Pogledah maloprije cjelovečernji film "The Libertine", čiji je hrvatski podnaslov, apendiks, slijepo crijevo, regbi - "Otrov za žene" - mali prevoditeljski biser, kao preuzet s repertoara kina Kustošija.
Prijevod je, općenito uzevši, pun bisera, kao da ga je radila Biserka.
Naučio sam dvije stvari:
1. Loše je navući sifilis. Prisiljen si u tom slučaju u javnosti hodati s metalnim nosom.
Bolje je, stoga, navući 'francusko pismo'.
2. Life is not a succession of urgent 'nows'. It's a listless trickle of 'why should I's'
Sad žalim što sam to nisam negdje rekao.
Neobičan neki svat, taj Second Earl of Rochester...

Poglavlje: ZAVRŠNO
Ponekad uđem u lift i pritisnem svoj kat.
Vrata se polako zatvore, lift trzne i polako krene.
Pogledam se u ogledalo na sekundu, okrećem se prolazećim vratima katova i uskim pravokutnim prozorčićima.
Svjetlo gori na hodniku prvog kata.
Ljudi.
Neobična lica.
Pokušavam vidjeti tko su i što rade, ali kat prolazi, metalna stijena međukata.
Na drugom katu opet neki nepoznati ljudi
Mnogo više njih
Sjede na zavežljajima i krpama, čuče, puše po kutovima, starice doje djecu, svjetlo je nekako slabije
Titravo
Kao da ne gore žarulje nego plinske svjetiljke
Zidovi su napukli, trošni
Počinjem se znojiti.
Gledam prolazeće okno trećeg kata, polumrak, prljava, odrpana tjelesa spavaju, hodaju, sjede, zauzimaju svaki centimetar hodnika, naslanjaju se na zidove
Gori vatra u metalnoj bačvi pri dnu hodnika iza stubišta, i par prilika oko nje
Neki bulje u prazno
Neki gledaju u mene
Nekoliko muških se naglo diže i pokušava prići liftu preko ležećih ljudi i zavežljaja
Uzmičem
Kat prolazi
Čujem udarce o staklo
Jeza me prožima
Dolazi moj, 4. kat, ali lift ne staje.
Užas mi obuzima utrobu dok tih nekoliko trenutaka gledam ono što je nekad davno, još jučer, još jutros, u onom davnom, dobrom životu, bilo moje i poznato
Sluzava tama koju naglo, poput noža razrezuje svjetlo iz lifta, i unosi ludilo u
Pokrete iz tame, uzbibane, zle, prljave, groteskne mase koje vrište zbog malog, prolazećeg tračka svjetlosti i mog lika
Bolesna, ošugana, gnojava, izobličena, bezuba lica s tupim, primitivnim, zlim očima
Uz neartikulirane se urlike bacaju na prozor, slinave, vidim nečiju krv..
Udaraju, pokušavaju razbiti staklo, čujem naprslinu
Okrećem im leđa dok im lift i ja nestajemo
U tihom penjanju i vrtoglavici i jezivoj mirnoći koja me odjednom obuzima
Znam da bi me ubili da mogu
Znam da žderu što ubiju
Znam zašto su izobličeni
Mutirani
Bolesni
Ludi
Znam da to što vidim više nisu ljudi
Lift se diže
Imam osjećaj da znam što slijedi

Poglavlje: VRVE LJUDI
Imam neogodan dojam da u mom ulazu (osam katova, trideset i dva stana) živi više ljudi nego u Garešnici.
Nesmiljeno mrcvarenje lifta jedan je pokazatelj.
Lift je spor, kao što sam to nejednom naveo.
I uvijek u pokretu.
Nalik indijskim željeznicama – potražnja velika, kapacitet mali.
Dok ga dočekaš, sva je prilika da će ti se netko pridružiti.
I dok se u indijskim državnim željeznicama voziš sa obitelji, obiteljskom živadi i još nekoliko stotina ljudi na krovu vagona, u prizemlju se moje zgrade u iščekivanju Godoa okupljaju stanari, čavrljaju susjedi, zajednički šute neznanci, njuše guzice psi, upoznaju se novi prijatelji, sklapaju brakovi.
A ako baba sa šestog kata drži otvorena vrata lifta dok još prozbori riječ-dvije s babom sa drugog kata kod koje je bila na trosatnoj jutarnjoj kavi – druženje u prizemlju zna i potrajati.
Nestrpljiviji će nakon nekog vremena ljutito početi kucati ključevima po vratima lifta, a baba sa šestog kata će se usplahiriti i brzo se oprostiti s prijom.
Pa ipak, liftu usprkos, nekako nelagodno osjećam da je protočnost ljudi malo prevelika za kućni ulaz takvog kapaciteta.
U nekim se zgradama klinci okupljaju i puše droge, ljubavnici potajice upražnjavaju kraće spolne odnose, a pokoje asocijalno dijete s cvikerima čita knjigu ili pornografiju u osami međukata.
Ne i u mojem ulazu.
A, ne.
U svako doba dana i noći netko stoji u prizemlju, dahće uz stubište, trči niz stubište, vodi psa na sranje, mijenja sagorjelu žarulju na hodniku, postavlja protuprovalna vrata, briše prašinu s protupožarnog aparata, trese otirač, lufta zagušljivi stan pa se naviruje, izlazi i ulazi iz zgrade, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi...
Ako nisu stanari, onda je netko iz «Rubelja», piconoša, vodoinstalater, majstori za lift, raznosači koji nose novi kauč na 6. kat, čistačica koja niz stubište lijeva kiblu vode, djeca, unuci, zaove i pašanci u posjeti, bezbrojni neznanci...
Možda svi stanovi osim mojega imaju podstanare ili rođake iz provincije koji se smjenjuju jednom tjedno?
Možda imam kupleraj negdje na osmom katu?
Možda i konkurentski na šestom?
Možda moja zgrada nema osam katova nego osamnaest?
Nevidljivi katovi?
Gospodine Calvino?
Dokaz:
Kada se kasno noću vraćam odnekud (svejedno kad – događalo se u ponoć, jedan, dva, tri, četiri, čak i u pet i šest sati ujutro), bilo da izađem iz tramvaja ili auta, u prevelikom broju slučajeva a da bi bila slučajnost ispred ili iza mene hodat će još netko.
U tišini noći čut će se tako samo dva para koraka.
Kvart spava, budni smo samo ja i taj neznanac koji užurbano korača petnaestak jardi ispred ili iza mene.
I od svih 10 ulaza moje dugačke zgrade, ta će jedina druga živa i budna osoba u krugu od pola kilometra nepogrešivo krenuti prema mojem.
Pa ćemo se sresti u ulazu.
Pa ćemo u dugoj, mučnoj šutnji zajedno čekati jebeni lift.
Poglavlje: DIZALO
Moja zgrada ima najsporije dizalo.
Tko me želi uvjeriti u suprotno, morat će podastrijeti čvrste dokaze.
U mojoj je zgradi do prije 2 godine stanare prevozio jedan stari, stari, spori, spori lift.
Bio je star koliko i zgrada.
Išao je jako sporo.
Išao je tako sporo da biste hipotetski (da kojim slučajem nisu postojala vanjska vrata) na katovima u njega bez straha mogli uskakati.
Prije dvije godine, na inicijativu predstavnika zgrade, od zajedničkih je sredstava kupljen novi, sjajni, elektronski lift.
Novi lift ide za trećinu sporije od staroga.
Čini mi se da je glavni razlog tomu što su u novome liftu postavili unutarnja vrata kojih prije nije bilo, automatska k tome, vjerojatno iz straha da se netko ne ozlijedi pri sumanutim brzinama.
Kada ga netko usmjeri pritiskom na gumb, lift si najprije dopusti nekoliko trenutaka pažljivoga promišljanja.
Zatvori potom polako vrata, te pričeka još trenutak da se eventualni putnici pridrže za drške, a zatim se polako uputi u novu avanturu.
Čak i kada posjetiteljima ne skrenem pažnju na tu činjenicu, većina primijeti: "U jebote koji spori lift!"
Dokaz:
Kada stojim u prizemlju, a lift stoji na mom, 4. katu, obično stisnem gumb za poziv i uputim se gore pješke, stubištem.
Pred svoja ulazna vrata stignem koju sekundu prije nego se lift konačno spusti u prizemlje.
Ne preskačem stube.
Sunce
Kalajsano
Klasje žita
Ponosita
Vardar
Wartburg
Fićo
Mikijev Zabavnik
Politika
Kurva
Murva
Koliko god ljubio i rado opisivao ljepote ljeta, riječi kopne i jezik presušuje svaki put kada pročitam snažan početak dvočinke "Ljetovanje na ladanju" ruskog dramatika A. J. Plehova, malo prije nego ću pasti ničice u znak poštovanja:
Čin prvi:
Transibirska željeznica u ljeto 1914., put između Moskve i Irkutska.
Prvi razred, spavaća kola, hodnik.
Prozor je otvoren, a na njemu se lakti razdragani Kolja A. Lomov, moskovski đak, i puši cigaretu.
(Kolja): Ljeto! Ah, kakvo ljeto!
Na veliku žalost svih ljubitelja lijepih riječi posvećenih ljetu, navedeni reci ujedno su i jedini očuvani tekst nesretnoga dramatika oko čije se važnosti lome književnoteorijska koplja već gotovo cijelo stoljeće.
Dopustim sebi u trenucima dokolice grešni užitak pokušaja rekonstrukcije ovog izgubljenog bisera, ispisujući jednu stranicu za drugom u nastojanju da dotaknem onaj pravi Plehovljev glas - sveudilj razmišljajuć' što bi tek od mladoga A. J. Plehova bilo da nije - skupa sa cjelokupnim svojim djelom (koje je, tvrde suvremenici, sačinjavalo nekoliko desetaka drama, te naramak poezije) izgorio u plamenu Revolucije, lakomisleno jedne studene noći zaspavši preblizu grijalice na ugljen...
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Pijesni bijesa Žavijera Osloboditelja Masa Predak Žavijera Osoboditelja, Hugo, odlazi u mirovnu misiju - linorez nepoznatog umjetnika, XIV.st.
* * *
Las Canciones Desaparecidas de Xavier Libertador
* * *
Unfathomable Hymns Of The Unforfeitable Xavier the Liberator

Popis dodatne literature:
Svijet u boci
Rutvica
Dmj
Žiola
Rahatli
Petar Pan Glazbeni Čovjek
Čovjek Vadičep
Blini
Zrinsko pismo
Prevoditelj Želibiti
Ribafiš
Sisa
Hibrid
Pusta zemlja
Kao Dylan
Hiperborealni vjetrovi
Nemetz
Marisi
Parlament
Atenski zrak
Vjetrasta
There'sAFunnyStory
Apartčik
Dida
EduardP.
Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.
Zapah Minulosti
1926
Life is not a succession of urgent 'nows'.
It's a listless trickle of 'why should I's'.
***
There is no pleasure in having nothing to do;
the fun is having lots to do and not doing it.
***
zavijer@gmail.com
***
online
Online Casino
- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.
- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.
- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.
- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu
- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.
- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.
- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.
- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.