Jako jako davno, u pradavna vremena nastao je mit o Prometeju, koji je ukrao vatru bogovima da bi je poklonio ljudima.. U svim drevnim kulturama vatra je imala veliko znacenje, a ognjiste je bila sveta rijec. Vatra jedan od cetiri elementa. Koliko god dobro poznavao mitove, znacaj ognjista i elemente, te unatoc tome da sam puno puta negdje drugdje vidio i palio vatru, tek sada mogu reci da sam po prvi put dozivio vatru.
Zahrdjala mala pec na drva norveske vojske (nekad sklopiva) zauzimala je sredisnje mjesto u mom satoru. Svakodnevno paljenje vatre bilo je za mene nesto izmedju rituala i igre. Kako posloziti drvca, koje komade drva odabrati, kres sibice, prvi plamen, dodavanje drva, razne strukture, propustanje vise ili manje zraka, zarke boje, kontrast hladnoce i topline u razlicitim dijelovima satora, vrucina goruce buktinje u trenutku kada dodajem novu cjepanicu i rukom posezem dublje u pec, pozornost da se pri tome ne opecem, zvuk propadanja cjepanice kroz pepeo,odrzavanje vatre, fascinacija nestajanjem tolike kolicine drva u samo tri dana, doveli su do puno prisnijeg odnosa sa vatrom nego sto sam ikada mogao sanjati.
Pocetkom prvog dana jos nisam kuzio da je prvo sto treba napraviti, cim se ustanes, zapaliti vatru. Mislio sam da je poanta zimskog kampiranja pretrpiti hladnocu. Prezivljavanje u surovoj prirodi. No poanta je zapravo naci balans sa prirodom, suzivot, a da bi se to postiglo moramo se prvo pobrinuti sami za sebe, kako bi se mogli brinuti za prirodu. Bas kao i nomadska plemena u raznim dijelovima svijeta. Pomocu vatre sam brinuo da uvijek imam dovoljno tople vode na raspolaganju. Uz svaki obrok sam morao pojesti nesto toplo.
Posto sam svaki dan zapravo imao prilicno ispunjen raspored nisam se skoro tri dana prao. Gotovo da se nisam ni znojio od hladnoce, ali opet, treci dan sam imao zelju da se otusiram. Mogao sam otici pod tus u kampu, ali Dick mi savjetao da se probam poistovjetiti sa zivotom nomada. Tako sam u srijedu zagrijao dosta vode, iznio van lavor i kupanac u 8 ujuto, na minus nesto. Tako se u „svinjskoj sumici“ bijelilo nesto drugo, a nije bila mjesecina. Za divno cudo nije mi bilo ni najmanje hladno, a osjecaj je bio fenomenalan. Oslobadjajuci. Hvala Prometeju.
Post je objavljen 30.03.2013. u 18:22 sati.