U utorak navecer sam igrao trening tekmu. Zadnju pred pocetak prvenstva, koje pocinje sutra. Jos bolje taj dan sam si konacno kupio novu palicu. Niti se ne sjecam kada sam si zadnji put kupovao palicu. Tako da je eto vec po tome bio poseban dan. A postat ce jos “posebniji”…
Cijeli dan sam se malo rastreseno osjecao. Neki nemir u dusi. No kada je poceo hokej sve sam nekako zaboravio i skroz sam se koncentrirao na hokej. Mala digresija, to je zapravo zanimljivo kada igram utakmicu, onda kao da je to najvaznija stvar na svijetu. Sve drugo se zaboravi. Kao da meditiras… recimo, na neki nacin. Tekma nam je skroz dobro isla, zacudjujuce zapravo. Do jedno dvadesetak minuta prije kraja. Protivnik je izlazio iz obrane i uputio jaku loptu kroz sredinu (ja igram u sredini), moj direktni protivnik je stajao jedno metar i pol od mene i lopta je isla prema njemu. Ne znam sto je on mislio, ali on lopticu nije zaustavio nego ju je poput skretnice iz prve produzio prema mojoj glavi. Tocno se sjecam te milisekunde i toka misli. „Sranje. Lopta mi ide u glavu. Saginjanje...prekasno. AU!“ Pok! Lopta me pogodila ravno u celo. Velika bol. Znam da sam opet naje.. Primam se za glavu. Krv na rukama. Raskoljen sam. Ljudi se pocinju skupljati oko mene. Pognute glave hodam, kao da bjezim od njih i derem se: „Fuck!“ i to takvim prodornim glasom da sam doslovno osjetio sto znaci derati se iz petnih zila. „Fuck!“ Osjecam strah kod prisutnih na terenu. „Fuck!“. Nije me briga. U tom trenutku mi je bilo dosta i hokeja i svega. „Fuck!“ Bijes lagano radi mjesta nevjerici. “Dat meen je niet.“ - izgovaram normalnijim glasom. Tim deranjem kao da sam izbacio iz sebe puno vise od bijesa zbog ove nesrece. U klupskoj kuci dolazim sebi. Perem ranu na glavi. Posjekotina je na vrhu cela, dugacka dva do tri centimentra i djelomicno mi prelazi u vlasiste. Krvava krpa u ruci. Sivanje. Deja vu. Joris me vozi na hitnu u Arnhem.
Ja jos u krvavom dresu, dajem podatke na porti. Covac pita: „Prezime?“ Ja vec znam kak ce reagirati i razgovjetnom odgovaram: „Jamicic“, no ovaj je bio bas slatki kak se stiltal kad je cuo. „Kako se to pise, molim vas?“ Ulazim u cekaonu za hitnu, a kad tamo kao da je bila vecer sporta. Nogometas razbijene glave, kosarkas razbijene arkade, odbojkas iscasenog gleznja i jos neka cura, koja je imala nesto s rukom, ali nije bilo jasno kaj. Odmah cujem da neki cekaju vec skoro dva sata. Lijepo. Kroz petnaestak minuta dolazi neki crnac s dreadlocksima, ali i lisicama na rukama u pratnji dva policajca. Pozdravlja se s nogometasem?! Crnac ima samo zamotani prst, ali je vec za pet minuta na redu. Policajci idu s njime. A mi cekamo i cekamo. Zbijamo sale o cekanju u cekamo. U medjuvremenu pokraj nas prolaze par puta roditelji s malom bebom u pratnji sestara. Cekamo. Tri i pol sata kasnije bio sam na redu. Gotov za deset minuta. Na moje veliko iznenadjenje nije me sivalo nego samo zaljepilo. S nekim „ljepilom“. Ajde dobro, mozda i nije tako strasno kako se u prvi mah cinilo. Valjda ce posluziti svrsi. Boli me glava. U svakom slucaju. Scarface is back. Polomljeni je postao raskoljeni. No jos smo zivi mi...
Post je objavljen 09.03.2013. u 23:07 sati.