jednostavno to ne bih bio ja, kad ne bih to probao, kada mi se vec pruzila prilika. Svaku usporedbu sa kampiranjem ljeti mozete zaboraviti. Ovo je obrnuti svijet. Svijet u kojem ceznes za suncem, umjesto za hladom, svijet u kojem je frizider besplatan, a toplina dragocjena. Moja prva lekcija je bila da uvijek pri ruci moram imati toplu(vrucu) vodu, no nisam odmah shvatio znacaj toga. Pocetkom drugog dana Dick mi je rekao: “ Ovo zvuci kao drzanje bukvice, ali ophodjenje sa toplom vodom ti je za ….. “. (prevedeno na lijepi hrvatski). No pocnimo redom. Nedjelja navecer, nakon hokeja, ja kasnim oko jedan sat na nas dogovor. „Hrvatska cetvrt“ puta cetiri. Ukrcavamo stvari u kombi i krecemo za Otterlo. Tamo dolazimo u kampu. U kojem, ne bi covjek vjerovao i u ovo doba godine ima ljudi. Doduse nekoliko, ali opet. Oni su smjesteni u nekoliko kamp-kucica koje su tamo cijele godine. Sanitarije su odlicne. Postoji nekoliko podrucja za kampiranje, ja se odlucujem za sumicu, koja se zove „zwijnenbos“ iliti svinjska suma. Tamo je samo moj sator i dvije prazne kamp-kucice. Iako su mi u pocetku sva mjesta izgledala isto, tj. nepoznato, sada si ne bih mogao zamisliti neku drugu lokaciju. Postavljamo sator, veliko okrugli sator, koji podsjeca na indijanske satore. Hvata nas mrak (jer netko je kasnio), pomocu lampi na glavama zavrsavamo ipak uspjesno sator. U satoru se moze komotno stajati i kretati. Krevet, stol, stolice, pec na drva, plinska pec, drva za lozenje, sudje, voda...sve stane unutra. Na podu je zemlja i prilicno suha trava. Nakon satora Dick instalira pec na drva (od norveske vojske) sa dimnjakom koji viri iznad vrha satora. Sator ima ventilaciju. Za spavanje imam trostruku vrecu za spavanje nizozemske vojske. Sve je poslozeno. Dobijam posljednje upute od Dicka (i o vodi), nakon cega on odlazi. Idem u krevet. Vatra polako jenjava u peci. I tako lezim ja u satoru, zavucen u trostruku vrecu, u noc, u dugu zimsku noc. Ponedjeljak ujutro dogovor je u 6.30 da idemo u joga setnju. Zvoni mi alarm 6.20. Budim se. Osjecam hladnocu oko sebe. Vjetar prolazi kroz ventilaciju. Jos sam pospan i najradije bih ostao u vreci. Medjutim ne mogu si dopustiti da jos jednom zakasnim. Na brzinu se spremam i presvlacim.. Brrr.... Taman na vrijeme, dolazi Dick i odlazimo u setnju prema sumi. Sunce se budi. Hladno je na najjace, ali smo dobro obuceni. U setnji otkrivamo slucajno jedno specijalno mjesto. Naime usred sume se pred nama otvorila pustinja od finog bijelog pijeska. Velika pjescana povrsina, poput velikog jezera od pjeska usred sume. Sa dinama poput valova. Tu i tamo koje drvo u pustinji se doima poput otocica. Stvarno posebno mjesto na koje cu se tih dana vise puta vracati. |
23.03.2013., subota
Scene iz proslosti i avanture u sadasnjosti
|
Zasto pamtimo neke trenutke u nasim zivotima, a neke ne? Zasto bas te trenutke. Tu ne mislim na prvi poljubac, prvi seks, diploma, vjencanje ili prvi hat-trick u zivotu, nego na neke naizgled nevazne trenutke, koji “slucajno” ostaju uz nas za razliku od tisuce drugih isto tako naizgled nevaznih trenutaka. Zasto se jako dobro sjecam par scena tog predivnog ljeta 1999., a nekih drugih scena ne? Zasto se sjecam komentara prof. Selema na jednom seminaru, a svih drugih ne? Zasto se sjecam jednog trenutka iz utakmice kada sam imao 13 godina, zasto bas to tog trenutka? Zasto se sjecam jedne scene u glavi iz Ljubavi u doba kolere, a ne neke druge? Zasto se sjecam nekih scena iz filmova, a drugih ne? Sjecam se jako dobro jedne scene iz jednog filma, za koji ne znam kako se zvao, niti koja je bila prica. Vjerojatno nije bio nikakav slavan film, ali u toj sceni se radilo o Indijancu, koji je je otisao na nekoliko dana u planine, da dobije valjda viziju ili na prociscenje duha i tijela. Mislim da tri dana nije jeo, ili je jeo neke lude gljive. Sjedio je na nekoj dekici sa koje se nije smio micati. Ta scena je ostalo uz mene, mozda i vise od petnaest godina. Sutra imamo utakmicu, nakon te utakmice ja odlazim na kampiranje u prirodu. Tri nocenja u blizini nacionalnog parka Hoge Veluwe, nekoliko desetaka kilometara sjeverno od Arnhema. Cak sam uzeo slobodno na poslu. Jucer sam nacijepao drva, danas nakupovao hranu. Sator, logorska vatra, debela odjeca, hrana, priroda i ja. Pjevanje ptica, sum vjetra u krosnjama, disanje i otkucaji srca u meni. Nisam siguran da cu dozivjeti viziju, ali sigurno da cu napraviti nesto sto nikada do sada nisam napravio. Sigurno da cu se udaljiti od svakodnevice i sresti sebe. Samo kakvog sebe? Vani je naravno hladno na najjace. Covjek se moze zato dobro obuci i nece mu biti hladno. No nekada nam je hladno cak i ako smo toplo obuceni, zar ne? Zasto nam je onda i dalje hladno? Mozda mi samo mislimo da nam je hladno? I zar nije tako sa puno drugih stvari u zivotu? Mislim da cu se tim pitanjem moci dublje pozabaviti ovih dana. Slijedeci blog ce biti hmm….zanimljiv. |
20.03.2013., srijeda
Volonteri
|
Dakle ovako ja radim u hokejskom klubu Oosterbeek, koji ima nesto vise od 800 clanova. Oosterbeek je gradic pored Arnhema, a spada u posebnu opcinu Renkum u koju potpadaju jos nekoliko gradica. Hokejski klub, kao i svi ostali u Zabolandu, funkcionira zahvaljujuci volonterima. Uprava, komisija za najmladje, za juniore, za seniore, tehnicka komisija, sudacka komisija, voditelji natjecanja, treneri, sank komisija, odrzavanje, domacini utakmica, suci sve su to volonteri clanovi kluba ili roditelji clanova kluba. Neki imaju pojma o hokeju, neki nisu nikada igrali, ali su se na ovaj ili onaj nacin uclanili u rad kluba. Za sve domace utakmice (a svaki vikend se igra barem 20-ak utakmica u Oosterbeeku) trebaju suci. Kako je nemoguce da Savez organizira neutralne suce za mozda i deset tisuca utakmica svaki vikend u Zabolandu, to je uglavnom zadatak domacih klubova.No naravno to nije nimalo lak zadatak. Iako svi clanovi kluba moraju imati polozeni sudacki ispit od 14e godine, to ne znaci das u svi dobri suci. Kako se nivo kluba dize, tako trebaju i sve bolji suci, no to je lakse reci nego napraviti. Pogotovo su mladi suci vrlo nesigurni. Zato je uvijek dobro ako se jave roditelji, koji zele suditi i jos k tome imaju neko iskustvo u tome. Tako mi imamo gospodina Gebbena. Pristojan gospodin, krace malo kovrcave kose, uvijek dobro obucen, (cesto nosi hlace na tregere), sudjenje mu dosta dobro ide, jasan je u odlukama, ne podnosi nesportsko ponasanje i dobro poznaje pravila. Bavi se sudjenjem jer njegovo dvoje djece (13 i 15 god.) kod nas igra hokej i cesto sudi njihove utakmice subotom. No najzanimljivije od svega je cime se gosp. Gebben zapravo bavi. On je gradonacelnik opcine Renkum. Sada si zamislite scenu kada neki trener gostujuce ekipe ima komentar na njegovo sudjenje, pa kada mu gosp. Gebben jasno da do znanja da sudjenje nije posao trenera nego sudaca, te da mu se ne mijesa u posao. To uglavnom pomaze, jer ton gosp. Gebbena je prilicno jasan, no zna se desiti da poneki arogantni Zabolandjanin zna pretjerati. Budimo iskreni taj narod ne poznaju izreku: „Maca mu je popapala jezik.“, ali su zato jako dobro u tjeranju maka na konac. E kad gosp. Gebbenu prekipi, onda mu prekipi i doticni trener dugog jezika ce biti sigurno kaznjen. Sto ga nece sprijeciti da jos gundja za vrijeme i nakon utakmice. Ali onda ce mu netko od lokalaca spomenuti da je to gradonacelnik, koji mu je dao karton. E tada trebate vidjeti facu doticnog trenera. Sa kiselog na blago popisano. Inace prije par tjedana sam bio sa Suus u gradu (Arnhem) i tada smo u centru sreli gradonacelnicu Arnhema. Njezi n pas je nesto njuskao oko nasih bicikala, pa smo razmjenili dvije tri rijeci. Par metara dalje gradonacelnica je isla baciti smece u kontejner. |
12.03.2013., utorak
ekspresna piletina
|
Piletina skupa? Ne i u Zabolandu. Na akcijama u supermarketima pileci file se moze naci i po cijenama od 4,95 do 6,14 eura za kilogram. To je mozda cak i jeftinije nego u jednoj Hrvatskoj. Kako to moze biti tak jeftino? Opet jedna prica o zaradi, preko tudjih jaja. Radi se naime o tzv. "plofkip" ili ti ekspresnoj (i najjeftinijoj) piletini, koja zivi kratko, brzo se sopa kojekavim stereoidima, tak da u 6 tjedana naraste od 50 grama do 2200 grama. Pilici su natrpani u prostore u kojima je prosjecno 15 do 20 pilica na jednom cetvornom metru, sto znaci da jedno pile ima prostora velicine jednog A4 papira. Zbog toga se cesto napadaju i kljuckaju i zato brzo sire razne bolesti, te ih se zbog toga mora sopati i antibioticima. Od jeseni prosle godine organizacija za zastitu zivotinja „Wakker Dier“ (Budna zivotinja) je provodila jaku kampanju u medijima protiv ekspresne piletine i protiv najvecih lanaca supermarketa, koji je najvise izrabljuju. U veljaci je ta kampanja urodila plodom. Najveci supermarketi i uzgajivaci su se dogovorili (bili prisiljeni) da od 2015. pilici dobivaju 10 posto vise zivotnog prostora (pazi to je zapravo samo jedna desetina A4 papira), da ce dobiti pravo zrnje u hranu i sijeno na pod, te da ce svjetla nocu biti 6 sati ugasena, umjesto 4 sata kao sto je sada. Od 2020. pilici moraju zivjeti minimalno 45 dana, umjesto sadasnjih minimalnih 39 dana. Na taj nacin bi iz zabolandskih supermarketa trebala nestati ekspresna piletina. No unatoc svemu tome Wakker Dier nije zadovoljna ovim mjerama i smatra ih zapravo mazanjem ociju. Na kraju dolazi ono najbolje. Za 60 posto pilica se nece nista promijeniti. Oni su naime namijenjeni izvozu. |
09.03.2013., subota
Raskoljeni
|
U utorak navecer sam igrao trening tekmu. Zadnju pred pocetak prvenstva, koje pocinje sutra. Jos bolje taj dan sam si konacno kupio novu palicu. Niti se ne sjecam kada sam si zadnji put kupovao palicu. Tako da je eto vec po tome bio poseban dan. A postat ce jos “posebniji”… Cijeli dan sam se malo rastreseno osjecao. Neki nemir u dusi. No kada je poceo hokej sve sam nekako zaboravio i skroz sam se koncentrirao na hokej. Mala digresija, to je zapravo zanimljivo kada igram utakmicu, onda kao da je to najvaznija stvar na svijetu. Sve drugo se zaboravi. Kao da meditiras… recimo, na neki nacin. Tekma nam je skroz dobro isla, zacudjujuce zapravo. Do jedno dvadesetak minuta prije kraja. Protivnik je izlazio iz obrane i uputio jaku loptu kroz sredinu (ja igram u sredini), moj direktni protivnik je stajao jedno metar i pol od mene i lopta je isla prema njemu. Ne znam sto je on mislio, ali on lopticu nije zaustavio nego ju je poput skretnice iz prve produzio prema mojoj glavi. Tocno se sjecam te milisekunde i toka misli. „Sranje. Lopta mi ide u glavu. Saginjanje...prekasno. AU!“ Pok! Lopta me pogodila ravno u celo. Velika bol. Znam da sam opet naje.. Primam se za glavu. Krv na rukama. Raskoljen sam. Ljudi se pocinju skupljati oko mene. Pognute glave hodam, kao da bjezim od njih i derem se: „Fuck!“ i to takvim prodornim glasom da sam doslovno osjetio sto znaci derati se iz petnih zila. „Fuck!“ Osjecam strah kod prisutnih na terenu. „Fuck!“. Nije me briga. U tom trenutku mi je bilo dosta i hokeja i svega. „Fuck!“ Bijes lagano radi mjesta nevjerici. “Dat meen je niet.“ - izgovaram normalnijim glasom. Tim deranjem kao da sam izbacio iz sebe puno vise od bijesa zbog ove nesrece. U klupskoj kuci dolazim sebi. Perem ranu na glavi. Posjekotina je na vrhu cela, dugacka dva do tri centimentra i djelomicno mi prelazi u vlasiste. Krvava krpa u ruci. Sivanje. Deja vu. Joris me vozi na hitnu u Arnhem. Ja jos u krvavom dresu, dajem podatke na porti. Covac pita: „Prezime?“ Ja vec znam kak ce reagirati i razgovjetnom odgovaram: „Jamicic“, no ovaj je bio bas slatki kak se stiltal kad je cuo. „Kako se to pise, molim vas?“ Ulazim u cekaonu za hitnu, a kad tamo kao da je bila vecer sporta. Nogometas razbijene glave, kosarkas razbijene arkade, odbojkas iscasenog gleznja i jos neka cura, koja je imala nesto s rukom, ali nije bilo jasno kaj. Odmah cujem da neki cekaju vec skoro dva sata. Lijepo. Kroz petnaestak minuta dolazi neki crnac s dreadlocksima, ali i lisicama na rukama u pratnji dva policajca. Pozdravlja se s nogometasem?! Crnac ima samo zamotani prst, ali je vec za pet minuta na redu. Policajci idu s njime. A mi cekamo i cekamo. Zbijamo sale o cekanju u cekamo. U medjuvremenu pokraj nas prolaze par puta roditelji s malom bebom u pratnji sestara. Cekamo. Tri i pol sata kasnije bio sam na redu. Gotov za deset minuta. Na moje veliko iznenadjenje nije me sivalo nego samo zaljepilo. S nekim „ljepilom“. Ajde dobro, mozda i nije tako strasno kako se u prvi mah cinilo. Valjda ce posluziti svrsi. Boli me glava. U svakom slucaju. Scarface is back. Polomljeni je postao raskoljeni. No jos smo zivi mi... |
Znanstveni pristup
|
Podnaslov: rezanje snite kruha po zabolandski (Frank) Prvo si morate zamisliti zabolandski kruh. Narezani, prozracan, mlohav sve su snite jedanko debele, zapravo tanke, nesto ispod pola centimentra. Mogao bi se usporediti s bijelim tost kruhom koji se moze kod nas kupiti, ali je jos mekaniji i savitljiviji. Moglo bi ga se u dva veca zalogaja cijelu snitu progutati. Korice kao da ni nema. Samo sto nije bijeli nego smedji, obicno sa sjemenkama. Za dorucak Frank namaze snitu maslacem i na to stavi narezani sir (naravno narezan rezalicom za sir). E sad mi bi tu snitu uzeli u ruke i u par zalogaja smazali. No Frank jede na fini zabolandski nacin (kak mu se svaki put to da, nemam pojma) i slijedi ritual rezanja. Prvo zareze kruh na trecine po sirini, znaci dva reza, medjutim ne presjece ga odmah po cijeloj sirini nego oko tri frtalja (oduvijek sam zelio napisati ovu rijec). Potom zarotira snitu, te sa jos dva kratka reza prereze kruh na trecine. Tada uzme prvu trecinu, najblizu do sebe i nju prereze na pola. Te konacno uzme taj zalogajcic koji mu je ostao i stavi ga u usta. Moram priznati da se stvarno nekad osjecam kao Balkanac kada namazem kruh, nekaj na njega stavim, presavinem mlohavu sniticu i smazem sve u tri zalogaja. Samo kada nitko ne gleda. |
07.03.2013., četvrtak
Spoj u Leidenu
|
Jos jedna istinita prica iz serije. Moguce samo u Zabolandu. I onda subota navecer. Spoj u Leidenu, na zapadu Zabolanda. Dva sata vlakom od mene. Trebao sam se naci sa curom od 28 let, koja je studirala teologiju i filozofiju, bila pola godine u Americi na razmjeni, voli povijest i koja izmedju ostalog podcrtava ovaj citat: "Budi ljubazan prema ljudima, jer svatko od njih vodi svoju unutarnju borbu.". Prvo me povela, na moju molbu u nocnu setnju Leidenom, jer ja tamo jos nikada nisam bio a cuo sam lijepe price.. Lijep grad, sa kanalima, mostovima, starom utvrdom, prvim univerzitetom u NL, zanimljivim crkvama, lokacijama povjesnih zabolandskih filmova... Nacin na koji mi je znala ispricati sve o Leidenu je bio impresivan. A njezina otvorenost i entuzijazam su me odmah osvojili. Osim toga bila je stvarno zgodna cura, tamno plava kosa, malo nasminkana, visoke pete i znatizeljan pogled koji mi je bio strasno poznat. U toku veceri sam skuzio da me podsjeca na Sanne. Na kraju setnje smo sjeli na pice i ja sam jos vise bio impresioniran njenim znanjem o povijesti i filozofiji. A ja sam eto slab na pametne cure. I onda je doslo pitanje cime se ona bavi. Tu je ona malcice zastala, dok nije rekla da je: predikantica. Vec oko godinu i pol radi u protestantskoj zajednici u blizini Leidena. Vjenjcanja, sprovodi, krstenja, posjeti starim i nemocnima, rad sa mladima, suradnja sa opcinom, sluzbe nedjeljom...to je dio njenog posla. Njena zajednica nije ortodoksna, nego prilicno liberalna, homoseksualnost nije nikakav problem, i npr. prihvatljivo je da mladi zive zajedno prije braka. Svih ovih godina u Zabolando nisam upoznao niti jednog pravog vjernika, eto do sada… |
04.03.2013., ponedjeljak
Banana
|
Banana Kao sto rekoh puno se desavalo prosli tjedan. Da se vratimo na pricu o radnim i inim dozvolama, IND-u i UWV-u. Prosli tjedan u srijedu smo dobili odluku IND-a (imigracijska), nakon saslusanja 21. veljace. Njihova odluka je bila da ta da u cijeloj situaciji ne vide razloge izvanredne potrebe da se odstupio od pravila i propisa, te da zbog toga zele prvo pricekati odluku UWV-a (radne dozvole), pa ce nakon toga oni donijeti odluku o eventualnom “krpanju rupe”. Odluka, ako mogu biti toliko slobodan, a Zabolandjani vole slobodu izrazavanja, alias Poncije Pilat. Zapravo to se moglo i ocekivati, samo mi smo se nadali da bi nam odluka IND-a mogla ici u korist, bar da su priznali greske koje su napravili, kako bi uopce imali sanse kod UWV-a. Ali i jedno i drugo su grane drzavnog aparata, da ne kazem opet Hidrine glave, i ocito si dobro stite ledja. Zalba UWV-u je podnesena u potpunosti tek prosli ponedjeljak. Na njihov odgovor medjutim nismo trebali dugo cekati. Stigao je vec u petak. Nas prijedlog za eventualini sastanak su odlucili preskociti. Njihova odluka je bila da su sve nase argumente proglasili nevazecima i zalbu odbili. Kak bi se reklo, po kratkom postupku, hvala i dovidjenja. Iako je to bilo za ocekivati, malo ti tesko padne kad to tako citas. I kaj sad? |