Marketing
Istina o zgradi u kojoj živim (3)
Poglavlje: ZAVRŠNO
Ponekad uđem u lift i pritisnem svoj kat.
Vrata se polako zatvore, lift trzne i polako krene.
Pogledam se u ogledalo na sekundu, okrećem se prolazećim vratima katova i uskim pravokutnim prozorčićima.
Svjetlo gori na hodniku prvog kata.
Ljudi.
Neobična lica.
Pokušavam vidjeti tko su i što rade, ali kat prolazi, metalna stijena međukata.
Na drugom katu opet neki nepoznati ljudi
Mnogo više njih
Sjede na zavežljajima i krpama, čuče, puše po kutovima, starice doje djecu, svjetlo je nekako slabije
Titravo
Kao da ne gore žarulje nego plinske svjetiljke
Zidovi su napukli, trošni
Počinjem se znojiti.
Gledam prolazeće okno trećeg kata, polumrak, prljava, odrpana tjelesa spavaju, hodaju, sjede, zauzimaju svaki centimetar hodnika, naslanjaju se na zidove
Gori vatra u metalnoj bačvi pri dnu hodnika iza stubišta, i par prilika oko nje
Neki bulje u prazno
Neki gledaju u mene
Nekoliko muških se naglo diže i pokušava prići liftu preko ležećih ljudi i zavežljaja
Uzmičem
Kat prolazi
Čujem udarce o staklo
Jeza me prožima
Dolazi moj, 4. kat, ali lift ne staje.
Užas mi obuzima utrobu dok tih nekoliko trenutaka gledam ono što je nekad davno, još jučer, još jutros, u onom davnom, dobrom životu, bilo moje i poznato
Sluzava tama koju naglo, poput noža razrezuje svjetlo iz lifta, i unosi ludilo u
Pokrete iz tame, uzbibane, zle, prljave, groteskne mase koje vrište zbog malog, prolazećeg tračka svjetlosti i mog lika
Bolesna, ošugana, gnojava, izobličena, bezuba lica s tupim, primitivnim, zlim očima
Uz neartikulirane se urlike bacaju na prozor, slinave, vidim nečiju krv..
Udaraju, pokušavaju razbiti staklo, čujem naprslinu
Okrećem im leđa dok im lift i ja nestajemo
U tihom penjanju i vrtoglavici i jezivoj mirnoći koja me odjednom obuzima
Znam da bi me ubili da mogu
Znam da žderu što ubiju
Znam zašto su izobličeni
Mutirani
Bolesni
Ludi
Znam da to što vidim više nisu ljudi
Lift se diže
Imam osjećaj da znam što slijedi
Post je objavljen 10.08.2006. u 22:03 sati.